Dnevni Avaz-SBB-Fahrudin Radoncic ALL ABOUT

[un1ted]

Fahro tražio I otišao dobrovoljno da mu ga stave, a onda kada su mu stavili, on se buni? Poslije jebanja nema kajanja.

[tindbe]

Ne znam jel postavljano već negdje, al iskoči mi na trendingu, rekoh da podijelim...

[pinkman]

Ne znam jel postavljano već negdje, al iskoči mi na trendingu, rekoh da podijelim...

Upravo Radoncic drzao konferenciju gdje komentarisao odnose izmedju CG i BIH i sl.

[Banksy]

Ne znam o čemu konkretno govori, priča, Cibra itd,
Ali zaboravimo Fahrine lične interese i one s kojima je u sukobu,

Istina je sve što govori o odnosima Srbije, CG i BiH, povezanost Vučića i Bakira, Putina i Erdogana, zajedničkog anti-NATO djelovanja na proruskoj iniji, to je već otvorena (svako)dnevna politika i dobro je da je to neko najzad glasno izgovorio.


https://avaz.ba/vijesti/bih/590277/rado ... g-utjecaja

[izvrsni direktor]

Fahrino tradicionalno predizborno napustanje koalicije sa sda.

Nagradno pitanje:
Hoce li fahro u septembru ili oktobru obecati da sa sda vise nikad nece?

[pici]

kad se uvezu srBski nacionalizam, ruski imperijalizam i muslimansko bratstvo... dobijes mučkalicu...

[stranacc]

Ne znam o čemu konkretno govori, priča, Cibra itd,
Ali zaboravimo Fahrine lične interese i one s kojima je u sukobu,

Istina je sve što govori o odnosima Srbije, CG i BiH, povezanost Vučića i Bakira, Putina i Erdogana, zajedničkog anti-NATO djelovanja na proruskoj iniji, to je već otvorena (svako)dnevna politika i dobro je da je to neko najzad glasno izgovorio.


https://avaz.ba/vijesti/bih/590277/rado ... g-utjecaja

Ako jei od tebe
Previse be

Ne znas, ali znas
Golemo

[Leverage]

Javlja se prva linija odbrane iz obližnjeg Pittsburgha.

[Banksy]

Ne znam o čemu konkretno govori, priča, Cibra itd,
Ali zaboravimo Fahrine lične interese i one s kojima je u sukobu,

Istina je sve što govori o odnosima Srbije, CG i BiH, povezanost Vučića i Bakira, Putina i Erdogana, zajedničkog anti-NATO djelovanja na proruskoj iniji, to je već otvorena (svako)dnevna politika i dobro je da je to neko najzad glasno izgovorio.


https://avaz.ba/vijesti/bih/590277/rado ... g-utjecaja

Ako jei od tebe
Previse be

Ne znas, ali znas
Golemo

Ima ko zna.

Tekst star par godina, ali jednako vrijedan, kao da je jučer napisan, nažalost.

Ako ti nije predugo.

BAKIR IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

Edina Bećirević:
Rusko-turska alijansa je sredstvo za učvršćivanje vlasti Putina i Erdogana

Prvo je došla Valentina Matviyenko, a nakon nje, posjetu, tačnije iznajmljivanje prostora za svoju predizbornu kampanju u Sarajevu, najavio je i Redžep Tajip Erdogan

http://ba.n1info.com/a258880/Kolumne/KO ... apada.html


Rusko-tursko savezništvo ima i svoje ideološko pokriće. Prema Putinovom filozofu i važnom savjetniku Aleksandru Duginu, muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, prirodni su saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.

Prvo je došla Valentina Matviyenko, a nakon nje, posjetu, tačnije iznajmljivanje prostora za svoju predizbornu kampanju u Sarajevu, najavio je i Redžep Tajip Erdogan. Burne reakcije, u kojima se rusko-turski utjecaji spominju u jednom dahu, ali uglavnom analiziraju kao dva odvojena procesa, preplavile su medije. Međutim, rusko-tursko prijateljstvo uspostavljeno s ciljem kontriranja političkom Zapadu, ne čini se samo kako prolazna faza i potrebno ga je biti svjestan i u kontekstu potencijalnog zajedničkog utjecaja i u Bosni i Hercegovini. U odnosima Rusije i Turske, koji su nakon rušenja ruskog vojnog aviona bili na ivici otvorenog sukoba, sredinom 2016. došlo je do naglog zaokreta. Iznenadno prijateljstvo nije poremetilo ni ubistvo ruskog ambasadora u Ankari u decembru 2016.



Od tada, rusko-turski mediji uvelike pišu o ”historijskom prijateljstvu dvije zemlje”. Samo dva naslova iz lista Sabah — a slični naslovi postali su uobičajeni i u ostalim pro-vladinim turskim medijima, dovoljna su da ilustriraju zbog čega je neodgovorno zanemarivati moguće posljedice tog novog prijateljstva i na Bosnu i Hercegovinu: ”Novi sudnji dan za SAD: tursko-ruski savez”, (8.3.2018); ”Savez Rusije i Turske potresa Atlantik” (8.4. 2018) O Erdoganu i Turskoj se također blagonaklono piše i u Rusiji. Početkom aprila ove godine, u povodu zajedničkog projekta izgradnje nuklearne elektrane, Erdogan je otvorio Twitter nalog na ruskom jeziku, o čemu su ruski mediji sa oduševljenjem izvještavali. Jedan od naslova bio je: ”Spasiba predsjedniče Erdogan!’

Kupovinom ruskog raketnog sistema S-400 Turska je zapadnim saveznicima poslala poruku da ne vjeruje više u moto NATO-a ”Svi za jednog jedan za sve”. Erdogan je, kako navodi jedan dobro obaviješten izvor, potpuno izgubio iluzije o Zapadu nakon pokušaja državnog udara 2016 godine: ”Za razliku od Putina, koji ga je odmah pozvao telefonom i ponudio mu beskompromisnu podršku i pomoć, zapadni lideri su oklijevali. Erdogan je njihovo oklijevanje protumačio kao priželjkivanje uspjeha državnog udara.” Ono što je u Turskoj uslijedilo nakon državnog udara, pokazalo je sve slabosti turske demokracije. Načelo podjele između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, koje je nastalo na temelju potrebe da se ograniči apsolutna vlast pojedinca radi garancije slobode i ljudskih prava, potpuno je poništeno. Pokušaj državnog udara Erdogan je iskoristio da pohapsi ne samo organizatore puča, već i brojne sudije, tužioce, novinare, akademike, čak i 11 parlamentaraca. U njegovim čistkama uhapšeno je više od 50.000 ljudi, a otpušteno ili suspendovano preko 150.000 zbog optužbi za vezu sa pokretom Fetulaha Gulena.

O Putinovom autokratskom režimu, kontroli medija, ubistvima novinara i političara iz opozicije već su napisani tomovi knjiga. Putinov režim ipak, najbolje je opisala Karen Dawisha, autorica knjige «Putin's Kleptocracy: Who Owns Russia» (Putinova kleptokracija: Ko posjeduje Rusiju?). Njen ključni argument bio je da je «Rusiju pogrešno posmatrati kao demokraciju koja propada», nego da je treba posmatrati kao «autokratski režim koji uspijeva».

Rusko-turska saradnja ima i svoje ideološko uporište u idejama panslavizma i euroazijstva koje u Turskoj promovira Aleksandar Dugin, čest gost i u Srbiji, kojeg zapadni mediji, zbog njegovog utjecaja na Putina nazivaju “Putinovim Rasputinom”, “Putinovim mozgom”, ali i “najopasnijim filozofom na svijetu.”. Dugin tvrdi da je euroazijska civilizacija oblikovana vjerskim tradicijama pravoslavlja i islama koje nisu kompatibilne sa vrijednostima i standardima globalizma i atlantizma. Muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, su prema Duginu, prirodni saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.

Dakle, Bosna i Hercegovina nije mogla naći bolje uzore za razvoj demokratskog društva i euroatlantski put od Rusije i Turske! Sve i da se ne trude da taj put opstruiraju, sama ideja da bilo koja balkanska zemlja može biti aspirant za EU ili NATO, a istovremeno tražiti zaštitnika u Putinu i Erdoganu nije više zamisliva ni na nivou šale. No s obzirom na novo strateško savezništvo, mogućnost da će Erdoganova Turska i Putinova Rusija možda i udružiti namjere da zaustave put BiH u NATO i EU zavređuje razmatranje.

Oni koji tu tezu odbacuju kao besmislicu, ukazuju na činjenicu da je Turska zaista godinama bezuvjetno podržavala euroatlantske integracije, a Rusija radila sve na tome da ih opstruira. Stoga, važno je prvo se odvojeno osvrnuti na kontinuitet politika Rusije i Turske u Bosni i Hercegovini.

Rusija-maligni utjecaj od 1990'tih

Ruski politički utjecaj u regionu vidljiv je već godinama ali je pažnju zapadnih analitičara privukao u kontekstu šire svjetske slike: prvo agresijom na Krim, istočnu Ukrajinu, vojnom podrškom Assadu u sirijskom ratu, kao i aktivnim korištenjem informacionih tehnologija u napadu na tekovine zapadne demokracije. Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i Makedoniji, samo naivni ili oni kojima takva politika odgovara, ruske aktivnosti na Zapadnom Balkanu mogu karakterizirati legitimnom odbranom njihovih strateških interesa zbog protivljenja NATO integracijama. U Bosni i Hercegovini, još od 1992. Rusija nije propuštala priliku da svojim stavovima i akcijama otkloni svaku sumnju koju «stranu» podržava. U post-dejtonskom periodu nastavljeno je favoriziranje srpskih lidera i pružanje podrške projektima koji Bosnu i Hercegovinu drže u stanju permanentne krize i blokade rada državnih institucija.

Od 2007. godine, Rusija počinje pratiti ne samo Dodikovu secesionističku retoriku, već i konkretno koristiti svoju ulogu u Vijeću za implementaciju mira za podršku tom projektu. Na sastanku direktora Upravnog odbora PIC-a 2007. godine, usvojena je deklaracija kojom se izrazila zabrinutost o najavljenim reformama Republike Srpske o povlačenju entitetskih odluka koje bi jednostrano poništile nadležnost državnih institucija, i u kojoj se naglašava da se entitet ne može povući iz reforme o kojoj je već postignut sporazum. Ruska Federacija je izdvojila mišljenje, a tadašnji ruski ambasador Konstantin Šuvalov izjavio je da su mjere koje je donio visoki predstavnik Miroslav Lajčak zakomplicirale političku situaciju u BiH, te da je zbog toga potrebno OHR transformirati u kancelariju specijalnog predstavnika Evropske unije. I narednih godina uslijedila su izdvojena mišljenja o PIC-ovim deklaracijama: o državnoj imovini, jačanju pravosudnih institucija, osudi održavanja nezakonitog referenduma Narodne skupštine Republike Srpske o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, podršci integracije u EU, pa čak i o potpisivanju protokola između Tužilaštva BiH i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije o razmjeni informacija i dokaza u predmetima ratnih zločina. Ruska podrška ratnim zločincima i politici poricanja genocida u Bosni i Hercegovini doživjela je vrhunac u julu 2015. godine kada je Rusija u Savjetu sigurnosti oborila britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici iskoristivši pravo veta.

Da Rusija ima namjeru i dalje širiti krug anti-NATO i anti-EU saveznika, govori i to da je u istoj sedmici u kojoj je Valentina Matviyenko posjetila BiH, u centru Sarajeva održana velika konferencija o vojnoj neutralnosti u organizaciji ruske državne fondacije Gorčakov. Konferencija je održana iza zatvorenih vrata a učesnici su bili brojni profesori, studenti i eksperti za sigurnost iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Srbije koji su otvoreni prema ideji ”vojne neutralnosti”- čitaj anti- NATO orijentirani. Regionalne skupove fondacija Gorčakov održava još od 2013. godine, ali aprilski skup je prvo gostovanje u Sarajevu. Ako sagledamo na koji su se način ruski interesi ispoljavali u Bosni i Hercegovini od 1992. do danas, uvidjet ćemo strateški kontinuitet u vrlo uspješnom sprečavanju euroatlantskih integracija, a u posljednje vrijeme svjedočimo i ”osvježavanju” taktike u realizaciji tog ključnog strateškog cilja. Rusija više ne podržava samo secesionistički režim u Republici Srpskoj, već i sve one koji rade na razgrađivanju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, te to objašnjava podršku paktu Dodik-Čović. Međutim, ta nova, ”osvježena” ruska taktika podrazumijeva da se na osnovu ideje anti-zapadnjaštva aktivno traže saveznici i među umjerenim bošnjačkim, srpskim, hrvatskim ali i građanski orijentiranim intelektualcima. Otud Sarajevo kao odabir fondacije Gorčakov za organizaciju konferencije o vojnoj neutralnosti, a ne Banja Luka kako bi mnogi očekivali.

Turska-nekad koristan prijatelj

Za razliku od Rusije, Turska je u poslijeratnom periodu beskompromisno podržavala euro-atlantske integracije BiH. Podsjetimo se da je zahvaljujući lobiranju Turske, Norveške i drugih prijateljskih zemalja Bosna i Hercegovina uvjetno i dobila Akcioni plan za članstvo 2010 godine. Nova turska diplomatija koja se tada prepoznavala i na Zapadnom Balkanu bila je inspirisana knjigom ”Strategijska dubina” Ahmeta Davutoglua, tadašnjeg turskog ministra vanjskih poslova. Turska politika je u godinama nakon Drugog svjetskog rata bila protkana kompleksom inferiornosti. Iako članica NATO-a i bezuvjetan saveznik tokom hladnoratovskog perioda, zbog netolerancija prema manjinama, problema slobode govora i civilne kontrole vojske Turska je držana na zadatoj evropskoj periferiji. Davutogluova strategija preporučivala je da Turska prva pruži ruku i odustane od decenijama dugog uvjerenja da je okružena neprijateljima. To je značilo ne samo promjene u vanjskoj politici već i unutrašnju demokratizaciju i rješenje pitanja manjina, prije svega kurdskog pitanja. Cilj Turske bio je prijem u EU, i tada imati takvog prijatelja bilo je značajno za euroatlantski put Bosne i Hercegovine.

Erdogan je u prvoj fazi svoje vlasti imao veoma dobar odnos sa Zapadom. Istican je kao primjer tolerantnog lidera koji u svojoj zemlji uspješno miri islamsku orijentaciju i demokraciju. Ali Erdoganova romansa sa Zapadom nije trajala dugo. Odnosi su krenuli silaznom putanjom zbog Erdoganovih autokratskih tendencija, kršenja ljudskih prava i islamizma, što je počelo mnogo prije, ali je eskaliralo nakon pokušaja državnog udara. Od tada, vidljivo se promijenila i retorika prema Bosni i Hercegovini. Erdogan o BiH i Turskoj govori isključivo u bilateralnim terminima, najčešće koristeći njegovo prijateljstvo sa rahmetli Alijom Izetbegovićem za ono što on radi najbolje sa muslimanima širom svijeta, a to je “geopolitika emocija”. U tu svrhu dodatno zaoštrava odnos sa Zapadom i projicira viziju jakog muslimanskog lidera. Njegov predizborni skup koji je najavljen u Sarajevu, potrebno je posmatrati i u tom kontekstu. Za nadati se samo, da će odoljeti islamističkoj retorici i da u Sarajevu neće ponoviti ništa slično incidentu iz februara ove godine kada je govoreći na Kongresu Stranke pravde i razvoja uplakanoj djevojčici u vojnoj uniformi poželio da pogine kao šehid i obeća joj da će je sahraniti pod državnom zastavom. Nakon što su mu Njemačka, Holandija i Austrija zabranile organizaciju predizbornih skupova, sarajevskim mitingom Erdogan je odlučio prkositi Evropi.

Zajedno protiv Evrope i Amerike i u BiH?

Međutim, pitanje je da li su samo prkos Evropi i ”geopolitika emocija” jedini razlozi zbog kojih se turski utjecaj u Bosni i Hercegovini može smatrati negativnim? Da li možda to što Turska sjedi na dvije stolice, jednoj NATO a drugoj ruskoj, uz loše diplomatske odnose sa EU i SAD-om, može u budućnosti značiti i konkretniji prestanak podrške Turske euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine i podršku ruskoj ideji ”vojne neutralnosti”? Naznaka da se u rusko-turskim diplomatskim razgovorima razmatra Bosna i Hercegovina mogla se čuti i tokom posjete turskog premijera Binali Yildrima, koji je izjavio ”da će Turska i dalje podržavati EU i NATO put za BiH”, ali da Ruska Federacija “možda želi da se pitanje MAP-a za BiH malo odgodi”?!

Geopolitičke promjene na svjetskoj sceni su dramatične i držati korak sa tim promjenama podrazumijeva i pravilan odabir prijatelja. Za državu kao što je Bosna i Hercegovina, to je zapravo pitanje opstanka.

Rusko-turska alijansa je očigledno sredstvo za učvršćivanje vlasti Vladimira Putina i Tayyipa Erdogana u njihovom okršaju sa Zapadom, okršaju čiji je ishod još uvijek neizvjestan. Bosna i Hercegovina je najzapadnija država u Evropi u kojoj turski predsjednik može da organizira svoj predizborni miting kao privatnu zabavu, uz potpuno ignoriranje lokalnih vlasti.
S druge strane, sve militantniji ekstremizam Milorada Dodika sad već ozbiljno prijeti miru u Bosni i Hercegovini, a daljinske komande su u rukama ruskog predsjednika. Upravo zbog činjenice da Zapadni Balkan predstavlja “meki trbuh Evrope” BiH dobija na važnosti kao ugaoni kamen na kojem počiva mir i stabilnost čitave regije. Ukoliko postoji nešto kao historijska odgovornost nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini onda bi se ona morala ogledati prije svega u oštrom zaokretu od politika koje će dozvoliti da rusko-turski interesi postanu prepreka evropskom i NATO putu, koji je jedina trajna garancija mira na ovim prostorima.

[Roccohljup]

Fahro je legenda.....ko biva nije njemu krivo sto cibra to pise i dijeli svima.....nego sad je drzava u pitanju

[JThomas]

nikad zbog sebe, uvijek zbog države i naroda.

[Maraschino]

kad mi suza ne kanu

[winpin]

Fahro, Fahro....

[sandzokan]

Fahro je legenda.....ko biva nije njemu krivo sto cibra to pise i dijeli svima.....nego sad je drzava u pitanju

nikad zbog sebe, uvijek zbog države i naroda.

Država na prvom mjestu. Pa zar nije oblačio uniformu 93.?

[Entropio]

Fahro, Fahro....

Pravi drzavnik. Jedva cekam izbore.

[nivla]

i sta kaze ovaj migrant, logore napraviti
koji je ovo ublehas, ne bi me cudilo da je za prijedlog koji je imao za logore vec nema nekog ko bi to prodao i slicno, pa kad nije uspjelo onda preko bivse uposlenice plasirao maline i respiratore, garantovano bi sutio da su mu pustili da pravi logore

[JThomas]

cijela država tako funkcioniše. ali on jeste nenadmašnom ličnom pokvarenošću to ipak doveo na nivo više.

[Roccohljup]

A jel ko primjetio kako na avazovom portalu unazad nekoliko sedmica svaki dan po neki clanak o crnoj gori i djukanovicu. Voli tornjak rodni grudu i pobratima milu

[stranacc]

Ne znam o čemu konkretno govori, priča, Cibra itd,
Ali zaboravimo Fahrine lične interese i one s kojima je u sukobu,

Istina je sve što govori o odnosima Srbije, CG i BiH, povezanost Vučića i Bakira, Putina i Erdogana, zajedničkog anti-NATO djelovanja na proruskoj iniji, to je već otvorena (svako)dnevna politika i dobro je da je to neko najzad glasno izgovorio.


https://avaz.ba/vijesti/bih/590277/rado ... g-utjecaja

Ako jei od tebe
Previse be

Ne znas, ali znas
Golemo

Ima ko zna.

Tekst star par godina, ali jednako vrijedan, kao da je jučer napisan, nažalost.

Ako ti nije predugo.

BAKIR IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

Edina Bećirević:
Rusko-turska alijansa je sredstvo za učvršćivanje vlasti Putina i Erdogana

Prvo je došla Valentina Matviyenko, a nakon nje, posjetu, tačnije iznajmljivanje prostora za svoju predizbornu kampanju u Sarajevu, najavio je i Redžep Tajip Erdogan

http://ba.n1info.com/a258880/Kolumne/KO ... apada.html


Rusko-tursko savezništvo ima i svoje ideološko pokriće. Prema Putinovom filozofu i važnom savjetniku Aleksandru Duginu, muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, prirodni su saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.

Prvo je došla Valentina Matviyenko, a nakon nje, posjetu, tačnije iznajmljivanje prostora za svoju predizbornu kampanju u Sarajevu, najavio je i Redžep Tajip Erdogan. Burne reakcije, u kojima se rusko-turski utjecaji spominju u jednom dahu, ali uglavnom analiziraju kao dva odvojena procesa, preplavile su medije. Međutim, rusko-tursko prijateljstvo uspostavljeno s ciljem kontriranja političkom Zapadu, ne čini se samo kako prolazna faza i potrebno ga je biti svjestan i u kontekstu potencijalnog zajedničkog utjecaja i u Bosni i Hercegovini. U odnosima Rusije i Turske, koji su nakon rušenja ruskog vojnog aviona bili na ivici otvorenog sukoba, sredinom 2016. došlo je do naglog zaokreta. Iznenadno prijateljstvo nije poremetilo ni ubistvo ruskog ambasadora u Ankari u decembru 2016.



Od tada, rusko-turski mediji uvelike pišu o ”historijskom prijateljstvu dvije zemlje”. Samo dva naslova iz lista Sabah — a slični naslovi postali su uobičajeni i u ostalim pro-vladinim turskim medijima, dovoljna su da ilustriraju zbog čega je neodgovorno zanemarivati moguće posljedice tog novog prijateljstva i na Bosnu i Hercegovinu: ”Novi sudnji dan za SAD: tursko-ruski savez”, (8.3.2018); ”Savez Rusije i Turske potresa Atlantik” (8.4. 2018) O Erdoganu i Turskoj se također blagonaklono piše i u Rusiji. Početkom aprila ove godine, u povodu zajedničkog projekta izgradnje nuklearne elektrane, Erdogan je otvorio Twitter nalog na ruskom jeziku, o čemu su ruski mediji sa oduševljenjem izvještavali. Jedan od naslova bio je: ”Spasiba predsjedniče Erdogan!’

Kupovinom ruskog raketnog sistema S-400 Turska je zapadnim saveznicima poslala poruku da ne vjeruje više u moto NATO-a ”Svi za jednog jedan za sve”. Erdogan je, kako navodi jedan dobro obaviješten izvor, potpuno izgubio iluzije o Zapadu nakon pokušaja državnog udara 2016 godine: ”Za razliku od Putina, koji ga je odmah pozvao telefonom i ponudio mu beskompromisnu podršku i pomoć, zapadni lideri su oklijevali. Erdogan je njihovo oklijevanje protumačio kao priželjkivanje uspjeha državnog udara.” Ono što je u Turskoj uslijedilo nakon državnog udara, pokazalo je sve slabosti turske demokracije. Načelo podjele između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, koje je nastalo na temelju potrebe da se ograniči apsolutna vlast pojedinca radi garancije slobode i ljudskih prava, potpuno je poništeno. Pokušaj državnog udara Erdogan je iskoristio da pohapsi ne samo organizatore puča, već i brojne sudije, tužioce, novinare, akademike, čak i 11 parlamentaraca. U njegovim čistkama uhapšeno je više od 50.000 ljudi, a otpušteno ili suspendovano preko 150.000 zbog optužbi za vezu sa pokretom Fetulaha Gulena.

O Putinovom autokratskom režimu, kontroli medija, ubistvima novinara i političara iz opozicije već su napisani tomovi knjiga. Putinov režim ipak, najbolje je opisala Karen Dawisha, autorica knjige «Putin's Kleptocracy: Who Owns Russia» (Putinova kleptokracija: Ko posjeduje Rusiju?). Njen ključni argument bio je da je «Rusiju pogrešno posmatrati kao demokraciju koja propada», nego da je treba posmatrati kao «autokratski režim koji uspijeva».

Rusko-turska saradnja ima i svoje ideološko uporište u idejama panslavizma i euroazijstva koje u Turskoj promovira Aleksandar Dugin, čest gost i u Srbiji, kojeg zapadni mediji, zbog njegovog utjecaja na Putina nazivaju “Putinovim Rasputinom”, “Putinovim mozgom”, ali i “najopasnijim filozofom na svijetu.”. Dugin tvrdi da je euroazijska civilizacija oblikovana vjerskim tradicijama pravoslavlja i islama koje nisu kompatibilne sa vrijednostima i standardima globalizma i atlantizma. Muslimanski svijet općenito, a posebno tradicionalni i fundamentalistički trendovi, su prema Duginu, prirodni saveznici Rusije-Euroazije u borbi protiv “novog svjetskog poretka”, okeanskih civilizacija i globalizacije.

Dakle, Bosna i Hercegovina nije mogla naći bolje uzore za razvoj demokratskog društva i euroatlantski put od Rusije i Turske! Sve i da se ne trude da taj put opstruiraju, sama ideja da bilo koja balkanska zemlja može biti aspirant za EU ili NATO, a istovremeno tražiti zaštitnika u Putinu i Erdoganu nije više zamisliva ni na nivou šale. No s obzirom na novo strateško savezništvo, mogućnost da će Erdoganova Turska i Putinova Rusija možda i udružiti namjere da zaustave put BiH u NATO i EU zavređuje razmatranje.

Oni koji tu tezu odbacuju kao besmislicu, ukazuju na činjenicu da je Turska zaista godinama bezuvjetno podržavala euroatlantske integracije, a Rusija radila sve na tome da ih opstruira. Stoga, važno je prvo se odvojeno osvrnuti na kontinuitet politika Rusije i Turske u Bosni i Hercegovini.

Rusija-maligni utjecaj od 1990'tih

Ruski politički utjecaj u regionu vidljiv je već godinama ali je pažnju zapadnih analitičara privukao u kontekstu šire svjetske slike: prvo agresijom na Krim, istočnu Ukrajinu, vojnom podrškom Assadu u sirijskom ratu, kao i aktivnim korištenjem informacionih tehnologija u napadu na tekovine zapadne demokracije. Nakon pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i Makedoniji, samo naivni ili oni kojima takva politika odgovara, ruske aktivnosti na Zapadnom Balkanu mogu karakterizirati legitimnom odbranom njihovih strateških interesa zbog protivljenja NATO integracijama. U Bosni i Hercegovini, još od 1992. Rusija nije propuštala priliku da svojim stavovima i akcijama otkloni svaku sumnju koju «stranu» podržava. U post-dejtonskom periodu nastavljeno je favoriziranje srpskih lidera i pružanje podrške projektima koji Bosnu i Hercegovinu drže u stanju permanentne krize i blokade rada državnih institucija.

Od 2007. godine, Rusija počinje pratiti ne samo Dodikovu secesionističku retoriku, već i konkretno koristiti svoju ulogu u Vijeću za implementaciju mira za podršku tom projektu. Na sastanku direktora Upravnog odbora PIC-a 2007. godine, usvojena je deklaracija kojom se izrazila zabrinutost o najavljenim reformama Republike Srpske o povlačenju entitetskih odluka koje bi jednostrano poništile nadležnost državnih institucija, i u kojoj se naglašava da se entitet ne može povući iz reforme o kojoj je već postignut sporazum. Ruska Federacija je izdvojila mišljenje, a tadašnji ruski ambasador Konstantin Šuvalov izjavio je da su mjere koje je donio visoki predstavnik Miroslav Lajčak zakomplicirale političku situaciju u BiH, te da je zbog toga potrebno OHR transformirati u kancelariju specijalnog predstavnika Evropske unije. I narednih godina uslijedila su izdvojena mišljenja o PIC-ovim deklaracijama: o državnoj imovini, jačanju pravosudnih institucija, osudi održavanja nezakonitog referenduma Narodne skupštine Republike Srpske o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, podršci integracije u EU, pa čak i o potpisivanju protokola između Tužilaštva BiH i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije o razmjeni informacija i dokaza u predmetima ratnih zločina. Ruska podrška ratnim zločincima i politici poricanja genocida u Bosni i Hercegovini doživjela je vrhunac u julu 2015. godine kada je Rusija u Savjetu sigurnosti oborila britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici iskoristivši pravo veta.

Da Rusija ima namjeru i dalje širiti krug anti-NATO i anti-EU saveznika, govori i to da je u istoj sedmici u kojoj je Valentina Matviyenko posjetila BiH, u centru Sarajeva održana velika konferencija o vojnoj neutralnosti u organizaciji ruske državne fondacije Gorčakov. Konferencija je održana iza zatvorenih vrata a učesnici su bili brojni profesori, studenti i eksperti za sigurnost iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Srbije koji su otvoreni prema ideji ”vojne neutralnosti”- čitaj anti- NATO orijentirani. Regionalne skupove fondacija Gorčakov održava još od 2013. godine, ali aprilski skup je prvo gostovanje u Sarajevu. Ako sagledamo na koji su se način ruski interesi ispoljavali u Bosni i Hercegovini od 1992. do danas, uvidjet ćemo strateški kontinuitet u vrlo uspješnom sprečavanju euroatlantskih integracija, a u posljednje vrijeme svjedočimo i ”osvježavanju” taktike u realizaciji tog ključnog strateškog cilja. Rusija više ne podržava samo secesionistički režim u Republici Srpskoj, već i sve one koji rade na razgrađivanju državnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, te to objašnjava podršku paktu Dodik-Čović. Međutim, ta nova, ”osvježena” ruska taktika podrazumijeva da se na osnovu ideje anti-zapadnjaštva aktivno traže saveznici i među umjerenim bošnjačkim, srpskim, hrvatskim ali i građanski orijentiranim intelektualcima. Otud Sarajevo kao odabir fondacije Gorčakov za organizaciju konferencije o vojnoj neutralnosti, a ne Banja Luka kako bi mnogi očekivali.

Turska-nekad koristan prijatelj

Za razliku od Rusije, Turska je u poslijeratnom periodu beskompromisno podržavala euro-atlantske integracije BiH. Podsjetimo se da je zahvaljujući lobiranju Turske, Norveške i drugih prijateljskih zemalja Bosna i Hercegovina uvjetno i dobila Akcioni plan za članstvo 2010 godine. Nova turska diplomatija koja se tada prepoznavala i na Zapadnom Balkanu bila je inspirisana knjigom ”Strategijska dubina” Ahmeta Davutoglua, tadašnjeg turskog ministra vanjskih poslova. Turska politika je u godinama nakon Drugog svjetskog rata bila protkana kompleksom inferiornosti. Iako članica NATO-a i bezuvjetan saveznik tokom hladnoratovskog perioda, zbog netolerancija prema manjinama, problema slobode govora i civilne kontrole vojske Turska je držana na zadatoj evropskoj periferiji. Davutogluova strategija preporučivala je da Turska prva pruži ruku i odustane od decenijama dugog uvjerenja da je okružena neprijateljima. To je značilo ne samo promjene u vanjskoj politici već i unutrašnju demokratizaciju i rješenje pitanja manjina, prije svega kurdskog pitanja. Cilj Turske bio je prijem u EU, i tada imati takvog prijatelja bilo je značajno za euroatlantski put Bosne i Hercegovine.

Erdogan je u prvoj fazi svoje vlasti imao veoma dobar odnos sa Zapadom. Istican je kao primjer tolerantnog lidera koji u svojoj zemlji uspješno miri islamsku orijentaciju i demokraciju. Ali Erdoganova romansa sa Zapadom nije trajala dugo. Odnosi su krenuli silaznom putanjom zbog Erdoganovih autokratskih tendencija, kršenja ljudskih prava i islamizma, što je počelo mnogo prije, ali je eskaliralo nakon pokušaja državnog udara. Od tada, vidljivo se promijenila i retorika prema Bosni i Hercegovini. Erdogan o BiH i Turskoj govori isključivo u bilateralnim terminima, najčešće koristeći njegovo prijateljstvo sa rahmetli Alijom Izetbegovićem za ono što on radi najbolje sa muslimanima širom svijeta, a to je “geopolitika emocija”. U tu svrhu dodatno zaoštrava odnos sa Zapadom i projicira viziju jakog muslimanskog lidera. Njegov predizborni skup koji je najavljen u Sarajevu, potrebno je posmatrati i u tom kontekstu. Za nadati se samo, da će odoljeti islamističkoj retorici i da u Sarajevu neće ponoviti ništa slično incidentu iz februara ove godine kada je govoreći na Kongresu Stranke pravde i razvoja uplakanoj djevojčici u vojnoj uniformi poželio da pogine kao šehid i obeća joj da će je sahraniti pod državnom zastavom. Nakon što su mu Njemačka, Holandija i Austrija zabranile organizaciju predizbornih skupova, sarajevskim mitingom Erdogan je odlučio prkositi Evropi.

Zajedno protiv Evrope i Amerike i u BiH?

Međutim, pitanje je da li su samo prkos Evropi i ”geopolitika emocija” jedini razlozi zbog kojih se turski utjecaj u Bosni i Hercegovini može smatrati negativnim? Da li možda to što Turska sjedi na dvije stolice, jednoj NATO a drugoj ruskoj, uz loše diplomatske odnose sa EU i SAD-om, može u budućnosti značiti i konkretniji prestanak podrške Turske euroatlantskom putu Bosne i Hercegovine i podršku ruskoj ideji ”vojne neutralnosti”? Naznaka da se u rusko-turskim diplomatskim razgovorima razmatra Bosna i Hercegovina mogla se čuti i tokom posjete turskog premijera Binali Yildrima, koji je izjavio ”da će Turska i dalje podržavati EU i NATO put za BiH”, ali da Ruska Federacija “možda želi da se pitanje MAP-a za BiH malo odgodi”?!

Geopolitičke promjene na svjetskoj sceni su dramatične i držati korak sa tim promjenama podrazumijeva i pravilan odabir prijatelja. Za državu kao što je Bosna i Hercegovina, to je zapravo pitanje opstanka.

Rusko-turska alijansa je očigledno sredstvo za učvršćivanje vlasti Vladimira Putina i Tayyipa Erdogana u njihovom okršaju sa Zapadom, okršaju čiji je ishod još uvijek neizvjestan. Bosna i Hercegovina je najzapadnija država u Evropi u kojoj turski predsjednik može da organizira svoj predizborni miting kao privatnu zabavu, uz potpuno ignoriranje lokalnih vlasti.
S druge strane, sve militantniji ekstremizam Milorada Dodika sad već ozbiljno prijeti miru u Bosni i Hercegovini, a daljinske komande su u rukama ruskog predsjednika. Upravo zbog činjenice da Zapadni Balkan predstavlja “meki trbuh Evrope” BiH dobija na važnosti kao ugaoni kamen na kojem počiva mir i stabilnost čitave regije. Ukoliko postoji nešto kao historijska odgovornost nacionalnih lidera u Bosni i Hercegovini onda bi se ona morala ogledati prije svega u oštrom zaokretu od politika koje će dozvoliti da rusko-turski interesi postanu prepreka evropskom i NATO putu, koji je jedina trajna garancija mira na ovim prostorima.

Si normalna?
Predugo , jasta je nego predugo

I ti i scepo valjate gluposti.
Cuj text star par godina al jos vazi.
Dal si ti otkrila to il scepan veliki?
Sto kaze DT fake news

Jel i tebi sad zivot ugrozen

[Roccohljup]

Mezi ga avdic malo.....

TEKST ZABORAVA (BEZ SMIJEHA) FAHRUDINA RADONČIĆA: U Crnoj Gori se zbog prijateljstva sa Radončićem gubi vlast, u BiH se bez njega vlast ne može formirati!?

Radončić je na konferenciji za novinare (što je potpuno prećutano u medijima) pomenuo da "srpsko-ruski" punkt u Sarajevu koji Cibru opskrbljuje povjerljivim informacijama čine bivši KOS-ovci Fikret Muslimović i Enver Mujezinović, ratni šefovi civilne i vojne bezbjednosti. Da li je slučajno ili svjesno propustio dodati Bakira Alispahića, što je svakako ozbiljan previd ili propust. Jer Alispahić je bio taj koji je odbravao permanentnu akciju sarajevske Državne bezbjednosti koja se godinama (pro)vodila protiv "Novinara" (Radončića). Saznanja, rezultati, transkripti razgovora, ispitavanja koja je obuhvatala ta operativna akcija predstavljaju sadržaj knjiga-pamfleta Armina Cibre o Malograđaninu Kaneu. 

SENAD ANTE-PORTAL

Prije 1h  Prije 46 min

1

Fahrudin Radončić i Milo Đukanović (Foto: Arhiva)

Piše: SENAD AVDIĆ

Fahrudin Radončić u posljednjih nedjelju dana, a i ranije, tvrde njemu bliski ljudi, ali ovdje govorimo samo o javnom diskursu, ispoljava takvu vrstu konfuzne srdžbe, prijeteće uvrijeđenosti, autodestruktivnu razdražljivost, da nije nimalo neosnovano zabrinuti se za psiho-mentalnu stabilnost našeg Malograđanina Kanea zatočenog u svom mamutskom zamku, prošaranom labirintima intriga, laži, samoobmana. Zato ćemo se u u ovom tekstu pozabaviti tehnikom zaborava kao glavnim alatom kojim se koristi i na kojeg u svojoj manipulativnoj operaciji lider SBB i medijski mogul tradicionalno računa.   

ZABORAV PRVI: Na početku svoje najnovije medijsko-političke kampanje Radončić je putem svog biltena "Dnevnog Avaza" optužio "režimske medije" zbog nečega, nije vrijedno truda sjećati se čega, što su prema njemu sgriješili. Zaboravni, ciljano neupućeni Radončić potpuno je smetnuo sa (zločinačkog?) uma da su on i njegova stranka Savez za bolju budućnost već sedam-osam godina na manje-više svim razinama (7-8 kantona, Federacija, donedavno i Vijeće ministara BiH, brojne agencije, direkcije...) sastavni dio vlasti, odnosno režima, pa je po toj logici njegov  biltenčić "Avaz" i maskirni portali iz njega derivirani ("Raport" i slična boranija) eminentno "režimsko" glasilo, baš kao što su režimsko medijsko smeće iz iste vladajuće ergele  "Stav" i "Faktor", ili "Nezavisne novine" i "Večernji list".

ZABORAV DRUGI: Novi, podmukli napad i bolne simptome demencije ispoljio je Fahrudin Radončić prošle nedjelje kada je objavom na društvenoj mreži podastro golem pismeni sastav nadahnut jednom polurečenicom objavljenom na portalu "Slobodne Bosne" u kojoj je kosovski narko-diler Naser Kelmendi nazvan "prirodnim saveznikom" Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost. Zaboravio je, ili se pravi da se ne sjeća,  sve zajedničke, (stranke demokratske) akcije, sve zajedničke derneke sa kontroverznim biznismenom, i kako je Keljmendija spasio murije, javno preko "Avaza", upozorivši ga da mu se sprema hapšenje, nakon čega je ovaj pobjegao iz BiH. Zaboravio je da je ovaj "sitni kriminalac", kako je balkanski narko- bos njegov hotel "Radon Plaza" smatrao svojom sigurnom kućom u kojoj je Keljmendi sklapao poslove, pravio svadbe i druge zabave za novokomponiranu tranzicijsku elitu, narodski rečeno, mafijaški ološ. Zaboravio je "industrijalac i intelektualac" iz Gusinja da je kuća iz koje je na Ilidži Kelmendi vodio mutne i krvave operacije bila njegova ("živio je tu") prije nego što je u nju uselio Naser sa "horom pećkih dječaka". Ponaša se Radončić kao "Gusinje u magli", zapinje po memoriji, ne sjeća se razmjene dobara (kuća i poslovnih prostora), kao i zala sa Kelmendijem, kupovine automobila od istog, prirodnog, strateškog partnera. Isparilo je iz glave Malograđaninu Kaneu da je dva debela dana svjedočio u Prištini o svojim vezama, poslovima, druženjima sa balkanskim kraljem narkotika  i da je bio jedini političar, javni radnik, osoba sa ove strane zakona, koji je pozvan da svjedoči o mračnim tajnama svijeta regionalnog kriminala, trafikinga, zločina…

ZABORAV TREĆI: U već pomenutom prošlenedjeljnom sastavu objavljenom na društvenim mrežama u kojem otkriva mračne narkomanske tajne u familijama bošnjačkih uglednika, a sve povodom one polurečenice, ili polovne rečenice u "Slobodnoj Bosni", Radončić piše: "Nije moja kći, kao u slučaju drugog lidera stranke i političara, bila višegodišnja konzumentica droge i učesnica u zataškanim remećenjima javnog reda i mira".

Znam da je stvar delikatna, da se o takvih stvarima u boljim kućama i uljudnijim društvima ne licitira javno, ali misli li možda zaboravni Radončić na istu onu "kćerku drugog lidera stranke" kojoj je on prije desetak godina kao "uzornoj i perspektivnoj studentici" davao mjesečnu stipendiju (nimalo skromnu deviznu apanažu) za studiranje u Holandiji? Zna li to odnekud naš Malograđanin Kane da je uzorna studentica njegovim parama "konzumirala droge" i sudjelovala "u zataškanim remećenjima reda i mira"?! U beslovesnom lovu na "režimske" medije Radončić ponovo zaboravlja da nijedan vlasnik niti jednog medija, osim njega, nije najmoćnijem bošnjačkom bračnom paru stipendirao studije kćerke u inostranstvu, niti im poklanjao kućne ljubimce, cuke sa pedigreom. 

ZABORAV ČETVRTI: Na konferenciji za medije koju je održao u ponedjeljek (24. august) Fahrudin Radončić je pročitao pismo kojeg je uputio Nerminu Nikšiću, predsjedniku SDP BiH i predsjedniku Zajedničke komisije za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom BiH (OSA). Pismo je upućeno zbog "miješanja Bosne i Hercegovine u izbore u susjednoj državi i članici NATO Saveza Crnoj Gori". Kako se država BiH umiješala u izbore u susjednoj državi? Tako što je Armin Cibra, autor nekoliko knjiga o Fahrudinu Radončiću, dao intervju jednoj srbijanskoj medijskoj kući ,"Glas javnosti", u kojem je govorio o odnosima Radončića sa crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem koji nisu pohvalni, ni afirmativni, ni za jednog ni za drugog. Milo Đukanović je nakon toga kazao kako "sve to koordinira bezbjedonosni sektor u Srbiji i da su u pitanju anticrnogorski  interesi , ne samo sa pozicija velikosrpskog nacionalizmam nego i ruskog imperijalizma",

Kakve veze ima država Bosna i Herercegovina sa Arminom Cibrom i kakve su njene nadležnosti nad onim što o govori, piše, objavljuju autor knjiga-pamfleta protiv Radončića? Država Bosna i Hercegovina, odnosno njena pravosudna vlast je o Arminu Cibri kazala šta je imala i što joj je u nadležnosti  prije 15 godina, kada je osuđen na zatvorsku kaznu (šest mjeseci, plus dvije godine uvjetno) nakon što se nagodio sa Tužiteljstvom i Sudom BiH. Na to je podsjetio i Radončić u pismu upućenom Nerminu Nikšiću: "O kakvoj se osobi radi govori...to što je on direktoru FOS-a (bivša obavještajna služba Federacije) gospodinu Edhemu Bešiću, prijetio smrću, da će ga nabiti na kolac i silovati njega, suprugu i sina".

Bošnjački  Malograđanin Kane, medijski tajkun i politički lider,  opet zaboravlja šta je bilo nakon toga? Nakon toga je on takvu osobu, problematičnu i nasilnu, prevrtljivu i sigurnosno diskvalificiranu, bivšeg radnika Državne bezbjendosti, Armina Cibru (osuđenog za zlikovačke  prijetnje visokom dužnosniku FOS-a) doveo u svoju firmu i zaposlio ga kao ličnog vozača, terohranitelja, povjeravao mu najveće poslovne i osobne tajne, dijelio sa njim automobile i jahte, avione i helikoptere, uveo ga u svoj mračni bosansko-balkanski Gotham, nakrcan, korupcijom, ucjenama i zločinima!

Nije Armin Cibra bio izuzetak, sličan se sličnom raduje, nego tipsko kadrovsko pravilo Radončićevih "ljudskih resursa": on se okružio destinama rashodovanih i kompromitiranih policajaca, od kojih su neki, poput Esnafa Kastrata, ratnog vojnog policajca koji je priznao likvidaciju Mušana Topalovića Cace, koji se godinama starao o sigurnosnom sistemu i elektronskom nadzoru Radončićevog "poslovnog carstva".  Cijeli njegov svijet, njegov polusvijet, je gravitacija suspektnih, opskurnih individua, pripadnika skorojevićke klase, novinara, biznismena, političara, narko dilera koji se izdaju za menadžere, žena lakog morala sa novinarskim iskaznicama, nakupaca akademskim titulama, pravosudnih autoriteta zrelih za robiju...     

"Malograđanin je konformista, podređuje se grupi ...žarko želi da pripada nekoj eksluzivnoj grupi, udruženju klubu...on je lažno sažaljiv, lažno mudar...oduševljeni snob koji se oduševljava bogatstvom i položajem...prevara je najbliži saveznik svakog malograđanina...", tako je ovaj raspostranjeni kulturni i socijalni talog, koji misli da je elita,  portretirao veliki pisac Vladimir Nabokov.

ZABORAV PETI: Koriste li javni istupi, knjige i intervjui Armina Cibre neprijateljima Crne Gore u grozničavim naporima da konačno na izborima, kada već nisu bili u stanju nasilnim putem na ulici, sruše sa vlasti Mila Đukanovića. Bez ikakve dileme - koriste. Je li Cibra, kao to tvrdi Radončić, plaćen od srpsko-ruskih obavještajnih centara da bi pomogao u rušenju  Đukanovićevog režima? Ako se pozna njegov ukus u izboru poslodavaca, od mračnih figura iz Državne bezbjednosti, preko Malograđanina Kane iz "Avazovog tornja", izvjesno je da Cibra nije probirljiv, a ni gadljiv na pare i druge luksuze. Radončić je na konferenciji za novinare (što je potpuno prećutano u medijima) pomenuo da "srpsko-ruski" punkt u Sarajevu koji Cibru opskrbljuje povjerljivim informacijama čine bivši KOS-ovci Fikret Muslimović i Enver Mujezinović, ratni šefovi civilne i vojne bezbjednosti. Da li je slučajno, ili svjesno propustio dodati Bakira Alispahića,  što je svakako ozbiljan previd, ili propust. Jer Alispahić je bio taj koji je odbravao permanentnu akciju sarajevske Državne bezbjednosti koja se godinama (pro)vodila protiv "Novinara" (Radončića). Saznanja, rezultati, transkripti razgovora, ispitavanja koja je obuhvatala ta operativna akcija predstavljaju sadržaj knjiga-pamfleta Armina Cibre o Malograđaninu Kaneu. 

Bilo bi dragocjeno da ona parlamentarna komisija na čijem je čelu Nermin Nikšić ispita i ovu trojicu ključnih sigirnosno-obavještajnih ljudi u vojsci i policiji. Pa da, pored ostalog, potvrde ili demantiraju da li je Radončić u ljeto 1993. godine sa svojim kumom, ubijenim mafijašem Selverom Lekićem dogovarao ubacivanje u opkoljeno Sarajevo 50 kilograma "bijelog pudera" (heroina, ili kokaina'") 

Prema tom stenogramu za kojeg Cibra tvrdi da ga je "skinula" SDB Sarajevo 2. septembra 1993. godine, Selver Lekić, govori Radončiću: "Vidi, ozbiljno je ovo, znači 50 kila "bijelog pudera", pare kada se proda, ali to ide na moj obraz, ne na Ekremov i tvoj. Ti samo daj to vaše vojno auto...da se to prebaci. To je direktno iz Beograda, poslao Aco za mene, znaš nema zajebavanja, znaš da se za puder ubija u svetu.."  

Oni koji su odobrili mjere protiv Radončića (ministar Bakir Alispahić), koji su ih tehnički izvodili '(načelnik Sektora SDB-a Enver Mujezinović) i koji su vjerovatno osigurali građu za Cibrina sabrana djela, trebaju objasniti da li je ovaj transkript autentičan, potom da li je do transporta "bijelog pudera" u opkoljeno Sarajevo došlo, ako nije zašto nije, a ako jeste, šta su učinili da se to ne dogodi?!  Potom, da i su o ovim aktivnostima tadašnjeg šefa kabineta načelnika Štaba Armije obavijestili njegovog pretpostavljenog Sefera Halilovića, te da li su informirali Aliju Izetbegovića, kolekcionara presretnutih razgovora i gospodara svih obavještajnih i sigunosnih tajni u Sarajevu. Od bošnjačkog Malograđanina Kanea bi bilo suviše očekivati da se on o tome izjasni, zaboravio je on i mnogo krupnije stvari, pa je nerealno očekivati da se sjeti te sitnice od 50 kila praškaste materije koja asocira na trgovinu narkoticima.     

ZABORAV ŠESTI Fahrudin Radončić je zaboravio zbog čega je prije tačno trideset godina napustio Crnu Goru i pred kim je spašavajući na ramenu glavu utekao u Sarajevo. Zbog vlasti Mila Đukanovića. Ali, dobro, to smo neko manje, neko više, svi potisnuli iz sjećanja. No, ono što je važno u ovoj priči jeste sljedeće: jedina inkriminacija protiv Mila Đukanovića koja proističe iz onoga što je Armin Cibra govorio za novine i televiziju, jeste u tom što je u dobrim odnosima sa Fahrudinom Radončićem, što se sa njim viđa, druži, gosti, odmara, provodi... Dakle, odgovornost mu je što se kao državnik uopće bakće sa osobom takvog profila i preferencija kakvim je Radončića u knjigama i intervjuima oslikao dotični Cibra. Drugačije rečeno, Radončića se u Crnoj Gori tretira kao toksičnu, malignu, kompromitantnu,  političku i poslovnu (nus)pojavu. Za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj su svi njegovi grijesi arhivirani obrojani u brojnim službenim dokumentima i dosijeima "socijalizirani", od strane vladajuće bošnjačke elite,  "podržavljeni", amnestirani, učinjeni društveno prihvatljivim. U Đukanovićevoj Crnoj Gori od vlasti se traži uspostavljanje sanitarnog koridora prema Radončića, ovdje našeg Malograđanina Kanea kume i mole, vuku za rukav i prostiru crvene tepihe pred njim da svečano umaršira u panteon bošnjačke vlasti i samo "zine" koju funkciju želi.  

[Roccohljup]

Idemo ludo idemo jako......
Hebo majku ko nama sudbinu kroji


https://avaz.ba/showbiz/jet-set/592035/ ... -po-mahali

[izvrsni direktor]

Sbb je oduvijek imao kvalitetne kandidate, a memo je ako ne najkvalitetniji onda definitivno jedan od kvalitetnijih

[groznivlada]

SBB je stranka u nestajanju
Pokišavaju izbjeći taj scenario uvođenjem novih lica ,jer za stara malo ko će da glasa.
Na njihovim listama si obično propali glumci,kvazi-novinari ,sad i manje školovani-----
SBB je doživio ali sa pravom pravi ODLIV MOZAKA.
Da ne nabrajam koliko je školovanih napustilo ovu stranki ,jedan od takvih je Damir Arnaut.
MISLIM DA IM JE KRAJ ,do onih tamo izbora neće ni postojati a kamoli biti neki čimbeni Faktor,

[groznivlada]

Ne znam jel postavljano već negdje, al iskoči mi na trendingu, rekoh da podijelim...

Upravo Radoncic drzao konferenciju gdje komentarisao odnose izmedju CG i BIH i sl.

Ja I !

[JThomas]

"ideološki" je sigurno da bi bio na nivou statističke greške. ali dosta ljudi su uvalili, zaposlili i zadužili za 8 godina neprekidnog učešća u vlasti u kantonu sarajevo, 5 i po u vladi federacije, u drugim kantonima mjestimično...pričom on više malo koga može prevariti. ali u neprestanom kurvanju pozicija-opozicija je baš puno uhljebio i zadužio.

i uz nisku izlaznost, ako raja popuši priču "svi su isti" i "ne može se promijeniti ništa", on opet može biti ruka koja fali u svakoj kombinaciji. čak i na idućim opštim. jer on hoće sa svakim i uvijek ako mu se dovoljno ponudi, on je profesionalni vlasnik ruku koje fale. zato je esencijalno ne popušiti tu priču.

jer on ima luksuz glasača i članstva kojima je jedino bitno da ostanu na poslovima i u tu svrhu gutaju apsolutno sve bez preispitivanja. oni znaju zašto su tu. memo dobro zna da ne može živjeti od svoje popularnosti i "umjetnosti". čak i sda bar pokušava slagati da ima neke principe, mora bar prividno upakovati poteze u priču nacija, vjera, alijina zadužbina...a ovaj ne mora, ovaj samo vozi.