Izvrstan tekst.
Od riječi do riječi, sve ono što je nas par pisalo po ovom forumu zadnjih 15 mjeseci.
04. Januar 2012
Dugo putovanje na isto
U današnjoj Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste i kakva će dugo biti, nepomirljivi su etnički i građanski principi. Ma koliko tvrdio drugačije, Lagumdžija to zna danas, kao što je znao i onog oktobra kada je sedamnaest posto osvojenih glasova na nivou BiH shvatio kao, barem, natpolovičnu većinu. Mirenje građanskog i nacionalnog nije više moguće niti unutar svake od tri, dubinski podijeljene bosanskohercegovačke zajednice. Ukoliko, naravno, to neko mirenje ne vidimo u biranju između Lagumdžije i Izetbegovića, Čovića i Ljubića, Dodika i Bosića
Piše: Emir Imamović
„U mjesecima što slijede u Bosni i Hercegovini će se sklapati koalicije, dogovarati partnerstva, najavljivati čuda, prijetiti referendumom, lažirati prošlost… A onda će jednoga dana, za pola godine ili godinu, biti formirana neka vlast, novine će objaviti izjave lidera, televizija ih pokazati zajedno uz kakvog kiselkasto nasmiješenoga međunarodnog predstavnika i BIH će ostati onakvom kakvom ju je, dok se čekao još jedan dogovor njenih političara a slutila katastrofa, opisao Ivan Lovrenović: “Razdijeljena definitivno na nekoliko vlastodržačkih domena (neograničeno korumpiranih, etničkih po karakteru, sa silno pojačanom akceleracijom pražnjenja od ‘manjinaca’ i konačnog etničkog homogeniziranja svake od domena), Bosna i Hercegovina bila bi nekako politički sačuvana, ali bi bila očajno mjesto za život ljudi, ako taj pojam podrazumijeva išta više od vegetalnog opstajanja i biološke reprodukcije. Surovo, duhovno pusto, antikulturno mjesto – baš na sliku i priliku svojih lidera'. I građana, da se ne lažemo“. Ovako sam završio tekst pod naslovom Optimizam ne stanuje ovdje, objavljen nekoliko sedmica nakon posljednjih općih izbora u Bosni i Hercegovini, tačnije 22. oktobra 2010. godine.
Od tada, do evo postignutog dogovora o sastavu Vijeća minstara, napisao sam još oko, brat bratu, hiljadu novinskih kartica ponavljajući isto: jedina formula po kojoj je moguće sastaviti Vladu jeste ona koja, pored ostaloga, omogućava opstanak „nekoliko nekoliko vlastodržačkih domena (neograničeno korumpiranih, etničkih po karakteru, sa silno pojačanom akceleracijom pražnjenja od ‘manjinaca’ i konačnog etničkog homogeniziranja svake od domena)“. Ili, kazano jezikom brojeva, dva plus dva plus dva, što u zbiru izađe na tri: odvojene nacionalne i političke zajednice od kojih jedna ima svoj teritorij, dok druge dvije dijeli nevidljivi Kineski zid.
Bosna i Hercegovina je, dakle, nekako sačuvana, da prafraziram Lovrenovića, a malo nade da, možda, neće biti tek okvir za vegetetativni opstanak i biološku reprodukciju, daje imenovanje ozbiljnog ekonomiste, nacionalno neostrašćenog, pragmatičnog Vjekoslava Bevande na mjesto premijera.
Čuvari lika i djela Zlatka Lagumdžije su u posljednjih petanest mjeseci na svaku kritiku njegovog iracionalnog ponašanja odgovarali verbalnom artiljerijom, praveći se gluhi, nijemi i slijepi, da bi ga, rijetki istina, sada optuživali za neprincipijelnost i kapitulaciju pred HDZ-om, strankom koja je, na kraju, završila krug kojim smo dugo putovali na isto. Hrvatske ministre kandidirat će u Vladu pobjedničke hrvatske stranke: dva HDZ-a; srpske SNSD i SDS, a bošnjačke SDP i SDA kao partije koje su dobile najviše glasova najmnogobrojnijeg naroda. I mi smo to čekali petnaest mjeseci, koliko je, očito, trebalo, da i iz posljednje guzice nešto dođe do glave!? Odnosno, da Zlatko Lagumdžija kapitulira pred bosanskohercegovačkom dejtonskom stvarnoću.
U današnjoj Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste i kakva će dugo biti, nepomirljivi su etnički i građanski principi. Ma koliko tvrdio drugačije, Lagumdžija to zna danas, kao što je znao i onog oktobra kada je sedamnaest posto osvojenih glasova na nivou BiH shvatio kao, barem, natpolovičnu većinu. Mirenje građanskog i nacionalnog nije više moguće niti unutar svake od tri, dubinski podijeljene bosanskohercegovačke zajednice. Ukoliko, naravno, to neko mirenje ne vidimo u biranju između Lagumdžije i Izetbegovića, Čovića i Ljubića, Dodika i Bosića.
Jednu od dvije mogućnosti da to provjeri, SDP je već potrošio, dok drugu ne smije ni probati. Željko Komšić je i prvi, kao i drugi puta izabran u Predsjedništvo prvenstveno zahvaljujući bošnjačkim glasovima, no njegov reizbor nije ovisio o onome što je uradio, već o onome što nije. Jednostavno rečeno, da je postao predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata, zastupajući dominantno političko mišljenje tog naroda, stotine hiljada Bošnjaka bi, umjesto za njega, glasale za Izetbegovića i Radončića. On, Komšić, pobjedu je ostvario jer je shvaćen kao veći Silajdžić od Harisa, a ne kao bolji Čović od Dragana.
Tri bosanskohercegovačka naroda liče jedni na druge više nego bi htjeli i, uz zanemarive razlike, isto misle. Zato, vjerovatno, u SDP-u neće niti pokušati na jedno od ministarskih mjesta koje im je ostalo, predložiti nebošnjaka. Ako ih koalicijski partneri oštro kritiziraju zbog toga što su Bošnjaci nekoliko važnih resora izgubili zarad Lagumdžijinog insistiranja da bude ministar vanjskih poslova, nije teško zamisliti šta bi bilo kada bi se u Vijeću ministara umjesto Damira Hadžića našao neko srpske ili hrvatske nacionalnosti.
Istina, među potonjima ima i onih što se mogu nadati zamjeničkoj poziciji u jednom od onih ministarstava koji su pripali HDZ-u, kako su i dogovorili Lagumdžija i Čović, samo što drugi time nije izgubio ništa, dok je prvi dobio još manje. Ne računamo li mogućnost prodaje damu pod bubrege i priče kako će SDP u novom, po čisto etnički skrojenom principu, sazivu Vijeća ministara predstavljati još nekoga osim dijela Bošnjaka.
Drugačije rečeno: svaki od tri bosanskohercegovačka naroda bi, zašto da ne, uzeo ponešto i od ostalih, ali ostalima ne bi dao ni mrvicu od onoga što ima. Bošnjaci, ma šta o sebi mislili, nisu izuzetak: rado biraju nebošnjake dok bošnjačke pozicije nisu ugrožene. Na jednak bi način, da mogu, Srbi i Hrvati izabrali i Mustafu i Ramiza, ali nakon što izaberu i Dragana i Mileta. Takva je, prosto, stvarnost Bosne i Hercegovine.
Uz sve svoje mane, od gangsetraja do diletantizma, Socijaldemokratska partija BiH je, ipak, jedina koja artikulira glasove ostatka ostataka građanskog društva. Kao takva je, nakon očekivanog i uzalud odlaganog prihvatanja pomenute formule dva plus dva plus dva, pred jednostavnim izborom: ili će naći model po kojem će ideje integralizma očuvati i činiti funkcionalnim u sadašnjem, zadanom okviru troetničke zajednice ili će i relativne pobjede pretvarati u suštinske poraze tih ideja.
O tome su, uostalom, u SDP-u i razmišljali, a govorio javno upravo Željko Komšić: „Mi, nažalost, još nemamo lidere koji su u stanju reći: nisam ja ovdje da vam govorim ono što vi hoćete da čujete, nego da radim ono što moram da radim. No, tako nam je kako nam je: politika je klackalica. Mi u SDP-u smo razmišljali o tome da, ako treba, spržimo jednu generaciju političara, ali da uvedemo nova pravila političke komunikacije i sve što iz toga proizilazi”.
I nemaju. Aktuelni je, naime, zadovoljan, fildžanom na kojem je pod kontrolu stavio sve: od struje do medija, dok se izvan njega ponaša čas kao da ne zna gdje živi, čas kao predstavnik lijeve frakcije Stranke za BiH. One čiji je predsjednik pristao na dejtonski koncept Bosne i Hercegovine, pa formirao partiju za njegovo rušenje. Zlatko Lagumdžija je isti taj koncept, tek da se ne zaboravi, kao rušio, sve dok ga konačno nije prihvatio. Nemajući drugog izbora. Sada, kao i prije petnaest mjeseci.
radiosarajevo.ba
. Opa imamo i infopult 
