Voda je iz zemlje kuljala, i kiša padala, sve dok nivo vode nije, kako predaje kažu, za nekih petnaest ili osamdeset aršina prekrio najvišu planinu. No, po pitanju odgovora na pitanje da li se pod najvišom planinom misli samo na najvišu planinu u regionu gdje je živio Nūhov, alejhisselam, narod, ili se misli na najvišu planinu na planeti koju danas zovemo Mont Everest, postoje različita mišljenja.
Tradicionalni izvori kazuju da je čitava planeta bila potopljena, dok mišljenja da je riječ o poplavi koja je potopila samo jedan region nalazimo u nekim modernim vrelima.
Naše je mišljenje da je voda doista prekrila Mont Everest i da je za Potopa čitava planeta bila pod vodom, a dragi Allah najbolje zna.
No bilo kako bilo, sva mišljenja se slažu u jednome – Potop je, budući da su u to drevno doba svi ljudi na Zemlji pripadali samo jednome narodu, doista značio uništenje čitava čovječanstva. Samo su spašeni oni koji su sa Nūhom, alejhisselam, bili na lađi.
Mada, i ovo je tumačenje i slobodno mišljenje, tako da uzeti sa rezervom.
A što se tiče šta bi na kraju...
Nūhova, alejhisselam, lađa je plutala nekoliko mjeseci.[34] Za to su vrijeme svi u njoj mirno i disciplinovano živjeli. Dragi je Allah spustio Svoju milost na životinje i ptice u lađi, tako da su svi lovački instinkti, međusobni strahovi i neprijateljstva među njima bili izbrisani – stajale su jedne do drugih u miru i sigurnosti. I, nisu se parile. To je bio propis i za vjernike koji su bili na lađi zajedno sa svojim suprugama – sve dok ne izađu iz lađe bili su im zabranjeni spolni odnosi.
Prenosi se da je lađa, plutajući za vrijeme Potopa, čitavih četrdeset dana voljom Allahovom kružila iznad potopljene Meke, tačno oko vertikalne ose koja se uzvisuje sa pozicije uklonjene Kabe.[35]
Kada je isteklo vrijeme koliko je bilo određeno da Zemlja bude potopljena stigla je Riječ dragoga Allaha: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!"; i kiša je stala, a voda je počela ponirati u zemljinu utrobu. Nūh, alejhisselam, je osjetio da je kiša stala i da nivo vode opada, tako da je odlučio provjeriti da li je negdje već izronilo kopno.
Nūh, alejhisselam, je otvorio mali otvor na zidu lađe i pogledao van. Primijetivši da nivo vode postepeno opada, pozvao je vranu i zapovijedio joj je: ''Leti koliko možeš i gledaj ima li komada suhe zemlje, gdje bismo mogli pristati. Može biti da su vrhovi najviših planina već iz vode izronili.'' Vrana je letjela sve dok nije našla jedan suhi vrh, na koji je voda izbacila tijela uginulih životinja. Pošto je to njezina omiljena hrana, ona je na sve drugo zaboravila i više se nije vratila. Potom je Nūh, alejhisselam, sa istim zadatkom poslao goluba. Kada je golub ugledao grane maslinova stabla iznad vode, pokušao je da nekoliko grančica ubere za Nūha, alejhisselam. U tom nastojanju morao je kroz vodu zagaziti. Do tada, noge goluba su bile perjem prekrivene, ali dotaknuvši vodu Božanske srdžbe perje je spalo sa njih i one su do danas ostale gole i crvene.
Sa maslinovom grančicom golub se vratio na lađu. Zbog ispunjenog zadatka Nūh, alejhisselam, ga je blagoslovio, tako da je golub, jedno nježno i prijateljsko stvorenje, kod svih ljudi postao simbol mira. Što se pak vrane tiče, zbog neposlušnosti, njena pera su postala crna, glas graktanje, a pojava sablasan za ljude.
Slijedeći naredbu dragoga Allaha, zemlja je gutala vodu čiji je nivo stalno opadao, pa je desetoga dana mjeseca muharrema, na Dan Ašure,[37] Nūhova, alejhisselam, lađa konačno pristala na padinama planine El-Džūdijj.
I bi rečeno: "O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!" I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džūdijj, i bi rečeno: "Daleko nek je narod nevjernički!"
to ni najludji zadrti vjernici ne vjeruju pa cak i da su pod drogama.
