https://www.facebook.com/profile.php?id=100017483911871
Đuro Kesić
POTPIŠI I ŠUTI, NE ČAČKAJ, GLAVU ĆEŠ IZGUBITI!
Glava je još uvijek na ramenima, ćutati ne umijem, čačkati je ako ništa drugo – zabavno, a ako je u interesu istine i države, onda je i korisno.
„Federalni revizori tokom kontrole poslovanja Ureda predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare utvrdili su određene nepravilnosti vezane za evidentiranje službenog vozila i raspodjelu budžetskih sredstava.
U izvještaju se navodi da je u poslovnim knjigama evidentiran automobil Audi A8 4.2 Quattro, čija je nabavna vrijednost iznosila 157.679 KM. Međutim, revizijom je utvrđeno da vozilo nije u funkciji, da je u potpunosti amortizirano te da nije u vlasništvu institucije u kojoj je evidentirano.“
Mediji su sa puno pompe (s pravom) ovih dana objavili vijest pod naslovom „HOĆE LI NEKO ZA OVO ODGOVARATI? POGLEDAJTE ŠTA SU SVE REVIZORI PRONAŠLI KOD PREDSJEDNICE FEDERACIJE BIH“.
Udarna igla je na AUDI 8 Qvatro koji se vodi kao imovina Ureda Predsjednice, a koji (navodno ) ne postoji.
Eto, ja tvrdim da postoji i da Lidija Bradara nema veze sa postojanjem tog auta, ali ima veze sa zataškavanjem istine o tom autu.
Kako ja to znam?
Pa tako što sam bio neko vrijeme šef kabineta Predsjednika Federacije Živka Budimira. Istina, svega par mjeseci i opet točno na prelazu iz 2014. na 2015. godinu, i što sam kao takav pokušao razriješiti taj Gordijev, slobodno čitajte hadezeovski kriminalni čvor. I nisam uspio do kraja, jer mi je istekao mandat. Ali, pođimo redom.
Kao šef kabineta imao sam obavezu te godine potpisati popisne liste Ureda Predsjednika, ali sam odbio to uraditi dok ne raščistim situaciju oko auta AUDI 8 qvatro koje se nalazilo na popisu (naše) imovine, a u stvarnosti to auto uopće nije postojalo. Bar sam tada tako mislio. Savjetovano mi je od „prijatelja“ da to potpišem kao i svi drugi prije mene i da ćutim, a kada sam i to odbio, išlo se do toga da sam dobronamjerno savjetovan kako zbog toga mogu i glavu izgubiti. Tvrdoglav kakav jesam (a valjda i pošten) i to sam glat odbio. Naprotiv, riješio sam taj slučaj riješiti do kraja i zauvijek. Cilj mi nije bio nekoga optužiti i otjerati u zatvor, nego zakonito i pravno taj slučaj dovesti do kraja i riješiti se vozila koje „ne postoji“ a opet postoji u popisnim knjigama. Saznao sam da to auto i fizički postoji i ne samo papirnato i da se nalazi u garaži Skupštine BiH. Otišao sam tamo (sa svjedokom) i pronašao to vozilo, uslikao ga nekoliko puta i evo pokazujem vam te fotografije. Dakle, slika je sa kraja 2014. Da li se to vozilo još uvijek tamo nalazi, ne znam? Potom sam otišao u jednu, pa u drugu i na kraju u treću policijsku stanicu koja je bila nadležna za taj rajon i ta djela. Primio me jedan inspektor i razgovarali smo u četiri oka. Ponio sam popisnu listu i objasnio što želim učiniti. Nisam ni dovršio svoju priču, on me prekinuo i rekao, prepričavam, „ah, znam, to je ono ukradeno auto, već sam upoznat s tim“. Nadalje je rekao i ovo: „jesi li siguran da želiš to istjerati na čistac. Opasno je. Glava se može izgubiti?“. Prenerazio sam se na te njegove riječi, ali sam mrtav hladan odgovorio da želim po svaku cijenu to istražiti i taj „slučaj“ zaključiti, a da usput Država odradi svoje. Pitao sam još, da li je siguran da je to ukradeno auto, kad ja znam se ono nalazi u garaži Skupštine BiH na garažnom mjestu broj 37, on me još jednom šokirao odgovorom da to nije jedino auto koje je ukradeno i da je, pazite sada, na stotine takvih auta ukradeno u Zapadnoj Evropi za potrebe, vojske i politike Hrvatske, pa su neka, kao darovi završili i u Herceg Bosnoj. I taj nesretni AUDI 8. Još za vrijeme Predsjednika Federacije Vladimira Šoljića. Dakle, taj Audi je, po njegovoj priči, ukraden, poklonjen na korištenje Predsjedniku Federacije, nije imao uredne papire, (greškom) je upisan na popisu, nije bio vlasništvo Ureda pa ga se tako ured nije ni mogao pravno riješiti, ni prodati (nije njihov), ni pokloniti (nije njihov), ni rashodovati (nije njihov), a opet je samo njihov jer se nalazi na popisnim listama. Ispada komplicirano, ali je u suštini vrlo jednostavno. Fora je bila Predsjednika Federacije dobiti se takvog auta, vozakati se njime neposredno poslije rata, ali vjerojatno nije računao da sve ima svoj kraj, pa tako i njegov mandat ali i to vozilo. Od tada do danas, Predsjednici Federacije iz HDZ su bili : Vladimir Šoljić, Ivo Andrić Lužanski,Niko Lozančić, Borjana Krišto, Marinko Čavara i sada je Lidija Bradara. Od drugih stranaka, Predsjednici su još bili: Ejup Ganić i Safet Halilović iz SDA, Karlo Filipović (SDP) te Živko Budimir (SPP). Svi do jednoga, vjerojatno, osim mene samo su potpisivali popisne liste i (mudro) ćutali. Tako je to krajem godine uradio i Ured Predsjednice Lidije Bradare. I tu je njena krivica. Zataškavala je ono što su uradili njeni daleki prethodnici. „ZNA SE“, eto zna se. Hoće li DRŽAVA konačno raditi svoj posao? ZNA SE, neće još dugo, ali uvjeren sam da hoće jednoga dana. Ako sam Državi pomogao ovim prilogom bit ću sretan, a ako i nisam, opet sam sretan jer sam makar iskreno i s najboljim namjerama sve to pokušao.
I da ne zaboravim, jedno takvo auto je bilo i u institucijama Županije Posavske.
