SDA-All about

[jazzer]

Meni je na ignore listi tako da ne znam, ono sto on pise moj mozak ne moze da procesuira. Mozda je do mene .

[tandmand]

Bakir:

Mislim da ćemo se iduće sedmice susresti sa HDZ-om da se ide u susret njihovim zahtjevima

Lik je Bogapitaj čime ucijenjen ... možda mu čak ne dopuštaju da se povuče iz politike.

[detroit-mercy]

svi ih ismijavaju ova je duboka

https://youtube.com/shorts/D2aRvvg7PdI?feature=share

Problem je samo sto je nama sve zajebancija .

[jefff]

SDA je ponijela zastavu demokratije
Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”
HASAN ČENGIČ
PODIJELI



Svake godine 25. maja u bivšoj državi proslavljan je Dan mladosti, službeni praznik na kome je proslavljan rođendan, dan rođenja vođe revolucije, doživotnog predsjednika države i “najvećeg sina naroda i narodnosti naše domovine”. Proslavljalo se nošenjem “štafete mladosti” kroz gradove i sela cijele zemlje, koju su “građani, radni ljudi, seljaci i radnička klasa, avangarda, samoupravljači” pozdravljali okupljeni u špalire, pljeskali i klicali: “Druže Tito, mi ti se kunemo...”, slaveći jednog čovjeka, jednu partiju i samo jedno mišljenje. Cijeli program obilježavanja trajao je dva mjeseca i završavao grandioznim i glamuroznim “sletom i mitingom mladosti” u glavnom gradu te države, sa slavljenikom u centralnoj loži.

Svako glasno izrečeno mišljenje koje bi bilo ikoliko kritično prema tom događaju, makar u uskom društvu ili nekom uglu kafane, moglo se pretvoriti u godine zatvora za onoga koji bi bio glasan i za one koji su to šutke slušali, a nisu prijavili “nadležnim organima”.

SDA je osnovana sa željom da se u Bosni i Hercegovini pokrene proces demokratizacije koji je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... bio već značajno odmakao. SDA je svojim osnivanjem ponijela zastavu demokratije u Bosni i Hercegovini. Ona je prva velika demokratska stranka formirana u Bosni i Hercegovini, prije SDS-a, HDZ-a i SDP-a, te jedina domaća bosanskohercegovačka stranka. Naime, SDP je ime koje je pred prve demokratske izbore dato dotadašnjem Savezu komunista Bosne i Hercegovine, a koji kao Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) svoje korijene vuče iz Moskve. Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) je čedo Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU iz Beograda, čiji je idejni začetnik bio Dobrica Ćosić, spiritus movens velikosrpskog pokreta u Socijalističkoj Jugoslaviji, dok je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ) bila ekspozitura HDZ Hrvatske nastala u Zagrebu.

SDA JE REZULTAT BOSANSKOG DUHA

Inicijativa, ideje, stavovi, principi, politika i kadrovi SDA, sve je bilo apsolutno domaće – bosanskohercegovačko. Ovo ne treba posmatrati s vrijednosnog stanovišta, već s povijesnog, to su činjenice ove stranke.

Stranka demokratske akcije – SDA – nastala je u Bosni i Hercegovini, registrirana u Bosni i Hercegovini, prihvaćena u Bosni i Hercegovini i kao takva prenijeta i proširena u ostale republike bivše Jugoslavije. Dok su druge političke partije kao nebosanske presađivane u Bosnu i Hercegovinu, dotle je samo SDA kao rezultat bosanskog duha prenijeta u sve dijelove tadašnje države i svijeta.

Zanimljivo je da je prvi ogranak SDA u svijetu formiran na inicijativu gospođe Bisere Turković, ne u Bosni i Hercegovini, nego u Melbourneu, Australiji, u martu 1990. godine, tri mjeseca prije Konvencije stranke u Sarajevu i nekoliko dana prije najave njezina osnivanja u Sarajevu.

U vrijeme najave osnivanja SDA (kraj marta 1990. godine) bio je na snazi Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan Saveza komunista, dakle jedina legalna partija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Savez komunista (SKJ). Faktički, svi učesnici te konferencije za štampu mogli su istog časa biti uhapšeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Prvi konkretni razgovori o formiranju stranke, ne partije – da bi se napravila jasna razlika između nove političke organizacije i “komunističke partije”, odnosno “partije”, kako je SK bio nazivan u narodu – počeli su u rano proljeće 1990. godine. U tom času niko nije mogao ni slutiti o “padu Berlinskog zida”, o skoroj budućnosti Jugoslavije... Uostalom, ona je već jedanput doživjela promjenu državnog uređenja s Kraljevine SHS / Jugoslavije u FNR/SFR Jugoslaviju. Hoće li biti neka nova metamorfoza ili urušavanje, odnosno kolaps, ko je tada sa sigurnošću mogao predvidjeti?

Iz perspektive rane 1989. godine očito je trebalo tražiti koncept stranke koja može ući u političku arenu Jugoslavije s realističnim stavovima: jednopartijski komunistički režim treba biti zamijenjen demokratskim višepartijskim uređenjem: s jednakim pravima svih naroda i narodnosti u državi, s ljudskim pravima, uključujući politička, vjerska, kulturna, ekonomska... kako su garantirana Poveljom UN-a itd. Poseban je naglasak bio na poziciji Bosne i Hercegovine u i prema Jugoslaviji i položaju Muslimana (identitetska prava i pozicija).

Naravno, temeljno pitanje bilo je: Kome se stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski?

DILEME OKO MUSLIMANSKOG KULTURNO-POVIJESNOG KRUGA

Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.

Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.

Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem.

U daljim razgovorima između nas i Adil-bega, a kasnije između njega i Alije o principima stranke i Programske deklaracije, Adil je bio veoma jasan i odlučan u svojim osnovnim političkim stavovima koje je decenijama iznosio u emigraciji, a dijelom su bili sadržani u Demokratskoj inicijativi iz Londona, čiji je on bio jedan od vodećih potpisnika, kao ugledni evropski liberal.

On je zagovarao zamjenu/uklanjanje komunističkog režima demokratskom strukturom države, zagovarao afirmaciju našeg naroda s vraćanjem njegova povijesnog imena Bošnjaci, zagovarao je koncentraciju na Bosnu i Hercegovinu i vjerovao u dogovor o budućnosti sa srpskim demokratima u Beogradu. S druge strane, pokazalo se da je njegov dugogodišnji boravak u inostranstvu načinio da o stvarnim odnosima u muslimanskom narodu, o njegovom stanju i pogledima, te o nizu životnih pitanja nije imao realnu sliku. To je dijelom utjecalo na njegove odluke da se u finišu kampanje za izbore 1990. godine odvoji od SDA, iako je bio njezin potpredsjednik, i nastupi samostalno, računajući da će imati značajnu podršku glasača. Rezultati izbora potpuno su ga demantirali.

Svakako, pitanje naziva našeg naroda, Muslimani ili Bošnjaci, bilo je veoma značajno od ljeta 1989. do ljeta 1993. Velika većina onih koji su bili uključeni u diskusije o formiranju stranke zagovarali su naziv Muslimani, a Zulfikarpašić i mali broj ljudi oko njega nepopustljivo su zagovarali Bošnjaci. Alija Izetbegović je od početka razgovora s Adilom smatrao da je pravo ime naroda Bošnjaci, ali da bi njegova promjena pred izbore i pred popis stanovništva mogla izazvati zabunu i veliku pomutnju u narodu, odnosno rezultirati podjelom u kojoj bismo izgubili statističku brojnost. Bio je upravu, s imenom Muslimani dobili smo izbore i izvanrednu poziciju na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine.

Muslimani su bili treći najbrojniji narod u Jugoslaviji, a SDA je bila najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini i faktor političkog života u Jugoslaviji sve do njezinog gašenja. Istovremeno je upravo Alija, u odsustvu Adila, na Bošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu podržao vraćanje historijskog imena Bošnjaci našem narodu.

IZETBEGOVIĆEVA SARADNJA S ATIFOM PURIVATROM

U definiranju koncepta stranke i njezinih dokumenata učestvovao je jedan broj ljudi, prije svega onih koji su osuđeni u čuvenom “Sarajevskom procesu”, a kasnije i jedan broj uglednih građana i intelektualaca. Od proljeća 1989. do maja 1990. Alija Izetbegović je modelirao proces i formulirao “izbrušene” stavove u dokumente: Programsku deklaraciju i Statut stranke. Bio je to zahtjevan i mukotrpan rad. Sve je bilo i dalje poluilegalno, s rizikom za učesnike. U tom procesu Alija Izetbegović bio je izuzetan slušalac, pažljivo tražeći “upotrebljive” ideje i rješenja i uporno nastojeći da razumije “najdublja osjećanja” muslimanskog naroda.

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja.

Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”. Trebalo je izbrusiti stavove političke stranke koja će imati svoje ogranke u svih pet republika bivše države i na Kosovu, te osvojiti preko osamdeset posto glasova Muslimana u Bosni i Hercegovini nakon polustoljetne vlasti komunizma.

Hasan Čengič

[detroit-mercy]

SDA je ponijela zastavu demokratije
Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”
HASAN ČENGIČ
PODIJELI



Svake godine 25. maja u bivšoj državi proslavljan je Dan mladosti, službeni praznik na kome je proslavljan rođendan, dan rođenja vođe revolucije, doživotnog predsjednika države i “najvećeg sina naroda i narodnosti naše domovine”. Proslavljalo se nošenjem “štafete mladosti” kroz gradove i sela cijele zemlje, koju su “građani, radni ljudi, seljaci i radnička klasa, avangarda, samoupravljači” pozdravljali okupljeni u špalire, pljeskali i klicali: “Druže Tito, mi ti se kunemo...”, slaveći jednog čovjeka, jednu partiju i samo jedno mišljenje. Cijeli program obilježavanja trajao je dva mjeseca i završavao grandioznim i glamuroznim “sletom i mitingom mladosti” u glavnom gradu te države, sa slavljenikom u centralnoj loži.

Svako glasno izrečeno mišljenje koje bi bilo ikoliko kritično prema tom događaju, makar u uskom društvu ili nekom uglu kafane, moglo se pretvoriti u godine zatvora za onoga koji bi bio glasan i za one koji su to šutke slušali, a nisu prijavili “nadležnim organima”.

SDA je osnovana sa željom da se u Bosni i Hercegovini pokrene proces demokratizacije koji je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... bio već značajno odmakao. SDA je svojim osnivanjem ponijela zastavu demokratije u Bosni i Hercegovini. Ona je prva velika demokratska stranka formirana u Bosni i Hercegovini, prije SDS-a, HDZ-a i SDP-a, te jedina domaća bosanskohercegovačka stranka. Naime, SDP je ime koje je pred prve demokratske izbore dato dotadašnjem Savezu komunista Bosne i Hercegovine, a koji kao Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) svoje korijene vuče iz Moskve. Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) je čedo Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU iz Beograda, čiji je idejni začetnik bio Dobrica Ćosić, spiritus movens velikosrpskog pokreta u Socijalističkoj Jugoslaviji, dok je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ) bila ekspozitura HDZ Hrvatske nastala u Zagrebu.

SDA JE REZULTAT BOSANSKOG DUHA

Inicijativa, ideje, stavovi, principi, politika i kadrovi SDA, sve je bilo apsolutno domaće – bosanskohercegovačko. Ovo ne treba posmatrati s vrijednosnog stanovišta, već s povijesnog, to su činjenice ove stranke.

Stranka demokratske akcije – SDA – nastala je u Bosni i Hercegovini, registrirana u Bosni i Hercegovini, prihvaćena u Bosni i Hercegovini i kao takva prenijeta i proširena u ostale republike bivše Jugoslavije. Dok su druge političke partije kao nebosanske presađivane u Bosnu i Hercegovinu, dotle je samo SDA kao rezultat bosanskog duha prenijeta u sve dijelove tadašnje države i svijeta.

Zanimljivo je da je prvi ogranak SDA u svijetu formiran na inicijativu gospođe Bisere Turković, ne u Bosni i Hercegovini, nego u Melbourneu, Australiji, u martu 1990. godine, tri mjeseca prije Konvencije stranke u Sarajevu i nekoliko dana prije najave njezina osnivanja u Sarajevu.

U vrijeme najave osnivanja SDA (kraj marta 1990. godine) bio je na snazi Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan Saveza komunista, dakle jedina legalna partija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Savez komunista (SKJ). Faktički, svi učesnici te konferencije za štampu mogli su istog časa biti uhapšeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Prvi konkretni razgovori o formiranju stranke, ne partije – da bi se napravila jasna razlika između nove političke organizacije i “komunističke partije”, odnosno “partije”, kako je SK bio nazivan u narodu – počeli su u rano proljeće 1990. godine. U tom času niko nije mogao ni slutiti o “padu Berlinskog zida”, o skoroj budućnosti Jugoslavije... Uostalom, ona je već jedanput doživjela promjenu državnog uređenja s Kraljevine SHS / Jugoslavije u FNR/SFR Jugoslaviju. Hoće li biti neka nova metamorfoza ili urušavanje, odnosno kolaps, ko je tada sa sigurnošću mogao predvidjeti?

Iz perspektive rane 1989. godine očito je trebalo tražiti koncept stranke koja može ući u političku arenu Jugoslavije s realističnim stavovima: jednopartijski komunistički režim treba biti zamijenjen demokratskim višepartijskim uređenjem: s jednakim pravima svih naroda i narodnosti u državi, s ljudskim pravima, uključujući politička, vjerska, kulturna, ekonomska... kako su garantirana Poveljom UN-a itd. Poseban je naglasak bio na poziciji Bosne i Hercegovine u i prema Jugoslaviji i položaju Muslimana (identitetska prava i pozicija).

Naravno, temeljno pitanje bilo je: Kome se stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski?

DILEME OKO MUSLIMANSKOG KULTURNO-POVIJESNOG KRUGA

Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.

Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.

Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem.

U daljim razgovorima između nas i Adil-bega, a kasnije između njega i Alije o principima stranke i Programske deklaracije, Adil je bio veoma jasan i odlučan u svojim osnovnim političkim stavovima koje je decenijama iznosio u emigraciji, a dijelom su bili sadržani u Demokratskoj inicijativi iz Londona, čiji je on bio jedan od vodećih potpisnika, kao ugledni evropski liberal.

On je zagovarao zamjenu/uklanjanje komunističkog režima demokratskom strukturom države, zagovarao afirmaciju našeg naroda s vraćanjem njegova povijesnog imena Bošnjaci, zagovarao je koncentraciju na Bosnu i Hercegovinu i vjerovao u dogovor o budućnosti sa srpskim demokratima u Beogradu. S druge strane, pokazalo se da je njegov dugogodišnji boravak u inostranstvu načinio da o stvarnim odnosima u muslimanskom narodu, o njegovom stanju i pogledima, te o nizu životnih pitanja nije imao realnu sliku. To je dijelom utjecalo na njegove odluke da se u finišu kampanje za izbore 1990. godine odvoji od SDA, iako je bio njezin potpredsjednik, i nastupi samostalno, računajući da će imati značajnu podršku glasača. Rezultati izbora potpuno su ga demantirali.

Svakako, pitanje naziva našeg naroda, Muslimani ili Bošnjaci, bilo je veoma značajno od ljeta 1989. do ljeta 1993. Velika većina onih koji su bili uključeni u diskusije o formiranju stranke zagovarali su naziv Muslimani, a Zulfikarpašić i mali broj ljudi oko njega nepopustljivo su zagovarali Bošnjaci. Alija Izetbegović je od početka razgovora s Adilom smatrao da je pravo ime naroda Bošnjaci, ali da bi njegova promjena pred izbore i pred popis stanovništva mogla izazvati zabunu i veliku pomutnju u narodu, odnosno rezultirati podjelom u kojoj bismo izgubili statističku brojnost. Bio je upravu, s imenom Muslimani dobili smo izbore i izvanrednu poziciju na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine.

Muslimani su bili treći najbrojniji narod u Jugoslaviji, a SDA je bila najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini i faktor političkog života u Jugoslaviji sve do njezinog gašenja. Istovremeno je upravo Alija, u odsustvu Adila, na Bošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu podržao vraćanje historijskog imena Bošnjaci našem narodu.

IZETBEGOVIĆEVA SARADNJA S ATIFOM PURIVATROM

U definiranju koncepta stranke i njezinih dokumenata učestvovao je jedan broj ljudi, prije svega onih koji su osuđeni u čuvenom “Sarajevskom procesu”, a kasnije i jedan broj uglednih građana i intelektualaca. Od proljeća 1989. do maja 1990. Alija Izetbegović je modelirao proces i formulirao “izbrušene” stavove u dokumente: Programsku deklaraciju i Statut stranke. Bio je to zahtjevan i mukotrpan rad. Sve je bilo i dalje poluilegalno, s rizikom za učesnike. U tom procesu Alija Izetbegović bio je izuzetan slušalac, pažljivo tražeći “upotrebljive” ideje i rješenja i uporno nastojeći da razumije “najdublja osjećanja” muslimanskog naroda.

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja.

Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”. Trebalo je izbrusiti stavove političke stranke koja će imati svoje ogranke u svih pet republika bivše države i na Kosovu, te osvojiti preko osamdeset posto glasova Muslimana u Bosni i Hercegovini nakon polustoljetne vlasti komunizma.

Hasan Čengič

Da smo znali da ce ovako biti u demokratiji vjerovatno bi se opredijelili za diktaturu

[drndalo]

stari dobri kadar sdO...

Dok je bilo pravne države svi koji dobiju 5 i više godina zatvora automatski ostaju u pritvoru do pravosnažnosti presude. Sad osude na 10 godina i osudjenik normalno išeta iz sudnice pa do pravosnažnosti dobije vremena da zbriše na kraj zemljine kugle il u komšiluk jal susjedstvo (Jelavic i kompanija)

Tako ce i Cauševic

Ali fakat lik iseta s kravatom iz suda kao pravednik. Pa jos se krevelji pred kamerama i daje viseminutnu izjavu kao da mu je ucinjena najveca nepravda na svijetu. Ne vjerujem u ovu presudu sve dok ne udje u zatvorsku jedinicu.

Nije mu dzabe bio nadimak Kemo-supak...

[hillbill]

SDA je ponijela zastavu demokratije
Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”
HASAN ČENGIČ
PODIJELI



Svake godine 25. maja u bivšoj državi proslavljan je Dan mladosti, službeni praznik na kome je proslavljan rođendan, dan rođenja vođe revolucije, doživotnog predsjednika države i “najvećeg sina naroda i narodnosti naše domovine”. Proslavljalo se nošenjem “štafete mladosti” kroz gradove i sela cijele zemlje, koju su “građani, radni ljudi, seljaci i radnička klasa, avangarda, samoupravljači” pozdravljali okupljeni u špalire, pljeskali i klicali: “Druže Tito, mi ti se kunemo...”, slaveći jednog čovjeka, jednu partiju i samo jedno mišljenje. Cijeli program obilježavanja trajao je dva mjeseca i završavao grandioznim i glamuroznim “sletom i mitingom mladosti” u glavnom gradu te države, sa slavljenikom u centralnoj loži.

Svako glasno izrečeno mišljenje koje bi bilo ikoliko kritično prema tom događaju, makar u uskom društvu ili nekom uglu kafane, moglo se pretvoriti u godine zatvora za onoga koji bi bio glasan i za one koji su to šutke slušali, a nisu prijavili “nadležnim organima”.

SDA je osnovana sa željom da se u Bosni i Hercegovini pokrene proces demokratizacije koji je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... bio već značajno odmakao. SDA je svojim osnivanjem ponijela zastavu demokratije u Bosni i Hercegovini. Ona je prva velika demokratska stranka formirana u Bosni i Hercegovini, prije SDS-a, HDZ-a i SDP-a, te jedina domaća bosanskohercegovačka stranka. Naime, SDP je ime koje je pred prve demokratske izbore dato dotadašnjem Savezu komunista Bosne i Hercegovine, a koji kao Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) svoje korijene vuče iz Moskve. Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) je čedo Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU iz Beograda, čiji je idejni začetnik bio Dobrica Ćosić, spiritus movens velikosrpskog pokreta u Socijalističkoj Jugoslaviji, dok je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ) bila ekspozitura HDZ Hrvatske nastala u Zagrebu.

SDA JE REZULTAT BOSANSKOG DUHA

Inicijativa, ideje, stavovi, principi, politika i kadrovi SDA, sve je bilo apsolutno domaće – bosanskohercegovačko. Ovo ne treba posmatrati s vrijednosnog stanovišta, već s povijesnog, to su činjenice ove stranke.

Stranka demokratske akcije – SDA – nastala je u Bosni i Hercegovini, registrirana u Bosni i Hercegovini, prihvaćena u Bosni i Hercegovini i kao takva prenijeta i proširena u ostale republike bivše Jugoslavije. Dok su druge političke partije kao nebosanske presađivane u Bosnu i Hercegovinu, dotle je samo SDA kao rezultat bosanskog duha prenijeta u sve dijelove tadašnje države i svijeta.

Zanimljivo je da je prvi ogranak SDA u svijetu formiran na inicijativu gospođe Bisere Turković, ne u Bosni i Hercegovini, nego u Melbourneu, Australiji, u martu 1990. godine, tri mjeseca prije Konvencije stranke u Sarajevu i nekoliko dana prije najave njezina osnivanja u Sarajevu.

U vrijeme najave osnivanja SDA (kraj marta 1990. godine) bio je na snazi Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan Saveza komunista, dakle jedina legalna partija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Savez komunista (SKJ). Faktički, svi učesnici te konferencije za štampu mogli su istog časa biti uhapšeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Prvi konkretni razgovori o formiranju stranke, ne partije – da bi se napravila jasna razlika između nove političke organizacije i “komunističke partije”, odnosno “partije”, kako je SK bio nazivan u narodu – počeli su u rano proljeće 1990. godine. U tom času niko nije mogao ni slutiti o “padu Berlinskog zida”, o skoroj budućnosti Jugoslavije... Uostalom, ona je već jedanput doživjela promjenu državnog uređenja s Kraljevine SHS / Jugoslavije u FNR/SFR Jugoslaviju. Hoće li biti neka nova metamorfoza ili urušavanje, odnosno kolaps, ko je tada sa sigurnošću mogao predvidjeti?

Iz perspektive rane 1989. godine očito je trebalo tražiti koncept stranke koja može ući u političku arenu Jugoslavije s realističnim stavovima: jednopartijski komunistički režim treba biti zamijenjen demokratskim višepartijskim uređenjem: s jednakim pravima svih naroda i narodnosti u državi, s ljudskim pravima, uključujući politička, vjerska, kulturna, ekonomska... kako su garantirana Poveljom UN-a itd. Poseban je naglasak bio na poziciji Bosne i Hercegovine u i prema Jugoslaviji i položaju Muslimana (identitetska prava i pozicija).

Naravno, temeljno pitanje bilo je: Kome se stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski?

DILEME OKO MUSLIMANSKOG KULTURNO-POVIJESNOG KRUGA

Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.

Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.

Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem.

U daljim razgovorima između nas i Adil-bega, a kasnije između njega i Alije o principima stranke i Programske deklaracije, Adil je bio veoma jasan i odlučan u svojim osnovnim političkim stavovima koje je decenijama iznosio u emigraciji, a dijelom su bili sadržani u Demokratskoj inicijativi iz Londona, čiji je on bio jedan od vodećih potpisnika, kao ugledni evropski liberal.

On je zagovarao zamjenu/uklanjanje komunističkog režima demokratskom strukturom države, zagovarao afirmaciju našeg naroda s vraćanjem njegova povijesnog imena Bošnjaci, zagovarao je koncentraciju na Bosnu i Hercegovinu i vjerovao u dogovor o budućnosti sa srpskim demokratima u Beogradu. S druge strane, pokazalo se da je njegov dugogodišnji boravak u inostranstvu načinio da o stvarnim odnosima u muslimanskom narodu, o njegovom stanju i pogledima, te o nizu životnih pitanja nije imao realnu sliku. To je dijelom utjecalo na njegove odluke da se u finišu kampanje za izbore 1990. godine odvoji od SDA, iako je bio njezin potpredsjednik, i nastupi samostalno, računajući da će imati značajnu podršku glasača. Rezultati izbora potpuno su ga demantirali.

Svakako, pitanje naziva našeg naroda, Muslimani ili Bošnjaci, bilo je veoma značajno od ljeta 1989. do ljeta 1993. Velika većina onih koji su bili uključeni u diskusije o formiranju stranke zagovarali su naziv Muslimani, a Zulfikarpašić i mali broj ljudi oko njega nepopustljivo su zagovarali Bošnjaci. Alija Izetbegović je od početka razgovora s Adilom smatrao da je pravo ime naroda Bošnjaci, ali da bi njegova promjena pred izbore i pred popis stanovništva mogla izazvati zabunu i veliku pomutnju u narodu, odnosno rezultirati podjelom u kojoj bismo izgubili statističku brojnost. Bio je upravu, s imenom Muslimani dobili smo izbore i izvanrednu poziciju na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine.

Muslimani su bili treći najbrojniji narod u Jugoslaviji, a SDA je bila najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini i faktor političkog života u Jugoslaviji sve do njezinog gašenja. Istovremeno je upravo Alija, u odsustvu Adila, na Bošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu podržao vraćanje historijskog imena Bošnjaci našem narodu.

IZETBEGOVIĆEVA SARADNJA S ATIFOM PURIVATROM

U definiranju koncepta stranke i njezinih dokumenata učestvovao je jedan broj ljudi, prije svega onih koji su osuđeni u čuvenom “Sarajevskom procesu”, a kasnije i jedan broj uglednih građana i intelektualaca. Od proljeća 1989. do maja 1990. Alija Izetbegović je modelirao proces i formulirao “izbrušene” stavove u dokumente: Programsku deklaraciju i Statut stranke. Bio je to zahtjevan i mukotrpan rad. Sve je bilo i dalje poluilegalno, s rizikom za učesnike. U tom procesu Alija Izetbegović bio je izuzetan slušalac, pažljivo tražeći “upotrebljive” ideje i rješenja i uporno nastojeći da razumije “najdublja osjećanja” muslimanskog naroda.

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja.

Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”. Trebalo je izbrusiti stavove političke stranke koja će imati svoje ogranke u svih pet republika bivše države i na Kosovu, te osvojiti preko osamdeset posto glasova Muslimana u Bosni i Hercegovini nakon polustoljetne vlasti komunizma.

Hasan Čengič

ja I sta si htio reci? Hasan Cengic moralna i intelektualna vertikala.Covjek kome se treba vjerovati.SDA olicenje postenja ,casti i borbe za bosnjacki narod. ???????????????????????????????????????????????

[jefff]

to je vlasnik svega i svacega pa i NiPa pa konsekventno tome vas vlasnik i sta ste se navili od sabaha pa nikad stati.

niste ni uzinu dobili, moram ja da vas pocastim

[Bossona]

SDA je ponijela zastavu demokratije
Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, Alija Izetbegović istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja. Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”
HASAN ČENGIČ
PODIJELI



Svake godine 25. maja u bivšoj državi proslavljan je Dan mladosti, službeni praznik na kome je proslavljan rođendan, dan rođenja vođe revolucije, doživotnog predsjednika države i “najvećeg sina naroda i narodnosti naše domovine”. Proslavljalo se nošenjem “štafete mladosti” kroz gradove i sela cijele zemlje, koju su “građani, radni ljudi, seljaci i radnička klasa, avangarda, samoupravljači” pozdravljali okupljeni u špalire, pljeskali i klicali: “Druže Tito, mi ti se kunemo...”, slaveći jednog čovjeka, jednu partiju i samo jedno mišljenje. Cijeli program obilježavanja trajao je dva mjeseca i završavao grandioznim i glamuroznim “sletom i mitingom mladosti” u glavnom gradu te države, sa slavljenikom u centralnoj loži.

Svako glasno izrečeno mišljenje koje bi bilo ikoliko kritično prema tom događaju, makar u uskom društvu ili nekom uglu kafane, moglo se pretvoriti u godine zatvora za onoga koji bi bio glasan i za one koji su to šutke slušali, a nisu prijavili “nadležnim organima”.

SDA je osnovana sa željom da se u Bosni i Hercegovini pokrene proces demokratizacije koji je u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji... bio već značajno odmakao. SDA je svojim osnivanjem ponijela zastavu demokratije u Bosni i Hercegovini. Ona je prva velika demokratska stranka formirana u Bosni i Hercegovini, prije SDS-a, HDZ-a i SDP-a, te jedina domaća bosanskohercegovačka stranka. Naime, SDP je ime koje je pred prve demokratske izbore dato dotadašnjem Savezu komunista Bosne i Hercegovine, a koji kao Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) svoje korijene vuče iz Moskve. Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS) je čedo Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU iz Beograda, čiji je idejni začetnik bio Dobrica Ćosić, spiritus movens velikosrpskog pokreta u Socijalističkoj Jugoslaviji, dok je Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ) bila ekspozitura HDZ Hrvatske nastala u Zagrebu.

SDA JE REZULTAT BOSANSKOG DUHA

Inicijativa, ideje, stavovi, principi, politika i kadrovi SDA, sve je bilo apsolutno domaće – bosanskohercegovačko. Ovo ne treba posmatrati s vrijednosnog stanovišta, već s povijesnog, to su činjenice ove stranke.

Stranka demokratske akcije – SDA – nastala je u Bosni i Hercegovini, registrirana u Bosni i Hercegovini, prihvaćena u Bosni i Hercegovini i kao takva prenijeta i proširena u ostale republike bivše Jugoslavije. Dok su druge političke partije kao nebosanske presađivane u Bosnu i Hercegovinu, dotle je samo SDA kao rezultat bosanskog duha prenijeta u sve dijelove tadašnje države i svijeta.

Zanimljivo je da je prvi ogranak SDA u svijetu formiran na inicijativu gospođe Bisere Turković, ne u Bosni i Hercegovini, nego u Melbourneu, Australiji, u martu 1990. godine, tri mjeseca prije Konvencije stranke u Sarajevu i nekoliko dana prije najave njezina osnivanja u Sarajevu.

U vrijeme najave osnivanja SDA (kraj marta 1990. godine) bio je na snazi Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan Saveza komunista, dakle jedina legalna partija u tadašnjoj Jugoslaviji bila je Savez komunista (SKJ). Faktički, svi učesnici te konferencije za štampu mogli su istog časa biti uhapšeni i osuđeni na višegodišnju robiju.

Prvi konkretni razgovori o formiranju stranke, ne partije – da bi se napravila jasna razlika između nove političke organizacije i “komunističke partije”, odnosno “partije”, kako je SK bio nazivan u narodu – počeli su u rano proljeće 1990. godine. U tom času niko nije mogao ni slutiti o “padu Berlinskog zida”, o skoroj budućnosti Jugoslavije... Uostalom, ona je već jedanput doživjela promjenu državnog uređenja s Kraljevine SHS / Jugoslavije u FNR/SFR Jugoslaviju. Hoće li biti neka nova metamorfoza ili urušavanje, odnosno kolaps, ko je tada sa sigurnošću mogao predvidjeti?

Iz perspektive rane 1989. godine očito je trebalo tražiti koncept stranke koja može ući u političku arenu Jugoslavije s realističnim stavovima: jednopartijski komunistički režim treba biti zamijenjen demokratskim višepartijskim uređenjem: s jednakim pravima svih naroda i narodnosti u državi, s ljudskim pravima, uključujući politička, vjerska, kulturna, ekonomska... kako su garantirana Poveljom UN-a itd. Poseban je naglasak bio na poziciji Bosne i Hercegovine u i prema Jugoslaviji i položaju Muslimana (identitetska prava i pozicija).

Naravno, temeljno pitanje bilo je: Kome se stranka obraća, ko je njezina baza, koga predstavlja, ko je podržava, ne deklarativno, već istinski?

DILEME OKO MUSLIMANSKOG KULTURNO-POVIJESNOG KRUGA

Bilo je jasno da naša stranka ne može rješavati pitanje Jugoslavije, rušiti je ili održavati na životu, ali još više da je svako rješenje Jugoslavije sudbonosno za budućnost Bosne i Hercegovine i Muslimana, što je bio epicentar našeg političkog okupljanja i budućeg djelovanja. Zato je i u najavi formiranja stranke i u Programskoj deklaraciji Jugoslavija bila prostor našeg političkog i ukupnog djelovanja, a Bosna i Hercegovina baza i osnovni cilj tog djelovanja. U tom času naša pozicija – pozicija SDA – bila je racionalnija u odnosu na Jugoslaviju, dok su Slovenija i Hrvatska skoro plebiscitarno bile protiv nje, Srbija, Crna Gora, Srbi komunisti i “jugoslavenski patrioti” za nju, iz različitih razloga. Mi smo je posmatrali politički racionalno, ali sa zebnjom u odnosu na Bosnu i Muslimane.

Kako je ovaj krug ljudi koji je radio oko formiranja stranke smatrao da je osnovni cilj političkih promjena u zemlji uspostava demokratije, to znači stvarne političke volje naroda, smatrano je da će se glavna politička borba voditi u Skupštini, tj. Parlamentu Jugoslavije i da će odlučujuća biti politička snaga igrača u Parlamentu. Ako je tačna ova logična pretpostavka, onda je jasno da će borba biti između centrista (Srbija, Crna Gora, Srbi, Jugoslaveni) s jedne i federalista s druge strane (Slovenije, Hrvatske, Hrvata i ostalih, tj. Muslimana i drugih). Iz tog razloga smatrali smo da bismo u tu utakmicu trebali unijeti što više političke snage, tj. imati stranku koja bi objedinila sve one koji imaju “muslimansko kulturno i povijesno” iskustvo, tj. Muslimane, Albance, Turke i druge.

Na tom političkom uvjerenju i konceptu nastala je formula da stranka prije svega okuplja one koji pripadaju “muslimanskom kulturno-povijesnom krugu”, što je zastupao i Alija Izetbegović. Međutim, Adil Zulfikarpašić je od početka imao drugačiji stav. Već u mojim prvim razgovorima s njim u Zürichu u ljeto 1989. godine, kad sam mu iznio ideju o zajedničkoj stranci s Albancima, on je bio odlučno protiv toga, rekavši: “Šiptari neće s vama (Muslimanima). To je pokušao Spaho pa nije uspio.” Nisam mu tada odgovorio, ali sam vjerovao da smo mi upravu. Vrijeme je pokazalo, vrlo brzo, da sam bio ukrivu, a Adil upravu. Albanci su išli svojim putem.

U daljim razgovorima između nas i Adil-bega, a kasnije između njega i Alije o principima stranke i Programske deklaracije, Adil je bio veoma jasan i odlučan u svojim osnovnim političkim stavovima koje je decenijama iznosio u emigraciji, a dijelom su bili sadržani u Demokratskoj inicijativi iz Londona, čiji je on bio jedan od vodećih potpisnika, kao ugledni evropski liberal.

On je zagovarao zamjenu/uklanjanje komunističkog režima demokratskom strukturom države, zagovarao afirmaciju našeg naroda s vraćanjem njegova povijesnog imena Bošnjaci, zagovarao je koncentraciju na Bosnu i Hercegovinu i vjerovao u dogovor o budućnosti sa srpskim demokratima u Beogradu. S druge strane, pokazalo se da je njegov dugogodišnji boravak u inostranstvu načinio da o stvarnim odnosima u muslimanskom narodu, o njegovom stanju i pogledima, te o nizu životnih pitanja nije imao realnu sliku. To je dijelom utjecalo na njegove odluke da se u finišu kampanje za izbore 1990. godine odvoji od SDA, iako je bio njezin potpredsjednik, i nastupi samostalno, računajući da će imati značajnu podršku glasača. Rezultati izbora potpuno su ga demantirali.

Svakako, pitanje naziva našeg naroda, Muslimani ili Bošnjaci, bilo je veoma značajno od ljeta 1989. do ljeta 1993. Velika većina onih koji su bili uključeni u diskusije o formiranju stranke zagovarali su naziv Muslimani, a Zulfikarpašić i mali broj ljudi oko njega nepopustljivo su zagovarali Bošnjaci. Alija Izetbegović je od početka razgovora s Adilom smatrao da je pravo ime naroda Bošnjaci, ali da bi njegova promjena pred izbore i pred popis stanovništva mogla izazvati zabunu i veliku pomutnju u narodu, odnosno rezultirati podjelom u kojoj bismo izgubili statističku brojnost. Bio je upravu, s imenom Muslimani dobili smo izbore i izvanrednu poziciju na popisu stanovništva Jugoslavije 1991. godine.

Muslimani su bili treći najbrojniji narod u Jugoslaviji, a SDA je bila najjača politička stranka u Bosni i Hercegovini i faktor političkog života u Jugoslaviji sve do njezinog gašenja. Istovremeno je upravo Alija, u odsustvu Adila, na Bošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu podržao vraćanje historijskog imena Bošnjaci našem narodu.

IZETBEGOVIĆEVA SARADNJA S ATIFOM PURIVATROM

U definiranju koncepta stranke i njezinih dokumenata učestvovao je jedan broj ljudi, prije svega onih koji su osuđeni u čuvenom “Sarajevskom procesu”, a kasnije i jedan broj uglednih građana i intelektualaca. Od proljeća 1989. do maja 1990. Alija Izetbegović je modelirao proces i formulirao “izbrušene” stavove u dokumente: Programsku deklaraciju i Statut stranke. Bio je to zahtjevan i mukotrpan rad. Sve je bilo i dalje poluilegalno, s rizikom za učesnike. U tom procesu Alija Izetbegović bio je izuzetan slušalac, pažljivo tražeći “upotrebljive” ideje i rješenja i uporno nastojeći da razumije “najdublja osjećanja” muslimanskog naroda.

Radeći na formuliranju stavova buduće političke stranke, među ostalima, istovremeno je sarađivao s prof. dr. Atifom Purivatrom, bivšim visokopozicioniranim pripadnikom Državne bezbjednosti i istraživačem djelovanja JMO i dr. Mehmeda Spahe na jednoj strani, i s dr. Halidom Čauševićem, doktorom prava i sinom čuvenog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića na drugoj. Obojica su bili veoma “tvrdi” pregovarači, iskusni, obrazovani i nadasve jasni u vlastitim stavovima, različitih životnih puteva i opredjeljenja.

Za Aliju su obojica bili pripadnici muslimanskog naroda i nosioci njegovih potreba i težnji. Alija mi je govorio da su mu obojica bili veoma korisni, iako je kasnije dr. Čaušević bio kritičan u nekim javnim istupima u odnosu na Aliju. Tako je uvijek bilo s Bosnom, “tvrdo i u kost”. Trebalo je izbrusiti stavove političke stranke koja će imati svoje ogranke u svih pet republika bivše države i na Kosovu, te osvojiti preko osamdeset posto glasova Muslimana u Bosni i Hercegovini nakon polustoljetne vlasti komunizma.

Hasan Čengič

Alija i SDA su pogubna SANU podvala Bosni i Bošnjacima




FRAGMENTI IZ KNJIGE MUSTAFE ČENGIĆA

Ko je bio Alija Izetbegović?

- ... Izetbegović se ne uklapa u potpunosti u ambijent ove obrazovane, konzervativne islamske gradske sredine. Prije bi se moglo reći da je po načinu života, životnom standardu, profesionalnom uspjehu i drugim statusnim znacima više pripadao modernom i povlaštenom socijalističkom miljeu. Nakon što je izašao iz zatvora, mlad, zdrav i dobro uhranjen, on ekspresno (za dvije godine) završava fakultet, dobija posao i stan u strogom centru Sarajeva, rukovodeće radno mjesto (!?) itd. On živi životom dobro situiranog, srednje rangiranog partijskog aparatčika.

Jedan dan govorio jedno, drugi - drugo

- Prevrtljivost i nedorečenost stvorili su veliku nesigurnost i nepovjerenje. Jedan dan se govori jedno, drugo dan drugo. Nema jasne i otvorene politike. Kada razgovara sa Srbima onda ima jednu priču. Kada razgovara s Hrvatima sasvim drugu. Kolebljivost je očigledna. Izetbegovićeve retoričke dileme su pokazivale koliko je taj čovjek nesiguran i nedorastao da bude državnik, koliko je daleko od stvarnog stanja, koliko ga malo razumije. To je uticalo i na potpunu konfuziju u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera. To je Muslimane dočekalo nespremne i debelo koštalo. Naknadna veličanja priprema za otpor, bistrine i svijesti sa kojom se to činilo, organizacijskih uspjeha i napora, ne mogu otkloniti sumnju da je moralo i trebalo biti drugačije.

Suluda reakcija na sastanak u Karađorđevu

- Savezni premijer Ante Marković , u restoranu "Osmice", na Trebeviću, upoznaje Izetbegovića sa svim relevantnim informacijama sa kojima raspolaže, prije svega o namjerama Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine očiglednu pripremu državnog udara sakriva od svoje i svjetske javnosti, a za sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu na kome su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine kaže "da u to ne vjeruje dok ne vidi pisani dokument".



Strah od suparnika, obrazovanijih i pametnijih

- Dr. Maid Hadžiomeragić navodi da je u stranci dominirao zahtjev slušanja i pokoravanja, pa su to bili osnovni kriteriji za izbor odbornika. On kaže da Alija Izetbegović nije podnosio od sebe obrazovanije, pametnije i "jake ličnosti" kojih se brzo oslobađao jer se bojao suparnika. Po njegovom zapažanju od Stranke je odbijeno oko petnaest vrlo sposobnih intelektualaca. Kod Izetbegovića se pokazala "pohlepa za položaj i ličnu vlast". Rukovodio se pravilom "do vlasti i položaja pa i preko najbližeg prijatelja", naglašava dr Hadžiomeragić.

https://hamdocamo.wordpress.com/2015/10 ... utIIY5gSmA

"Islamska deklaracija" - program za stvaranje "Islamske džamahirije"

- Izetbegovićeva "Islamska deklaracija" je u političkom smislu odigrala pogubnu ulogu, istina, ni blizu onakvu kakvu je odigrao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nije pozivala na rat i nasilje ali kada su je srpski nacionalisti u nacionalističkoj utakmici i uzajamnom optuživanju aktuelizirali i predstavili onako kako je njima odgovaralo - kao program za pretvaranje Bosne i Hercegovine u islamsku državu, "Islamska deklaracija" je izazvala ista osjećanja među Srbima kakva je izazvao Memorandum među Hrvatima i Muslimanima. Nemir, nesigurnost, nepovjerenje i strah. Drugi osjećaj nisu ni mogli izazvati istrgnuti citati poput "Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili bježati s bojnog polja". Srpski nacionalisti su "Islamsku deklaraciju" tumačili kao politički program za stravanje "Islamske džamahirije" na prostoru Bosne i Hercegovine. Ovaj politički program Alije Izetbegovića odigrao je veliku ulogu u homogenizaciji Srba u Bosni i Hercegovini oko nacionalističkog projekta Velika Srbija i zato nije čudo da je štampan u Beogradu kao krunski dokaz fundamentalističkih namjera Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, i najubjedljiviji prilog tvrdnji o ugroženosti Srba u Bosni i Hercegovini.

Od agresije do 'sukoba zaraćenih snaga'

- Najveći diplomatski neuspjeh Alije Izetbegovića je to što je svojom neodgovornom politikom ignorisao prvobitnu ocjenu Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija. Umjesto da pregovore vodi sa zemljom koja je izvršila agresiju - sa SR Jugoslavijom i njenim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, da to bude uslov bez koga nema pregovora, Izetbegović sjeda za pregovarački sto sa hajdukom Radovanom Karadžićem koji nema pregovaračku legitimaciju jer nije predstavljao zemlju agresora. To je uticalo da je međunarodna zajednica definiciju "agresija" ubrzo preokrenula u "unutarnji sukob". Kada predsjednik jedne države, umjesto da štiti ustavni poredak zemlje, neovlašteno započne tajne i javne pregovore o njenoj podjeli i prije izbijanja ratnih sukoba, drugačiji rezultat se ne može ni očekivati.

Mijenjanje karaktera rata i insistiranje na odbrani vjere umjesto na odbrani društvenog poretka i državno-pravnog karaktera Bosne i Hercegovine, uz potpuno nesposobnost i nespremnost da se jasno i bez ostatka na vrijeme formulišu ciljevi odbrane, pristajanje na razgovore o podjeli zemlje i sjedanje za pregovarački sto sa Karadžićem i Bobanom, umanjili su težinu koju je sa sobom nosila prvobitna ocjena Londonske konferencije da se radi o agresiji na međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih nacija. Rat je umjesto međunarodne dimenzije sveden na lokalni sukob. Kasnije, agresija na Bosnu i Hercegovinu se definiše sintagmom "sukob zaraćenih strana". Alija Izetbegović nije imao mudrosti, hrabrosti a ni znanja da ovu veliku početnu diplomatsku prednost iskorist.



O Srebrenici i obezglavljivanju odbrane izvlaćnjem kompletne komande 28 divizije na ćelu sa Orićem prije četnilke operacija Krvaja koja je slijedila s ciljem zauzimanjem dogovorene predaje Srebrenice i Žepe



Svi izvještaji iz Srebrenice govorili su da je odbrana stabilna. Međutim, vojno-politički vrh povlači više poteza, vojnih i političkih, koji su do tada dosta stabilnu odbranu obezglavili, unijeli nemir i paniku mešu stanovnike, a branioce demoralisali. Pod neshvatljivim okolnostima izvlači se komandni kadar sa te teritorije, a istovremeno izdaju naredbe za napad na linije vojske bosanskih Srba, navodno zbog slabljenja srpske opsade Sarajeva. Time je srpskoj vojsci dat signal i alibi za opšti napad, koji bi se, sasvim sigurno, i bez toga dogodio jer su se za to srpske jedinice duže vremena pripremale. Sve ovo koncidira sa aktivnim diplomatskim angažovanjem Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja ove Sigurne zone UN-a, na taj način što bi se stanovništvo preselilo u Vogošću koju su Srbi bili voljni napustiti u zamjenu za Srebrenicu. Ovu mogućnost je u Sarajevu iznio jednoj delegaciji Srebreničana koji su je sa gnušanjem odbili. (...)

Sumnju da su pad Srebrenice i evakucija stanovništva bili dogovoreni podgrijava i pojačano interesovanje predstavnika međunarodne zajednice o tome koliko Tuzla može primiti izbjeglica i povjerljive informacije o pripremi kamiona i autobusa u Bijeljini, Zvorniku i Doboju. Međunarodni faktor je, očigledno, bio duboko upleten u predviđenu razmjenu teritorija i stanovništva. Sumnju izaziva i sastanak u Zenici na koji je Izetbegović, pored stranačkih čelnika, pozvao i Generalštab i komandante korpusa u vrijeme kada u Srebrenici započinju pokolj i genocid. Niko nije bio tamo gdje mu je bilo mjesto i odakle bi mogao pomoći. Da li je sve to mogla biti slučajnost? O tome general Hasan Efendić kaže:

"Dvadeset šestog juna 1995. godine, Nedžad Ugljen, prvi čovjek Državne bezbjednosti BiH, šalje pismo, na nekoliko stranica, komandantu Armije BiH, generalu Rasimu Deliću, u kojem ga obavještava o pouzdanim informacijama o planovima agresora o napadu na Srebrenicu i Žepu. Ugljenovo pismo je detaljno obrazložilo jasne namjere četnika koji se grupišu i ukopavaju artiljeriju na teritoriji Srbije, u području Bajina Bašta i planine Tara. Ponešto se ipak znalo, a da li se nešto i koliko moglo poduzeti, ostaje nerazjašnjeno."

Ovako je govorio o BiH u islamskim državama

Dok je u Bosni i Hercegovini najčešće govorio o jedinstvenoj državi kao jedinoj perspektivi, u arapskim i drugim muslimanskim državama Alija Izetbegović je isticao da je za bosanskohercegovačke muslimane najbolje rješenje da stvore svoju vlastitu državu. U svojim istupima na konferencijama islamskih zemalja on je u prvi plan stavljao vjerski karakter rata u Bosni i Hercegovini, pokušavajući da ubijedi islamski svijet da se u Bosni i Hercegovini vodi krstaški rat protiv islama koji podržavaju zemlje Zapada. U Rijadu, 10. aprila 1993. prima nagradu kralja Fahda "za služenje islamu" i izjavljuje da se bosanski muslimani istrijebljuju i ubijaju "samo zato što su muslimani". U Kuala Lumpuru, 24. januara 1994., obraćajući se novinarima, traži da se islamski svijet "ujedini protiv američkih i cionističkih snaga koje zajedno sa Ujedinjenim nacijama žele izbrisati muslimane i iskorijeniti islamsku vjeru". "Ovo je rat Zapada protiv islama", decidan je Izetbegović. Ovakva opetovana nedržavnička istupanja prema zemljama od kojih je zavisio opstanak Bosne i Hercegovine imala su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tragične posljedice.

Privatizacija Predsjedništva

Alija Izetbegović je privatizirao Predsjedništvo, njegove funkcije i nadležnosti i tako uništio suštinu njegovog postojanja. Kako je on shvatao funkciju države najbolje se vidi iz jednog sukoba koji je imao sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva, u prisustvu Adila Zulfikarpašića. Kada je Nikola Koljević, koji je u Predsjedništvu bio zadužen za spoljnopolitičke poslove, prigovorio Izetbegoviću da putuje u Ameriku a da on o tome nema pojma, da u delegaciji vodi svoju kćerku, a da on kao član Predsjedništva nije pozvan, Izetbegović mu je odgovorio: "Znaš, ja sam razumio da je Skupština u vašim rukama, Vlada u rukama Hrvata, a Predsjedništvo u rukama nas Muslimana". Tako je "razumio" i tako djelovao čovjek koji je trebalo da bude predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.

Arogantnost, neznanje i nespremnost da se prilagode modernom svijetu, njegovim trendovima i novim političkim uslovima, a potom nastojanje da se sačuva konzervativna autokratija i sve materijalne koristi koje iz nje mogu da se izvuku, odlagali su i sprječavali liberalne i demokratske reforme. Time je izgubljeno dragocjeno vrijeme i počinjena nepopravljiva šteta. Pobijedila je definicija Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj je mržnja naizrazitija istorijska kontanta. U tom procesu Alija Izetbegović i njegova stranka odigrali su značajnu ulogu.

Zašto je SDS zdušno podržavao Aliju Izetbegovića?
Alija Izetbegovic-Kako sam postao predsjednik



Veoma je indikativno da je Izetbegović bio apsolutni favorit Srpske demokratske stranke. Kada je, u vrijeme priprema za primopredaju vlasti, u predsjedništvu Bosne i Hercegovine upriličen sastanak na kome je bilo govora i o procesu izbora Predsjedništva, Biljana Plavšić, novoizabrani član Predsjedništva i član najužeg rukovodstva Srpske demokratske stranke, energično je istupila kazavši da se tu nema šta diskutovati jer je njihov jedini kandidat Alija Izetbegović. Ostaje misterij zašto su srpski nacionalnisti jedno vrijeme tako zdušno podržavali Aliju Izetbegovića, pa su, između ostalog, iz Beograda slali peticije za njegovo puštanje iz zatvora. Na njima se nalazio i potpis Dobrice Ćosića "oca srpske nacije".

Ove činjenice i brojne druge nelogičnosti učinile su da mnogi postavljaju pitanje: Ko je zapravo Alija Izetbegović? Zašto su mu velikosrbi olakšavali stvaranje muslimanske stranke? Zašto su tako čvrsto bili opredijeljeni da on bude predsjednik Predsjedništva BiH? Zašto je Karadžić pred izbore prijetio "da će biti rata ako Nijaz Duraković bude izabran na to mjesto", a da će se postići dogovor ako to bude Alija Izetbegović? Je li namjerno poturen i poduprt da bi se preko njega lakše ostvarili veliko srpski planovi u BiH?

Veleizdajnik RBiH Aljia Izetbegović 1993 godine u sluzbi SANU-a, iznosi javno plan antiustavne podjele RBiH, već u uvodu ovog izlaganja laže kad kaže da su pregovore " vodili " Owen i Stoltenberg. Pregovore je vodio on sa ilegalnom pobunjeničkom stranom i suprotno važećem ustavu RBIH te je po članu 155 tog Ustava načinio teško krivično djelo veleizdaje. Stranci su samo "posrednici" koji naravno nemaju ništa protiv da Bosnu predstavlja čovjek koji je inicirao njenu podjelu sa Karadzicem još u Martu 1992 u sarajevskom "Konaku", Alija antiustavnu podjeli RBIH dogovora i potpisuje uz laži da "svijet dijeli Bosnu" .

Alijina antiustavna velizdaja RBiH u najavi više od dvije godine prije Daytona tačnije 1993 godine kad je SDA širila čuvenu parolu Potpšiši Alija pa neka je ko Avlija a SDA ovci i čuvari genocidne tvorevine tzv RS daytonsku antiustavnu velizdaju i podjelu RBIH pravdaju lažima da bi bi nas bombarodavli da se oslobađanje RBIH nastavilo umjesto da priznaju da su sve dogovorili MNOGO mnogo prije 1995 godine o popdjeli RBIH na 51-49 pa su se neke oslobođene opštine i mjesta morali vraćati da bi se stanje podjele RBIH na terenu finalizovali dogovorenom procentualnom podjelom RBIH.



Kao članicu UN samo se njegov potpis - lažnog predstavljanja ovlaštenog lica da pregovara ustav ( imao je mandat samo da pregovara mir ali ne i rušenje Ustava i podjelu RBIH jer promjenu Ustava jedino imaju pravo građani odobriti Referendumom ili Plebiscitom) " na suspenziju RBiH i osnivanje "RS". Naravno da su se svi svjetski probisvjeti i propalice bacile na Bosnu da naprave slavu i karijeru na nevjerojatnoj činjenici da predsjednik jedne države dijeli vlastitu zemlju u dogovoru sa ilegalnom pobunjeničkom i agresorskom stranom tako što zabranjene ustavne pregovore predstavlja kao mirovne. Da su Bošnjaci malo pravno i politički obrazovani ovaj govor na bošnjackom saboru 1993 godine je bio dovoljan za posmrtnu presudu izdajniku i grobaru RBIH Aliji Izetbegovicu za veleizdaju koju je dvije godine kasnije krunisao u Dejtona po osnovu nelegitimne volje njenih građana iz člana 48 u poglavlju ništavnost ugovora" referentne Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969 godine.

"Nulifikovanje sadasnjeg (Daytonskog) ustava... automatski znaci, povratak na zadnji "legalni" Ustav RBiH. (Vienna Convention on the Law of Treaties, 1969 Article 30 3. )" https://treaties.un.org/doc/Publication ... nglish.pdf

[putokaz1]

Kao sto je Putokaz i rekao
ALMEDIN MILADIN napustio NIP i
Vratio se u SDA
Prvu vijest sam prenio drugu prdvidjam

[aratet]

Kao sto je Putokaz i rekao
ALMEDIN MILADIN napustio NIP i
Vratio se u SDA
Prvu vijest sam prenio drugu prdvidjam

Čestitam ti ako si predvidio da će Miladin napustiti NiP i ući u SDA.

[DonieBrasco]

Ruzno je suditi ljude po izgledu, koricama sto bi se reklo, ali napravi se iznimka kada pogledase ove sdO lobanje.

Korupcija, nepotizam, kriminal, u krvi jednstavno.

[putokaz1]

Čestitam ti ako si predvidio da će Miladin napustiti NiP i ući u SDA.
[/quote]
Neko je napisao da je jutros napustio klub NIPa u SG....logican slijed je vracanje matici ,takvi preletaci imaju samo jednu maticu,ko zna mozda je neki drugi angazman u pitanju

[Bossona]

Prvi elaborat o podjeli Bosne

Još 1989. godine, vidio je potpisnik elaborat o podjeli Bosne koji nije sastavio ni Radovan Karadžić ni Mate Boban nego uvaženi dr Halid Čaušević, sin reis-ul-uleme Čauševića, i to za Aliju Izetbegovića. Dr Čaušević u tom elaboratu nije priznavao posebnost ni Muslimana odnosno Bošnjaka niti zavnobihovsku državnost BiH. On je u tom elaboratu stalno pisao o “građanima muslimanske vjeroispovjesti”, a njegova preporuka u slučaju raspada Jugoslavije bila je da se “muslimanskim građanima BiH” treba omogućiti sljedeći izbor: oni koji se osjećaju Srbima i/ili bližim Srbima da se nastane u srpskom ostatku Jugoslavije, a onima koji se osjećaju Hrvatima i/ili bližim hrvatskoj ideji da budu građani Tuđmanove, tada već naziruće, “neodvisne Hrvatske”. Dakle: podjela Bosne i razmjena stanovništva po grčko-turskom i indijsko-pakistanskom modelu!
Iako je dr Čaušević bio poseban slučaj, elokventan i retorički zajapuren čudak opterećen patološkom mržnjom prema komunizmu i vaskolikom Srpstvu te neizlječivom adoracijom svetog hrvatskog državnog prava, opisane preporuke ne treba bagatelisati kao djelo jednog osobenjaka koji je dobro poznavao latinske pravne maksime te Bodlera, ali i o Bosni i o Bošnjacima pojma imao nije.
Pošten u otvorenom iskazivanju svojih najintimnijih političkih ideja i snova, on je napisao i potpisao ono što je veliki dio mindera oko Alije Izetbegovića stvarno mislio i priželjkivao. Dakle osnovno jezgro SDA nije samo snovalo Muslimaniju (“malehna, čusta, ali plaha, nemaš Šokca, nemaš Vlaha” – kako je to jedan nasljednik – u – očekivanju rekao jednom bistričkom grmalju, danas sa ambasadorskom penzijom, u holu jednog ženevskog hotela, 1993. godine, na moje oči i na moje uši); oni su bili i za razlaz odnosno raspad Bosne, njeno brisanje sa političke karte, i priključenje, kao muhamedovska braća, nastajućim antikomunističkim nacionalnim državama: hrvatskoj i srpskoj. Za klerikalni antikomunizam dali bi i državu, a istinskog nacionalnog osjećaja ili nisu imali ili je isti bio onaj nalazećî se u braće Srba odnosno braće Hrvata! http://hamdijadobruna.com/fstab/halid.html

“Zapad nam ne da…”, ili pripreme za osnivanje muslimanije

Zatim se, u vremenima bečkih pregovora između Izetbegovića i Tuđmana a prije Bošnjačkog sabora u Sarajevu, pojavio jedan drugačiji te tada noviji i kvaran i opasan spin: “Ne možemo spasiti Bosnu, Zapad nam to ne da. Moramo spasavati narod. Podjela i muslimanska državica jedini je izlaz.” Ovo sam čuo u Beču, u vrijeme tih pregovora, u vlastitoj kući a iz usta jednog od najvažnijih Izetbegovićevih pregovarača-eksperata, upravnog pravnika vrhunskog ranga sa dugim iskustvom u radu u najvišim upravnim institucijama pre-alijinske Bosne. Čovjek je inače moj veoma blizak rođak, a jedan mislilac bosanske paradigme i potonji, često navođeni, stopostotni borac protiv podjele Bosne autor je ovoga spina. Radi se i o mom i o rođakovom višedecenijskom prijatelju, čovjeku velikog znanja i sposobnosti ali upropaštenog onim što je Nedim Filipović−povodom Fehima Bajraktarevića−volio opisivati kao monomanija.

Naši stari su to izražavali turskom izrekom: benden baška kimse jok što bi se moglo prevesti kao: na ´vom Sv’jetu kromje mene nikog nejma. Posjeta se izrodila u jako mučnu večeru i ja nisam mogao, čitavu noć, doći sebi kako neki ljudi kao njegov prijatelj-šef tako olako samovlasno ukidaju čitave zemlje, planiraju tuđa preseljenja, i sve to još oblače u tirade o spasavanju naroda.
Spasavam narod tako što ga ostavljam bez zemlje! A historija nas uči da svaki narod bez zemlje uskoro prestaje biti narod. U isto to vrijeme bečkih hrvatsko-bošnjačkih pregovora, tadašnji mladi lav najekstremnijeg dijela SDA, Adnan Jahić, današnji univerzitetski profesor historije sa diplomom arabiste i angliste te samostilizovani kritički intelektualac u stalnoj duhovnoj razmjeni, od otprilike 2000. g., sa Hasanbegović dr Zlatkom – ustašoidnim Aurelom Fulirom tim zbiljskim ustašoidom ali istovremeno i ljubimcem lijevih glasila kao Oslobođenje i Dani, sastavio je, u svom ranijem izdanju politički izuzetno ambicioznog radikala, kao predlog, “Ustav krjeposne islamske države Bosne i Hercegovine” (jedan sarajevski novinar, uvijek obaviješten i uvijek u posjedu mnogih “povjerljivih narativa” ali sklon maštovitom tumačenju istih, tvrdio mi je da su tadašnjem Jahiću svesrdno pomagali Vedad Spahić, rahm. Nisvet Džanko, i, vidi čuda, Emir Imamović-Pirke koji se kasnije razvio u liberala i graDŽanistu jakoga glasa a pri tom se veleštovani Pirke fura i na Dežulovića). Sve su to bile pripreme za proglašenje Muslimanije u kontekstu kvarnog zapadnog predloga koji su na sto stavili Owen i Stoltenberg, a i uz svesrdnu kvislinšku podršku Fikreta Abdića.

Unija tri države

Vratimo se zagrebačkom slučaju Izetbegovićevog potpisanog prihvatanja unije tri države, a zatim bržajboljičnog povlačenja tog potpisa−nije to prvi put bilo tako, sjetimo se lisabonskih gibanja ranog proljeća 1992. godine. Alija Izetbegović imao je jednu osobinu koja je ponekad imala užasne posljedice, a ponekad dobre. On je bio politički kunktator – oklijevalo; razvlačio je stvari kao najširu jufku služeći se svojom omiljenom frazom: “Mislim da bi bilo dobro da ovo prenoći”. I sutradan bi dolazio sa novim mišljenjem i novim stavom o stvarima. Tako je, dobro nareziljen, povukao potpis i razbjesnio Owena. No, Muslimanija nije odbačena kao politička ideja, pa se u vremenima oko Bošnjačkog sabora iznova itekako koketiralo sa njom. Napravljene su granice te zemlje bez rijeka i izlaza na more okružene Miloševićevom krnjom Jugoslavijom te Tuđmanovom Velikom Hrvatskom; zet Hasana Čengića, uvaženi Veladžić, smislio je da Krajišnike preseljava u Srednju Bosnu; a spisak sličnih budalaluka proizišlih iz mozgova osrednjih medreselija poduži je. Zavukli su se Alijini pljeskači u sarajevski hotel Holiday Inn sa zadatkom da aklamacijom proglase Muslimaniju, a cjelovitu Bosnu su spasili jedan Izetbegovićev nesmotren potez i jedan puki slučaj proizišao iz toga. Izetbegović se, u vrijeme priprema Bošnjačkog sabora, nekako nagodio sa Harisom Silajdžićem da iz vrhuške uklone MahmutČehajiČ dr Rusmira.

Silajdžićev ego nije podnosio MahmutČehajiČev, i vice versa. Prije nego što je poslan u političku išćeranciju, MahmutČehajiČ dr Rusmir više je puta i sâm dijelio Bosnu; sjetimo se njegovog splitskog dogovora sa Tuđmanom koji je Ivica Puljić na Dnevniku TVSA opisao riječima: “E sad nam baš ništa nije jasno!”. MahmutČehajiČ dr Rusmir bio je najveći protivnik bošnjačke nacionalne ideje i pisao je, 1991. godine, da „bosanske muslimane“ ništa ne veže za Bosnu, da je njima jedino Islam važan i da im je bliži musliman sa Filipina nego bosanski Hrvat ili Srbin; srednjovjekovni stećci i utvrđeni gradovi „bosanskim musimanima“ ne znače ništa, tada je smatrao taj produhovljeni indžilir.

A onda je napravio političko-ideološki volte-face, ne iz ubjeđenja nego iz jarosti i jâla što je izbačen iz vladajućeg trijumvirata. Biću protiv njih, eto iz inata, kako su se samo usudili da me škartuju! Bilo kako mu drago, to je spasilo Bosnu od disolucije i sprečilo pojavu nakazne Muslimanije. Naime, moj otac je krenuo u Holiday Inn ne zato što je bio pozvan na tu odsudnu sjednicu, iako je još uvijek bio skupštinski poslanik i jedan od lidera opozicije, nego zato što je dobio vijest da se u Holiday-u nalazi njegov prijatelj i stranački kolega prof. dr Salih Burek. U hotelu je najedanput pred njega izbio produhovljeni indžilir i zavapio: “Profesore, hočete li i Vi dopustiti da ovi herostrati unište Bosnu?!?”. I tako su ušli u tu salu i održali dva vatrena govora u kojima su upozorili pljeskače da se ne daje čitava, međunarodno priznata, država na tepsiji za neku provizoriju; odnosno da ne daju gotovinu zarad veresije. (Iste te godine na Palama, Dobrica Ćosić je rekao da je država BiH “Alijina provizorija koja neće dugo trajati”!).

Veliki broj pljeskača, kada su shvatili da će ostati i bez države i bez kuće svoje, prevrnuo je ćurak. I Izetbegović i Silajdžić i Hasan Čengić i njegov zet Veladžić i grupa drugih politički ambicioznih hodža koji su godinu ranije okupirali IVZ nelegitimnom i nelegalnom smjenom reisa Selimoskog pobjesnili su, ali su i bili relativno paralisani neočekivanim otporom pljeskača.
https://preokret.info/index.php/2021/04 ... i-urnisao/

Ključnu ulogu u dovođenju Alije i stvaranju SDA uradio Mustafa Cerić-Vezir koji ni Ime organizatora odbrane RBIH od Alije smjenjenog Sefera Halilovića ne zna izgovoriti zato što se prvi usprotivio Alijinoj antiustavnoj velizdaji i podjeli RBIH, da bi doveli umjesto Sefera Halilovića poslušnog i podobnog zarobljenika Rasima Delića koji je postavio svu artiljeriju srboslavenske JNA oko Sarajeva i granatiroa ga, kojeg je ARBIH zarobila da bi postao kaomadant armije koja ga je zarobila što je presedan u historiji ratovanja, da bi umro sa etiketom haškog presuđenog zločinca zbog nespriječavanja i neprocesuiranja ratnih zločina od strane Mudžahedina po prvostepenoj presudi i tako ostavio historijsku mrlju na obrazu herojske i časne ARBIH.

Ono što je radio Cerić samo je nastavio sadašnji Kavazović u službi SDA, jer je IZBIH od osnivanja SDA pod kontrolom i u službi SDA koja je postala i ostala glavni pokroivitelj, sponzor i promotor Alije i njegove velizdajničko kriminalne hobotnice SDA.

Za one Bošnjake koji još nisu progledali i shvatili ko je bio Alija, kako je doveden i ko je stajao iza njega kako tada tako i sada. Da bi zadržali ličnointeresnu korist na uštrb Bosne i Bošnjaka oni nakon smrti od veleizdajnika i grobara RBIH Alije prave mitskog mučenika i velikog vizionara pa izabraše kao jedinog kandidata za poglavicu privatizirane SDA sekte njegovog sina Bakira jer mu niko drugi u toj Alijinoj sekti ne smije biti protukandidat jer bi sebi potpisao političku smrt jer su tamo pametni kojima je država i narod iznad svega prijetnja za Izetbegoviće i njegove poltrone.

Džaferović je izabran da čuva Bakirovu stolicu do sledećih izbora jer Bakir nije imao pravo kandidature trećeg mandata zaredom. Bosni i Bošnjacima nema napretka niti spasa dok se ne uništi najveće zlo Bosne i Bošnjaka SDA, čiji su rezultati antiustavna podjela i ukidanje RBIH i legalizacije Karažićeve Genocidne tvorevine tzv. Republike Srba i pretvaranje Republike Bosne i Hercegovine u Srpsku Republiku u čije ruke su predali sve poluge vlasti i blokada a Bošnjaci iako najbrojniji narod obespravljen i proganjan na dvije trećine podijeljene i antiustavno ukinute RBIH zahvaljujući veleizdajničkoj politici Alije i njegove SDA bratije.

[drug_profi]

@Bossona
Druze, mozes li ti ovo uobliciti u neku knjigu, ili web site?
Mislim, imam oci i nesto pameti, pa sam odavno skontao da bi se Bosna lako podijelila samo da je na granici negdje makar malo Turske da joj se pripojimo.
Sve sto napises, meni godi, jer me uvjerava da sam bio i da sam i sad u pravu.
Ali, godilo bi tezi da se price i dokazi, objedine na nekom mjestu, a ne da su razbacani po forumu.

[Bossona]

@Bossona
Druze, mozes li ti ovo uobliciti u neku knjigu, ili web site?
Mislim, imam oci i nesto pameti, pa sam odavno skontao da bi se Bosna lako podijelila samo da je na granici negdje makar malo Turske da joj se pripojimo.
Sve sto napises, meni godi, jer me uvjerava da sam bio i da sam i sad u pravu.
Ali, godilo bi tezi da se price i dokazi, objedine na nekom mjestu, a ne da su razbacani po forumu.

Ima dosta izvora, dokumenata, zapisa i video materijala, evo ti par linkova za knjige,

Mustafa Čengić autor knjige „Alija Izetbegović, anđeo mira ili jahač apokalipse“
https://www.knjiga.ba/alija-izetbegovic ... m3419.html

Alija Izetbegović – najveći izdajnik Bošnjačkog naroda!
https://solonovpolis.wordpress.com/2014 ... og-naroda/

"RAT U BOSNI I HERCEGOVINI" https://republic-bosnia-herzegovina.com ... Itemid=488

[Dukduki]

Ničim izazvan izjavio danas u mostaru

[Login77777]

Ničim izazvan izjavio danas u mostaru

On je i danas Srbin.

[drug_profi]

Pukla konspiraciona maska.
Otkriva se Apisov poklonik.

[putokaz1]

2 sata Face TV priča o Buducem članu Predsjedništva BH

[Styling]

Dje su hurme, zna li se? Citavih 50 tona.

[Dukduki]

Pukla konspiraciona maska.
Otkriva se Apisov poklonik.

Kakav je ovo IZDAJNIK i svi koji ga podržavaju.

Ali opanak mu dođe glave sav opanak koji je navuko u sarajevo a opanak ne zna drugačije sem klat.

[made_in_sarajevo]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/izetbeg ... ook+status

Halo fasisti nije ovo sda dala, nego federalno ministarstvo koje je nase, koje mi punimo parama. Manite se vise uzimanja svega tudjeg pod svoje. Sto sda nije od svojih pokradenih para dala donaciju, nego daj federalne pare pa pricaj kako je sda dala. E necete fasisti. Porodicama paket pomoci, garant hurme im uvalili ali zato dzamija ima da sija ko las vegas.

Nista protiv vjerskih objekata ali su vjerski objekti zadnja stavka na listi, a uredno kad je prpa guzici budu prvi na listi ispred ekonomije, zdravstva, izgradnje, itd.

[jefff]

nije problem SDA nego opozicija

[Dukduki]

nije problem SDA nego opozicija

Pa i oni su sda