Evo i razloga zasto, vjerovatno najbolji svjetski golman, ne brani za nasu reprezentaciju. Nisam siguran da
li je isti razlog i za ne oigranje Edina Basica. Razgovor od prije 2,3 dana.
Salihamidžić i Papac razumiju zašto ne igram za BiH
... A, puno ste nerava i vremena potrošili dok ste stekli pravo nastupa za BiH i odjednom sve je to bilo uzalud...
- Od samog početka nije bilo iskrenosti. Sjećam se te situacije kada sam došao prvi put na pripreme, rečeno mi je bilo da je sve završeno što se tiče mojih "papira". Stigao sam u Sarajevo i tek tada shvatio da zapravo ništa nisu završili. Pitao sam ih kako sada to, a oni su mi rekli, zamislite: pa eto, nisamo smjeli da ti kažemo! Onda sam ja zvao sam svoje ovdje u Barcelonu, u klubu, i oni si mi pomogli da dobijem bh. pasoš. To je samo jedan primjer neozbiljnosti i nestručnosti...
Niste valjda samo zbog toga odlučili da "zaledite" svoj status u reprezentaciji?
- Ne, to je samo primjer kako je sve loše počelo. Bilo je još "čudnih" situacija. Nakon debakla u kvalifikacijama, sjeli smo tada svi zajedno, bili su tu i čelnici Saveza, bili su i vaše kolege novinari, sjedili smo kod Sabahudina Topalbećirevića u njegovom kafiću. Rekao sam im, dobro, evo dotakli smo dno, dalje ne može, hajde da vidimo šta moramo promijeniti. Jer, nemoguće je nastaviti kao da se ništa nije desilo. I, dosta dobrih stvari je rečeno na tom sastanku. I vaše kolege su rekle: super, mi ćemo maksimalno pomoći, znamo koliko znači uspjeh reprezentacije.
- I znate koliko je trajao taj dogovor? Dok se nismo razišli i otišli svojim kućama. Nakon toga ništa, ama baš ništa se nije ni desilo, ni promijenilo. Niti me iko nazvao narednih mjesec dana. Dobro gospodo, ako vi mislite da je tako najbolje, ja ne mislim. Zajedno ne možemo funkcionirati i ja sam odlučio odstupiti.
Da niste malo pretjerali?
- Možda i jesam, zvao me Baho poslije te moje odluke i rekao mi: dobro Šara, daj malo i ti se žrtvuj. Ma nije sporna žrtva, spreman sam ja na to, spreman sam ja jesti g...., ali daj da mi taj posljednji zalogaj bude desert. Neki ljudi u Savezu samo razmišljaju o sebi i svojoj plaći, to im je glavna preokupacija. Ja ne kažem da sam bezgrešan, ali gospodo, koliko je u prethodnih 15 godina promijenjeno selektora, 15, 20? Koliko igrača, 50, 100? I, opet ništa! Ja mislim da pojedini u Savezu nisu dorasli poslu kojim se bave.
Mnogi Vaš slučaj upoređuju sa slučajevima naših sada već bivših nogometnih reprezentativaca Hasana Salihamidžića i Saše Papca. Prvi je godina trpio, uvijek je bio krivac broj jedan nakon poraza, iako je bio samo bočni igrač, a drugi je čvrsto zauzeo stav i ispoštovao ga do kraja, "mene nema dok ste vi tu, jer zajedno ne možemo"...
- Moj slučaj bih radije poistovjetio sa slučajem Saše Papca.
Prošlog ljeta ste bili sa Smajom Karačićem, generalnim sekretarom RSBiH, mnogi su očekivali dogovor i Vaš povratak u reprezentaciju?
- Razgovarali smo i ja sam rekao šta mislim. Znate, imam osjećaj da oni misle da ja želim neku funkciju, stolicu. Ja sam im to rekao, a evo reći ću i sada, mene stolica u Savezu ne interesuje. Mene, što se tiče reprezentacije interesuje samo jedno, a to je da odem s reprezenatacijom BiH na veliko takmičenje. Sve sam napravio u karijeri, samo mi nedostaje veliko takmičenje sa reprezentacijom BiH. To je moj san.
- Pratim utakmice fudbalske reprezentacije BiH koja igra sjajno u ovim kvalifikacijama. Gledao sam košarkašku reprezenataciju BiH, koja je na čelu sa Acom Petrovićem i njegovim timom ljudi napravila fantastične stvari. Svaka im čast. A šta je s rukometom? Sada svako dijete u BiH želi biti Džeko, Misimović..., djeca u BiH žele biti Teletović, Đedović... Sve zahvaljujući uspjesima reprezentacija. Koliko djece u BiH želi biti rukometaš?
Tokom našeg razgovora nekoliko ste puta spomenuli ime Senjanina Maglajlije... Stekao sam dojam da bi ste se odmah vratili u reprezentaciju da se Maglajlija vrati u Savez...
- Iz istih stopa. Da. Zato što je to čovjek koji zna šta je rukomet, čovjek koji zna šta treba rukometu u našoj zemlji da bi izašao na svjetsku scenu. To je čovjek koji ne bi podnio neuspjeh, koji bi i dan i noć radio da nešto napravi. Što je najbitnije, njegova životna i sportska filozofija ne zasniva se na onome „od danas do sutra". On zna šta znači raditi na duge staze. Nadam se da mi nije minus što cijenim takvog čovjeka kakav je Maglajlija i što sam prijatelj s njim, kaže kroz smijeh Šarić.
