Forum Klix.ba

S obzirom da si onomad mogao spavati navečer na klupi, ništa strašno.

piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:59
MIljenko je bio mlad čovjek (26 godina kad je počeo rat), on je već bio novinar, iskušavao pisanje za "Dane", bio je u nekim poetskim krugovima, učestvovao u onom čuvenom 'fašističkom rodjendanu' kao mlad čovjek, a to je tada fakat bio veliki skandal, koji je njih kao mlade ljude koštao. Oni su bili kancelovani prije nego što je kancelovanje ušlo u modu, ali kancelovani po državnom diktatu. Bio je i u vojsci, pretpostavljam, i suštinski nagrabusio u kritičnom dijelu svog života - kad se formirao kao čovjek.

Pade mi na um Ćopić. Godine 1950. na stranicama "Borbe" proglašen je "reakcionarom i raspuštenim malograđaninom" te "štetočinskim kritizerom". Da je, daleko bilo, tad posve nestao iz javnog života, školska lektira SFRJ bila bi bitno drugačija.

n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:34

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:30

n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:24

Pa pojedine barake imaš i danas na svom mjestu, samo se nadam da tamo niko više ne živi.

P.S. Provjerio sam, žive Romi.

Znam da i danas postoje barake, ali da su do kraja bivše države desetine hiljada živjele u barakama, malo mi je teško zamisliti

Desetine hiljada radnika je živjelo tamo decenijama, vjerovatno je broj bio niži osamdesetih i početkom devedesetih, i nije isključeno da se tada mjerio (samo) u hiljadama.

Ali to ne mijenja činjenicu da govorimo o radnicima najuspješnijeg preduzeća u državi, koji su živjeli kao psi.

Za koga su građene sve one silne zgrade u Zenici između 1945 i 1990, pa nije valjda da je čitav grad bio dom crvenoj buržoaziji i partijskim članovima?
Neupitno je i to da je dio radnika živio u lošim uvjetima, ali velika većina je živjela u (tada) novoizgrađenim objektima, al jebiga ta majušna činjenica je nebitna.

Čitalac wrote: ↑03/03/2024 17:59 Pade mi na um Ćopić. Godine 1950. na stranicama "Borbe" proglašen je "reakcionarom i raspuštenim malograđaninom" te "štetočinskim kritizerom". Da je, daleko bilo, tad posve nestao iz javnog života, školska lektira SFRJ bila bi bitno drugačija.

Da. Opstala je, zapravo, samo njegova dječja literatura i poezija, ali ozbiljnije su stvari bile u bunkeru, pa smo ga svi doživljavali kao dječijeg pisca.
Ko god je u Yu pokušao raskopati kontroverzne ratne teme, koje su se kosile sa zvaničnom historijom, je imao informativne razgovore tipa 'Zašto, druže, ne biste pisali o našoj slavnoj borbi?' Zapravo je Yu prekratko trajala da bi se te teme mogle obraditi kao što ih je obradio ovaj Bergholz nedavno, odlična mu je knjiga - gdje on zapravo pokazuje kako je izgledao početak 'narodnooslobodilačke' borbe.

Prema svedočenjima Branka Ćopića i njegovih savremenika, višemesečno kažnjavanje koje je nakon „jeretičke afere” usledilo podrazumevalo je neku vrstu piščeve izolacije, uvredljivog ignorisanja i niz sitnih pakosti; dojučerašnji prijatelji, saborci i rođaci privremeno su mu okrenuli leđa, „raskrinkavajući” ga čak i u rodnim Hašanima, po direktivi18, koja je bila početak i kraj svakog morala. Dušan Kostić se sećao da je u Klubu književnika, gde je Ćopić do tada bio „rado viđen gost i uvijek opsednut ljudima”, sada „sjedio sam-samcat”, a Dimitrije Bjelica da je, nakon tekstova u Borbi, čak i telefon prestao da mu zvoni.

https://fenomeni.me/jereticka-afera-branka-copica/

Bolna je posljednja rečenica njegovog oproštajnog pisma... Zbogom lijepi i strašni živote.

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 18:30

n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:34

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:30
Znam da i danas postoje barake, ali da su do kraja bivše države desetine hiljada živjele u barakama, malo mi je teško zamisliti

Desetine hiljada radnika je živjelo tamo decenijama, vjerovatno je broj bio niži osamdesetih i početkom devedesetih, i nije isključeno da se tada mjerio (samo) u hiljadama.

Ali to ne mijenja činjenicu da govorimo o radnicima najuspješnijeg preduzeća u državi, koji su živjeli kao psi.

Za koga su građene sve one silne zgrade u Zenici između 1945 i 1990, pa nije valjda da je čitav grad bio dom crvenoj buržoaziji i partijskim članovima?
Neupitno je i to da je dio radnika živio u lošim uvjetima, ali velika većina je živjela u (tada) novoizgrađenim objektima, al jebiga ta majušna činjenica je nebitna.

Postavljaš pogrešno pitanje. Pravo pitanje bilo bi: zašto bismo o tome kakva je Jugoslavija bila vjerovali više nekome ko je dobio trosoban stan nego onome ko je proveo radni vijek u baraci? Ako uvažvamo iskustvo i ovih drugih, onda je pošteno reći da Jugoslavija nije uspjela ispuniti zadatak koji je sama sebi zadala.

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 18:30
Za koga su građene sve one silne zgrade u Zenici između 1945 i 1990, pa nije valjda da je čitav grad bio dom crvenoj buržoaziji i partijskim članovima?
Neupitno je i to da je dio radnika živio u lošim uvjetima, ali velika većina je živjela u (tada) novoizgrađenim objektima, al jebiga ta majušna činjenica je nebitna.

Ma imali su problem s urbanizacijom, ogroman je bio priliv stanovništva, dosta ljudi je živjelo izmedju sela, odakle su bili, i grada, gdje su radili, i za njih su bila takva naselja. Pisao je neko o tome, možda Mladen Ančić? Mislim, sve je to opet naopako postavljeno - nisu se ljudi doseljavali u grad iz seoskih zamaka i vila...

Urbanizacija Zenice 1956-1990.

https://www.academia.edu/27835196/Urbanizacija_Zenice_1956_1990_prema_pisanju_Na%C5%A1e_rije%C4%8Di_docx

n+1 wrote: ↑03/03/2024 18:37

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 18:30

n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:34

Desetine hiljada radnika je živjelo tamo decenijama, vjerovatno je broj bio niži osamdesetih i početkom devedesetih, i nije isključeno da se tada mjerio (samo) u hiljadama.

Ali to ne mijenja činjenicu da govorimo o radnicima najuspješnijeg preduzeća u državi, koji su živjeli kao psi.

Za koga su građene sve one silne zgrade u Zenici između 1945 i 1990, pa nije valjda da je čitav grad bio dom crvenoj buržoaziji i partijskim članovima?
Neupitno je i to da je dio radnika živio u lošim uvjetima, ali velika većina je živjela u (tada) novoizgrađenim objektima, al jebiga ta majušna činjenica je nebitna.

Postavljaš pogrešno pitanje. Pravo pitanje bilo bi: zašto bismo o tome kakva je Jugoslavija bila vjerovali više nekome ko je dobio trosoban stan nego onome ko je proveo radni vijek u baraci? Ako uvažvamo iskustvo i ovih drugih, onda je pošteno reći da Jugoslavija nije uspjela ispuniti zadatak koji je sama sebi zadala.

Pa ne pričamo o raju i Alisinoj zemlji čuda, nego o stvarnoj državi. Jugoslaviju ne uspoređujemo s Narnijom, nego s tadašnjim konkurentima i današnjim nasljednicima.
Naravno da je bilo i jadi i bijede i nepravde, ali činjenica je da je velika većina stanovništa živjela pristojno i imala pristup dobrom zdravstvu, odličnom obrazovanju i mogućnosti zapošljavanja.

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 18:46

n+1 wrote: ↑03/03/2024 18:37

kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 18:30

Za koga su građene sve one silne zgrade u Zenici između 1945 i 1990, pa nije valjda da je čitav grad bio dom crvenoj buržoaziji i partijskim članovima?
Neupitno je i to da je dio radnika živio u lošim uvjetima, ali velika većina je živjela u (tada) novoizgrađenim objektima, al jebiga ta majušna činjenica je nebitna.

Postavljaš pogrešno pitanje. Pravo pitanje bilo bi: zašto bismo o tome kakva je Jugoslavija bila vjerovali više nekome ko je dobio trosoban stan nego onome ko je proveo radni vijek u baraci? Ako uvažvamo iskustvo i ovih drugih, onda je pošteno reći da Jugoslavija nije uspjela ispuniti zadatak koji je sama sebi zadala.

Pa ne pričamo o raju i Alisinoj zemlji čuda, nego o stvarnoj državi. Jugoslaviju ne uspoređujemo s Narnijom, nego s tadašnjim konkurentima i današnjim nasljednicima.
Naravno da je bilo i jadi i bijede i nepravde, ali činjenica je da je velika većina stanovništa živjela pristojno i imala pristup dobrom zdravstvu, odličnom obrazovanju i mogućnosti zapošljavanja.

Ne upoređujemo sa Narnijom, ali upoređujemo sa državama nasljednicima. Slušajući mitologizirane narative o statusu radnika o Jugoslaviji, čovjek lako pomisli da radnici jugoslovenskog privrednog giganta kakva je bila Željezara nisu živjeli kako danas žive isključivo Romi, nego da je zapravo bilo obratno. Čovjeku se učini da današnji radnici žive kako su živjeli Romi u bivšoj državi.

Zbog toga je potrebno podsjećati na ovakve primjere da bi se ideološki objektiv izoštrio i pokazao sliku kakva ona zaista jeste: nismo dosegli ni ekonomski ni civilizacijski peak s Jugoslavijom, kako to jugonostalgičari vole predstavljati, nego je sve to jedan dugi i mučni kontinuitet stremljenja ka boljem životu, koji je već dobrano odmakao od onoga što smo imali u Jugoslaviji, ali nije ni blizu onoga gdje smo mogli biti, ili gdje želimo biti.

Dobra tema.

Zanimljivo je da neko danas HVALI jugoslovenske stomatologe, eee danas, kad svako selo od par hiljada stanovnika ima barem jednu modernu stomatološku ordinaciju.

Ako se išta popravilo, to se popravilo drastično.

Svi moji pričaju horor iskustva sa prijeratnim stomatolozima. Imaš jednog stomatologa na općini, moraš kod njega ići, ne možeš birati kod kojeg ćeš, kakav mu je dan, takav će ti i posao napraviti. Usput će ti koji put opsovati nešto žestoko ako mu ne ide od ruke i baciti koju ličnu uvredu. A ti nemaš izbora, moraš kod njega i to su bile srednje 80-te.

Mislim poredjenje je glupo. Danas nema nista slicno izgradjeno zeljezari. Tad su se fabrike gradile ravnomjerno da bi ljudi radili. Ostatak infrastrukture je dolazio kasnije. Zato danas umiru sva manja mjesta u bosni

Nesto slicno se i u kini desavalo u razvoju. Danas su to moderni i razvijeni gradovi

Zivota mi imam osjecaj da bi neki radje da jugoslavija nije postojala, al da smo i dalje seljacka zemlja sa 50% muske i 80% zenske nepismenosti

A da ne ulazimo u to sto pola danasnjih uspjesnih firmi ne bi postojale da je drzava postala nezavisne iz seljacke vukojebine, a ne iz razvijene evropske drzave.

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 19:24 Dobra tema.

Zanimljivo je da neko danas HVALI jugoslovenske stomatologe, eee danas, kad svako selo od par hiljada stanovnika ima barem jednu modernu stomatološku ordinaciju.

Ako se išta popravilo, to se popravilo drastično.

Svi moji pričaju horor iskustva sa prijeratnim stomatolozima. Imaš jednog stomatologa na općini, moraš kod njega ići, ne možeš birati kod kojeg ćeš, kakav mu je dan, takav će ti i posao napraviti. Usput će ti koji put opsovati nešto žestoko ako mu ne ide od ruke i baciti koju ličnu uvredu. A ti nemaš izbora, moraš kod njega i to su bile srednje 80-te.

O cemu pricas ziv bio

A sve i da je tacno, to ono danas imamo internet, 80ih nismo. Jesi vidio koliko je danas bolje

Bodkin wrote: ↑03/03/2024 19:27

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 19:24 Dobra tema.

Zanimljivo je da neko danas HVALI jugoslovenske stomatologe, eee danas, kad svako selo od par hiljada stanovnika ima barem jednu modernu stomatološku ordinaciju.

Ako se išta popravilo, to se popravilo drastično.

Svi moji pričaju horor iskustva sa prijeratnim stomatolozima. Imaš jednog stomatologa na općini, moraš kod njega ići, ne možeš birati kod kojeg ćeš, kakav mu je dan, takav će ti i posao napraviti. Usput će ti koji put opsovati nešto žestoko ako mu ne ide od ruke i baciti koju ličnu uvredu. A ti nemaš izbora, moraš kod njega i to su bile srednje 80-te.

O cemu pricas ziv bio

A sve i da je tacno, to ono danas imamo internet, 80ih nismo. Jesi vidio koliko je danas bolje

Nema to veze s internetom, nego stanovištvo tada jednostavno nije imalo izbora ko će ih liječiti kao danas što ima.

Da su postojale tada privatne zdravstvene ustanove bilo bi mnogo bolje.

Podmićivanje zdravstvenih radnika je relikt toga doba, kao što neko napisa, ako si htio bolji tretman i bolji lijek (kojeg ima u ograničenim količinama), morao si staviti u knjižicu novac. Ovo su svakako iskustveni primjeri iz moje šire porodice i poznanika. Možda je negdje bilo drugačije.

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 19:24 Dobra tema.

Zanimljivo je da neko danas HVALI jugoslovenske stomatologe, eee danas, kad svako selo od par hiljada stanovnika ima barem jednu modernu stomatološku ordinaciju.

Ja sam pomenuo zubare, u smislu da su ih škole imale. Nije bitno kakvi su bili, bili su u skladu sa vremenom, ali je poenta u tome da ih je sistem obezbjedio. Dakle, Jugoslavija je brinula o svom stanovništvu. Današnje mini države Balkana su svom stanovništvu uveliko neprijatelji. Bježanje od njih je jasan pokazatelj. Niko ne bježi od dobrog.

Bili stomatolozi,bili pedagozi,bile škole u prirodi,besplatne sekcije,ekskurzije po državi,predmet domaćinstvo i opštetehničko,nije ti trebao video nadzor,ograđena školska dvorišta i obezbjeđenja...

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:02

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 19:24 Dobra tema.

Zanimljivo je da neko danas HVALI jugoslovenske stomatologe, eee danas, kad svako selo od par hiljada stanovnika ima barem jednu modernu stomatološku ordinaciju.

Ja sam pomenuo zubare, u smislu da su ih škole imale. Nije bitno kakvi su bili, bili su u skladu sa vremenom, ali je poenta u tome da ih je sistem obezbjedio. Dakle, Jugoslavija je brinula o svom stanovništvu. Današnje mini države Balkana su svom stanovništvu uveliko neprijatelji. Bježanje od njih je jasan pokazatelj. Niko ne bježi od dobrog.

Nisu bili u skladu s vremenom. Ja sam nosio dugo vremena bravice na zubima i poslovno sam se susreo s jednim Šveđaninom koji bi mi mogao biti djed, tada je imao 74 god.

I kroz priču mi reče da je on također u mladosti nosio bravice na zubima kao i ja.
Mene je to fasciniralo, onda sam pitao sve redom kad su prvi put to vidjeli da neko kod nas to nosi i svi su rekli - poslije rata.

Bježanje je bilo izraženo i tada, pa masa dokumentaraca o tome, neki su čak i rizikovali život prelazeći tadašnje granice.
Neko ko bolje barata podacima kao što je n+1 bi možda mogao reći konkretnije, ali bježanija je i tad bila kao i sad.
Jedino je veća bježanija bila u ratu.

Bodkin wrote: ↑03/03/2024 19:26
Zivota mi imam osjecaj da bi neki radje da jugoslavija nije postojala, al da smo i dalje seljacka zemlja sa 50% muske i 80% zenske nepismenosti

Ljudi prije svega nisu svjesni kakav je pomak SFRJ napravila u odnosu na prethodne režime (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija). Da nije bilo tog temelja, u smislu identiteta i formiranja institucija i društvenog sistema, današnja BiH ne bi uopšte imala priliku da postoji. SFRJ je unijela brojne slobode u to učmalo društvo, obrazovala ga i aktivirala.

Partizani i SFRJ su, posebno za Bošnjake, jednako važni kao i Armija RBiH koja je branila obnovljenu nezavisnost. Bez tog obavljenog posla u 2.s.r. i nakon njega, mi ne bismo 1992. imali s kim i o čemu praviti referendum.

Ja se također slažem da je SFRJ nešto najbolje što se u datim historijskim prilikama moglo desiti BiH i Bošnjacima.

Politički, naravno.

Bodkin wrote: ↑03/03/2024 19:26 Mislim poredjenje je glupo. Danas nema nista slicno izgradjeno zeljezari. Tad su se fabrike gradile ravnomjerno da bi ljudi radili. Ostatak infrastrukture je dolazio kasnije. Zato danas umiru sva manja mjesta u bosni

Nesto slicno se i u kini desavalo u razvoju. Danas su to moderni i razvijeni gradovi

Zivota mi imam osjecaj da bi neki radje da jugoslavija nije postojala, al da smo i dalje seljacka zemlja sa 50% muske i 80% zenske nepismenosti

A da ne ulazimo u to sto pola danasnjih uspjesnih firmi ne bi postojale da je drzava postala nezavisne iz seljacke vukojebine, a ne iz razvijene evropske drzave.

Nema ni državnih stanova danas, pa je ipak kvintesencijalni argument u svim raspravama o Jugoslaviji: bivša država je dijelila stanove. Dakle, svako poređenje različitih sistema, država, i epoha je u osnovi neuporedivo, pa je jedino rješenje da takva poređenja i ne pravimo. Ali s obzirom da i ti rado praviš poređenja, nešto mi govori da ti poređenja nisu glupa kao takva, nego samo onda kada ne idu u prilog tezi koju braniš.

Recimo, kažeš da pola današnjih firmi ne bi postojalo da nije bilo Jugoslavije takve kakva je bila, relativno moderna država, ali ne spomeneš da Željezare i niza fabrika ne bi bilo da ih komunisti nisu konfiskovali od mrske buržoazije.

Tako da je to selektivno čitanje historije, gdje sve zapravo počinje Jugoslavijom. Današnje države, ako uopće imaju nešto da valja, to trebaju zahvaliti Jugoslaviji, dok je sama Jugoslavija van historijskog i vremenskog kontuinuteta.

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:18

Bodkin wrote: ↑03/03/2024 19:26
Zivota mi imam osjecaj da bi neki radje da jugoslavija nije postojala, al da smo i dalje seljacka zemlja sa 50% muske i 80% zenske nepismenosti

Ljudi prije svega nisu svjesni kakav je pomak SFRJ napravila u odnosu na prethodne režime (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija). Da nije bilo tog temelja, u smislu identiteta i formiranja institucija i društvenog sistema, današnja BiH ne bi uopšte imala priliku da postoji. SFRJ je unijela brojne slobode u to učmalo društvo, obrazovala ga i aktivirala.

Partizani i SFRJ su, posebno za Bošnjake, jednako važni kao i Armija RBiH koja je branila obnovljenu nezavisnost. Bez tog obavljenog posla u 2.s.r. i nakon njega, mi ne bismo 1992. imali s kim i o čemu praviti referendum.

To ono sta bi bilo kad bi bilo.

Pa nisu komunisti dosli i rekli hajmo, volimo Bosnu i idemo se boriti za Bosnu.

Vec su gledajuci historijske okolnosti i trenutke kad su odlucivali - odlucili da Bosna bude jedna od republika. Nisu oni to sami od sebe. Teret realnosti je bio u pitanju, i nisu htjeli ljudi sebi vise problema.

I onda su mnoge stvari isle inercijom. I izgradnja nekih institucija i ekonomije....

n+1 wrote: ↑03/03/2024 20:22
Recimo, kažeš da pola današnjih firmi ne bi postojalo da nije bilo Jugoslavije takve kakva je bila, relativno moderna država, ali ne spomeneš da Željezare i niza fabrika ne bi bilo da ih komunisti nisu konfiskovali od mrske buržoazije.

Bilo je firmi bruka koje su postojale od Austrougarske. To je zemlja koja zapocela masovnu industralizaciju jedne feudalne i agrarne zemlje.

Pa danas otidjite u mnoge gradove Bosne i naci cete stare zeljeznicke stanice i tragove pruga koje su komunisti i ukidali. Sve je to napravljeno iz ekonomskih razloga. Nije iz cista mira.

PM72 wrote: ↑03/03/2024 20:06 Bili stomatolozi,bili pedagozi,bile škole u prirodi,besplatne sekcije,ekskurzije po državi,predmet domaćinstvo i opštetehničko,nije ti trebao video nadzor,ograđena školska dvorišta i obezbjeđenja...

Danas djeca sa školom ne obiđu ni muzeje i pozorišta po vlastitom gradu. Nešto djelimično.

Mi smo obišli sve te institucije, kino, izleti u i oko grada, spomenici po BiH, more... A u školi smo imali predstave, projekcije filmova, slavili rođendane, Novu godinu, bili sretni i kreativni. Ja sam svoju učiteljicu i nastavnike doživljavao kao najbliže, imali smo odnose kao roditelji i djeca. Ko nije to doživio vjerujem da mu je iz današnje perspektive nezamislivo.

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:30

PM72 wrote: ↑03/03/2024 20:06 Bili stomatolozi,bili pedagozi,bile škole u prirodi,besplatne sekcije,ekskurzije po državi,predmet domaćinstvo i opštetehničko,nije ti trebao video nadzor,ograđena školska dvorišta i obezbjeđenja...

Danas djeca sa školom ne obiđu ni muzeje i pozorišta po vlastitom gradu. Nešto djelimično.

Mi smo obišli sve te institucije, kino, izleti u i oko grada, spomenici po BiH, more... A u školi smo imali predstave, projekcije filmova, slavili rođendane, Novu godinu, bili sretni i kreativni. Ja sam svoju učiteljicu i nastavnike doživljavao kao najbliže, imali smo odnose kao roditelji i djeca. Ko nije to doživio vjerujem da mu je iz današnje perspektive nezamislivo.

Ovdje već zaobilaziš istinu, da ne kažem drugačije.

Ja sam krenuo u školu neposredno poslije rata i obišlo se sve navedeno i više od toga.
Supruga radi u školi i dalje se sve ovo obilazi.

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 20:32

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:30

PM72 wrote: ↑03/03/2024 20:06 Bili stomatolozi,bili pedagozi,bile škole u prirodi,besplatne sekcije,ekskurzije po državi,predmet domaćinstvo i opštetehničko,nije ti trebao video nadzor,ograđena školska dvorišta i obezbjeđenja...

Danas djeca sa školom ne obiđu ni muzeje i pozorišta po vlastitom gradu. Nešto djelimično.

Mi smo obišli sve te institucije, kino, izleti u i oko grada, spomenici po BiH, more... A u školi smo imali predstave, projekcije filmova, slavili rođendane, Novu godinu, bili sretni i kreativni. Ja sam svoju učiteljicu i nastavnike doživljavao kao najbliže, imali smo odnose kao roditelji i djeca. Ko nije to doživio vjerujem da mu je iz današnje perspektive nezamislivo.

Ovdje već zaobilaziš istinu, da ne kažem drugačije.

Ja sam krenuo u školu neposredno poslije rata i obišlo se sve navedeno i više od toga.
Supruga radi u školi i dalje se sve ovo obilazi.

Imamo djecu oko sebe, vidimo.

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:35

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 20:32

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:30
Danas djeca sa školom ne obiđu ni muzeje i pozorišta po vlastitom gradu. Nešto djelimično.

Mi smo obišli sve te institucije, kino, izleti u i oko grada, spomenici po BiH, more... A u školi smo imali predstave, projekcije filmova, slavili rođendane, Novu godinu, bili sretni i kreativni. Ja sam svoju učiteljicu i nastavnike doživljavao kao najbliže, imali smo odnose kao roditelji i djeca. Ko nije to doživio vjerujem da mu je iz današnje perspektive nezamislivo.

Ovdje već zaobilaziš istinu, da ne kažem drugačije.

Ja sam krenuo u školu neposredno poslije rata i obišlo se sve navedeno i više od toga.
Supruga radi u školi i dalje se sve ovo obilazi.

Imamo djecu oko sebe, vidimo.

Pa loše vidite onda, šta da vam kažem.

Roze naočale za taj period, sive za ovaj danas.

Jugoslavija bila i prosla. Osvrtati se i sjecati se kako je bilo je gubljenje vremena. Bio sam mlad i za mnoge stvari nisam znao i nisu me ni interesovale u to doba. Bilo pozitivnih i losih stvari kao i svakom drzavnom sistemu.

Athlon64 wrote: ↑03/03/2024 20:32

Bitvin wrote: ↑03/03/2024 20:30

PM72 wrote: ↑03/03/2024 20:06 Bili stomatolozi,bili pedagozi,bile škole u prirodi,besplatne sekcije,ekskurzije po državi,predmet domaćinstvo i opštetehničko,nije ti trebao video nadzor,ograđena školska dvorišta i obezbjeđenja...

Danas djeca sa školom ne obiđu ni muzeje i pozorišta po vlastitom gradu. Nešto djelimično.

Mi smo obišli sve te institucije, kino, izleti u i oko grada, spomenici po BiH, more... A u školi smo imali predstave, projekcije filmova, slavili rođendane, Novu godinu, bili sretni i kreativni. Ja sam svoju učiteljicu i nastavnike doživljavao kao najbliže, imali smo odnose kao roditelji i djeca. Ko nije to doživio vjerujem da mu je iz današnje perspektive nezamislivo.

Ovdje već zaobilaziš istinu, da ne kažem drugačije.

Ja sam krenuo u školu neposredno poslije rata i obišlo se sve navedeno i više od toga.
Supruga radi u školi i dalje se sve ovo obilazi.

Šta obilaze? Ja obišao od Đevđelije do Triglava a ovi sad od Bune do Živinica...