Pa fino si ti to izanalizirao, osim što tvoj i moj post nemaju apsolutno nikakve veze. Ja se referiram na jedan čitav generacijski pokret ljudi koji Bregovića u Sarajevu nije mašio, on je iz njega izašao. Ne mogu ti ja sad opisivati ni duh tog vremena, ni njegovu suštinu, poanta je da Bregović nije nastao 'nako, nego je nastao iz jedne vrlo plodne i jasno definisane mikrokulture - dakle authoton je koliko je i Nadrealisti (da te ne pitam sad šta je to što po tvom mišljenju čini Nadrealiste autohtonim, a Bregovića neOmmadawn wrote: Ne, Bregović je samo uradio ono što su par godina ranije uradili Turci (vidi pod Anadol-rock), dakle prepisao recept, primjenio ga kod nas koji je tadašnjem opštem društvu bio prihvatljiv i to je to. Nazovi to kulturom i klepi pare. I prije Bijelog Dugmeta su postojali rock bendovi po Sarajevu ali se nisu baš najbolje snašli sa ubiju pare kao on i steknu širu popularnost. Indexi donekle jesu ali njih je ubila diskografska kuća, postavljajući im uslov da snimaju singlice i da se više posvete festivalskoj zabavnoj muzici, sve dok nisu snimili svoj album prvijenac i time se vratili na zaslužno mjesto ozbiljnog benda.
Većina ljudi će reći kako im se najviše dopada “staro” Bijelo Dugme što donekle ukazuje na to da će svaki album Bijelog Dugmeta poslije “Bitange i Princeze” biti gori od onog prethodnog.
Na stranu to što je Brega krao od zapadnjačkih bendova (krali su između ostalih i Led Zeppelin, još uvijek se vode sporovi oko njihovih nekih pjesama, kojeg je isti taj Bregović pođonio) ali on je to lijepo mogao upakovati mojoj rahmetli neni kojoj je simpatična bila pjesma “Slatko li je ljubit tajno” i mom starom “Šta bih dao da si na mom mjestu” koji nikada nije čuo za Argent dok mu je ja nisam pustio na gramofonu.
Paralelno sa mijenjajućoj situaciji kako u državi, tako u društvu i svijesti naroda, on se svojom muzikom prilagođavao njima bez ikakvih ambicija da promijeni nešto - a mogao je.
Vidjevši da se sa filmskom muzikom može zaraditi više, Bregović rasformira Bijelo Dugme, napušta rock i okreće se Zapadu. A Zapadu tada ni najmanje nije bio interesantan rock iz jedne propale socijalističke države (nije im zapravo bio interesantan rock ni iz bilo koje socijalističke države), niti pop, niti bilo šta što su oni u svojoj bogatoj bašti već imali - nego egzotika.
I tu dolazi sa romskom muzikom i trubama iz prostog razloga što je ritmična i Zapad je kao takvu objeručke prihvaća, pogrešno je definirajući kao folk muziku Balkana, nerijetko i Istočne Europe.
Sad kada i ta popularnost jenjava, on se sjetio da uzme bosansku izvornu muziku iz Podrinja i Pousorja i nešto na taj fazon napravi.
Sad kada se pokazalo da Beograd nije toliko jak koliko je bio devedesetih (ili se bar mislilo da jeste), valja i rodna malo veća provincija, pa nastaje album “tri pisma iz Sarajeva”, jeftina priča muslimana, hrišćana, jevreja.
Ako ga zdravlje (i pamet) posluži - na red će stići (ponovo) Zagreb pa me neće iznenaditi da koketira sa ustaštvom. Uostalom, Thompson možda nikada ne bi ni postojao da mu muzička podloga faktički nije nešto što je direktno inspirisano Bijelim Dugmetom. Pardon, Bregovićem.
Žvaljo je barem bio dio muzičko-humorističkog pokreta a taj pokret je ispočetka ukazivao na probleme u našem društvu, na šta oni mogu izaći ukoliko se nešto ne promijeni. A sad što se priklonio nečemu na šta je ukazivao kao opasno - njegov lični razlog.
Uostalom, Žvaljo i nije tema.
). Ovo je bio jedan čitav pokret ljudi na koji se ti, vjerovatno, ne možeš referirati jer si mladji i nije ti jasno o čemu pišem (nije kritika, nego konstatacija), ovdje, vjerovatno, 1% ljudi na ovoj temi zna išta suvislo o njima (a oni su bili pravi intelektualno progresivni i subverzivni društveni pokret), ali se možeš referirati na Nadrealiste, jer su oni bili jasno definisan, vidljiv, popularan, mladji, masovno konzumiran i masovno analiziran pokret u popularnoj kulturi. Usput, zna se gdje je nastao r'n'r i iz koje tradicije, na kraju balade, niko ko ga svira u ex-Yu nije ni 'autohton', ni 'originalan'. Posebno mi je smiješno kad čujem kako su ovi iz Novog vala bili originalni, dočim je Bregović talašika i sve je pokrao.
Ovim tvojim pregledom ispada da je Bregovićev kompletan opus motivisan kradjom i prilagodjavanjem političkim trendovima (ako je prilagodjen samo tržišnim, onda je čovjek mag za marketing), no ispade da je i gitaru u ruke uzeo da bi krao i okretao se kako vjetar puše. Ako je i krao od Zeppelina, neka je, i oni su krali i bili optuživani za apsolutno istu stvar. Kompletna kulturna istorija je istorija 'uzora' i svjesnog i podsvjesnog kalemljenja i 'kradje' sa otklonima koji su proizvodili 'novinu'. Mislim, ova tvoja analiza je u skladu sa standardnim ex-yu-kritičarskim pišanjem po Bregoviću, ali ja ću ti reći jednu stvar - kad svi mi i kompletna ex-Yu scena pomremo, samo će Bregović ostati upisan u istoriju svjetske muzičke scene, i to kao Sarajlija. Toliko o tome.
i ova ti je na mjestu... i tvoj i njegov post su uboli
