http://www.pulsdemokratije.ba
Bošnjaci i problem historijskog kontinuiteta
U modernoj povijesti nikada politička, kulturna i vjerska elita jedne nacije nije kliznula u bezmalo komičnu fabrikaciju povijesti na način na koji su to učinili Bošnjaci u slučaju tzv. 'piramida', kada je arheolog amater brda oko Visokog proglasio najstarijim i najvećim građevinama ikada građenim ljudskom rukom. Tako su pretpostavljeni 'protobošnjaci' postali najstariji narod na svijetu, štaviše izvor svjetske civilizacije koju su preuzeli od vanzemaljaca!
Od onih koji su podržali taj projekt spomenut ćemo samo najvažnije – bivšeg i aktualnog člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića, bivšeg i aktualnog federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića i Nedžada Brankovića, potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebu, ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH i potpredsjednika Stranke za BiH Safeta Halilovića, te reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH Mustafu ef. Cerića, koji je založio autoritet funkcije duhovnog nacionalnog lidera da bi pozvao vjernike najprije da klanjaju i poste kako bi se piramide zaista pronašle, a potom uputio i poruku da od Semira Osmanagića treba učiti! Štaviše, da bi komedija bila potpuna, bošnjački autoriteti uputili su poziv predstavnicima UNESCO-a da dođu u Visoko3.
Nakon toga, neke od najozbiljnijih evropskih novina upotrijebile su rječnik pun ironije i sarkazma kako bi opisali tu bjesomučnu potragu za pradavnim izvorištem bošnjačkog i bosanskog identiteta4.
Ovaj slučaj dijelom možemo objasniti odlično vođenom medijskom kampanjom i kupovinom nekih od najvažnijih medija, ali i lijepljenjem etiketa 'nacionalnih izdajnika' stručnjacima koji su ukazivali na suludost projekta, te političkom vizijom bošnjačkog establišmenta i njegovoj potrebi za dokazivanjem kontinuiteta bosanskohercegovačke posebnosti, državnosti i identiteta. Ovo stalno dokazivanje dijelom je reakcija na gotovo stoljetno negiranje bh. posebnosti i samosvojnosti Bošnjaka kao nacije, ali u posljednje vrijeme i potrebe da se po uzoru na susjede iskonstruira neki novi bošnjački nacionalni mit upotrebljiv u političke svrhe kao sredstvo homogenizacije vlastitog naroda.
Sve ovo bila bi samo još jedna interesantna tema za historičare da ne živimo u vremenu kada pitanje sudbine BiH još nije riješeno i da historija još nije važno sredstvo i riznica argumenata za dokazivanje nacionalnih prava. Dobar primjer potpuno nepromišljenog konstruiranja kolektivnog historijskog narativa koji prije govori o krizi identiteta nego o svijesti o njegovim jasnim koordinatama predstavlja i poziv koji je reis Cerić uputio Harisu Silajdžiću pred izbore 2006. godine: „Imaš podršku da napišeš ustav po kojem će te se sjećati generacije kao što se sjećamo sultana Fatiha i Gazi Husrev-bega“5.
Prije svega, riječ je o veoma zanimljivoj prigodnoj upotrebi lika i djela Gazi Husrev-bega. Koliko je bošnjačkom establišmentu stalo do njegovog djela najbolje pokazuje činjenica da je zarad interesa nove bošnjačke poslovne elite dopušteno uništenje njegovog Tašlihana koji se nalazi na listi nacionalnih spomenika kulture BiH, pa ni vapaji Nacionalne komisije za zaštitu spomenika da se taj značajni objekat zaštiti nisu naišli ni na kakav odjek kod bošnjačkih dušebrižnika. Ni status sultana Mehmeda II Fatiha u pomenutoj skici kolektivnog pamćenja Bošnjaka nije manje problematičan.
Naprotiv. Znao to reis ili ne, posljedice Mehmedovog osvajanja Bosne bile su strašne po njeno stanovništvo. Prema nekim autorima, Mehmed II je u zarobljeništvo poslao oko 100.000 ljudi koji su naseljeni u Istanbulu ili u drugim osmanskim provincijama, dok je oko 30.000 mladih Bosanaca regrutovano u vojsku. Dubrovnik i drugi dalmatinski gradovi bili su puni bosanskih izbjeglica, od kojih su neki uspjeli da se dokopaju Italije.
I tek da bi spriječio da osvojena oblast potpuno ostane bez stanovništva, Mehmed II je franjevcima izdao povelju o slobodnom ispovijedanju njihove vjere – adhnamu6. Da li onda razlog zbog kojeg Mehmeda II treba slaviti leži u tome da je njegovo osvajanje bilo ključno za širenje islama u BiH? Ako je tako, zašto je reis Cerić 28. jula 2007. godine na stadionu Koševo organizirao manifestaciju povodom 600 godina dolaska islama u BiH? Ako se nešto ključno po dolazak islama u BiH zbilo 1407. godine, to je onda bilo znatno prije vojnog pohoda Mehmeda II 1463. godine. Na novinarska pitanja o tome šta se tu u stvari obilježava, iz Islamske zajednice su odgovorili da će uskoro prezentirati neke nove dokaze, od čega nije bilo ništa.
Nesumnjivo je da je Fatihovo osvajanje Bosne bilo ključno za širenje islama u BiH, ali islamizacija je bila nešto duži proces koji nije dobio zamah neposredno po dolasku Osmanlija u BiH. Tu dolazimo do još jednog važnog mita, koji se danas često može čuti u raspravama o kontinuitetu BiH. U odgovorima na pitanje zašto se islam tako uspješno širio u BiH a ne i u drugim zemljama koje su osvojile Osmanlije, posebno je naglašavana činjenica da su sljedbenici heretičke Crkve bosanske listom prešli na islam, čemu je značajno doprinijelo i to što su u posljednjem periodu bosanskog kraljevstva bili izlagani progonima Katoličke crkve.
Ovo objašnjenje izgledalo je logično i mnogim stranim istraživačima, te se ni oni često nisu trudili da dublje istraže ovaj problem7. Ovakvo rezoniranje izvanredno je definirao Nedim Filipović: „Na takvoj pozadini pripadnici bogumilstva u očima muslimanskih pisaca postaju idealan objekt islamizacije, tako da se tezom o bogumilskom porijeklu muslimana u Bosni postižu dvije osnovne stvari: jedna je da islamizacija u Bosni nije samo posljedica ukupne sile Osmanskog carstva nego da je ta sila samo instrument u rukama jedne unutrašnje pravde koju nosi bogumilsko pitanje u Bosni. Drugo, na taj način islamizirano stanovništvo u Bosni se ne samo konfesionalno nego na jedan način i svojom etničkom genezom razlikuje od stanovništva koje je ostalo u katoličkoj i pravoslavnoj vjeri tokom turske vlasti u Bosni. Drugim riječima, ispada da je jedna određena etnička masa vezana bogumilskom vjerom i inače prije odvojena od hrišćanstva, sada tu podvojenost probudila i stvorila jezgro za generiranje etnije bosanskih muslimana“8.
Ozbiljno istraživanje koje je obavio Filipović ukazalo je, međutim, na svu složenost problema islamizacije u BiH. Kao što je već rečeno, osmansko osvajanje Bosne dovelo je do velike depopulacije, te su osvajači morali nekako nadomjestiti odbjeglo stanovništvo. U opustjele krajeve naseljen je veliki broj romaniziranih predslavenskih Vlaha koji su se bavili stočarstvom, posebno onih iz područja Hercegovine, a veliki broj njih je vremenom također prešao na islam. Bivši sljedbenici Crkve bosanske, kao i drugi stanovnici Bosne, nisu u prvi mah listom prešli na islam, velikim dijelom i zbog toga što osmanska vlast nije odmah učvršćena9.
Na islam su prelazili pripadnici svih konfesija koje su Osmanlije zatekle u Bosni, a procesi koji su u konačnici doveli do oblikovanja današnje bošnjačke nacije odvijali su se kasnije, posebno nakon uvođenja institucije nasljednog odžakluk timara i kapetanija, te nakon poraza Osmanlija u Velikom bečkom ratu, kada se oblikuju današnje granice BiH, a Bosna često biva odsječena od centralne vlasti. Sa tim iskustvom, kod muslimanskog stanovništva u Bosni raste svijest o tome da su najčešće prepušteni sami sebi u borbi s kršćanskim silama.
U svakom slučaju, pitanje bosanskog (dis)kontinuiteta trebalo bi i dalje ostati predmet ozbiljnog naučnog istraživanja, ali istraživanja lišenog politizacije i korištenja u dnevnopolitičke svrhe. Samo će se takvim pristupom, a ne stvaranjem i pothranjivanjem nove mitologije po uzoru na one iz susjedstva, utvrditi utemeljena povijesna istina o Bosni i Bošnjacima.
