Stvarni oblik jedne zelje....

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Khalil Gibran - Prorok

Zanijemih,
Jedan jedini put
Kad me neki čovjek
upita:
"Ko si ti?"

Na to će Almitra: Pričaj nam o ljubavi.
I on podiže glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tišina.
I on progovori glasom silnim:

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven medju perima njenim,
može povrijediti.
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k'o sto sjeverac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete,
tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korijenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosijaće vas, da bi vas otrijebila od kukolja.
Samljeće vas, do bjeline.
Umijesiće vas, dok ne postanete gipki;
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb
za svetu Božju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji ne poznaje godišnja doba
gdje ćete se smijati, al' ne punoćom smijeha svog
i plakati, al' ne do posljednje suze svoje.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Ne bira se ljubav - Pero Zubac

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Djevojka s bisernom nausnicom - Miljenko Jergovic

Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.
Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.
Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.
Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.
Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.
Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.
A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.
Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.
Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.
U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.
Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo štetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.
Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam. je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odras¬lima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.
Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.
Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio samvse s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.

[RIZVA]

.

[Aurora Borealis]

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Kad ptica prestane voljeti - Vesna Parun

Znam da je bila, ali opet...

[anais_nin]

Na raskrscu - Vesna Parun

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.
Kao ruke mladica koji ozdravlja
i polako ustaje iz zute sjete soba
ruke ljeta za suncem ispruzene,
nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,
libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u broncanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi
u dugoj tajni trulog djecjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprasta
i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godisnje doba
koje zivi samo od prozracnog rasula snijega,
od njezne smrti sviju pocetaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lisena slatke groznice cekanja!
Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljece, kako si u svemu sto
nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljece
na usnama zednih ljubicica.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[RIZVA]

.

[anais_nin]

Ja nemam mira - Francesko Petrarka

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plasim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam nista, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim
Nit omcu drijesi, nit okove steze,
Nit da me smakne, niti da odveze,
Nece me ziva, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti zudim, a pomoci trazim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije, niti mi se zivi,
Smijem se placuci, zaloscu se snazim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

[nespora]

Zeljo neostvariva
godine nas ne cekaju
samo satima se mjeri tiranje
mene u tebi
tebe u meni.
Pod rebrima nebo se odvaja
zivot zivotu kalem nije
a pamte vrhovi prstiju
ono neizreceno.
Susti svila dusevna
u oku sam ti zastala
ne daj da sa suzom iskapam
ne daj da me odnese tmina.

"Ko te je k´meni poslao
da mi andjelima kvaris posao?"

[Admir_1984]

Djordje Balašević - Anita

Dal' se bar ponekad seti?
Plašim se da ne...
Prosto... Ko u opereti... Sklopilo se sve:
Violinist, tužni pajac, lepa žena i tokajac,



A kulise... Zavejani grad...



Vodila me kud je htela, Dobar sam ja gost
Verešmarti,



Citadela,



i Lančani most



Zavejani Trg Heroja... Gde poželeh da je moja,



I da uvek bude kao tad.

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre.

Pogledom sam posle dugo pratio njen trag,
Zavejanom ulicom Sent Haromsag.
Plašila me slutnja neka,
Znao sam od pre
Sve izgleda izdaleka drukčije.

Srce malo jače bije kad se setim nje
A Listove rapsodije bude stare sne.
Eh, da mi je znati gde je,
Dal' se seti kada veje,
Il' u inat drugog ljubi tad?

Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar
Molila me da joj pišem jednom bar
Zateklo je jutro snežno same zvezde dve
Ljubila me nežno, k'o nijedna pre

[anais_nin]

Neko drugo more - Pero Zubac

Neko drugo more
jutrom ti osviće pod
oknima.

Neka druga ruka
u snu ti kupine na
dlanu prinosi.

Neko drugo lice u
tvojoj bistroj se zjeni
ogleda.

Neko drugo uho iz
sna tvoga,
muziku za svoje uho
izbira.

Neka druga sjenka vitku
tvoju sjenku podnevom
dotiče.

Ali niko drugi u tvom
snu
ne usni
a da u
budnom oku
osvane.

[Daphna]

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vraćam se njušeći sumrak
tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.

Pablo Neruda

[anais_nin]

Vesna Krmpotić - Odakle si došao

dosao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam cula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na skoljku,
cujem sum gradova kroz koje sam prosla,
i onih kroz koje samo htjedoh proci -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bica;
slusam i gle, prolijecu atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluca ustaju,
slusam, moj zivot treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena.

[RIZVA]

.

[Zoya]

Prelijepo RIZVA.
I dalje te citam sa uzivanjem i cesto pronalazim sebe u stihovima/pjesmama koje ti napises

[RIZVA]

.

[Zoya]

Ipak mislim da si ti sam dobar dio napisao, (dakle ne mislim na ove zadnje)

[idia]

Imaš biser

Imaš biser, dijamante
I sve za čim svijet uzdiše;
Ti najljepše oči imaš -
Moja mila, što želiš više?

Tvoje mile, divne oči
Iz srca mi izmamiše
Bezbrojne i vječne pjesme -
Moja mila, šta želiš više?

Tvoje mile, divne oči
Mnogim bolom mene biše;
Ti me njima upropasti -
Moja mila, što želiš više?

Heine

[idia]

MOLITVENE RIJECI

Zorom rano i uvece, ja ponovo k'o da molim,
ja ponovo k'o da molim, zarka srca ovo zborim:
ljubav moja da mi raste u sve dane, u sve sate,
u sve sate korijenje srca da mi jaca, cvate.
Ljubav moja da ne bude cvijet rujnih lati samo,
cvijet rujnih lati samo koji svene nenadano,
vec da bude stablo vito, korijenito, bujnih grana
bujnih grana, a na vjetru krepkost svjeza, postojana.
Njenom rastu, k'o i stabla, neka zastoj ne prijeti,
neka zastoj ne prijeti, a strah dalje od nje leti,
i k'o stablo duga vijeka, ljubav moja, kad smrt zovne,
kad smrt zovne, k'o blagoslov nek' usrcu zivi tvome.

Hilda Dresen

[idia]

Koliko noci ce trebati
da ugasimo zed
Koliko sporih, pospanih jutara
beskrajni zagrljaji

Vidim hiljade zvezda
vatromet iz tvojih ociju
(idu, idu) popunjavaju grad
i menjaju stvarnost
tvoje telo, tvoja ruka, tvoja cutnja

Oslobadjaju me iz moga tela
na najcistijem putu
cinis me ludim od zadovoljstva
zahvaljujem nebu za tvoju hrabrost
da me izludis.

Milan Mladenovic