#626
Posted: 30/10/2007 00:36
Dani
Kazani sarajevskog srama
Slobodanka Macanović je 26. juna 1993. bila negdje na liniji Armije BiH, pomažući ranjenicima u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Čengić-Vili. Na drugom kraju Sarajeva, u zoni odgovornosti jedinice čije je sjedište bilo na Bistriku, Mušan Topalović Caco je izdavao naređenje: Marinu i Radoslava Komljenca izvesti iz stana u ulici Dragice Pravice broj 6. Oboje su istoga dana brutalno ubijeni, preklani i bačeni u Kazane.
Marina i Radoslav Komljenac, Slobodankini roditelji, u času smrti bili su u poznim godinama, a Marina je bila i invalid. Detalje o njihovoj smrti Slobodanka je saznala nakon što se država BiH 26. oktobra 1993. obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima, ubila Mušana Topalovića Cacu, a nekolicini njegovih boraca sudila.
Tek tog 26. oktobra država BiH se odlučila na akciju, iako su njezini najviši vojni i policijski dužnosnici, te članovi Predsjedništva u Bosni i Hercegovini već u zimu 1992. godine znali za odvođenja civila u zoni Desete brdske i iako su i do njihovih kabineta stizale uznemiravajuće vijesti o brutalnim egzekucijama. Braneći Sarajevo od organiziranog kriminala unutar vlastitih redova, palo je devet pripadnika policije i vojne policije, a na suprotnoj strani izginulo je pet vojnika Desete brdske brigade, zajedno s Cacom.
I svi su uredno ukopani: Mušan Topalović Caco, nakon što je dugo skrivan pod NN oznakom, ekshumiran je i uz počasti jedva manje od onih uz koje je ispraćen Alija Izetbegović, naknadno spušten u mezarje Memorijalnog kompleksa Kovači.
Nikada niko nije javno saopćio koliko je leševa ekshumirano iz jame sarajevskog stida: jedan od članova istražnog tima tvrdio je da su ekshumirana 43 tijela. No, samo je nekolicina sahranjena: ostali su, nakon iskopavanja, dugo skrivani na kraju groblja Sveti Josip. Tokom 1997. na tom mjestu postojale su metalne pločice sa oznakama NN i brojevima koji su krili sudski spis: ko je zapravo 70/20/93 ili 71/20/93 - u Lukavici ni danas ne znaju, jer su humke u međuvremenu iskopane, a skeletni ostaci preneseni u Lukavicu i njihovom identifikacijom se odlučila baviti Komisija za traženje nestalih Republike Srpske.
Iako Slobodanka još uvijek vjeruje da su ostaci njezinih roditelja skrivani upravo pod tim brojevima - Dragan Škrbo, predsjednik Komisije, pozvao ju je januara prošle godine i uručio joj jednu kost. Nalaz je pokazao, objasnio je Škrbo, da je to sve što je ostalo od Marine Komljenac. Slobodanka i njezina sestra - naučile u međuvremenu da državi ma kakva ona bila budu zahvalne i na jednoj majčinoj kosti - organizirale su sahranu. Bilo je to prošlog ljeta, možda nekako baš u ovo doba.
No, pojavili su se članovi druge komisije - one federalne, čiji je predsjednik Amor Mašović, i sa groblja opet odnijeli onu jednu jedinu kost koja je trebala obezbijediti vječno počivalište Marine Komljenac. Neki je stručnjak, objašnjava Slobodanka, na licu mjesta ustvrdio da kost nije uzeta na analizu.
Ni Slobodanka Macanović, ni porodice ostalih ubijenih u Kazanima, a još neidentificiranih - ne znaju kada će konačno dobiti posmrtne ostatke svojih roditelja, sinova, braće, muževa i kada će ih sahraniti. Ne zna se zapravo ni ko je sve ubijen u Kazanima, ni koliko žrtava je krio ovaj usjek na Trebeviću. Zna se samo da su Kazani najtamnija mrlja na ratnoj historiji Sarajeva. Ali i da ih ima još, možda manjih ali jednako bolnih.
Kazani su kako-tako dospjeli do suda, iako je prvobitna optužnica koja je 27 osoba teretila za ratni zločin protiv civilnog stanovništva preimenovana, iako je Cacinim suborcima suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva i iako su izrečene kazne na osnovu kojih se većina osuđenih odmah po saslušanju presude našla na slobodi.
Samiru Bejtiću, koji je dugo bio u bjekstvu, još uvijek traje proces. Danas gotovo pa i nije važno kako će biti okončan: opstrukcija i diskriminirajući odnos spram Cacinih, ali i drugih žrtava i njihovih porodica ostali su vjerni svjedoci nastojanja sarajevskih vlasti da šutnjom i ignorancijom zataškaju činjenicu da su i domaći ratni zločinci ubijali civile pa čak i branioce Sarajeva samo zato što su bili druge nacije. To što su Caco, personifikacija zločina u odori Armije BiH, i Izetbegović, personifikacija vlasti koja je šutnjom odobravala, a poslije zataškavala te zločine, sahranjeni voljom te iste vlasti među branioce Sarajeva - ne daje pravo Adnanu Terziću da ima monopol na istinu i odbija formiranje makar i najnovije komisije ako će se konačno smiriti mrtvi. Sve dok braneći Izetbegovića brani Cacu, Terzić najdirektnije pomaže zapjenušane dodike koji bi iz politikantskih razloga htjeli od Sarajeva napraviti Srebrenicu.
Izvor: Dani




















