Vecernji list 23. ožujka 2016
Tajna ratna uloga Hezbollaha u BiH: Obučavali smo Bošnjake i ratovali protiv srpskih postrojbi
Glavni tajnik Hezbollaha šeik Hasan Nasrallah otkrio je jednu od najbolje čuvanih tajni te militantne organizacije. “Da, ratovali smo u Bosni i Hercegovini, i to isključivo kako bismo pomogli tamošnjim muslimanima koje su svakodnevno ubijali. Hezbollah stalno optužuju za sektaštvo, pa evo mogu pitanja: jesu li muslimani Bosne i Hercegovine bili šijiti da im pomažemo?” Moćni, gotovo nevidljivi vođa Hezbollaha to je priznanje izrekao na komemoraciji visokom časniku Hezbollaha Aliju Fayadi, poznatome i kao hadži Alaa Bosna. On je poginuo u borbama protiv ISIL-a pokraj najvećeg sirijskog grada Alepa. Nadimak Alaa Bosna dobio je tijekom sudjelovanja u tajnim vojnim operacijama na teritoriju BiH i Hrvatske za vrijeme rata u BiH, o čemu je vođa Hezbollaha prvi put javno progovorio. Pritom je kazao kako su borci Hezbollaha u BiH stigli na poziv tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića.
Tajni dokumenti
Njegovo priznanje otvorilo je Pandorinu kutiju, a libanonski su mediji krenuli u potragu za dokumentima koji bi potkrijepili izjave o tajnim operacijama koje su borci Hezbollaha, zajedno s pripadnicima Iranske revolucionarne garde, provodili od 1992. do 1995. godine. Libanonske dnevne novine Al-Akhbar objavile su članak, pozivajući se na tajne dokumente, o tome kako je sve počelo 5. studenoga 1992. kada je šeik Nasrallah sazvao sastanak najviših dužnosnika Hezbollaha i najavio odlazak njihovih boraca u rat protiv srpske vojske u BiH. “Braćo moja, idemo u Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, više ne možemo samo stajati i gledati kako srpski agresor ubija nedužne muslimane u BiH zbog vjere”, izgovorio je tada glavni tajnik Hezbollah te naredio zapovjedniku vojnog krila Hezbollaha da pripremi skupinu najiskusnijih boraca za odlazak na balkansko ratište. “Sudjelovat ćemo tamo uz Iransku revolucionarnu gardu koja na terenu već pomaže Armiji BiH”, naglasio je Nasrallah.
List dalje navodi kako su Saudijska Arabija i Turska, najveći saveznici SAD-a, kada su otkrili da Iranska revolucionarna garda već djeluje u BiH, pokušali zaustaviti i prekinuti tu suradnju, nudeći Aliji Izetbegoviću novac i naoružanje. Međutim, Alija Izetbegović, koji je bio član Muslimanskog bratstva, bio je protiv ulaska Saudijske Arabije u BiH na bilo koji način, u strahu od širenja vehabijske ideologije. Poznato je da je vehabijska ideologija potpuno suprotna ideologiji Muslimanskog bratstva.
Zbog toga je Alija Izetbegović 1992., navodi list, otputovao u Iran i dogovorio s iranskim dužnosnicima naoružavanje i obučavanje bosanskih muslimana. Odmah nakon povratka Izetbegovića u Sarajevo počeli su u BiH stizati borci Iranske revolucionarne garde i libanonskog Hezbollaha. Ukupno, Iranci su poslali 50-ak vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 400 pripadnika Iranske revolucionarne garde, što su tada potvrdile i američke obavještajne službe, a što je bilo objavljeno i u Washington Timesu 2. lipnja 1994., dok je Hezbollah u BiH imao 80-ak svojih boraca. Budući da je Hezbollah imao iskustvo u gerilskim ratovima s Izraelcima, prepušteno im je obučavanje Armije BiH u novootvorenim kampovima za obuku u Kaknju, Visokom, Igmanu, Travniku, Zenici i u Fojnici. Također, vodili su i sudjelovali u specijalnim operacijama protiv srpskih snaga tijekom kojih je, u borbama na području Igmana, 13. rujna 1994. život izgubio visoki časnik Hezbollaha Ramiz Mehdi (koji je inače završio studij strojarstva u Beogradu). Glavni ljudi koji su sudjelovali u operaciji spasa bosanskih muslimana su predsjednik Vijeća stručnjaka ajatolah Jannati, brigadni general Mohammad Reza Naqdi, šef Povelje Revolucionarne kulturne straže centar te zapovjednik brigade Saeed Ghasemi koji sada ratuje na sirijskom ratištu. Analizirajući situaciju pripadnici Iranske revolucionarne garde došli su do zaključka kako Armiji BiH hitno treba dostaviti odgovarajuće naoružanje. Kako navodi list, Iranci su tada počeli slati naoružanje za Armiju BiH preko Zračne luke Zagreb, i to civilnim letovima, unatoč embargu na uvoz. Sve je to išlo glatko dok na jesen 1992. Amerikanci nisu zaustavili iranski zrakoplov u Zračnoj luci Zagreb i otkrili velike količine oružja koje je bilo namijenjeno Armiji BiH.
Amerikanci “zažmirili”
Nakon toga Iranci su pokušali dopremati oružje preko krijumčara morskim putem preko Italije i Albanije, što je također nekoliko puta bilo otkriveno, a oružje zaplijenjeno. Takva situacija trajala je sve do kraja travnja 1994. kada je administracija Billa Clintona konačno dopustila uspostavu rute za dopremu iranskog oružja preko Hrvatske za Armiju BiH kako bi se promijenila vojna ravnoteža između zaraćenih strana u BiH. Kako SAD nije htio prekršiti međunarodni embargo na izvoz oružja za BiH, u Washingtonu su smatrali da je bolje da ga prekrši Iran nego SAD, naodi libanonski list. S druge strane Amerikanci nisu bili spremni vojno intervenirati u BiH kako bi osigurali da ostane jedinstvena država.
“Kako se Washington još tada nije bio voljan značajnije angažirati u BiH, američka je administracija bila spremna učiniti doslovce bilo što kako bi izbjegla izravno uplitanje. ‘Bilo što’ je uključivalo dopuštenje Irancima, koje inače javno optužujemo za podršku terorizmu, da uspostave bliske odnose s hrvatskom Vladom i uz njezinu pomoć počnu dopremati oružje u BiH. Alternativa je mogla biti samo isporuka američkog oružja. Bez obzira na to što su čelnici administracije i sam predsjednik Clinton duboko vjerovali kako bi to bilo moralno opravdano, nitko u Washingtonu nije bio spreman na takav korak. Zato, kada nas je predsjednik Tuđman pitao može li dopustiti Irancima da preko Hrvatske opskrbljuju Bošnjake oružjem, mi nismo rekli ‘ne’. Tako se počeo razvijati za nas neugodan odnos između Hrvatske i Irana koji nije uključivao samo protok oružja za Bosnu nego i suradnju u drugim područjima”, otkrio je tadašnji zamjenik američkog veleposlanika u Zagrebu Ron Neitzke, ističući kako su u pratnji tajnih iranskih pošiljki oružja za Armiju Bosne i Hercegovine stizali pripadnici Quds formacije Iranske revolucionarne garde, koji su imali iskustvo u naoružavanju i uvježbavanju militantnih bliskoistočnih skupina, poput šijitskog Hezbollaha u Libanonu.
“Uz njih, prvo u Hrvatsku, a potom i u Bosnu, stigli su i pripadnici militantnih bliskoistočnih skupina. I dok su jedni odlazili s transportima oružja u BiH, drugi su počeli svakodnevno promatrati američko veleposlanstvo u Zagrebu, slijediti kretanje njegova osoblja i članova njihovih obitelji. Amerikanci, koji su “zažmirili” pred iranskim transferom oružja preko Hrvatske za Bosnu, postali su, gotovo preko noći, metom ekstremista koji su doputovali s ovim oružjem”, kazao je Neitzke napomenuvši kako je u to vrijeme bio zamjenik šefa njihove misije u Zagrebu te je, kada veleposlanik Peter Galbraith nije bio u Hrvatskoj, obavljao dužnost veleposlanika.
“Potpuno sam bio svjestan rastuće terorističke prijetnje kojoj je bila izložena američka zajednica u Hrvatskoj. Poduzeli smo sve korake koje smo mogli kako bismo zaštitili osoblje veleposlanstva i članove naših obitelji, a osjećali smo se sve više izloženima. Problem je bio u sljedećem: da smo se obratili za pomoć hrvatskoj Vladi i zatražili prekid odnosa s Iranom, ona bi morala zatvoriti iransku rutu za dopremu oružja u BiH. Tada bismo se našli u situaciji da sami šaljemo oružje u Bosnu i tako prekršimo embargo, što još uvijek nismo bili spremni učiniti. Dakle, povećana opasnost kojoj su bili izloženi američki diplomate i njihove obitelji u Zagrebu bila je na neki način cijena koju smo morali platiti zbog toga što nismo tražili od Hrvata da prekinu isporuke iranskoga oružja za Bosnu. Iako je sigurnosna situacija postajala sve napetija, od vlasti u Zagrebu nikada nismo zatražili da poduzmu takvo što”, otkrio je Neitzke.
Iran je Hrvatskoj zauzvrat, za prijevoz oružja za Armiju BiH preko njezina teritorija, davao trećinu oružja od svake isporuke pošiljke, što je tada za Hrvatsku bilo od izuzetne važnosti. Jer, u to je vrijeme predsjednik Franjo Tuđman pripremao strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba. Američka obavještajna služba CIA procjenjuje da je samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremljeno oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara. Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Prema izvješću CIA-e, Armija BiH ojačala je zahvaljujući tom naoružanju te se zahvaljujući tome promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba. Iako je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hamneiju i iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.
Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.
U izvještaju CIA-e stoji da je Iran pridobio Izetbegovića i “doslovce ga stavio na svoj platni popis.” Administracija u Washingtonu stavila je do znanja Izetbegoviću da iransku donaciju smatra “neprihvatljivom,” ali je kasnije ipak odobrila nastavak prije suspendiranoga, 100 milijuna dolara vrijednog programa pomoći Vojsci Federacije BiH koji je, uz ostalo, imao za cilj suzbiti daljnji iranski utjecaj na vojne strukture Federacije BiH.
Prema libanonskim dnevnim novinama Al-Akhbar, glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma koji je okončao rat u BiH.
U BiH je poginulo nekoliko pripadnika Iranske revolucionarne garde, među kojima je i jedan od visokih zapovjednika Rasul Heydari. Njegova je želja bila da ga pokopaju u BiH.
