Bivši načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić (SDA) - Lik i (ne)djelo, od KOS-a do lopovluka

[kosponovodjeluje]

Jel on negdje na ciglanama zivi? Cuh od nekog nedavno da su i neku ulicu radi njega zatvorili u jednosmjernu.

Da, on je na Ciglanama “oslobodio” tuđi stan.

[Crvene_brigade]

Dok je uposlenicima i građanima Općine Centar bahato prijetio uoči Nove 2018. godine kako će ih istjerati iz stanova (iako je na čelu uprave nije još shvatio šta su to zakoni i procedure), jer su u iste, navodno, nezakonito uselili, ne tako davno se pisalo kako je KOS-ovac Nedžad Ajnadžić uspio “osloboditi” tuđi stan u Općini Centar.

General Ajnadžić u spornom stanu


Faksimil iz dnevnog lista “Oslobođenje”

Internet portal Žurnal je prije nekoliko godina opširno pisao o “oslobodiocima” stanova, a uglavnom se radilo o nekadašnjim pripadnicima agresorske JNA, KOS-a, koji su kasnije pod sumnjivim okolnostima postali i visoki oficiri Armije RBiH.


VOJNI STANOVI

Zašto se krije identitet korisnika 14 spornih stanova

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine budžetskim novcem štiti funkcionere koji uživaju u vojnim stanovima i ne može dokazati da su stanovi dodijeljeni onima koji su to najviše trebali. Zbog toga Federacija gubi slučajeve a s njima i milione maraka u Strazburu, potvrdila je prošlogodišnja presuda u slučaju Đokić ali i stavovi koje Vlada iznosi u posljednjih nekoliko dana.

Rješavanje problema vojnih stanova u Federaciji je mukotrpan, skup i dugotrajan proces čiji se kraj ne nazire ni nakon presude Evropskog suda za ljudska prava i 14 novih “svježih” slučajeva o kojima se Vlada Federacije mora izjasniti. Federacije je već isplatila 60.000 eura za stan oficira bivše JNA Branimira Đokića i još 5.000 eura odštete zbog povrede prava, Sud u Strazburu aktuelizirao je još 14 slučajeva u procesu “Aleksić i 13 drugih”. O ovom konkretnom slučaju, kakvih je na sudu u Strazburu trenutno oko 500, Vlada Federacije trebala bi se izjasniti na sjednici u četvrtak.

Spiska nema

Nezvanično se već razmatra mogućnost da se u pet slučajeva napravi vansudska nagodba a da se ostali “prepuste” na sudsko rješavanje ili da se stanovi vrate prijeratnim vlasnicima. To bi značilo da iz svojih sadašnjih stanova moraju izaći zaslužni borci, koji će dobiti zamjenske stanove. S obzirom da Vlada Federacije još uvijek krije spisak korisnika 14 spornih stanova, sa pravom se vjeruje da će bivši vlasnici stanova u kojima su sada funkcioneri i političari dobiti svoj novac, a “obični” borci zamjenske stanove.

Upravo je skrivanje spiska korisnika bila najveća greška odbrane na sudu u Strazburu. Monika Mijić, zastupnica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava, za Žurnal kaže da je ovaj spisak možda mogao utjecati na konačnu presudu.

- U tijeku predmeta Đokić, problem je bio nedostatak dokaza kome su dodijeljeni stanovi. Da smo dobili dokumentaciju da su ljudima stvarno potrebni stanovi, to bi na sudu bilo dokazivanje da se radilo o zadovoljenju pravde – kaže Mijić.

Ona je od Službe za zajedničke poslove Federacije dobila tek procentualne podatke o korisnicima ali ne i njihova imena i osnov za dobijanje stana. Taj je spisak, u slučaju da su stanovi zaista dodijeljeni onim borcima kojima je to bilo najpotrebnije, mogao koristiti odbrani da dokaže kako je država imala prioritet da zbrine svoje borce, prije nego vrati stan njegovom stvarnom vlasniku.
- Spisak je možda mogao utjecati na presudu mada niko ne može tvrditi da bi bilo drugačije – objašnjava Mijić.

Novih 500 slučajeva

U slučaju Đokić Sud je utvrdio da je ovom oficiru bivše JNA onemogućen povrat stana “samo zato što je ostao u JNA”, iako nema indicija da je on sudjelovao u ratu ili ratnim zločinima. Mijić objašnjava da je ovo bitan dio jer “nelojalnost državi opravdava nepovrat stana jer je Federacija u stambenom deficitu za boračke kategorije”. Đokić također nije imao vlastiti stan u Srbiji, što mu je dodatno pomoglo da dobije novac za svoj stan u Sarajevu. Ovaj je slučaj ujedno postao presedan pa će Sud u Strazuburu sve naredne presude donositi na osnovu ove. To bi za Federaciju moglo značiti isplatu nekoliko stotina hiljada eura za stanove i na desetine hiljada eura kazni zbog takozvane povrede prava, ukoliko se slučajevi ne riješe van suda.

- Najbitnije je da Vlada Federacije što prije provede akcioni plan da bismo izbjegli dalje tužbe i troškove te dokazali da poštujemo odluke suda – objašnjava Mijić

U novim će slučajevima, kao i do sada, spisak korisnika stanova igrati važnu ulogu. Na sudu u Strazuburu protiv BiH se trenutno vodi oko 500 slučajeva vezanih za vojne stanove. Oni će prvo morati dokazati da su otkupili stan prije rata, da nisu učestvovali u ratu ili ratnim zločinima u BiH te da u Srbiji danas nemaju vlastiti stan. Sa druge strane, Federacija će morati sudu objasniti koga i na osnovu čega je smjestila u stanove oficira bivše JNA. To je jedino moguće uraditi spiskom sadašnjih korisnika stanova. Sanela Jakubović, predsjednica vladine radne grupe za vojne stanove, potvrdila je za Žurnal da je spisak već napravljen i proslijeđen Vladi.

Žurnal saznaje da će se Vlada baviti novim uputstvima o dodjeli stanova. Objavljivanje spiska još uvijek se neće razmatrati. Na spisku korisnika jednog od 14 stanova koje hitno treba riješiti, nezvanično, nalazi se i Nedžad Ajnadžić, bivši general Armije BiH i današnji ministar za boračka pitanja u Kantonu Sarajevo.Vlada Federacije hitno bi trebala odlučiti da li će ovom članu SDA “otkupiti” stan ili će mu dodijeliti novi na korištenje.

(zurnal.info)

http://www.zurnal.info/novost/10068/zas ... ih-stanova

beskrupolozni dzeneral je poznat po tome što je nakon razmjene u maju 1992.godine za agresorske vojnike, uglavnom, oslobadjao tudje stanove i uskakao u krevete tudjih zena. da li neko moze pronaci dnevnik generala jove divjaka o komandnoj odgovornosti i dzenerala-bezbednjaka nedzada ajnadzica u akciji “poljine ‘92”, u kojoj je nepotrebno gurnuto u smrt na desetine boraca, pripadnika prve podrinjske brigade armije rbih. bilo bi dobro da procitamo taj dio dnevnika generala divjaka koji se odnosi na akciju “poljine ‘92”?

[pirpa]

..............

[kosponovodjeluje]

Dok je uposlenicima i građanima Općine Centar bahato prijetio uoči Nove 2018. godine kako će ih istjerati iz stanova (iako je na čelu uprave nije još shvatio šta su to zakoni i procedure), jer su u iste, navodno, nezakonito uselili, ne tako davno se pisalo kako je KOS-ovac Nedžad Ajnadžić uspio “osloboditi” tuđi stan u Općini Centar.

General Ajnadžić u spornom stanu


Faksimil iz dnevnog lista “Oslobođenje”

Internet portal Žurnal je prije nekoliko godina opširno pisao o “oslobodiocima” stanova, a uglavnom se radilo o nekadašnjim pripadnicima agresorske JNA, KOS-a, koji su kasnije pod sumnjivim okolnostima postali i visoki oficiri Armije RBiH.


VOJNI STANOVI

Zašto se krije identitet korisnika 14 spornih stanova

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine budžetskim novcem štiti funkcionere koji uživaju u vojnim stanovima i ne može dokazati da su stanovi dodijeljeni onima koji su to najviše trebali. Zbog toga Federacija gubi slučajeve a s njima i milione maraka u Strazburu, potvrdila je prošlogodišnja presuda u slučaju Đokić ali i stavovi koje Vlada iznosi u posljednjih nekoliko dana.

Rješavanje problema vojnih stanova u Federaciji je mukotrpan, skup i dugotrajan proces čiji se kraj ne nazire ni nakon presude Evropskog suda za ljudska prava i 14 novih “svježih” slučajeva o kojima se Vlada Federacije mora izjasniti. Federacije je već isplatila 60.000 eura za stan oficira bivše JNA Branimira Đokića i još 5.000 eura odštete zbog povrede prava, Sud u Strazburu aktuelizirao je još 14 slučajeva u procesu “Aleksić i 13 drugih”. O ovom konkretnom slučaju, kakvih je na sudu u Strazburu trenutno oko 500, Vlada Federacije trebala bi se izjasniti na sjednici u četvrtak.

Spiska nema

Nezvanično se već razmatra mogućnost da se u pet slučajeva napravi vansudska nagodba a da se ostali “prepuste” na sudsko rješavanje ili da se stanovi vrate prijeratnim vlasnicima. To bi značilo da iz svojih sadašnjih stanova moraju izaći zaslužni borci, koji će dobiti zamjenske stanove. S obzirom da Vlada Federacije još uvijek krije spisak korisnika 14 spornih stanova, sa pravom se vjeruje da će bivši vlasnici stanova u kojima su sada funkcioneri i političari dobiti svoj novac, a “obični” borci zamjenske stanove.

Upravo je skrivanje spiska korisnika bila najveća greška odbrane na sudu u Strazburu. Monika Mijić, zastupnica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine pred Europskim sudom za ljudska prava, za Žurnal kaže da je ovaj spisak možda mogao utjecati na konačnu presudu.

- U tijeku predmeta Đokić, problem je bio nedostatak dokaza kome su dodijeljeni stanovi. Da smo dobili dokumentaciju da su ljudima stvarno potrebni stanovi, to bi na sudu bilo dokazivanje da se radilo o zadovoljenju pravde – kaže Mijić.

Ona je od Službe za zajedničke poslove Federacije dobila tek procentualne podatke o korisnicima ali ne i njihova imena i osnov za dobijanje stana. Taj je spisak, u slučaju da su stanovi zaista dodijeljeni onim borcima kojima je to bilo najpotrebnije, mogao koristiti odbrani da dokaže kako je država imala prioritet da zbrine svoje borce, prije nego vrati stan njegovom stvarnom vlasniku.
- Spisak je možda mogao utjecati na presudu mada niko ne može tvrditi da bi bilo drugačije – objašnjava Mijić.

Novih 500 slučajeva

U slučaju Đokić Sud je utvrdio da je ovom oficiru bivše JNA onemogućen povrat stana “samo zato što je ostao u JNA”, iako nema indicija da je on sudjelovao u ratu ili ratnim zločinima. Mijić objašnjava da je ovo bitan dio jer “nelojalnost državi opravdava nepovrat stana jer je Federacija u stambenom deficitu za boračke kategorije”. Đokić također nije imao vlastiti stan u Srbiji, što mu je dodatno pomoglo da dobije novac za svoj stan u Sarajevu. Ovaj je slučaj ujedno postao presedan pa će Sud u Strazuburu sve naredne presude donositi na osnovu ove. To bi za Federaciju moglo značiti isplatu nekoliko stotina hiljada eura za stanove i na desetine hiljada eura kazni zbog takozvane povrede prava, ukoliko se slučajevi ne riješe van suda.

- Najbitnije je da Vlada Federacije što prije provede akcioni plan da bismo izbjegli dalje tužbe i troškove te dokazali da poštujemo odluke suda – objašnjava Mijić

U novim će slučajevima, kao i do sada, spisak korisnika stanova igrati važnu ulogu. Na sudu u Strazuburu protiv BiH se trenutno vodi oko 500 slučajeva vezanih za vojne stanove. Oni će prvo morati dokazati da su otkupili stan prije rata, da nisu učestvovali u ratu ili ratnim zločinima u BiH te da u Srbiji danas nemaju vlastiti stan. Sa druge strane, Federacija će morati sudu objasniti koga i na osnovu čega je smjestila u stanove oficira bivše JNA. To je jedino moguće uraditi spiskom sadašnjih korisnika stanova. Sanela Jakubović, predsjednica vladine radne grupe za vojne stanove, potvrdila je za Žurnal da je spisak već napravljen i proslijeđen Vladi.

Žurnal saznaje da će se Vlada baviti novim uputstvima o dodjeli stanova. Objavljivanje spiska još uvijek se neće razmatrati. Na spisku korisnika jednog od 14 stanova koje hitno treba riješiti, nezvanično, nalazi se i Nedžad Ajnadžić, bivši general Armije BiH i današnji ministar za boračka pitanja u Kantonu Sarajevo.Vlada Federacije hitno bi trebala odlučiti da li će ovom članu SDA “otkupiti” stan ili će mu dodijeliti novi na korištenje.

(zurnal.info)

http://www.zurnal.info/novost/10068/zas ... ih-stanova

beskrupolozni dzeneral je poznat po tome što je nakon razmjene u maju 1992.godine za agresorske vojnike, uglavnom, oslobadjao tudje stanove i uskakao u krevete tudjih zena. da li neko moze pronaci dnevnik generala jove divjaka o komandnoj odgovornosti i dzenerala-bezbednjaka nedzada ajnadzica u akciji “poljine ‘92”, u kojoj je nepotrebno gurnuto u smrt na desetine boraca, pripadnika prve podrinjske brigade armije rbih. bilo bi dobro da procitamo taj dio dnevnika generala divjaka koji se odnosi na akciju “poljine ‘92”?

U nastavku možete pročitati odlomak iz knjige legendarnog generala i drugog čovjeka Armije RBiH Jovana Divjaka u kojoj govori o neuspjeloj i loše organizovanoj akciji deblokade Sarajeva i odgovornosti komandanata u kojoj su poginule desetine pripadnika Armije RBiH. Ovdje se nekoliko puta spominje i ime Nedžada Ajnadžića, tadašnjeg pomoćnika komandanta za bezbjednost.

Ko ne želi probiti obruč oko Sarajeva (16. deo)


* Analiza avgustovske akcije za proboj nedvosmisleno ukazuje na bitne elemente, koji su doprinijeli neuspjehu, a to su po mom mišljenju: odsustvo želje državnog rukovodstva za izvršenje deblokade grada.

* Mnogi komandanti su smatrali jedinice svojom privatnom svojinom tvrdeći kako ih država nije naoružala niti materijalno opremila, nego da oni idu u rat sa puškama koje su vojnici sami kupili.

* Nakon neuspjeha, hibridni i samoproglašeni stručnjaci, sa kaubojski okačenim pištoljčinama parolaški su mudrovali. Ovo nisu kompjutorske «ratne igre», ovde se radi o životima boraca.

5. avgust 1992.

Već sa ukrupnjavanjem jedinica TO, krajem juna u Sarajevu se planiraju i organizuju napadna borbena dejstva radi deblokade grada ili, u najboljem slučaju, da se proširi kružna linija odbrane. Rezultati i uspesi u borbama za Pofaliće i Mojmilovo brdo, te delimični uspesi u napadu na Malu kulu, na Grdonju, te Čolinu kapu u toku juna inicirali su Regionalni Štab TO i Operativnu grupu (OG-2) da planiraju složenija borbena dejstva.

Ova zabeleška je sačinjena na osnovu kazivanja komandanta Operativne grupe 2 (OG-2) pukovnika u penziji Muje Kafedžića. U GŠTO o planu deblokade Sarajeva na pravcu Poljine-Vogošća - mi, ili možda samo ja (?!), nismo imali informaciju. Njegov pismeni izveštaj, u izvornom obliku, glasi:

„Načelnik Glavnog štaba Sefer Halilović pozvao me na razgovor. Razgovarali smo o vojno-političkoj situaciji u zemlji sa težištem na Sarajevu i problemima organizacije, formiranja i opremanja jedinica. Ukratko smo analizirali stanje duha kod naroda, i prijetnjama koje se primiču Sarajevu. Analizirali smo niz mogućih varijanti eventualne deblokade grada, jer smo se složili da treba pokušati proboj iz okruženja. Bili smo svjesni naše inferiornosti u odnosu na neprijatelja, posebno u MTS i složili smo se da se ta inferiornost može kompenzirati pri sadašnjem stanju naših snaga jedinio iznenadnim udarima po neprijateljskim jedinicama i položajima. Pri razmatranju varijanti eventualnog proboja prihvaćena je ideja proboja prema Vogošći, čime bi se slomila otporna tačka Poljine, zbacile njihove snage i grad oslobodio jendog opasnog objekta sa koga su sijani plotuni smrti.

Idejna zamisao plana bila je: radi iznenađenja napad izvesti noću, bez artiljerijske pripreme napada, borbeni poredak organizovati dvostranim obuhvatom, kako bi se kliješta obuhvata zatvorila u rejonu Krivoglavci-Vogošćanska petlja. Za napad formirati tri taktičke grupe. Komandant 1.TG Ajnadžić Nedžad. Komandant 2.TG Ramiz Duraković i komandant 3.TG Softić Murat.

1.TG dejstvovala je na pravcu glavnog napada Izlaze-Poljine-Šućurovići-Blagovac-G.Jošanica. Dijelom snaga obezbjeđuje desni bok od napada sa pravca Mrkovića i preko Radave ubacuje snage do jedne čete u pozadinu neprijatelja, koje presijecaju komunikaciju Mrkovići-Poljine, spriječavaju pokret neprijatelja iz Mrkovića prema Poljinama i dejstvuje u pozadinu snaga na poljinskom visu. Druga TG demonstrativno napada Vogošću, sadejstvuje 1. TG djelom snaga u napadu na vis, a u Vogošću ubacije snage do jednoga voda, koje će izvršiti diverzije na „Pretis“, i kasnije sadejstvovati snagama koje napadaju sa fronta. Po ovlađivanju TG 1 sa rejonom sela Blagovac, energičnim dejstvom razbiti odbranu Vogošće, jurišnim grupama razbiti vatrene i otporne tačke u gradu i sadejstvovati dijelovima 1.TG u oslobađanju grada. 3. TG napada pravcem Žuč-Jezera-Priboj-Krivoglavci i po ovlađivanju linijom s. Uglješići-Priboj, produžava napad ka selu Krivoglavci. Djelom snaga sadejstvuje TG-2 u oslobađanju Vogošće, a djelom snaga presjeca komunikaciju Rajlovac-Semizovac i po izbijanju u Krivoglavce u sadejstvu sa snagama TG-1 prelazi u odbranu stvarajući uslove za uvođenje novioh snaga u napad ka rejonu Ilijaš. Pošto je napad planiran bez artiljerijske pripreme, planirana je artiljerijska podrška napada po razvoju napadnih dejstava, a mkoju su trebale izcvesti top 130 mm zvani „Sultan“ sa Igmana i AG iz rejona Visoko. U cilju neutralisanja pojedinih otpornih tačaka, nanošenja gubitaka u živopj sili i MTS i podržavanja borbenog morala naših snaga. NGŠ Sefer mni je rekao da je „Sultan“ (tako su dali ime topu 130 mm) na Igmanu na VP i da ima 700 granata, koje su navodno došle tih dana.

Međutim, tri ključne stvari iz zamisli nisu realizovane – a) komandanti pravaca nisu ispoštovali vrijeme početka napada, koji je zapovješću preciziran u 02.00 časova 01.08., nego su jedinice uveli u napad tek u 04.30 časova; b) jedinica namjenjena za ubacivanje i presjecanje komunikacije Mrkovići-Poljine nije izvršila zadatak, a lažno je izvjestila da se ubacila u zadati rejon i c) skoro najvažnije „Sultan“ nije bio na Igmanu, zadržali su ga HVO bojovnici u Konjicu.

Na ovim trima stvarima kompromitovana je zamisao napada. Kada je neprijatelj ispoljio najžešću vatru po našem borbenom poretku, da smo imali bar „Sultana“ i sa njime prošarali po vatrenim položajima artiljerije i odbrambenim linijama neprijatelja, nanijeli bi mu gubitke i poljuljali borbeni moral. Nažalost,. Napad i proboj nisu uspjeli. Komandu OG samo je izvještavala TG-1. U sistem komandovanja nekompetentno su se samovoljno uključile neke strukture, tako da su praktično bile 2-3 linije komandovanja i izvještavanja i da je komanda OG-2 svjesno i ignorantski zaobilažena. Iako sam svjestan postojanja lobija protiv komande OG-2, obzirom na vojno-političke strukture i ličnosti koje su ga sačinjavale, smatram iracionalnim ulaziti u javno istraživanje, utvrđivanje i objelodanjivanje toga fakta. Jedino što smatram važnim jeste da kažem da je moja komanda bila apsolutno marginalizirana i blokirana uplitanjem nepozvanih u sistem komandovanja."

Objektivna analiza ove akcije nedvosmisleno ukazuje na bitne elemente, koji su svojim pojavnim oblikom doprinijeli neuspjehu planiranog proboja, a to su po mom mišljenju: odsustvo želje državnog rukovodstva za izvršenje deblokade grada. Iako je to bila krupna akcija po značaju za grad i državu, niko iz vlade niti Predsjedništva nije došao u komandu OG da se zainteresuje za pripreme, probleme i da ponudi bilo kakvu podršku. GŠ je svojim sugestijama pružao pomoć u razradi plana, ali nije organizovao uspješno sadejstvo drugih jedinica sa snagama u proboju. GŠ nije vladao ni stanjem u jedinicama, jer je lažno informisan od potčinjenih. To zaključujem na osnovu situacije s topom 130 mm i municijom za njega. U pripremnoj fazi Sefer je tvrdio da se top nalazi na Igmanu i da ima 700 granata. Kada sam zatražio artiljerijsku podršku i vatru po poljinskom visu Vehbija Karić mi je odgovorio da nema municije. Ali, nije rekao da top nije na vatrenim položajima. Nakon obraćanja Sefereru sa zahtjevom za vatru, upoznavši ga sa informacijom pukovnika Karića da nema municije, obećao je da će me nazvati za deset minuta, što je korektno učinio i informisao me da top uopšte nije na Igmanu, jer ga je HVO zadržao u Konjicu.

Ostao sam kao paralisan i rekao da se ni po koju cenu ne bi prihvatio ovog zadatka da sam samo mogao pretpostaviti da su toliko neorganizovani,. Nisam bio siguran tada da li se radilo o svjesnoj podvali i podmetanju? Tada sam smatrao da se neko poigravao sa Seferom i da je njemu svjesno pdmetano putem sistema lažnog izvještavanja i informisanja iz potčinjenih komandi.

Nisu definisane zone odgovornosti komandi niti njihove nadležnosti. Komanda regionalnog štaba se držala strogo po strani, nezainteresovano. Imali su samohodnu haubicu 122 mm zvanu „gvozdika“ i nisu dozvolili da se upotrijebi u podršci snaga u proboju iako su proboj vršile njihove formacijske snage.

Glavni štab nije poduzeo ni najminimalnije mjere angažovanja artiljerijske grupe iz Visokog da pokrije vatrom najopasnije neprijateljeve položaje, niti da demonstrativnim napadom na neki osjetljiv taktički objekat neprijatelja odvuče ili razvuče njihovu pažnju, kako bi se smanjila koncentracija artiljerijsko-minobacačke vatre po rejonu Poljine.

Komandant sa Kobilje glave nije ubacio DIG u Vogošću, niti krenuo u napad na poljinski vis. Izvjestio je da mu je jedna četa otkazala poslušnost i odbila da ide u akciju. U to vrijeme je u našim jedinicama, među vojnicima i starješinama egzistirala destruktivna floskula „mi smo založeni“ ili „ako nas založi“. Obično je aktuelizirana u vrijeme angažovanja jedinica u težim borbenim zadacima. Nije mi poznato da li su nosioci ove destruktivne parole ikada odgovarali za potkopavanje morala, jer je ona negativno djelovala na raspoloženje boraca.

Prema podacima koje ima komanda OG-2 ljevokrilna taktička grupa nije izvršila napad prema zadatku koji je imala. U razgovoru sa vojnicima iz te grupe, tvrde da su cijelo vrijeme preležali i da se nisu pomakli sa mjesta. Prema početnoj odluci u sastavu ove TG trebala je učestvovati i 1. sandžačka brigada, u to vrijeme jedna od najbolje konsolidovanih i organizovanih brigada. Međutim, ovu jedinicu je na svoju ruku izvukao Regionalni štab i uputio na Stup, bez konsultacije sa komandom OG-2 čime su snage za proboj ozbiljno oslabljene.

Komande naših jedinica su bile nedovoljno stručno obučene i uigrane, bez borbenog iskustva. Još nisu bili razvijeni ni izgrađeni hijerarhijsko-subordinacioni odnosi u jedinicama. Naprotiv, mnogi komandanti su smatrali jedinice svojom privatnom svojinom tvrdeći kako ih država nije naoružala niti materijalno opremila, nego da oni idu u rat sa puškama koje su vojnici sami kupili.

Nedovoljno stručno obučeni i bez borbenog iskustva vojnici su se prvi put na otvorenom prostoru susreli sa opasnom minobacačkom vatrom, koja je bila vrlo efikasna na nezaštićeno ljudstvo u borbenom poretku. Poslije prvih gubitaka panika je zahvatila izvjestan broj ljudi koji su se zbijali u grupe i tako postajali unosni ciljevi neprijateljskih artiljeraca.

Neodgovorno narušavanje dogovorenih principa sadejstva po vremenu i prostoru od strane nekih starješina. Nedostatak snaga za formiranje rezerve jedinica za potrebne intervencije.

Nakon Seferovog obavještenja da nema ništa od artiljerijske podrške, naredio sam prekid napada i prelazak u odbranu na dostignutim linijama, kao i zbrinjavanje ranjenih povređenih i poginulih vojnika. Og komande TG-1 samo sam primio izvještaj prema kojem je poginulo 11 boraca, lakše ranjeno 42 i teže ranjen 21 vojnik. To je ljudstvo koje je stradalo na frontu u borbenom poretku jedinica. Ja ne znam za druge zvanične podatke koje je neko možda samovoljno kreirao. Analizu bitke organiozovao ja Glavni štab, a komanda OG-2 je bila u ulozi posmatrača, što znači da je priprema analize obavljena bez učešća moje komande. Tokom analize su glavnu riječ vodili oni koji nisu izvršili zapovjest, a naročito je harangirao komandant TG-2. Hibridni i samoproglašeni stručnjaci, sa kaubojski okačenim pištoljčinama parolaški su mudrovali.

Dan ili dva poslije toga Sefer me pokušao nagovoriti da ponovo organizujemo pokušak proboja. Pitao sam kojim snagama i kakvu ću imati artiljerijsku podršku? Odgovorio mi je sa istim snagama. Smatram da ovim ljudima treba obezbijediti vvrijeme za predah i povratak od preživljenog šoka, i da su oni u ovakvom psihološkom stanju nesposobni za borbu – rekao sam mu. Ako mi ne date nove snage i solidnu artiljerijsku podršku ja nisam spreman preuzeti odgovornost za novi pokušaj proboja. Tako je završen taj naš razgovor u drugarskom tonu, a pokušaj proboja ovdje nije nikada više pokušan.

Pošto su samoproglašeni stručnjaci žestoko napali plan bitke, kvalifikujući ga nestručnim i prišivajući mu još kojekakvih negativnih epiteta, a neki „dobronamjerni“ su tražili i moje zatvaranje, predsjednik Predsjedništva gospodin Alija Izetbegović je, da bi objektivizaro svoj stav, odnajbližih savjetnika zatražio objektivnu ekspertnu analizu plana. Nakon detaljne analize dokumenata plana Vrhovnom komandantu je pruženo objektivno i potpuno objašnjenje. Plan je ocjenjen kao vrlo realan i visokostručno urađen, i da neuspjeh pokušaja proboja nije posljedica nedostataka u planu. VK je prihvatio ponuđeno objašnjenje. Međutim to nije bilo dovoljno da se zaustave neodgovorne insinuacije nekih ljudi iz Glavnog i Regionalnog štaba koji su nastavili nečasne harangerske igre.

Posebno ističem kao pozitivan primjer komandanta bataljona g. Esada Muratovića, koji je sa svojim bataljonom upao u prednji kraj odbrane neprijatelja i uništio par mitraljeskih i snajperskih gnijezda i nanio gubitke neprijatelju (oko 15 ubijenih i više ranjenih).

Kao što se vidi mnogobrojni su faktori koji su bili uzrok neuspjeha ovog zaista plemenitog pokušaja i dalekosežne strategijske namjere. To je spleteno u jedan čvor, koji je izuzetno teško razmrsiti. Nisam pristalica olakog, nekompetentnog i neobjektivnog optuživanja ljudi, jer je skoro nemoguće u tome čvoru apostrofirati bilo koga bez opasnosti da se ne pogriješi. To je jedno veliko iskustvo, čije su pouke vrlo bitne. Neki politikanti, vrlo neodgovorno komentarišu poljinsku bitku, u čemu nema ama baš ništa poučno i korisno.

Kao građanin i kao čovjek izražavam divljenje prema visokomoralnim ljudima koji su nesebično jurišali srcem, na nebo. Ti naši divni ljudi su smjelo, odvažno i samoprijegorno pošli u bitku sa ciljem da razbiju neprijateljeve smrtonosne taktičke objekte i da ga potisnu sa obronaka odakle je terorisao naš grad i naše građane. Iako su učestvovali u jednoj od izgubljenih bitaka, ostali su stameni, čvrsti, postojani i nepokolebljivi u borbi za slobodu i nezavisnu RBiH. Sa osobitim pijetetom se sjećam poginulih heroja i među njima neustrašivopg Asima (Aska) Prazine, kojima uz rahmet i slavu želim lahku crnu zemlju i nezaboravb. Nastojati ćemo da se njihove žrtve ne zaborave i gajiti poštovanje prema njima.“

Tako komandant OG-2 Mujo Kafedžić opisuje bitku za Poljine. Inače, u komandnom sastavu bili su: Muhamed Vejzagić, NŠ; Fadil Omerika, NŠ za operativne poslove; Nedžad Ajnadžić, pomoćnik komandanta za bezbednost; Amil Tafro, pomoćnik komandanta za logistiku; Izudin Filipović, pomoćnik komandanta za moral; Veljko Droca, referent za socijalna pitanja vojnika.

OG-2 je zabeležila u ratni dnevnik da su tog dana poginuli sledeći borci:

1. Prazina (Alije) Asim (Asko); 2. Šukalo (Jusa) Enver; 3. Čolak (Džemaila) Kemal; 4. Šalaka (Bećira) Zajko; 5. Bajrić (Rešida) Senad; 6. Hadrović (Hasana) Mehmed; 7. Komarica (Atifa) Muriz; 8. Kahriman (Meha) Vahid; 9. Zametica (Uzeira) Edhem; 10. Ademi (Rasima) Enver; 11. Sipović (Halila) Izet.
Pored toga 21 teže i 42 lakše ranjena borca.

Inače, u Operativnom centru Glavnog štaba 06.08.1992. izvršena je dosta površna analiza neuspeha, s konstatacijama da je početak napada kasnio, jer jedinice nisu na vreme stigle u očekujuće rejone na pravcima upotrebe. Sistem radio veza nije bio u potpunosti zaštićen, pa je neprijatelj upao u sistem radio veza i otkrio pokrete jedinica. Iako sa zakašnjenjem, napad se, nakratko, odvijao po planu. U toku napada na s. Izlasi poginuo je komandant Asko Prazina, što se veoma brzo pročulo među vojnicima, pa je došlo do trenutnog pada morala pojedinaca i grupa, te otvorenog komandovanja putem radio veza, što neprijatelj koristi da minobacačkom i artiljerijskom vatrom ostvari vatrene udare, u kojima gine veliki broj boraca. Komandovanje je paralizovano, dolazi do rasula i povlačenja na početne položaje. Bio je to potpuni neuspeh.

U istom dokumentu utvrdjeni su sledeći razlozi neuspeha:
1. – Nerealna i nepotpuna procena jačine snaga i borbenih mogućnosti vojske bosanskih Srba. Neprijatelj je potcenjen;
2. – Planiranje napada, odluka komandanata i zadaci jedinicama bili su nerealni, nije bilo usklađeno po vremenu, prostoru i realnim mogućnostima jedinica;
3. - Nije planirana, pa ni ostvarena koordinacija i sadejstvo sa snagama sa fronta i pozadine neprijatelja;
4. – Narušene mere operativnog i taktičkog maskiranja, a nije primenjivan sistem TKT (tajnog komandovanja trupama);
5.- Nizak nivo vojne organizovanosti i pripremljenosti za napad. Nije izvršeno komandantsko izviđanje, komandanti nisu na zemljištu saopštili zapovesti i dr.;
6. - Ispoljena samovolja grupa boraca i pojedinih komandira;
7. - Veoma brz pad morala, zbog pogibije Aska Prazine;
8. - višeslojno komandovanje
9. - Zabrinjavajuće veliki broj poginulih.

Pitam se ko će, da li će i kako biti sankcionisan zbog neuspeha napada i, još više, zbog velikog gubitka boraca? A, morali bi biti sankcionisani. U najmanju ruku to je obaveza prema poginulima i njihovim unesrećenim porodicama. To mora biti i opomena za komande i štabove da stručnije planiraju svaku borbenu radnju. Ovo nisu kompjutorske «ratne igre», ovde se radi o životima boraca.

10. avgust 1992.

Ne prekidajući dnevne obilaske jedinica na položajima odbrane grada, učestvujem i u akciji formiranja planinarsko-diverzantske jedinice. Ideja je potekla od dva mladića koji su se krajem jula iznenada pojavili u mojoj kancelariji. Najpre nisam shvatio šta žele. Govorili su uopšteno: “Ovako više ne može”; “Radi se pogrešno”; “Vaše akcije ne daju prave rezultate”.

Tek kad su krenuli sa “Treba uraditi”, shvatio sam da će predložiti nešto konkretno. “Više bi se dalo učiniti s diverzantskim akcijama u neprijateljskoj pozadini!” Brine ih, dakle, naša nemoć da deblokiramo Sarajevo. Tek kad su počeli spominjati imena ljudi na koje računaju i njihove specijalnosti i profesionalni angažman pre rata, predlog je zaokupio moju pažnju. Manirom čoveka koji je nehotimično prečuo imena sagovornika pri upoznavanju, zamolio sam ih da ih ponove. Nijaz Zorbić i Boris Kovačević.

Ništa novog nisu ponudili ti mladi ljudi, samo su insistirali na činjenici da naša rešenja nisu efikasna u napadu i da treba pokušati sa diverzantskim dejstvima u pozadini neprijatelja. Podsetili su me na misao mog omiljenog starog kineskog vojnog teoretičara Sun Cu Vu-a: “Uđimo u prazninu, navalimo na šupljine, zaobiđimo ono što brani, udarimo ga tamo gde nas ne očekuje.”

Zorbić je spremno izdiktirao imena boraca za izviđačko–diverzantski vod: Boris Kovačević, osvajač najviših planinskih vrhova Evrope i član ekspedicije na Himalaje; Predrag Štarko, planinar–alpinista, osvajač vrhova preko 5.000 metara n/v; Goran Udovčić, vrhunski sportista, aktivni član RMUP -a; Ajnur Mehičević i Bahrudin Duraković, pripadnici specijalne jedinice MUP-a; Senad Fejzagić, pirotehničar; Predrag Jovanović, vrstan vezista. Imena ovih ljudi i njihove sposobnosti su budile moju maštu i prihvatio sam da obavim konsultacije u Glavnom štabu oružanih snaga i da ih ubrzo izvestim o našem stavu.

Ispostavilo se da je s ovim predlogom već upoznat komandant Sefer Halilović, pa smo na prvim konsultacijama o ovoj jedinici obojica zaključili da tu “ima nečeg” i da vredi pokušati. Komandant mi je prepustio sve aktivnosti u vezi sa formiranjem planinsko–diverzantske jedinice. Obavešteni o konkretnom interesu za njihovu ideju, Zorbić i Kovačević su vrlo brzo i dosta uspešno realizovali sve zadatke oko organizovanja ove jedinice. Budući da su svi kandidati za njen borački sastav bili na rasporedu u jedinicama OS, morali smo izdejstvovati njihovu prekomandu u novoosnovanu jedinicu. Nije to bilo teško uraditi, jer su ministar za unutrašnje poslove Jusuf Pušina i komandant specijalne jedinice MUP-a Dragan Vikić pokazali puno razumevanje za našu “stvar”. Vikić je podržao formiranje diverzantske jedinice i obećao punu pomoć u kadrovima, materijalnim sredstvima i obuci ljudi. Poslao sam formalni zahtev za prekomandu tih ljudi u planinsko-diverzantsku jedinicu.

Reakcija jedinica na naš zahtev je bila iznenađujuće brza i pozitivna, tako da se ljudstvo već za dvadesetak dana našlo na okupu u prostorijama osnovne škole “Miljenko Cvitković” u Nemanjinoj ulici. Čim su se okupili, odmah je započela specijalistička obuka. Jedinici je dato konspirativno ime, a njenim borcima je strogo zabranjeno bilo kakvo kazivanje o jedinici ili angažmanu. Ozbiljnost i motiviranost ovih mladića je bila na tako visokom nivou da nije bilo nikakve stvarne potreba za njihovom moralno–političkom pripremom. Obuka je usredsređenana jačanje psihofizičke čvrstine boraca, na diverzantsko i inžinjersko osposobljavanje.

Dok je trajala obuka, vodili smo zanimljive rasprave o planovima borbene upotrebe. Odredili smo rejone dejstva za prvu fazu, septembar–novembar: planine Igman, Bjelašnica, Treskavica, Jahorina, Prenj i Velež. Odredili smo objekte na kojima će vršiti diverzantske akcije: komunikacija Nevesinje–Borci (poviše Konjica) koju četnici koriste za dovođenje ljudstva i dostavljanje TMS; radio–relejno čvorište na Borašnici; vatreni položaj artiljerije na Kiseru; radio–predajni centar Kleke. Moje poverenje u mogućnosti ovih sposobnih mladića je bilo neupitno. Počeo sam čak sanjariti o njihovim spektakularnim diverzantskim uspesima i o bombastičnim naslovima u našim novinama i udarnim vestima RTV Sarajevo o njihovim podvizima.

U toku priprema za izlazak na Igman, često sam ih obilazio i dugo razgovarao sa njima. Svi su oni ponosni što pripadaju ovoj jedinici; svesni su opasnosti koje ih očekuju; ali su i uvereni da do cilja mogu i moraju stići. Priznajem, ponos je ovladao i mnome.

“Danas ste nepoznati javnosti, što je i razumljivo s obzirom na konspirativnosti jedinice i zadatke koje treba da izvršavate. Ali, kada se borbeno oglasite, slava će biti vaša! Učinite da vas rušitelji Domovine dobro zapamte! Bog vas čuvao i pratila vas dobra sreća!” - rekao sam i ganuo, izgleda, najviše sebe. Čvrsti momci su me sa simpatijama gledali, a ja, stara vojnička “kuka”, jedva sam suzdržao suze u očima. Samo sam još mogao da stegnem ruku svakom pojedinačno.

Biti i ostati na ljudskoj obali života

Radio Slobodna Evropa u nastavcima donosi odlomke dosada neobjavljenog rukopisa Jovana Divjaka, knjige koja predstavlja svedočenje s kraja XX stoljeća.

”Srećan sam da sam bio i ostao na ljudskoj obali života…”, piše Divjak na prvim stranicama knjige o dramatičnim ratnim godinama koje su za autora bile i „zvezdani trenuci njegovog života“.

U vremenu u kojem je bilo teško sačuvati glavu, samo je teže bilo „sačuvati obraz“. Za tu tvrdnju je teško naći uverljivijeg svedoka od samog Divjaka, koji se prvi put na web stranici RSE pojavljuje kao pisac.

Rođen je 1937. godine u Beogradu, a rat u BiH ga zatiče u činu pukovnika JNA. Vojni sud te Armije optužuje ga što je 1991. podelio oružje Teritorijalnoj odbrani u Kiseljaku.

Po izbijanju sukoba u aprilu 1992. godine priključio se Teritorijalnoj odbrani BiH, gdje je postavljen za zamenika komandanta. Na toj funkciji ostaje i nakon formiranja Armije Republike BiH.

Penzionisan je 1998. godine kao jedan od najomiljenijih komandanata Armije BiH i branitelja i države i njenog glavnog grada.

Nakon penzionisanja, aktivira se u nevladinom sektoru i javnom životu.

Vodi udruženje Obrazovanje gradi BiH. Uživa ugled skromne i visoko moralne osobe posvećene pomaganju ugroženim i obespravljenim.

Divjak je dobitnik francuskog ordena Legije časti. Istim povodom, s njim je, te 2001.godine, razgovarala Sabina Čabaravdić.

https://www.google.ba/amp/s/www.slobodn ... 35004.html

[pirpa]

Ne moze se komandovati iz zadimljene garaze u Barama

[Crvene_brigade]

Ne moze se komandovati iz zadimljene garaze u Barama

upravo tako. nekoliko mjeseci prije toga ovaj pancevacki kos-ov oficir je razmijenjen negdje u blizini kalesije za agresorske vojnike, a onda je nakon toga ekspresno, onako sda-ovski postavljen za pomocnika komandanta brigade za bezbjednost. niko, nazalost, nije odgovorao za smrt velikog broja pripadnika armije rbih u propaloj akciji “poljine” iz avgusta‘92.

[pirpa]

Žali bože samo mladosti i razorenih porodica...

[kosponovodjeluje]

Ne moze se komandovati iz zadimljene garaze u Barama

upravo tako. nekoliko mjeseci prije toga ovaj pancevacki kos-ov oficir je razmijenjen negdje u blizini kalesije za agresorske vojnike, a onda je nakon toga ekspresno, onako sda-ovski postavljen za pomocnika komandanta brigade za bezbjednost. niko, nazalost, nije odgovorao za smrt velikog broja pripadnika armije rbih u propaloj akciji “poljine” iz avgusta‘92.

O tome kako je katastrofalno zamišljena, pripremljena i vođena akcija deblokade Sarajeva iz 1992.godine, najbolje govore izjave pojedinih pripadnika Armije RBiH prilikom obilježavanja 18. godišnjice bitke koja je završila katastrofalno i sa velikim brojem poginulih i ranjenih.

Podsjećamo, funkciju pomoćnika komandanta brigade za bezbjednost obavljao je već tada kompromitirani Nedžad Ajnadžić.

Riječ je o bitki čiji je cilj bio pokušaj deblokade Sarajeva u pravcu Vogošće i Ilijaša, a u kojoj je poginuo veliki broj boraca Armije RBiH.

Prema podacima koje je iznio ratni komandant Odreda Koševsko Brdo Sead Alić, u ovoj akciji je poginulo 97, a ranjenih 150 boraca.

Alić ocjenjuje da je ova akcija bila "nelogična i potpuni promašaj", jer je umjesto deblokade Sarajeva zabilježen veliki broj stradalih saboraca.

"U ovoj bitki smo bili gubitnici, a najviše zahvaljujući onima koji danas imaju činove, generali, brigadiri, pukovnici", rekao je Alić, dodajući da mnogi neposredni učesnici borbe nisu među živima da bi govorili pravu istinu.

Ističe da oni koji su naredili akciju sada ne smiju da se pojave pred porodice šehida, "jer su naređivali, a nisu bili ispred svojih boraca nego u podrumima i salonima".

S druge strane, penzionisani starješina Armije RBiH Salim Bajramović, uime 11. pješadijske brigade "Zmaj od Bosne" koja je također učestvovala u borbi, tvrdi da nikada nije izvršena kompletna analiza akcije, tako da tačan broj poginulih boraca ni danas nije poznat.

"Ovo je bila prva akcija koju su uglavnom planirali vojni stručnjaci, a oni su pokazali kakvi su bili stručnjaci. Zato nikada i nije izvršena kompletna analiza akcije jer da je izvršena ne vjerujem da bi oni mogli preuzeti komande. Očito niko nije izvršio svoj zadatak, samo smo mi izginuli", ustvrdio je Bajramović.

https://www.google.ba/amp/s/www.klix.ba/amp/120731064

[PM72]

Prema podacima koje je iznio ratni komandant Odreda Koševsko Brdo Sead Alić, u ovoj akciji je poginulo 97, a ranjenih 150 boraca.

Laž da ne može biti veća.

[kosponovodjeluje]

Prema podacima koje je iznio ratni komandant Odreda Koševsko Brdo Sead Alić, u ovoj akciji je poginulo 97, a ranjenih 150 boraca.

Laž da ne može biti veća.

Čini mi se da najbolje ponoviti odlomak iz knjige generala Jovana Divjaka, drugog čovjeka Armije RBiH, koji je o neuspjeloj i tragičnoj akciji deblokade Sarajeva napisao slijedeće;

U istom dokumentu utvrdjeni su sledeći razlozi neuspeha:

1. – Nerealna i nepotpuna procena jačine snaga i borbenih mogućnosti vojske bosanskih Srba. Neprijatelj je potcenjen;
2. – Planiranje napada, odluka komandanata i zadaci jedinicama bili su nerealni, nije bilo usklađeno po vremenu, prostoru i realnim mogućnostima jedinica;
3. - Nije planirana, pa ni ostvarena koordinacija i sadejstvo sa snagama sa fronta i pozadine neprijatelja;
4. – Narušene mere operativnog i taktičkog maskiranja, a nije primenjivan sistem TKT (tajnog komandovanja trupama);
5.- Nizak nivo vojne organizovanosti i pripremljenosti za napad. Nije izvršeno komandantsko izviđanje, komandanti nisu na zemljištu saopštili zapovesti i dr.;
6. - Ispoljena samovolja grupa boraca i pojedinih komandira;
7. - Veoma brz pad morala, zbog pogibije Aska Prazine;
8. - višeslojno komandovanje
9. - Zabrinjavajuće veliki broj poginulih.

Pitam se ko će, da li će i kako biti sankcionisan zbog neuspeha napada i, još više, zbog velikog gubitka boraca? A, morali bi biti sankcionisani. U najmanju ruku to je obaveza prema poginulima i njihovim unesrećenim porodicama. To mora biti i opomena za komande i štabove da stručnije planiraju svaku borbenu radnju. Ovo nisu kompjutorske «ratne igre», ovde se radi o životima boraca.

Inače, u komandnom sastavu bili su: Muhamed Vejzagić, NŠ; Fadil Omerika, NŠ za operativne poslove; Nedžad Ajnadžić, pomoćnik komandanta za bezbednost; Amil Tafro, pomoćnik komandanta za logistiku; Izudin Filipović, pomoćnik komandanta za moral; Veljko Droca, referent za socijalna pitanja vojnika.

Jovan Divjak, “Ko ne želi probiti obruč oko Sarajeva (16. deo)”.

[pirpa]

BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da će rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidžu, Kerim Lučarević na čelu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Obruč dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na duši jednog Sarajliju: broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada - gotovo su identični. Pa ipak, deblokada je pokušana i osmog juna: toga dana Armija je ubilježila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz službe za informiranje Regionalnog štaba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamćen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) većim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruč se u međuvremenu smanjio na 57 kilometara.

[PM72]

Ti fakat vjeruješ u to?

[pirpa]

jesi li bio 8 juna na Poljinama...ova brojka u gornjem postu se odnosi na cjelokupan broj poginulih ucesnika deblokade, poljine,trebevic,zuc..

vjerujem da je najveci broj poginuli tokom deblokade bio na poljinama tog nesretnog 8 juna..

[kosponovodjeluje]

Ti fakat vjeruješ u to?

Naravno da vjerujem ovim istinskim herojima u videu, a ne bivšim KOS-ovcima i propagandistima SDA.

https://www.youtube.com/watch?v=-XpsCTmAz2o&app=desktop

[PM72]

jesi li bio 8 juna na Poljinama...ova brojka u gornjem postu se odnosi na cjelokupan broj ucesnika deblokade, poljine,trebevic,zuc..

vjerujem da je najveci broj poginuli tokom deblokade bio na poljinama tog nesretnog 8 juna..

opet te moram podučavati...
8 juna na Poljinama nije ništa bilo,ni metak nije opaljen.Također,Juka nije "kidisao" na Ilidžu niti je Kerim dolazio pod Vraca.I onih 550 Pam-ova i Pat-ova je preuveličana cifra.

[mishic]

O borbi, borcima i boračkim udruženjima koja su postala privatne prčije nekolicine mešetara i "boračkim pravima" evo jedan primjer pride.
Neko koga je agresija zatekla van BiH pa je došao da brani svoju zemlju onda kada su hiljade i hiljade ljudi bježali iz nje (ne računam prognane nevoljnike, nego vojno sposobne) pa je proveo 4 (četiri) godine u borbi na kraju dobija rješenje kada pokuša prvi put u životu riješiti stambeno pitanje za četveročlanu porodicu gdje piše: "Zato što u Kantonu Sarajevo niste proveli od.... do... nemožete ostvariti nikakva prava po osnovu pripadnosti ARBiH"
Rješenje je potpisao kao ministar gore imenovani (ne krivim njega, on je samo kao ministar potpisao zakonito rješenje) a neki ostvaruju deseterostruke benificije po zakonu... Dakle neko ko je kao podstanar od 1973. živio u Sarajevu, došao da brani ovu zemlju i grad u kome je živio kao podstanar školujući se, studirajući i radeći, nije mogao kroz obruć ući u ovaj grad ali je pune 4 godine proveo u uniformi, rovu a kasnije i sa visokim činom u KK ali van Sarajeva, nema nikakvo pravo po tom osnovu u KS. Dakle nakon 19 godina provedenih u ovom gradu a nakon nemogučnosti da uđe u njega da bi ga branio, ali 4 godine brani ovu zemlju i nakon toga ima manja prava u ovom Kantonu od onih koji su napadali i ubijali ovaj grad.
To je ozakonjena pravda budalama koji su došli da brane svoju zemlju i ovaj grad, pravda i zakoni koje su skrojili oni koji su silom prilika, iz nužde ili veoma kasno pristupili ARBiH. Borci koji nikada nisu uspjeli ostvariti ni jedno jedino pravo (ni stipendiju za djecu, ni stan pod povoljnijim uvjetima za borce, niti išta sem onih famoznih certifikata koji su završili u nekom PIFU, a drugi su i posao, i stan, i stipendije i čitav niz drugih prava ostvarili... Izgleda nevjerovatno ali je bolna istina...

[mishic]

I konačno, nakon 35 godina staža, četiri godine učešća u odbrani zemlje, povratnik na svoje radno mjesto nakon agresije i dan danas podstanar!!! E majore, majore, ko ti je kriv što si mislio o odbrani zemlje a ne o sebi, djeci i porodici!!!

[pirpa]

opet te moram podučavati...
8 juna na Poljinama nije ništa bilo,ni metak nije opaljen.Također,Juka nije "kidisao" na Ilidžu niti je Kerim dolazio pod Vraca.I onih 550 Pam-ova i Pat-ova je preuveličana cifra.

[PM72]

čitaj bolje...jedinice Mupa su učestvovale 8 juna na Trebevicu i na Hrasnom brdu-gdje sam i ja bio,a na Poljinama nije bilo nikakvih dejstava...

[pirpa]

tvrdoglav si, pa tvrdoglav ...

[PM72]

pa pise ti da moraju zauzeti i Mrkojeviće? ,Biosko,Faletiće,Vraca...
nisam ja tvrdoglav nego znam mnogo vise od tebe...

[pirpa]

Pogledaj ostale dokumente iznad i vidjećeš da su borbene aktivnosti počele osmog juna, a dokument u kojem se spominju Poljine je potpisan 9 juna...

Šta ti to govori

Što kažeš da mnogo znaš, primjetio sam to, imaš običaj i generale, majore, pokretače otpora nazivati lažovima

[PM72]

Šta je nego lažov onaj koju tvrdi da je bilo koja jedinica Armije ili MUP-a došla u šansu da napadne Mrkoviće,Faletiće ili Biosko.8 juna nije bilo nikakvih napada ni u Dobrinji I i IV.Uostalom,znaš li gdje su Mrkovići,Faletići i Biosko i koliko su bili udaljeni od naših prvih linija?To su gluposti i laži da ne mogu biti veće a ti se primaš ko saučeće na kojekakve izvještaje i naredbe...

Tema je đeneral iza koga je sve propalo.Propala JNA,propala Armija BiH,propao ZOI,Gras a i opština Centar elegantno propada.Đeneral kad pravi zgradu škole na Šipu utroši 8 miliona KM.Tako bar juče kaže na televiziji.Šta je za đenerala 8 milion? Sitnica.

[kosponovodjeluje]

Zeleni termiti u procesu uništavanja općine deset puta važnije od drugih.



SARAJEVO – poraženi grad. Današnje Sarajevo je grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne

Piše: dr. Enver Kazaz

Smrdljivi grad, pisao sam prije desetak godina kolumnu u Oslobođenju, aludirajući na istoimenu pjesmu kultne zagrebačke grupe Azra i njenog frontmena Branimira Johnnyja Štulića. Bavio sam se tada sve očitijim propadanjem Sarajeva, kojeg su esdeaovske vlasti ciljano deurbanizirale i orijentalizirale, kako bi od negdašnjeg lijepog Sarajeva načinile provincijsku, zapuštenu i prljavu sredinu po mjeri svoga svjetonazora i ideoloških vrijednosti. Da, Sarajevo je prljavo; da, u njemu iz kontejnera zaudara trulo neodveženo smeće; da, njegovo smetljište je opasno po zdravlje ljudi; da, ono je kao kakav orijentalni grad u saobraćajnom haosu; da, u njemu su nikle stotine džamija da bi se simbolički obilježilo vjersko vlasništvo nad teritorijem; da, u njemu je kulturna scena devastirana, a intelektualna ponižena; da, ono je maksimalno deindustrijalizirano, a zimi se guši u smogu; da, njegov zdravstveni sistem je urušen zahvaljujući vladarevoj supruzi s enormnim vlastodržačkim ambicijama; da, njegovi muzeji izdišu; da, Sarajevo nema pristojan park u svom središtu, ali ima načičkane tržne centre sa kafeima bez alkohola i supermarketima bez svinjetine; da, to je grad koji se diči da je turistička Meka, a u njemu traju redukcije vode, smrdi Miljacka, a ljeti zaudara iz kanalizacije; da, sarajevski tramvaji su stari, prljavi, zapušteni; da, Sarajevo je grad bez trga na kome bi građani mogli iskazati svoj socijalni stav; da, Sarajevo je grad s vip-ložama u džamijama da Bakir i društvo ne bi došli u dodir s vjerničkom sirotinjom. Da, mogao bih napisati stranice i stranice ovakvog nabrajanja primjera sarajevske deurbanizacije i civilizacijskog upropaštavanja grada koji se diči najskupljim flimskim festivalom u regiji. Njegov direktor je, gle čuda, Bakirov badžo, bez ijedne ozbiljne filmske reference, a u Sarajevu je, baš zbog badžine gramzivosti, umrla kinoteka, mjesto gdje bi se mogli obrazovati novi fimadžije, a ne ona neobegovska elita, koja je, ustvari, obična intelektualna halaša što u javni prostor izbacuje parole kako voli i predstavlja Bosnu u svijetu i otvoreno laže o ljepotama Sarajeva. Ta je halaša posebno ponosna na Sarajevo, pa njegovu multikulturalnost i civilizacijsku dubinu svodi na sliku vjerskih objekata koji stoljećima traju jedan uz drugi. Ta halaša neće nikad u javnom prostoru reći kako u Sarajevu ima više džamija nego stvarnih vjernika i kako u njemu traje vjerski kič za vrijeme iftara i ramazana, kako je vjera postala legitimacija za ulazak u pokvarenu političku elitu. Kako su usta ispunjena Bogom onih koji kradu, a šire patriotske parole, i kako je u jednom momentu Sarajevo bilo izloženo opasnim čoporima pasa na ulicama, a neko je opet pokrao pare za izgradnju objekta za njhovo zbrinjavanje.

Tada, nakon objavljivanja kolumne, napali su me esdeaovski botovi i trolovi, zaduženi za širenje mržnje na društvenim mrežama, da bi se pažnja javnosti skrenula s problema nepotističke, korupcionaške, lopovske vlasti koja ubija konje da pošalje poruku zatvoreniku, oponašajući načine djelovanja mafije iz poznatog filma. Od tada do danas Sarajevo je sve gore i gore.

Na ulazu u Vogošću s autoputa prema Zenici traju višesatne jutarnje i popodnevne saobraćajne gužve, samo zato što se ništarije na vlasti nisu sjetile da naprave kružni tok na Semizovačkoj petlji. Ali, zato u Vogošći stoluje načelnik koji ne zna šta uraditi s praznom industrijskom zonom, što ju je SDA podigla iako su industrijski prostori od nekoliko kvadratnih kilometara negdašnjeg Pretisa prazni. Zato iz te i takve urušene Vogošće dolazi ministar za vodovod i kanalizaciju koji je u cvijetu mladosti, u ranim pedesetim, diplomirao, a gdje drugo, nego na Političkim naukama. Ili, iz iste te Vogošće dolaze vijesti da je voda u česmama zagađena, a na Šipu, praktično u ministrovom komšiluku, voda iz vodovoda i kanalizacija se miješaju, pa građani nakon ko zna koje analize upozoravaju da im iz kuhinjskih česama teku fekalije. Na Ilidži je, isto tako SDA-ov, načelnik, poprilično sirov i neartikuliran u javnim istupima, da iskoristim ovu litotu, kako ne bih ponovio ono što slikovito za takve primjerke političkog stada govore građani dok u bijesu pljunu ustranu kad ga spomenu, omogućio izabranim da grade septičke jame u vodozaštitnoj zoni.

Sve te ljepote patriotski napaljene esdeaovske vlasti traju dva i više desetljeća, dok se negdašnje lijepo Sarajevo srozalo do mjere orijentalne provincije. U Sarajevu više nema Energoinvesta, Pretisa, Unioninvesta, Hidrogradnje, UPI-ja, Šipada, negdašnjih svjetski relevantnih koncerna koje je napravio Titov socijalizam. Pojeli su ih zeleni termiti, kako članove SDA i njihovu vrhušku naziva danas novinar koji je nekada pisao za Alijin Ljiljan i svojim očima, izbliza, gledao besprizornu privatizacijsku pljačku. U Sarajevu nema ni zimskih olimpijskih sportova, iako su Mikulić i društvo stavili grad na svjetsku historijsku mapu preko Zimskih olimpijskih igara, vjerujući da će njihovi nasljednici znati očuvati velika dobra koja su im ostavili u nasljeđe.

Esdeaovsko stado je u svojoj antikomunističkoj histeriji prebrisalo simboličko nasljeđe Titovog socijalizma i ulicama i školama dalo imena polupisaca i kvazintelektualca koji su se divili Hitlerovom fašizmu. A potom ono bleji o vjerskoj i kulturnoj toleranciji koja eto karakterizira Sarajevo, jer je Osmansko carstvo preko svog milet sistema ostavilo Bošnjacima, njima naročito i ciljano, u nasljeđe posebnu tankoćutnost za multikulturalizam.

Kad tom stadu i njegovim botovima na društvenim mrežama kažete da je Sarajevo planski i kapilarno muslimanizirano, ona vas optuži da mrzite Bosnu, da je niste branili od agresora, da ste islamofob, reisofob, ustaša, komunista, četnik, alkoholičar, jednom riječju smeće koje bi trebalo zatući.

A šta je u Sarajevu od rata na ovamo izgradila esdeaovska vlast: dva tržna centra u središtu garada, obavezno bez alkohola i svinjetine, uz davanje dozvole za gradnju nekoliko elitnih arapskih naselja. Jedan centar, onaj ružni crni na Marindvoru, sav iznutra klaustrofobičan, uništio je marindvorsku ružu vjetrova i uslovio mikroklimatske promjene, jačajući efekte sarajevskog staklenika. Na njegovom mjestu nekada je planirana velika muzička dvorana, a mogao je biti uz nju i park koji bi se protezao od polusrušene zgrade Elektroprivrede do Vilsonovog šetališta. Drugi je u samom centru, na mjestu negdašnje Sarajke, gdje je mogao nići trg povezan sa Velikim parkom, pa bi u centru grada bljesnuo prostor, da tijesno Sarajevo, zgurano između brda, naprosto prodiše. Ali, od razuma, općeg dobra i arhitektonskih principa, jača je bila volja Bakira Izetbegovića, koji je kao direktor Zavoda za izgradnju grada, glavni krivac za deurbanizaciju Sarajeva i njegovo civilizacijsko srozavanje. Današnje Sarajevo je, dakle, grad po mjeri Bakirove pameti, ne samo arhitektonske, već i one privredne, kulturne, ekonomske, saobraćajne. Grad i neko ko se predstavlja kao bošnjački vođa pokazuju autodestruktivnu snagu esdeaovske politike. Upravo iz te autodestruktivnosti dolazi i zadnji udarac u urbani sistem grada. Načelnik općine Centar, zeleni termit, rekao bi onaj pomenuti novinar, odlučio je ubiti sarajevski park Hastahana. Tamo je bio predviđen muzej koji bi memorirao opsadu grada iz rata. Tamo je košarkaški teren, sa polomljenim koševima na kojim su se, svjedočim, igrali dobri basketi, kao nekad u Sarajevu, dok je Bosna bila šampion Evrope. Tamo su mame, dede i nane izvodile djecu da se igraju. Tamo je i skateboard park, jedini u gradu. Na njemu, gledao sam svojim očima, mladići izvode prekrasne vratolomije.

Taj zeleni termit što se odaziva na ime Nedžad Ajnadžić, odlučio je ubiti takav prostor i život u njemu, dokusuriti jedini takav park u gradu i napraviti neku zgradu. Za nju jedni tvrde da će biti novi tržni centar, a drugi i termit osobno – da neće, već tobože neki kulturni centar. U svojoj termitskoj pameti, Ajandžić se proslavio otvaranjem trotoara ispred zgrade Predsjedništva BiH. Tada je doveo jednog poslušnika u invalidskim kolicima, zovnuo kamere i uslikao se ispred zgrade u kojoj stoluje njegov vođa. Pun ponosa uslikao se, laprdajući o nekakvoj transverzali za invalidska kolica koja vodi od Skenderije do centra grada. Parkoubica i ne može ništa znati o važnosti parkova i drugih javnih površina za život grada. Nakon što je kao partijski direktor uništio ZOI, Ajnadžić dolazi na mjesto općinskog načelnika, da završi Bakirov plan deurbanizacije grada.

Da, Sarajevo je poražen grad, jer nema snage da pruži otpor gramzivim ajnadžićima, bez trunke ideje u glavi, rekao bi Johnny B. Štulić za njihove ljude na strateškim mjestima, dodajući i poznati nastavak o sinovima; da, Sarajevo je poražen grad, jer je dozvolilo da njegovu civilizacijsku dubinu i urbani sadržaj unište kreature na vlasti koje se kunu da vole domovinu, Bošnjake i islam naročito, a za ubijene konje njihova policija podnosi izvještaj prema kojemu su konji suicidalni, valjda zbog teškog konjskog života; da, Sarajevo je poražen grad, jer je nekada jednu od najboljih gradskih voda u Evropi dovelo do stadija na kojem fekalije cure iz kuhinjskih česama, vodu kojoj se divio njegov pjesnik Nerkesija poredeći je sa Zemzem vrelom; da, Sarajevo je poražen grad, jer su vlastodršci za dvadeset godina poslije rata uništili njegov interkulturni duh i muslimanizirali ga, dajući čak i pravo eksteritorijalnosti saudijskoj džamiji na Alipašinom polju; da, Sarajevo je poraženo, jer je zaboravilo snagu svog otpora u ratu, kapituliravši u miru pred halašom koja se predstavlja kao njegova politička elita. To je grad, divio mu se Andrić, zadivljen bjelinom njegovih nišana i behara, gledajući ga, očito, s Alifakovca u rano proljeće. To je grad, divili smo mu se osamdesetih prošlog stoljeća u vrijeme Titovog liberalnog socijalizma, kada je ucrtano na memorijsku sportsku mapu svijeta, čitajući u bibliotekama za koje je sav novac od nagrade poklonio pisac Nobelovac koji mu se divio, a danas ga esdeaovsko stado proglašava bošnjakomrscem i islamofobom. To je grad, divili smo mu se u ratu, gledajući ga kako pobjeđuje smrt. Da, naš grad je poražen. Izjela ga je iznutra kiselina gluposti, gramzivosti, licemjerstva. Provincijalni duh vlastodržaca izlio se na njegove ulice i danas ga guši i dokrajčuje svojim vonjem.

http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/en ... -grad-3355

[pirpa]

Šta je nego lažov onaj koju tvrdi da je bilo koja jedinica Armije ili MUP-a došla u šansu da napadne Mrkoviće,Faletiće ili Biosko.8 juna nije bilo nikakvih napada ni u Dobrinji I i IV.Uostalom,znaš li gdje su Mrkovići,Faletići i Biosko i koliko su bili udaljeni od naših prvih linija?To su gluposti i laži da ne mogu biti veće a ti se primaš ko saučeće na kojekakve izvještaje i naredbe...

Tema je đeneral iza koga je sve propalo.Propala JNA,propala Armija BiH,propao ZOI,Gras a i opština Centar elegantno propada.Đeneral kad pravi zgradu škole na Šipu utroši 8 miliona KM.Tako bar juče kaže na televiziji.Šta je za đenerala 8 milion? Sitnica.

svi lazu, samo ti govoris istini....postirao bi ja i izvjestaj sa datumom i mjestom izvodjenja borbeni dejstava ali zbog imena iz izvjestaja mi se ne da....