Moj osvrt ispod vrvi
SPOILERIMA pa bih sugerirao onima koji nisu još pogledali film da ni ne scrollaju preko istog, a kamoli čitaju.
Nekoliko dana po gledanju The Last Jedi, još uvijek nisam siguran šta zapravo mislim o novom poglavlju sage. Čini se da kritika i publika nisu podijeljeni ništa manje od mojih osjećanja. Nisam mnogo čitao, ali koliko vidim impresije se kreću od "
The Empire Strikes Back nove generacije" do "
RIP Star Wars". Jasno je da će ovo biti najpolarizovaniji Star Wars naslov
to date. Schrodinger's Star Wars: istovremeno odličan i odron.
Odmak od kanona mi lično ne predstavlja problem. Star Wars je odvajkada bio protkan budističko-ying-yangovskim konceptima pa mi je inkluzija tračka zapadnjačke filozofije sjela kao otvaranje prozora u zagušljivoj prostoriji. Kylo Ren je sa ničeovskim "
beyond good and evil", odnosno
"beyond jedi and sith", sastrugao memlu i plijesan sa sage, iako mogu shvatiti da će mnogima to predstavljati kamen spoticanja, i izgledati kao smrt kanona. Tamo gdje je sagu nekada prožimala romantičarska podjela na dobro i zlo, sada karakteriše moralna ambivalencija. Naročito je to vidljivo, pored Kylo Rena, kod Lukea koji odbacuje džedajevsko-sitovski monopol na Silu, te Codebreakera (Del Toro) koji nam pokazuje da su dobri i loši momci tek stvar percepcije. Napraviti takav odmak od kanona, pogotovo kada znaš da je ciljana publika hipersenzitivna do mjere da Lucasu nikada nije oprostila tehnička i estetska čačkanja po originalima, zaista je hrabro i neočekivano.
S druge strane, transformacija Lukea mi se čini neuvjerljivom. Lik koji je do zadnjeg trenutka vjerovao u galaktičkog Hitlera poželio je ubiti vlastitog bratića jer je ovaj koketirao sa dark side? Not cool, Riane. Da je iza svega toga stajala određena transformacija lika, kakvu smo imali kod Anakina, pa hajde. Ali ovako smo doslovce preskočili put od "
Luke The Jedi Jesus" do "
Luke čangrizavi filozof sumnje".
Mnogo osporavana smrt Snokea mi je mega-giga-cool. Ako ti je već zadatak napraviti pandan najvećem negativcu u historiji kinematografije, umjesto pokušaja koji je unaprijed osuđen na propast, radije izaberi neočekivanu putanju. Trenutak kada Rey uhvati mač koji je proburazio Snokea - naježio sam se. Aplaudiram.
Humor je na momente zaista neodmjeren i bojim se da diznijevski banalizira negativce. Antagonisti Star Wars sage nikada nisu bili klovnovi. Ničega smiješnog nije bilo na Vaderu, a boga mi ni Sidiousu, Maulu, Dookuu, i drugima. S druge strane, Kylo Ren i Hux su kao Lolek i Bolek u pojedinim trenucima.
Pretjerali su, čini mi se, i sa
deus exom. Odjednom se Luke pojavljuje u presudnom trenutku da spasi dan, odjednom su pobunjenici izbavljeni iz ralja smrti činom samožrtvovanja, odjednom je Finn spašen pogibije, odjednom Leia koristi Silu da preživi...
Finn i Azijatkinja su definitivno krinđ vorti, ali ja krinđiness u SW uopće ne uzimam za zlo. Štaviše, to mi je dio kanona a la crawling text na početku ili "I have a bad feeling about this". Je li poljubac nešto više krinđi od "
Hold me, like you did by the lake on Naboo" ili
I-love-you-I-know dijaloga? Ma hajte molim vas. Usput budi rečeno, šupak nije ubacio "I have a bad feeling about this" u The Last Jedi i sad se vadi da je BB8 u jednom trenutku to izbibikao. Ne znam šta je gore: da je zaboravio ili da je zaista dodijelio tu rečenicu bi-bi-ejtu
Tehnički i vizuelno, brilijantno odrađen posao. Scena cijepanja broda - pornografija. Tata Lucas bi bio ponosan.
Što se muzike tiče, originalna trilogija nam je dala Star Wars Theme, The Force Theme i The Imperial March, a prequeli Duel of the Fates. Još uvijek čekamo novu trilogiju da dadne svevremenski pandan ovim komadima. Gdje je zapelo, Williams Johne?
Zanimljiv je i pokušaj da se filmom progovori koja o aktuelnim pitanjima našeg vremena, poput religijskog fanatizma i redukcionizma, kroz scenu sa Yodom i spaljivanje svetih Jedi tekstova, ali i činjenicu da Luke jedije naziva religijom. Također, Canto Bight scene nose
piketijevsku auru kritike nejednakosti. Ne bih se smio kladiti da je SW ikada prije progovarao o aktuelnim socijalnim temama (osim, možda, u ROTS kada Anakin parafrazifa Busha - ali i Bibliju - pa kaže
"If you are not with me, than you are my enemy"), tako da je ovo svojevrstan presedan, ali možda i prekrupan zalogaj.
Cijeli film je, zapravo, interplay snažnog odmaka od kanona i snažnih omaža originalima (Luke nestaje kao Kenobi i postaje
one with the Force, binary sunset a la Tatooine, potom posljednja scena kao reminiscencija na, valjda, najmemorabilniji završetak jednog filma ikada - onaj iz TESB).
Ta dinamika starog i novog stvara kakafoniju osjećanja u meni i zbunjuje me. U jednom trenutku mislim kako je The Empire Strikes Back omaž
tako kul, a već u drugom mi se čini kao lame apel na emocije fanova. Najprije mislim kako je binary sunset genijalan način da se povežu tri nulte tačke Lukeovog života: završetak ROTS (Obi Wan predaje bebu Lukea, dok u pozadini zalaze dva sunca), početak Jedi treninga u ANH, te sada rastanak u The Last Jedi.
Onda mi se pak čini da Rian ništa nije shvatio, jer dupli sunset je bio kad je Anakin krenuo da potamani Tusken rejdere i tako započeo svoj put ka tamnoj strani, pa je sunset simbol promjene i "raskrsnica sudbina", pogotovo jer Shmi u TPM kaže
you can't stop change any more than you can stop the suns from setting.
Pa mi, ipak, toplo oko srca što Luke, dok nestaje, gleda ta ista sunca koja je gledao u vječnoj sceni iz ANH, pa kontam kako je i njegovo stapanje sa Silom neka vrsta raskrsnice, te da sve to looms large nad prevalentnom temom filma, a to je umiranje starog i rađanje novog. Baš kao što bi rekao David u Prometheusu:
"Sometimes to create, one must first destroy".
Interesantno je primijetiti da Rian vraća serijal njegovim korijenima glede Sile. Svaki SW fan, koji drži do sebe, zna da je Obi Wan u ANH ponudio Han Solu da ga poduči putevima Sile, što implicira da pitanje Sile inicijalno nije bilo pitanje krvi, ali je u kasnijim nastavcima primat preuzela The Chosen One ideja, naročito nakon što su predstavljeni midi-chloriani i proročanstvo o Anakinu.
U međuvremenu, fanovi su toliko navikli na ideju
force-worthinessa kao urođenog atributa da su sve mainstream hipoteze o Rey bile na tragu njenog srodstva sa ovim ili onim
strong with the Force akterima. Time što nam, zapravo, otkriva da Rey nije ni Skywalker ni Kenobi, a boga mi ni Vader emanacija, već obična djevojka običnih roditelja, Rian pravi strukturalni shift u sagi sa The Chosen One koncepta na The One Who Chooses koncept. U tom smislu, vjerujem, treba razumijevati scenu u kojoj, umjesto roditelja, Rey vidi vlastiti odraz. Njena sudbina neće zavisiti od njene loze već njenih izbora.
Sve u svemu, nakon 2 core filma i jednog spin-offa, sada je jasno da je SW nešto izgubio, i pri tome ne mislim na kanon puritanstvo. DNA sage je permanentno promijenjen. Jako mi je teško artikulirati o čemu je tačno riječ. Na površini, tu su još uvijek manje-više svi elementi koji SW čine SW. Štaviše, fanovima se toliko ide niz dlaku konstantnim referencama na originale (i podjednakim odsustvom istih kada je riječ o prequelima), ali nešto ipak fali.
S jedne strane, promjena je, možebit, nusprodukt "diznijevacije" sage, te struganja političko-socijalnog sloja kompleksnosti sa serijala (nema SW bez
pinch of politics! Često mi je na umu rečenica koju Padme izgovara kada Senat prenosi ovlasti Palpatineu:
"So this is how democracy dies, with thunderous applause"). Republika i nivoi njene vlasti, Imperij i diktatura, pitanja pobuna, ropstva, carina, krijumčarenja - sve to je zajedno davalo neki kontekst galaksiji far far away, a Disney je pojedine elemente dobrano zatomio. Valjda da se djeca ne opterećuju temama za dnevnika?
S druge strane, razlog promjene je, čini mi se, donekle, u Lucasovom odsustvu. Šta god mislili o starom, znao je on tajni sastojak, tu neku
silu koja veže sve površinske elemente pa rezultira magijom. On je ipak tri filma gradio Anakinovu transformaciju, kao i dekadenciju Republike, makar se ne slagali koliko je uspješan bio u tome, dok ovi iz Disneya ne smatraju bitnim ni pomenuti šta se to, pobogu, desilo sa Novom Republikom. Lucase, vrati se. Sve ti je oprošteno. Mada, osim opsesivnog čačkanja po originalima, ja i nemam šta oprostiti, jer sam poštivalac prequela. Kako i ne biti poštivalac, nakon što čovjek usporedi mračnu patinu jednog ROTS sa
uguraj-comic-relief-gdje-god-stigneš nove trilogije?
Kao što rekoh i na kraju svog osvrta na The Force Awakens, uprkos svemu sam uživao. A možda je to, na kraju krajeva, jedini pravi kriterij?
jos nisam na cisto da li mi je genijalno sto su tako lako zavrsili snouka kao ono kakav on tek vas cekaju pravi zlikovci il mi je totalno bezveze 
