Forum Klix.ba

madner wrote:

_BataZiv_0809 wrote:

agent_zero wrote:
Radi se o tome da su bila 2 talasa napada... onaj prvi koji je fasovao na skenderiji, ne znam tačnu brojnost, bila su dva ili tri pincgauera i jedno ambulatno vozilo (opel rekord karavan). Ne znam, ali meni je to malo neozbiljno za akciju zauzimanja predsjedništva, ali opet, nikad se ne zna... Jer treba imati u vidu da je druga ekipa krenula iz komande druge vojne oblasti, i moguće da je plan bio da se sastave negdje i onda je to dovoljno snaga za zauzimanje. Ali kako je prva ekipa zaustavljena, onda je i ova bila osuđena na propast.

Kasnije su došla i tri transportera (dva na most), a jedan m60 transporter je bio u vrazovoj i tenk iz viktor bubnja na obilaznicu, zapravo mislim da su ti tenkovi već bili gore po obilaznici kad je počela ona frka oko škole mupa na vracama.

Da i kad gledas realno, to je kap u moru naspram onoga cime je JNA raspolagala, zar ne?

Ne bas, JNA tada nije imala ljudstva za bilo sta ozbiljnije. SDS je imao komandu nad lokalnim Srbima, oni su imali ljudstvo. JNA je izvlacila opremu od pocetka godine sa malom ekipom koja je vozarila. Jedinice u Sarajevu su se popunjavale od Sarajlija, tako da ne cudi da su imali problema sa ljudstvom.

Sokol31 wrote:http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... ovoljackoj Možda je to ova priča

Sarajmen wrote:

Sarajmen wrote:Najvjerovatnije nakon međunarodnog priznanja a sigurno nakon prijema Republike Bosne i Hercegovine u članstvo UN-a. Do 27 aprila 1992. je bilo dosta razgovora i pregovora sa JNA kako da se odnosi riješe na obostrano zadovoljstvo i to nije sporno, ponešto od tih detalja mi je poznato. Ali u suštini je JNA imala svoju dodijeljenu misiju i tu se nije moglo dobaciti više zbog zloupotrebe teritorija R BiH, pa je donesena odluka o njenoj nepoželjnosti na teritoriji R BiH.

_BataZiv_0809 wrote:Pravno gledano u kojem momentu JNA postaje strana vojska?

Sarajmen wrote: Ako je potrebno, objavit' ću i imena i prezimena svih poginulih, zarobljenih i razmijenjenih aktera sukoba. Već smo to objavljivali na drugim temama.

Sarajmen wrote: Vidi, zgrada Predsjedništva je objekat u kojem se nalaze i druge državne institucije. Njenu odbranu su preuzeli na sebe branioci sa šireg područja Općine Centar. Proglas o nepoželjnosti JNA na teritoriji Bosne i Hercegovine je donesen 27 aprila 1992. i nema šta da takva vojska previ pokrete vojnih formacija i da traži oko državnih institucija. Naročito bez saglasnosti i pratnje MUP-a R BiH.
Dom JNA je u Starom Gradu i predstavljao je tačku koja je, uz komandu 2 vojne oblasti, kasarnu Jajce, Zmajevac i Faletići, bila prijetnja za grad po dubini. Ona je neutralisana 2 maja oko 11, 30 sati tako što su je branioci zauzeli. Tokom te akcije je poginuo Asaf Dzanić pripadnik B-101.Zarobljen je potpukovnik Bogoje Božinovski, načelnik Doma JNA, koji je tokom borbe ranjen i odmah je prebačen u Klinički centar na zbrinjavanje. Zarobljeno je također 11 vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka, mahom iz Vojvodine. Sutradan su svi oslobođeni, kupljena im sportska oprema, javili su telefonom svojima i dat im novac za putne karte do svojih kuća.
U međuvremenu JNA sa položaja oko grada intenzivno granatira uže jezgro grada, Baščaršiju naročito ali i oko zgrade Općine Centar i Predsjedništva.
U takvim okolnostima, par sati nakon, se Predsjedniku Izetbegoviću zbog sigurnosti nudi da avion u kojem se nalazi sleti na aerodrom u Beogradu umjesto u Sarajevu. On to odbija i slijeće na sarajevski aerodrom na kojem ga hapse i vode u kasarnu u Lukavicu, što branioci tumače na jedan a Milutin Kukaknjac na drugi način. Jedinice iz Starog Grada su svakako držale na oku i u okruženju Komandu 2 vojne oblasti JNA, odlučuju se za napad na nju sa ciljem da se zarobi njen komandant general Milutin Kukanjac. Napad je počeo u 18 sati i trajao je do oko 20 sati, i tokom napada gine Šefko Barudžija i pet policajaca rezervnog sastava iz stanice javne sigurnosti Stari Grad. Po zaustavljanju napada, prešlo se na pregovaranje u pogledu hapšenja legitimnog predsjednika države BiH Izetbegovića. Tokom noći 2 na 3 maj 1992 se pokušava postići dogovor o njegovom oslobađanju, a u jutarnjim satima se i postiže uz posredstvo UNPROFOR-a. Dogovor je glasio: da se Izetbegović vozilom UNPROFOR-a prebaci do Komande 2. vojne oblasti JNA. Da se iz kasarne preuzme general Kukanjac, i smjesti u isti transporter u kojem će se nalaziti i general UN-a Mekenzi, a zatim u području Skenderije da se razmijene Kukanjac i Izetbegović. Svi su prihvatili takav dogovor kao korektan.
Eto, to je u suštini najbitnije u vezi nekadašnjeg Doma JNA. Ako je potrebno, objavit' ću i imena i prezimena svih poginulih, zarobljenih i razmijenjenih aktera sukoba. Već smo to objavljivali na drugim temama.

Ne znam koji mi ... treba da se bavim sa izdajničkim karinašima, al' eto kad' se već ponudih da i to ispoštujem koliko imam volje. Pišaj ih.

PM72 wrote:

Ne znam koji mi ... treba da se bavim sa izdajničkim karinašima, al' eto kad' se već ponudih da i to ispoštujem koliko imam volje. Pišaj ih.

Zreo si za odmora,živci popuštaju ili godine stižu.Ja da sam ovo napisao...ali se slažem u potpunosti.

Sarajmen wrote:Ma da, u zdradi UPI-ja i glavnoj Pošti služili vojsku, valjda su pošli u kino ''Đuro Đaković'' da gledaju ''Rambo 2'' i da se iz Pošte jave telefonom svojim curama il' roditeljima. Poslije ih ''malo prenijelo'' .
A i oni što su bili u tenkovima i transporterima, zapravo su izašli u grad da umjesto erotskih časopisa vide živu žensku ljepotu i umjesto SDO-a pojedu slasnu peticu s lukom. Kajmaka su imali dovoljno i kod kuće.
Istina , na spisku je samo jedan vojnik iz Sarajeva , ne bi taj na raju rok'o nema šanse on je zapravo bio Valter infiltriran među njima.... pa i oni što sa Vraca krenuše su zapravo namjeravali da smire situaciju i oklopnjacima zapravo samo prestraše lokalne mangupe, oni iz kasarne Maršal Tito su preventivno rokali po svemu što se kreće i svom dužinom uz cestu po mangupima koji su pokušavali da stignu u pomoć Centru, pa su morali ići zaobilaznicom preko Velušića dok ih sa Vraca k'o na dlanu ''klasići'' Protivavionskim mitraljezom mole da ne idu tamo.
Trebalo je vjerovati u te momke da će izvršiti svoju obavezu i zakletvu, da će odbiti naređenje da ubijaju pa makar odmah časno i u zatvor išli, da se raja masovno ispaljuje sa aerodroma kako bi se zapravo vratila sa oružjem i branila zajedničke vrijednosti u gradu koji im je sve pružio , da će se oni upozoreni aktivisti vratiti sa prvomajskog okopavanja krompira na vikendicama i to sa zaihama hrane kako bi mogli duže pružati otpor barbarima.

To što se predhodno provodila sila , ubijanje i razaranje po Kupresu, Mostaru, Prijedoru, Bijeljini, Bosanskom Brodu, Krupi, Tuzla okružila, Višegrad, srušeni mostovi na Savi .... ma to je tamo negdje, nek' je u našem Rajvu mir.

Mir brate mir, Yutel ovo-ono...samo da rata ne bude.

Srne lažu, basne ne postoje.

Edin H. wrote:

PM72 wrote:

Ne znam koji mi ... treba da se bavim sa izdajničkim karinašima, al' eto kad' se već ponudih da i to ispoštujem koliko imam volje. Pišaj ih.

Zreo si za odmora,živci popuštaju ili godine stižu.Ja da sam ovo napisao...ali se slažem u potpunosti.

Mene je vise interesovalo koliko je nasih boraca zarobljeno u napadu na Komandu i poslije razmjenjeno. Znam da je jedan poginuo. Koliko sam cuo tukli su nase momke koji su bili zarobljeni.

A sto se spiska koji si objavio tice cini se da se radi o momcima na odsluzenju vojnog roka.

"Obišao sam cijeli svijet i posjetio mnoge ustanove i škole, ali ovakvu školu - po organizaciji, izgledu, opremljenosti, sastavu učenika i ljepoti - nisam vidio", rekao je Tito prilikom posjete ovoj Gimnaziji.

asurbanipal wrote:Vazdohoplovnu gimnaziju u Mostaru mogli su da upišu samo najbolji među najboljima. Budući piloti koji su dolazili iz svih krajeva bivše SFRJ, prolazili su strogu selekciju i tešku obuku. Zajedno su rasli i učili, a kasnije su njihove porodice živjele u istim zgradama.

U specijalnoj emisiji "Oko magazina", najuspješniji oficiri različitih nacionalnosti, prvi put govore o moralnim dilemama koje su tada imali, o pritiscima pod kojima su odlučivali i posljedicama koje su trpjeli oni, njihove porodice i njihove karijere, kada su izabrali zastavu pod kojom će da nastave da lete.