Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

na današnji dan je rodjen Stan Lee autor mnogih strip junaka i mozda jedan od najzasluznijih za globalnu popularizaciju stripova
......

Sretan mu rodjendan - 93.

[piupiu]

Nagradno pitanje:

Prepoznajete li melodiju koju u prethodnom snimku mozemo cuti od 2:18?

A-a. Odrično.

[John Cleese]

Nagradno pitanje:

Prepoznajete li melodiju koju u prethodnom snimku mozemo cuti od 2:18?

A-a. Odrično.

[John Cleese]

Mislio sam da ce se neko sjetiti, jer melodiju su, u Berliozovoj verziji, koristili i kao filmsku muziku (Isijavanje, U krevetu s neprijateljem).
(Neki tu verziju nazivaju parodijom, imajuci u vidu i da Berlioz nije mogao smislit' organiziranu religiju )

[John Cleese]

Da ne pogledah video, niko me ne bi mogao uvjeriti da ono sviraju dječica
Posebno Sen-Sansov koncert
E svaka im čast, nevjerovatni su

A, jesi primijetila u prvom videu da se takmičenje prenosi na TV-u i da se glasa za takmičare? Ruske "Zvezde granda" .

Sta zna Rus sta je turbofolk... i sta ce - udri po ozbiljnoj muziKi...

[petunija]

Da ne pogledah video, niko me ne bi mogao uvjeriti da ono sviraju dječica
Posebno Sen-Sansov koncert
E svaka im čast, nevjerovatni su

A, jesi primijetila u prvom videu da se takmičenje prenosi na TV-u i da se glasa za takmičare? Ruske "Zvezde granda" .

Nisam,
toliko su me opčinila dječica, slušala u nevjerici, ostalo ignorisala
Takmičenja su postojala i prije, samo što nije prenosila TV, sad je pritisak mnogo veći svako pokušava zaraditi na svemu

[petunija]

De Johny, uozbilji se malo, daj nešto veselije, ide NG
Ne znam da li sam ovo postavljala već, ako jesam oprostite/halalite
https://www.youtube.com/watch?v=c148z58LJ4k

[John Cleese]

De Johny, uozbilji se malo, daj nešto veselije, ide NG

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

I konsekventno...

[petunija]

Tooo Johny,
evo imam i ja ovaj divni trio:
https://www.youtube.com/watch?v=Pa58TdbRGJ4
a evo i još nešto,
https://www.youtube.com/watch?v=c3bHC8B5o-k
https://www.youtube.com/watch?v=GD3VsesSBsw

[John Cleese]

[piupiu]

Sretna i kulturna nam najnovija godinica!

[piupiu]

Vijetnamsko vodeno lutkarstvo

[piupiu]

Grad vonja na sarmu da ti se stuži!

Najglupja noć

Posli rata su počele fešte. Kako nam je rastao standard, tako i fešte. Šetan uveče rivon pred svaku novu s prijateljen Markom Damićen i gledamo šta se čini. Judi pustoše butige ka da je sudnji dan. A sutra ujutro grad je pust ka da je pomor.

Cio vonja na sarmu, da ti se stuži. U kantama za smeće po pola tuke, grdne one iste sarme, mesa, ribe, torte, strahota božja praznih boca.

I budjelari su prazni. I mladi svit se svadja. Po misec dana se spremaju za doček, šije se, kupuje novo, ide se kod frizera, glanca se, pitura ... ka da će doć nešto nevidjeno.

A što će doć? Ništa. Isti dan ka i juče.

Ostatak http://www.yugopapir.com/2013/12/novogo ... vonja.html

[piupiu]

Danas bi slavio 101. rodjendan ...

Branko Ćopić: Boja sljeza

Dok nemušti svijet bude slavio novu 2015. godinu, tačno u ponoćni sat, kada se 31. prosinac bude prelamao u 1. siječnja, zbit će se važan trenutak za povijest naših djetinjstva. Te noći navršit će se stoljeće od rođenja Branka Ćopića, pisca velikog, važnog i prokletog, koji nas je, više nego ijedan drugi, privodio užitku teksta i ovome životu koji živimo i živjet ćemo dok nas ima, bez obzira na sve prigodne statistike o kulturi nečitanja, tabloidna prenemaganja na temu kako narodu ne trebaju knjige, čežnjiva proroštva slabih i besplodnih hrvatskih pisaca kako književnosti dolazi skori kraj. Mogli bismo im odgovoriti naslovnom one, na hrvatski neprevedene zajedničke knjige Jean-Claudea Carrièrea i Umberta Eca: “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, ali čemu, kad za književnost, i to onu popularnu, općeraširenu, prosvjetiteljsku, koja od djece čini ljude, a ljude pretvara u djecu, koja pripitomljava zvijer u čovjeku, a čovjekolike štakore prepušta njihovoj visokoparnoj nenačitanosti, postoji argument nad svim drugim argumentima: Branko Ćopić.

Njegova djela su tokom školovanja u više navrata bivala u obaveznoj školskoj lektiri: Ježeva kućica, Orlovi rano lete, Magareće godine, Bašta sljezove boje. To nisu bile knjige za odlikaše, nego za učenike u problemima, s jedinicama iz matematike i iz vladanja, te za one koji, zapravo, ne vole izmišljene priče i ne čitaju školsku lektiru. Takvi bi se potajice, da ih ne vide, kasnije vrzmali oko dječjih knjižnica, posuđivali i čitali druge Ćopićeve knjige. A kasnije su, sve do danas, književnost mjerili prema Ćopiću, tražeći još nekoga takvog pisca, da ga cijelog pročitaju i prouče. I ti si, kojem se život odavno sveo na čitanje, pa svakodnevno tabiriš i mnoge teško prohodne knjige, dan-danas sklon da onu drugu, takozvanu žanrovsku, humorističku, avanturističku literaturu mjeriš mjerilom Branka Ćopića. Pa ako nije dostojna Ćopića, onda je ne čitaš. A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.

Pisao je poeziju po narodnoj matrici, osmerce, deseterce, dvanaesterce, koji bi se lako odguslali, i nije prema svom unutrašnjem zvanju bio pjesnik. Bolji je u basnovitim romanima za poslijevrtićki uzrast: “Doživljaji mačka Toše”, priča koja započinje dugim pasažom u kojem poljar Lijan nosi Tošu u vreći, da ga udavi u rijeci. Do danas ti ne uspijeva da tu scenu istisneš iz glave, na um ti pada u različitim prilikama, prema njoj mjeriš egzistencijalni užas glavnoga junaka, čitateljsku suživljenost s njim, napetost u iščekivanju katastrofe, vještinu pisca da neizbježivu katastrofu preusmjeri prema sretnom kraju. Kada bi se bavio savjetovanjem mladih pisaca, što ti, bezbeli, nije ni na kraj pameti, rekao bi im da, prije nego što započnu svoje mračne egzistencijalističke pripovijesti, obavezno pročitaju “Doživljaje mačka Toše”, jer će tamo naučiti što je egzistencija.

Knjige “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” Ćopićeva su Pionirska trilogija; zabavni avanturističko-ratni romani ranoga dječaštva, u kojima je pisac razvijao onu istu omamljujuću naraciju u slavu nestašnih godina kao i Mark Twain u “Tomu Sawyeru”. Bio si miran, u sebe zatvoren dječak, ugrožen vršnjačkom srdačnošću, i jedva si čekao da odrasteš, pa da se više ne moraš miješati s njima. Sve velike avanture djetinjstva, sve doista uzbudljivo dogodilo ti se dok si čitao Branka Ćopića.

“Magareće godine” sljedeća su faza: apologija seljačke naivnosti i zaplašenosti gradom, započinje strašnom scenom, kada glavni junak bježi glavom bez obzira pred užasom vlaka koji sve dimeći i pišteći nailazi iz tunela. Glavni junak, možda i herojska ličnost ovog romana je DDH, ili Dule Dabić Hajduk, nagluh i prostodušan (“Dule Dabić Gluvaja, selo Gornja Suvaja”), s jakim osjećajem za pravdu, rođeni gromobran za nevolje. Slijedio je Nikoletina Bursać, propedeutički roman jedne već sustale epohe, koji ti nije bio zanimljiv ni uvjerljiv, kao ni “Osma ofanziva”. Obje knjige Ćopić je napisao po narudžbi trenutka – što ne mora uvijek biti loše – ali se dječje i odraslo čovječanstvo u međuvremenu tako transformiralo da s tim knjigama nisi uspostavljao dublji odnos.

“Bašta sljezove boje”, pak, pripada istom tragičnom nizu djetinje književnosti dvadesetog stoljeća kao: “Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnára, “Rani jadi” i “Bašta, pepeo” Danila Kiša, ali i “Dućani cimetove boje” Brune Šulca. Sve ono bolno i snovito, između djetinjstva i kasnoga dječaštva, između oca i Auschwitza, između nedužnoga prijatelja Zije i Jasenovca, sva ona ludost, muški histerični napadi, otac koji u red vožnje nastoji upisati i prošvercati svu spasonosnu mudrost čovječanstva, djed koji ne razlikuje boje, daltonist je, ali pravednički gnjevan na svakoga tko bi prepravljao njegov svijet i ispravljao njegove boje, dječak Nemeček što umire od tuberkuloze, i jedno duboko more elementarne ljudske tuge, koje će na kraju potopiti svijet, sve to je dvadeseto stoljeće u knjižnici sjećanja u tvojoj glavi, i u knjizi u kojoj zajednički bivaju, stopljeni u jednoga pisca i jedan tekst: Molnár, Kiš, Šulc i Ćopić.

Slijede dvije sumorne i subverzivne partizanske knjige: “Prolom” i “Gluvi barut”, objavljene 1952. i 1957. “Prolom” je prevratnički partizanski roman, ideološki problematičan u svome vremenu, a odlično napisan. Da ga je pisao netko drugi, a ne duhoviti i bezazleni dječji pisac, vicmaher i stihoklepac naše revolucije, završio bi zbog te knjige u zatvoru. Godinama je i desetljećima Ćopić okajavao svoju pobunu, izigravao dvorsku ludu režima, uveseljavao drugove, pričao im viceve, a kolege velike pisce spremno je uvjeravao u svoju sveudiljnu beznačajnost. Bio je Ćopić protejska figura, prorok svih popularnih, ali manje značajnih i beznačajnih pisaca. Voljeli su ga, od srca, i Andrić i Krleža. I on je volio njih, tako da se s njima ne takmi i ne uspoređuje, niti da se njihovim mjerilom mjeri. Rado je taj genij iskazivao strahopoštovanje, tko god je od njega
strahopoštovanje očekivao.

Bio je tužni protagonist socijalističke epohe. Uveseljavao je društvo i svijet, usrećivao radne ljude i građane, a da njega nije imao tko da usreći ni razveseli. Ćopić jedini nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi. Poživio je u toj tami, tmastoj i ledenoj, u slutnji ludosti i besmisla, obećanja novog nacionalističkog klanja. Kažu da je bolovao od depresije, i da se zato 26. ožujka 1984. vinuo s onoga beogradskog mosta, koji svaki put automobilom prelaziš kada stižeš u ovaj grad. Dok se pred tobom rastvara Beograd, pred očima ti je, u glavi, prilika Branka Ćopića koji prekoračuje ogradu. Uvijek se njega sjetiš, mora tako biti.

Drugovi su voljeli njegove anegdote. U jednoj, 1941. mladi Branko, nakon prvih ustaških klanja, među Krajišnicima agitira za bratstvo-jedinstvo, protiv bratoubilačkog rata, i taman misli da je narodu nešto istumačio, kad li se javi neki njegov daljnji kum: “Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo.” Smijali su se, i ništa nisu shvatili…

Tebi je, međutim, draže i svakim danom sve bliže ono pismo Ziji Dizdareviću, kojim se otvara “Bašta sljezove boje”, one riječi u kojima svršavaju sve naše tuge, a naš poraz nalazi svoj konačni smisao. Piše Ćopić: “Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. (…) Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici. (…) Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…”

Zbogom, dragi moj…

Miljenko Jergović
15. 11. 2014.
http://www.jergovic.com/subotnja-matine ... ja-sljeza/

[Challenger__]

Grad vonja na sarmu da ti se stuži!

Najglupja noć

Posli rata su počele fešte. Kako nam je rastao standard, tako i fešte. Šetan uveče rivon pred svaku novu s prijateljen Markom Damićen i gledamo šta se čini. Judi pustoše butige ka da je sudnji dan. A sutra ujutro grad je pust ka da je pomor.

Cio vonja na sarmu, da ti se stuži. U kantama za smeće po pola tuke, grdne one iste sarme, mesa, ribe, torte, strahota božja praznih boca.

I budjelari su prazni. I mladi svit se svadja. Po misec dana se spremaju za doček, šije se, kupuje novo, ide se kod frizera, glanca se, pitura ... ka da će doć nešto nevidjeno.

A što će doć? Ništa. Isti dan ka i juče.

Ostatak http://www.yugopapir.com/2013/12/novogo ... vonja.html

A gdje naš, sarajevski Smoje? Nema da ga *ebeš.

[¤ jelena ¤]

i za muzičke numere i za tekstove.

I hvala za ovo Smojino, taman pošandrcah što ne mogu pročitat.


Nego....ljudi, srećna Nova 2016
želim Vam sreće i zdravlja, sreće i ljubavi, sreće i KULTURE, sreće i para.... i nešto za naučiti napamet:





Novogodišnja čestitka

Danas je prvi dan, početak.

Želim vam da vas ne boli ono što vas je bolelo
a da vas voli ono što vas nije volelo.

Želim da vam deca budu bolja od vas, da se
više vi hvalite njima nego oni vama.

Želim da vas dobro služe noge, da na njima
provedete veći deo nove godine, da imate više
posla nego vremena.

Želim vam da budete potrebniji drugima
nego oni vama.

Da želite i možete više nego što vam treba, a da
sve što vam pretekne podelite sa onima koji ne mogu
kao vi.

Nemojte uzimati mnogo više nego što dajete.
Mislite malo na one kojima će morati da uzmu
ono što vama budu dali.

Želim vam da dobijete stan ako ga nemate ili
da umete da se radujete ako ga već imate.
Da vam ono što imate ne bude manje od
onoga što nemate.

Želim vam, na kraju, da ova godina ima više sreće
sa vama nego prethodna!

Duško Radović

[John Cleese]

Dobro zdravlje i bezbroj sretnih trenutaka - sretna vam nova godina

[John Cleese]

[¤ jelena ¤]

[exliberal-ex]

Gopro svugdje....tek kad vidis ovako blizu mozes da shvatis koje je to umjece

[piupiu]

Safvet-beg Bašagić o preranoj smrti prvog bosanskog novinara Mehmeda Šakira Kurtćehajića

Prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini, – prvi domaći sin koji je pokrenuo prvi samostalni list u glavnom gradu svoje domovine – jest daroviti i poletni mladić Mehmed Šakir-ef. Kurtćehajić, vlasnik i urednik Gjulšeni Saraja.[1]

Mehmed Šakir rodio se u varošici Bijelo Polje (Akova) u Novopazarskom sandžaku godine 1261. (1845.).Otac mu Mehmed Emin bio je po zvanju kadija; služio je u nekoliko gradova po Bosni. Okupacija ga je kao kadiju zatekla u Bihaću, odakle je otišao u svoj zavičaj, gdje je kasnije i umro.

Naš Mehmed Šakir sve je škole svršio u Bosni. S tijem je dosta rečeno o njegovoj naobrazbi.

Nu poletnu duhu, kao što je bio Mehmed Šakir, i toliko je naobrazbe bilo dosta da zadivi i visoko obrazovane glave, da pokaže: šta može učiniti darovit mladić i bez srednjih i bez visokih škola, ako se još darovitosti pridruže volja i marljivost. Prednost okretna i polenta duha sastoji se u tome što sâm krči sebi put, što se kreće bez ičijeg vodstva, što se ne da sapeti u konvencionalne veze klasičnog i modernog ukusa; on ne trpi pravila, nego sâm po svome aršinu mjeri i kroji djela. Njegovo pisanje političkih, ekonomskih i poučnih članaka u Gjulšeni Saraju čisto je originalno, a jezik mu je – uza svu jednostavnost – jedar i klasičan; zato je i svratio na se pozornost diplomata i literata u Turskoj.

Ove tvrdnje posvjedočiće jedno kratko pisamce, koje je kao odgovor napisao Rešad-begu, koji mu je stavio nekoliko pitanja glede naobrazbe i dobe, jer niko u Carigradu nije vjerovao da jedan mladić Bošnjak bez visoke naobrazbe znade onako pametno pisati i vješto perom baratati. To pisamce glasi:

Primio sam Vaše patriotsko pismo. Pitate me za godine – jesam li izvan Bosne nauke slušao, ili nijesam – jesam li putovao po Evropi, ili nijesam – i jesam li imao priliku naučiti koji evropski jezik, ili nijesam? – Drage volje sve ću vam reći:

Ja sam u dvadeset i trećoj godini. Šta sam mogao naučiti? Otac me donekle podučio u osnovnim znanostima. U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić. Čitajući lijepe knjige domogao sam se opet ovdje osmanlijskog jezika i štila da nešto umijem napisati. Preko bosanske granice nijesam prelazio. Obnašao sam jednu-dvije državne službe u jedan-dva grada.

Moja je najviša želja da odem u Evropu. Budući da je u našim krajevima nauka sasma zanemarena, a u Evropi – ne znam: je li to prirođeno svojstvo naroda, šta li? – naprotiv, mnogo se goji i njeguje. Želja me vukla – makar bilo i sramota – da se barem u tuđoj zemlji na tuđem jeziku izobrazim kao čovjek. To mi nije u dio palo s dva razloga, i to: što imam ženu, a nemam najprečeg sredstva koje vodi do ljudske sreće, naime, oskudijevam s novcem, a to mi dvoje pravi zapreke.

Od ostalih želja nije mi bila mnogo manja želja da naučim francuski jezik, kojim se na Zapadu najviše govori. I to da naučim, nesmiljeni zulumćar, to jest “neimanje” nije mi dalo prilike. Samo slovenski znam, jer se ovdje najviše govori tijem jezikom.

Na Vašim bratskim simpatijama prama Gjulšeni Saraju (Sarajevskom cvijetniku) i prama gajretu da preko pisma nepoznata čovjeka upoznate… itd.

Eto to je živa i vjerna slika jedne poletne duše, koja bi daleko dotjerala da je sudbina prema njoj imala više milosrđa da joj obezbijedi dug život i pruži materijalne pomoći.

Pa uza sve to ipak je taj veliki talenat s Gjulšeni Sarajom ostavio trajan spomenik!

Mehmed Šakir bio je dvije godine urednik služebnog lista Bosne, a dvije i po godine kao vlasnik i urednik izdavao je Gjulšeni Saraj obnašajući ujedno čast načelnika glavnog grada Sarajeva, dok ga sušica ne prisili da ode na bečku kliniku i potraži lijeka nesmiljenoj boljetici. Vas trud i u ona vremena jako dugi put ostali su uzalud. Pomoći se nije moglo, jer nakon nekoliko nedjelja ispustio je u Beču veliku dušu 1870. u dvadeset i šestoj godini života. Njegovi zemni ostaci sahranjeni su u centralnom groblju, gdje se sada kopaju muslimanski vojnici.

Vijest o njegovoj smrti ne samo u Bosni nego i u cijeloj Turskoj izazvala je veliko saučešće. Otac mi je pripovijedao da mu je Arif Hikmet-beg Stočević kazivao, kad je došao brzojav u redakciju Ibreta da su Zija-paša, Kemal-beg, Suavija i on plakali kao djeca, i da ih je gubitak Mehmed Šakira više potresao nego li gubitak Beograda. Kolike je nade u njega polagala turska javnost – dobar je dokaz eto ta predaja.

* Safvet-beg Bašagi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Edicija “Bošnjačka književnost u sto knjiga”, BZk “Preporod”, Sarajevo 2007., str- 357-360.

[John Cleese]