Sarajevo je u svjetsku povijest ušlo jednim terorističkim aktom, kao zločinom koji je "potresao svijet" i uveo ga prije vremena u odavno planirani sukob dva imperijalistička bloka, odnosno Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge koje je 28. juna 1914. izvršio Gavrilo Princip, kao djelo grupe nacionalističkih i šovinističkih srpskih omladinaca, koje je službena historiografija decenijama slavila kao nekakav "nacionalno-revolucionarni" čin. Ovi su "nacionalni revolucionari" ustvari bili obični nadničari srbijanske vojne obavještajne službe.
Odmah poslije ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i nekim mjestima u unutrašnjosti zemlje došlo je do demonstracija protiv Srba, pa su mnoge radnje i drugi objekti srpskih trgovaca i građana demolirani i opljačkani. Vjerovatno da bi se opravdale što su svojim propustima pri organiziranju nadvojvodine posjete dozvolile da se zločin dogodi, gradske vlasti Sarajeva su čak prvog dana huškale neodgovorne elemente protiv Srba. Ugledni grarlanski političari i zastupnici Bosanskog sabora, dr. Jozo Sunarić, Serif Arnautović i Danilo Dimović su odmah posjetili zemaljskog poglavara Oscara Potioreka i tražili intervenciju kako bi se neredi i napadi na Srbe spriječili. General Potiorek je već 29. juna 1914. proglasio u Sarajevu prijeki sud. U obrazloženju ove odluke Zemaljska vlada je istakla da nije kriva za "nemile događaje" koji su snažno izbili kao neposredna reakcija na "žalosno zlodjelo". Vlada je spremna pružiti pomoć svima koji su se zbog progona i pljački našli bez životnih sredstava.
Nakon toga je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike i takvih postupaka prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je već 4. jula 1914. uputio apel Bošnjacima savjetujući "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine". Istog dana se oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji se našao pobuđen da jednom okružnicom pozove narod i svećenstvo da "u općoj tuzi i bolu" ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu "bližnjemu svome". Reis Čaušević je svoj apel proširio i kao "Proglas muslimanima" objavio u sarajevskom alhamiado listu "Jeni mishab" (Nova baklja), 24.jula 1914. Pored reisa Čauševića, sličnim su se apelima protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine oglašavali i drugi bošnjački politički, vjerski i kulturni prvaci i radnici, sve dok se to moglo objaviti u nekim od sarajevskih novina koje su po kratkom policijskom postupku svakodnevno obustavljane i zabranjivane. Prijeki sud u Sarajevu je ukinut već 26. jula 1914., dva dana pred objavu i početak rata.
Već prvih dana izbijanja rata nastupila su u Sarajevu i cijeloj zemlji teška vremena. Ratna dejstva na granici BiH i Srbije počela su prvom austrougarskom ofanzivom 12. augusta 1914. U četverodnevnoj bici na Ceru austrougarske jedinice su poražene i prisiljene da se 24. augusta povuku preko Drine nazad u Bosnu. Srpska vojska je odmah potom i sama prešla Drinu, marširajući preko istočne Bosne prema Sarajevu. Njoj su se ubrzo pridružile crnogorske čete koje su upale u istočnu Hercegovinu. Uz pljačkaške akcije u Podrinju i istočnoj Hercegovini, srpska i crnogorska vojska su počinile i više zločina nad muslimanskim stanovništvom. Sredinom septembra 1914. srpske i crnogorske čete su izbile na Romaniju i doprle do prilaza Sarajevu. Stanje je bilo kritično, pa je komanda sarajevskog garnizona izdala 18. septembra naredbu kojom je ograničeno kretanje građana i zabranjen svaki ulazak i izlazak iz grada bez posebne vojne dozvole. Na Romaniji su od 18. do 30. oktobra vođene teške borbe za odbranu samog Sarajeva kao zemaljskog glavnog grada.
Istovremeno je, dok su se još u Sarajevu čuli srpsko-crnogorski topovi sa Romanije, održano od 12. do 28. oktobra 1914. suđenje "mladobosancima", odnosno ubicama Franza Ferdinanda. G. Princip je kao i većina drugih učesnika u ubistvu Ferdinanda osuđen na 20 godina zatvora. Smrtnu kaznu kao maloljetnik nije mogao dobiti, jer je Austrija bila striktno pravna država u kojoj se punoljetstvo sticalo sa navršene 24 godine.
Slomom Srbije i Crne Gore u oktobru 1915, BiH se našla u pozadini. Frontovi Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bosanci mobilizirani u austrougarske regimente ginu i stradavaju po tim dalekim ratištima.
Ubrzo po izbijanju rata 1914. u Sarajevu je kao zemaljskom glavnom gradu zamro svaki javni politički život, što je bio slučaj ne samo u BiH, nego i u ostalim dijelovima Monarhije. Prvih mjeseci 1917. dolazi do oživljavanja političkog života u Monarhiji, posebno u vezi sa raznim državnopravnim odnosima, među kojima dominira jugoslavensko pitanje, kao pitanje stvaranja jedne jugoslavenske države. Najaktivniji na tom planu je dr. Anton Korošec, vođa Slovenske ljudske stranke, koji se zalagao za stvaranje jedne jugoslavenske države u okviru Monarhije njenim trijalističkim preuređenjem. On je u tom smislu tokom 1917. uspostavio intenzivne veze sa političarima u Zagrebu, Sarajevu, a posebno u Istri i Dalmaciji.
Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da će Austro-Ugarska izgubiti rat, građanski političari u njenim južnoslavenskim pokrajinama se u ogromnoj većini opredjeljuju za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu jugoslavensku državu. Početkom septembra 1918. došao je u kratku posjetu Sarajevu dr. Korošec, gdje je razgovarao sa vodećim bosanskim političarima i vjerskim poglavarima i predstavnicima. Najveći utisak na Korošeca je ostavio reisul-ulema Čaušević, koga je posjetio skupa sa dr. Jozom Sunarićem. Reis je tom prilikom rekao, da će "odobriti svaki čin koji će našem narodu donijeti slobodu", te da mu je lično "dosta naše vlade i turske i njemačke". Čaušević se istovremeno odlučno založio za saradnju svih Južnih Slavena i opću amnestiju.
U procesu smjene vlasti do koje dolazi u svim južnoslavenskim pokrajinama Austro-Ugarske, u Sarajevu je 31. oktobra 1918. konstituiran Glavni odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Za predsjednika Odbora je izabran ugledni sarajevski poduzimač Gligorije Jeftanović, a za potpredsjednike dr. Jozo Sunarić i dr. Halid-beg Hrasnica. Posljednji austrougarski zemaljski poglavar za BiH, general Stjepan Sarkotić predao je u Sarajevu l. novembra 1918. upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vijeća SHS za BiH. Samo dva dana kasnije, 3. novembra, Glavni odbor je imenovao Narodnu vladu za BiH, koja je odmah preuzela "poslove zemaljske uprave". Zbog općeg nereda i pravne nesigurnosti, do kojih je u tim prevratnim danima došlo u mnogim dijelovima zemlje, sastali su se 4. novembra 1918. kod Višegrada predstavnici Glavnog odbora SHS za BiH sa vojvodom Stepom Stepanovićem, komandantom druge srpske armije. Tu je postignut sporazum da druga srpska armija uđe u BiH i preuzme brigu o javnoj sigurnosti i održavanju reda i mira. Tako su već 6. novembra 1918. prve srpske jedinice ušle u Sarajevo.
Njihovim ulaskom nije spriječeno nasilje nad Bošnjacima kao muslimanima. Prevrat i dolazak "srpske vlasti" u BiH su mnogi shvatili kao otvoreni poziv na pljačku, otimanje zemlje, progon i likvidaciju muslimana. Položaj muslimana postao je neizdržljiv, o čemu su i u inostranstvo prodrli izvještaji. Tako je francuski novinar Charles Rivet prilikom boravka u Sarajevu februara 1919. razgovarao između ostalih i sa reisul-ulemom Cauševićem i taj je razgovor objavio u pariškom listu "Le temps" l. aprila iste godine. Iznoseći podatke o stradanjima muslimana "prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije", kojoj su se oni "spremali služiti svom dušom", Čaušević je naglasio, da "smo mi ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim". Oni bosanske muslimane smatraju "uljezima", zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević zahtijevao od predsjednika zemaljske vlade za BiH, Atanasija Šole, da "diskretno" zatraži od Čauševića da demantira izjavu pariškom novinaru, ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za njegovo penzioniranje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi tačni, radi se o čovjeku koji je 1914. štitio Srbe od progona.
Ujedinjenjem, odnosno proglašenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca l. decembra 1918, BiH je ušla u sastav jedinstvene jugoslavenske države, ali je još jedno duže vrijeme zadržala neke elemente i oblike svoje državnosti, čime je i Sarajevo ostalo u statusu zemaljskog glavnog grada. Narodna vlada za BiH je poslije l. decembra 1918. nastavila svoj rad kao Zemaljska vlada za BiH. Poslije donošenja Vidovdanskog ustava, 28. juna 1921., Zemaljska vlada je nastavila rad kao Pokrajinska uprava za BiH. Pošto je u aprilu 1922. donijet zakon kojim su u državi uspostavljene 33 oblasti, od kojih šest u BiH, to su centralne vlasti u Beogradu počele požurivati likvidaciju Pokrajinske uprave, cijeneći da je već krajnje vrijeme za dokidanje pokrajinskih vlada koje su, bez obzira na stalno smanjivanje njihovih nadležnosti, u narodu općenito smatrane kao vlade njegove uže historijske domovine. To nije odgovaralo intencijama režima da se u skladu sa odredbama Vidovdanskog ustava provede u državi potpuna unitarizacija i centralizacija cjelokupne uprave. Likvidacija Pokrajinske uprave za BiH pokazala se kao složen i kompliciran posao koji je potrajao skoro dvije godine. Poslovi Pokrajinske uprave za BiH su konačno u cijelosti likvidirani 25. februara 1924., čime je Sarajevo izgubilo atribute zemaljskog glavnog grada i svedeno na sjedište sarajevske oblasti.
Ta se sarajevska oblast podudarala sa nekadašnjim sarajevskim okrugom, u kojem je, prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini SHS od 31. januara 1921., živjelo 287.214 stanovnika. Od togaje 66.317 duša živjelo u samom Sarajevu kao gradu. U tom ukupnom broju je prema vjerskoj strukturi u gradu bilo 22.474 muslimana, 16.317 pravoslavnih,19.242 rimokatolika, 7.458 Jevreja, 470 evangelika, 160 grkokatolika, 29 ostalih i 16 bez konfesije ili nepoznato.
Prema posljednjem austrijskom popisu od 10. oktobra 1910. u Sarajevu je živjelo 51.919 stanovnika. To znači da se za deset ?odina, bez obzira na rat ili možda zahvaljujući upravo njemu, broj žitelja Sarajeva povećao za 27,7%. U gradu se u tom periodu povećao čak i broj muslimana, sa 18.460 u 1910. na 22.474 u 1921., mada se muslimansko stanovništvo u BiH brojčano smanjilo od 612.137 u 1910. na 588.173 u 1921. godini. Za deset godina se broj muslimana u BiH "smanjio za 23.964 duše.
U narednih deset godina demografski rast u Sarajevu se usporava. Prema drugom i posljednjem popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije od 31. marta 1931., u gradu Sarajevu su živjela 78.173 stanovnika. Povećanje u odnosu na 1921. godinu je iznosilo 17,9%. Vjersko-etnička struktura u gradu se nije znatnije izmijenila. Od ukupnog broja 78.173 gradskih žitelja, muslimana je bilo 29.649, pravoslavnih 18.630, rimokatolika 21.372 i evangelika 534. Pripadnika ostalih kršćanskih crkava bilo je 851, dok Jevreji u ovom popisu nisu posebno iskazani nego su ubrojani u ostale kojih je ukupno bilo 7.637, od čega najmanje 7.500 Jevreja. Rezultati popisa iz 1931. objavljeni su tek 1938, kada je već bio u toku progon Jevreja u nacističkoj Njemačkoj i nekim drugim evropskim državama, pa je Kraljevina Jugoslavija vjerovatno nastojala prikriti podatke o svom jevrejskom stanovništvu.
i onda nakon svega toga, dođe eNDeHazija i ustaška sranaj pa opet bošnje uradiše ispravno:
pa opet jebeste nam majku majcinu..