Forum Klix.ba

Banksy wrote:Ovaj ples je jedna od najomiljenijih, sigurno, uz I kad prođe sve, pjevaću i tad, i slične manje poznate.
Bitanga je čudesan album, a Bregović apsolutno duhovni otac popularne muzike ovih prostora i smiješno je to uopće dovoditi u sumnju. S takvim opusom, s tolikim brojem izvrsnih pjesama, s takvom konstantom kvalitete i takvom dugovječnošću, o uspostavljanju industrije i društvenim utjecajima, da ne govorimo. Oponašali su ga svi, mnogi priznavali za idola, gledali u njega k'o u televizor, od Houre koji ga je otvoreno slijedio i motao mu se oko nogu, P. Valjka koji ga je bukvalno prepisao svojom prvom pjesmom Prevela me mala..., Džonija koji je nepotrebno izgubio puno energije u borbi s njim, ne bi li ga nekako dostigao, a na koncu izmolio da mu producira album, Idole vrhunski isproducirao, Topić mu posvetio pjesmu, Vlatko se borio s njim dok nije shvatio da je takav, svoj, najbolji, itd. Uglavnom, svi su pokušavali da ga dostignu ili da mu se primaknu, a što su prije otkrivali istinu sopstvene autentičnosti i mirili se sa svojim tiražima i publikom, prije su postajali svoji i tako formirali karijere, mnogi opstali do današnjih dana, ukratko, većeg nemamo ...
edit: Uf, da, Pismo, vrh, možda najbolja njihova.

julisiz es grant wrote:

Banksy wrote:Ovaj ples je jedna od najomiljenijih, sigurno, uz I kad prođe sve, pjevaću i tad, i slične manje poznate.
Bitanga je čudesan album, a Bregović apsolutno duhovni otac popularne muzike ovih prostora i smiješno je to uopće dovoditi u sumnju. S takvim opusom, s tolikim brojem izvrsnih pjesama, s takvom konstantom kvalitete i takvom dugovječnošću, o uspostavljanju industrije i društvenim utjecajima, da ne govorimo. Oponašali su ga svi, mnogi priznavali za idola, gledali u njega k'o u televizor, od Houre koji ga je otvoreno slijedio i motao mu se oko nogu, P. Valjka koji ga je bukvalno prepisao svojom prvom pjesmom Prevela me mala..., Džonija koji je nepotrebno izgubio puno energije u borbi s njim, ne bi li ga nekako dostigao, a na koncu izmolio da mu producira album, Idole vrhunski isproducirao, Topić mu posvetio pjesmu, Vlatko se borio s njim dok nije shvatio da je takav, svoj, najbolji, itd. Uglavnom, svi su pokušavali da ga dostignu ili da mu se primaknu, a što su prije otkrivali istinu sopstvene autentičnosti i mirili se sa svojim tiražima i publikom, prije su postajali svoji i tako formirali karijere, mnogi opstali do današnjih dana, ukratko, većeg nemamo ...
edit: Uf, da, Pismo, vrh, možda najbolja njihova.

Pade mi na pamet i cjelodnevni koncert na stadionu JNA 22.09.1979. u Beogradu, gdje su pred 60-70 000 ljudi kao faktički predgrupe Dugmetu nastupili skoro svi koji su tada svirali rock...od ispisnika iz naftalina Miščevića, preko Yu grupe koja je svega par mjeseci ranije pljuvala Jugoton što svojoj najtiražnijoj instituciji Dugmetu poklanja pažnju, a zapostavlja genijalne uratke Yu grupe sa jedva dvocifrenim tiražima, pa do tada obećavajućih Galije, Generacije 5, Parnog valjka koji je konačno zakoračio kvalitetnijim stazama, pa do apsolutnog otkrovenja tog dana...klinaca iz Dubrave, Prljavog kazališta.
Ko god od njih tvrdi da ne duguje ništa Bregoviću i Dugmetu, laže ko pas.

Banksy wrote:

piupiu wrote:

Banksy wrote:Niđe veze, priča je u duhu romansiranih bajki gdje se prošlost pokušava prikazati boljom nego što je bila, jer Beograd je uvijek bio slab s talentom, ali patetično naložen na ''svjetske trendove'' što na kraju rezultira smiješnom, izvještačenom artificijelnošću (pleonazam, znam) gdje su gradska djeca i djeca vojnih lica u nekom svom malom iskreiranom zatvorenom krugu pokušavala imitirati svijet neopravdano ložeći sebe da su bolji od ostatka Srbije i Yu. Ono što je imalo talenta uglavnom je preselilo, a preživjeli koji su preuzeli društvenu i političku scenu, mahom pretvorili u salonce. Gledam Krstića nekidan, u YU je bio građanski rat i svi smo podjedanko krivi, treba pričati i o srpskim žrtvama, itd, bijeda, ukratko. Jedan od rijetkih koji je znao svjetski trend aplicirati u lokalnu sredinu i od nje napraviti hit bio je Oliver Mandić, itd, duga priča.
S druge strane, film im je bio vrhunski, od glumaca, reditelja, svih filmski radnika, vrh u bivšoj Yu. Ali muzika, rock'n'roll, uvijek su bili imitatori kratkog daha. Smiješno je vidjeti kako se grade patetični lokalpatriotski i nacionalni kultovi od realno tankog materijala, i to je tako u svemu i u svim sredinama, ne samo u vezi BG r'n'r-a, uvijek to izgleda tužno i smiješno ...

Baš nešto razmišljam o ovome i kontam kako je ta BG scena zapravo direktan rezultat tog otvaranja prema svijetu koje je počelo sredinom šezdetih, da se upravo na njemu može studirati kako je tekla 'estetska urbanizacija' vodjena duhom druge i treće SFRJugoslovenske generacije ... da se tu počinje očitovati otpor prema tradicionalnom, narodnom, seljačkom, domaćem, balkanskom, prema rakiji i kazanu, prema epskoj i socijalističkoj estetici ... što je, zapravo, svjedočanstvo koliko je Yu bila uspješna u stvaranju uslova da se već 20 godina nakon rata izrodi jedna generacija koja osjeća i uključuje se u zeitgeist i poistovjećuje se (muzički i na svaki drugi način) sa svojom generacijom van zemlje.

Mislim da se u Zagrebu to više očitovalo kroz lijepo šlagersko mittleeuropejstvo iako su oni prvi ufurali u Novi val, u Beogradu kroz buntovništvo Crnog talasa u prvoj generaciji, a poslije kroz urbanu kulturu New wavea, dok je Sarajevo uvijek imalo neku prizemniju, možda i tradicionalističkiju vibru prožetu narodnim duhom i kao takvo je iznjedrilo upravo ono što je bilo slušljivo široj domaćoj publici. A, definitivno si u pravu da i dan danas kad s Beogradjanima iz Kruga dvojke pričaš o sarajevskoj muzičkoj sceni dodje do nekog prćenja nosa, kao da se priča o najvećem šundu i nekoj tamo inferiornoj kulturi.

Problem s Beogradom je što je imao malo autentičnih, svojih, uspješnih autora i izvođača, a ta kultna gradska scena - El org. s najvećom uspješnicom klasičnom hopcup pop melodijom Igra r'n'r cela Jugoslavija i Idoli - Ti smoja čokolada, ja sam tvoja čokolada - bila tek kopija svjetskih trendova, kratkog vijeka trajanja, uz podršku medija u snažnom pokušaju da se izdignu na nivo koji realno nisu bili kadri dobaciti.
Zato je Riblja Čorba dobro prolazila, jer je imala podlogu u provincijskom r'n'r-u koji je uvijek bio autentičan, vitalan i lako prepoznatljiv na svim prostorima bivše Jugoslavije, zato je tako dugo i trajao. Problem Srbije i cijele Jugoslavije je s inspiracijom koja se neizbježno, da bi se bilo uspješno, morala crpiti sa svog tla, kako kažeš s rakije i kazana, iz seljačkih korijena svih nas, nekad u nekom koljenu, ako ne to, onda možda s Bg školom lakih pop jazz melodija nakon Dr. sv. rata s Kraljićem kao vrh. autorom ali izniklog na temeljima Bg preživjele građanštine ili Zg jazz s Petrovićem ili školom šansone Diklića i Špišića direktno naslonjenih na srednjeuropsko naslijeđe K&K monarhije, to je bilo autentično, to je opstalo i to je ono što vrijedi i dan danas. Dakle, to je problem s izvorom i autentičnošću, ispit na kojem su svi vještački odmah padali, kod publike sigurno, kod inteligentne, odrasle kritike također.

Drugi veliki problem muzike bivše Yu je želja da se postane slavan i bogat, a istovremeno zadrži svoj art, vrlo često zapravo kvazi art, to je bilo najbolnije. Bregović je vjerovatno to vrlo mlad skužio i time nije bio opterećen (neimaština koja ga je pragmatično tjerala ka profitu), dok je bilo bolno posmatrati Stefanovskog, recimo, kojem su prve dvije ploče bile briljantne, ali nije bilo statusa, novca i slave. U to vrijeme Dugme je već punilo stadione, a Steafnovski svirao u daleko manjim prostorima. Zato pravi Kao kakao i slične budalaštine gdje ne dobija očekivanu slavu, a gubi kredibilitet. Ili Dado Topić, nakon genijalnog Timea iz '72. odlazi u pop u Život učsvp gdje jednu pjesmu upravo posvećuje Bregoviću ''koji je prodao muziku'' - Ispovijest jednog Sarajlije - da bi završio s S. Milošević i ljigom Ti si princeza.
Kod svih bendova i izvođača exYu prostora postojala su dva problema - autentičnost, izvor i iskrenost da budeš ono što jesi, pa kako prođeš - prođeš, i hod po žici između popularnosti laganice i buntovne originalnosti po svaku cijenu. Malo ih je našlo balans u kojem su uspjeli reći tu neku svoju ideju kroz relativno prihvatljive melodije, a većina ostala zaglavljena tvrdoglavo u svom izričaju koji je, što je ključno, uglavnom slabo bio potkrijepljen talentom i idejom šta reći, pa se nastavilo jahati na niko me ne razumije šupljoj čime se redovno pokrivao taj manjak ideje i talenta, Stefanovski je recimo jedan od rijetkih koji je ostao svoj, a uspješan u mjeri koja mu je individalno dovoljna ...itd, u gužvi sam, pisaćemo se, zanimljivo je

edit: a što je Beograd prćio nos, to je ok, ko gubi ima pravo da se ljuti ...

dale cooper wrote:
Grozno je to što si Idole i Električni Orgazam svela na dvije pjesme. Autentičnost i vjernost "seljačkim" korijenima
su precjenjene stvari i nemaju neke veze sa kvalitetom muzike. Neki od najboljih svjetskih muzičara su pravili svoja najbolja djela
kada su se odmicali od takvih rigidnih pogleda na stvaranje muzike.

Banksy wrote:Ovaj ples je jedna od najomiljenijih, sigurno, uz I kad prođe sve, pjevaću i tad, i slične manje poznate.
Bitanga je čudesan album, a Bregović apsolutno duhovni otac popularne muzike ovih prostora i smiješno je to uopće dovoditi u sumnju. S takvim opusom, s tolikim brojem izvrsnih pjesama, s takvom konstantom kvalitete i takvom dugovječnošću, o uspostavljanju industrije i društvenim utjecajima, da ne govorimo. Oponašali su ga svi, mnogi priznavali za idola, gledali u njega k'o u televizor, od Houre koji ga je otvoreno slijedio i motao mu se oko nogu, P. Valjka koji ga je bukvalno prepisao svojom prvom pjesmom Prevela me mala..., Džonija koji je nepotrebno izgubio puno energije u borbi s njim, ne bi li ga nekako dostigao, a na koncu izmolio da mu producira album, Idole vrhunski isproducirao, Topić mu posvetio pjesmu, Vlatko se borio s njim dok nije shvatio da je takav, svoj, najbolji, itd. Uglavnom, svi su pokušavali da ga dostignu ili da mu se primaknu, a što su prije otkrivali istinu sopstvene autentičnosti i mirili se sa svojim tiražima i publikom, prije su postajali svoji i tako formirali karijere, mnogi opstali do današnjih dana, ukratko, većeg nemamo ...
edit: Uf, da, Pismo, vrh, možda najbolja njihova.

zg1911 wrote:kontam da i bandić ima sličan ukus.

eto dakle novovalci se furali na bregovića ne Curtisa, strummera, go4, talking headse itd. kakve se budalaštine ovdje pišu to je čudo

Banksy wrote:

dale cooper wrote:
Grozno je to što si Idole i Električni Orgazam svela na dvije pjesme. Autentičnost i vjernost "seljačkim" korijenima
su precjenjene stvari i nemaju neke veze sa kvalitetom muzike. Neki od najboljih svjetskih muzičara su pravili svoja najbolja djela
kada su se odmicali od takvih rigidnih pogleda na stvaranje muzike.

Nisam rekla vjernost seljačkim korijenima, nego vjernost sebi i onome što jesi, gdje je važno biti autentičan i iskren, jer publika to osjeti, kakogod da si vješt ili nevješt u reprodukciji, pročitaj ponovo.
Pokušaj ironije da dva benda koja su se tako tvrdo i žestoko furala na građansko, svjetsko, alternativno, moderno, kakogod, svedem na hit kojim završavaju koncerte ili ono što im je prodalo najviše nosača.

dale cooper wrote:

Banksy wrote:

dale cooper wrote:
Grozno je to što si Idole i Električni Orgazam svela na dvije pjesme. Autentičnost i vjernost "seljačkim" korijenima
su precjenjene stvari i nemaju neke veze sa kvalitetom muzike. Neki od najboljih svjetskih muzičara su pravili svoja najbolja djela
kada su se odmicali od takvih rigidnih pogleda na stvaranje muzike.

Nisam rekla vjernost seljačkim korijenima, nego vjernost sebi i onome što jesi, gdje je važno biti autentičan i iskren, jer publika to osjeti, kakogod da si vješt ili nevješt u reprodukciji, pročitaj ponovo.
Pokušaj ironije da dva benda koja su se tako tvrdo i žestoko furala na građansko, svjetsko, alternativno, moderno, kakogod, svedem na hit kojim završavaju koncerte ili ono što im je prodalo najviše nosača.

Šta god to značilo?

Šta je loše u tome što neko ima građanske, svjetske i moderne poglede na svijet i muziku?

Banksy wrote:
Zato je Riblja Čorba dobro prolazila, jer je imala podlogu u provincijskom r'n'r-u koji je uvijek bio autentičan, vitalan i lako prepoznatljiv na svim prostorima bivše Jugoslavije, zato je tako dugo i trajao.
onda možda s Bg školom lakih pop jazz melodija nakon Dr. sv. rata s Kraljićem kao vrh. autorom ali izniklog na temeljima Bg preživjele građanštine ili Zg jazz s Petrovićem ili školom šansone Diklića i Špišića direktno naslonjenih na srednjeuropsko naslijeđe K&K monarhije, to je bilo autentično, to je opstalo i to je ono što vrijedi i dan danas.

Banksy wrote:
Zato je Riblja Čorba dobro prolazila, jer je imala podlogu u provincijskom r'n'r-u koji je uvijek bio autentičan, vitalan i lako prepoznatljiv na svim prostorima bivše Jugoslavije, zato je tako dugo i trajao.
onda možda s Bg školom lakih pop jazz melodija nakon Dr. sv. rata s Kraljićem kao vrh. autorom ali izniklog na temeljima Bg preživjele građanštine ili Zg jazz s Petrovićem ili školom šansone Diklića i Špišića direktno naslonjenih na srednjeuropsko naslijeđe K&K monarhije, to je bilo autentično, to je opstalo i to je ono što vrijedi i dan danas.

Banksy wrote:

zg1911 wrote:kontam da i bandić ima sličan ukus.

eto dakle novovalci se furali na bregovića ne Curtisa, strummera, go4, talking headse itd. kakve se budalaštine ovdje pišu to je čudo

Naporan si, a jako mlad i plitak k'o tanjur. Sad već smaraš, prođi me se.

Banksy wrote:Iako nemam nijedan Čorbin album, a Idole sam slušala i redovno kupovala (kao i EO i ŠA), s ove vremenske distance i s ovim godinama, glede iskrenosti, autentičnosti, originalnosti, poštenja, Čorba je tu daleko, daleko ispred njih. O Bg muzici i toj napuhanoj, isforsiranoj, a u suštini ispraznoj ''art'' sceni blazirane funkcionerske omladine glavnog grada osamdesetih prošlog stoljeća, već sam pisala jučer, zaista nema smisla da se ponavljam, ne zamjeri.

Banksy wrote:

zg1911 wrote:kontam da i bandić ima sličan ukus.

eto dakle novovalci se furali na bregovića ne Curtisa, strummera, go4, talking headse itd. kakve se budalaštine ovdje pišu to je čudo

Naporan si, a jako mlad i plitak k'o tanjur. Sad već smaraš, prođi me se.

Banksy wrote:Autentičnost i iskrenost su skoro ključni, emocija i energija interpretacije jednako važni, ako toga nema, zaboravi.
Iako nemam nijedan Čorbin album, a Idole sam slušala i redovno kupovala (kao i EO i ŠA), s ove vremenske distance i s ovim godinama, glede iskrenosti, autentičnosti, originalnosti, poštenja, Čorba je tu daleko, daleko ispred njih. O Bg muzici i toj napuhanoj, isforsiranoj, a u suštini ispraznoj ''art'' sceni blazirane funkcionerske omladine glavnog grada osamdesetih prošlog stoljeća, već sam pisala jučer, zaista nema smisla da se ponavljam, ne zamjeri.

dale cooper wrote:

Banksy wrote:Iako nemam nijedan Čorbin album, a Idole sam slušala i redovno kupovala (kao i EO i ŠA), s ove vremenske distance i s ovim godinama, glede iskrenosti, autentičnosti, originalnosti, poštenja, Čorba je tu daleko, daleko ispred njih. O Bg muzici i toj napuhanoj, isforsiranoj, a u suštini ispraznoj ''art'' sceni blazirane funkcionerske omladine glavnog grada osamdesetih prošlog stoljeća, već sam pisala jučer, zaista nema smisla da se ponavljam, ne zamjeri.

Izvini, ali nisi napisala ništa sadržajno o toj kako nazivaš Bg art sceni osim zamjerke na njihov tobožni privilegovani background kao da to ima bilo kakve veze sa kvalitetom muzike koju su stvarali. Joe Strummer je bio sin Britanskog diplomate. Je li to umanjuje značaj onoga što je uradio sa Clashom?

Banksy wrote:

dale cooper wrote:

Banksy wrote:Iako nemam nijedan Čorbin album, a Idole sam slušala i redovno kupovala (kao i EO i ŠA), s ove vremenske distance i s ovim godinama, glede iskrenosti, autentičnosti, originalnosti, poštenja, Čorba je tu daleko, daleko ispred njih. O Bg muzici i toj napuhanoj, isforsiranoj, a u suštini ispraznoj ''art'' sceni blazirane funkcionerske omladine glavnog grada osamdesetih prošlog stoljeća, već sam pisala jučer, zaista nema smisla da se ponavljam, ne zamjeri.

Izvini, ali nisi napisala ništa sadržajno o toj kako nazivaš Bg art sceni osim zamjerke na njihov tobožni privilegovani background kao da to ima bilo kakve veze sa kvalitetom muzike koju su stvarali. Joe Strummer je bio sin Britanskog diplomate. Je li to umanjuje značaj onoga što je uradio sa Clashom?

Beogradskim gimnazijskim drugarima građanske više klase centra Beograda od roditelja socijalističkih funkcionera i (veliko)srpskih akademika - Šaperima, Krstićima, Tadićima, Mojsilovićkama, Bećkovićki i sl. - rock'n'roll je bio faza, prolazni hir, logičkim slijedom naredna igračka nakon zvečke i vozića, nikome od njih muzika nije bila primarna, tek prolazna faza, poza i malo šminke, i niko od njih nije ostao u poslu, znamo ih sve redom, da ne idemo poimenice kroz generaciju ko su i gdje su, prestižni producent Bregović, jedna ploča dvije i fajront.
Bregović, Mića, Zoka Redžić, Tifa, Bebek, svi oni oru i revu i danas jer to su oni, 100%, od rođenja, preko tinejdžerskih tezgi po Italiji, prvih rock bendova davnih šesdesetih, cijeli put od siromaha, tezgaroša, buntovnika, sve do danas i tako do zadnjeg daha, bog ih je zato dao i ne znaju ništa drugo i drugačije. Misliš li da su sve te godine ulupane bezveze i da se to ne vidi i ne osjeti, da to publika ne razumije, bar na intuitivnom nivou, šta je original šta fake?

julisiz es grant wrote:

Banksy wrote:
Beogradskim gimnazijskim drugarima građanske više klase centra Beograda od roditelja socijalističkih funkcionera i (veliko)srpskih akademika - Šaperima, Krstićima, Tadićima, Mojsilovićkama, Bećkovićki i sl. - rock'n'roll je bio faza, prolazni hir, logičkim slijedom naredna igračka nakon zvečke i vozića, nikome od njih muzika nije bila primarna, tek prolazna faza, poza i malo šminke, i niko od njih nije ostao u poslu, znamo ih sve redom, da ne idemo poimenice kroz generaciju ko su i gdje su, prestižni producent Bregović, jedna ploča dvije i fajront.
Bregović, Mića, Zoka Redžić, Tifa, Bebek, svi oni oru i revu i danas jer to su oni, 100%, od rođenja, preko tinejdžerskih tezgi po Italiji, prvih rock bendova davnih šesdesetih, cijeli put od siromaha, tezgaroša, buntovnika, sve do danas i tako do zadnjeg daha, bog ih je zato dao i ne znaju ništa drugo i drugačije. Misliš li da su sve te godine ulupane bezveze i da se to ne vidi i ne osjeti, da to publika ne razumije, bar na intuitivnom nivou, šta je original šta fake?

Upravo to sam htio da napišem. Niko od novovalaca nije imao AUTENTIČNU ROCK BIOGRAFIJU i smatrao rock više od faze u svom životu.
Upravo nedostatak iskrenog rock izričaja koji može izaći samo iz životnog iskustva, koštao je i Korni grupu, kao pravu prethodnicu beogradskog šminkeraja.
Bregović i drugovi sa 17 sviraju u striptiz baru, sa 20 tezgare u Italiji, žive kao carevi i kao prosjaci...i kad se vrate u Sarajevo, ne posvećuju se studijama i građanskim zanimanjima, nego se vraćaju gitarama.
Mića Vukašinović ide na "izvor", u London, samo da sluša rock i uči...ostaje 3 godine.
Bora kao srednjoškolac sa drugovima provaljuje u stanove po Čačku da bi imao novca da kupi instrumente.
Dadu Topića i njegovo vječito gastarbajterstvo da ne pominjem.
Iskreno, mnogi bi "autentični" rock umjetnici i na zapadu ubili da imaju ovakve "bisere" u svojim biografijama.

dale cooper wrote:
Gdje majke vam možete saznati bilo šta o Goranu Bregoviću u njegovim pjesmama? Koje su bile šablonski
klišeraj standardne rock'n'roll tematike seksa, ljubavi i lumpovanja. Čak su im tekstove za najbolje ljubavne pjesme pisali
drugi. Jebote, neki dan Bregović kod Stankovića priznaje da ga je Jugoton 10 dana šopao kokainom u Londonu da bi
ostao budan i fokusiran, jer nije imao inspiracije da dovrši tekstove pjesama, a rokovi su se bližili. I govorimo
o nekoj iskrenosti u pjesmama.

dale cooper wrote: Koje su bile šablonski
klišeraj standardne rock'n'roll tematike seksa, ljubavi i lumpovanja. Čak su im tekstove za najbolje ljubavne pjesme pisali
drugi.

julisiz es grant wrote:

dale cooper wrote:
Gdje majke vam možete saznati bilo šta o Goranu Bregoviću u njegovim pjesmama? Koje su bile šablonski
klišeraj standardne rock'n'roll tematike seksa, ljubavi i lumpovanja. Čak su im tekstove za najbolje ljubavne pjesme pisali
drugi. Jebote, neki dan Bregović kod Stankovića priznaje da ga je Jugoton 10 dana šopao kokainom u Londonu da bi
ostao budan i fokusiran, jer nije imao inspiracije da dovrši tekstove pjesama, a rokovi su se bližili. I govorimo
o nekoj iskrenosti u pjesmama.

Pa to što te Bregovićev način rada iznenađuje, govori da jako malo znaš o njemu, a usuđuješ se donositi krajnje sudove. Opštepoznato je da je Bregović tekstove pisao u zadnjem času, često kad su matrice već nasnimljene...to je sam priznavao u intervjuima iz tog doba, tome su svjedočili i novinari koji su ih pratili na snimanjima.
Pjesme nisu nužno autobiografske ispovijedi. Nije svako Dado jebeni Topić.
Ja iz Bregovićevih tekstova mogu razabrati i sentimentalnost i kajanje i nesigurnost i hedonizam i buntovništvo i boli-me-briga za sve stav...ovisno o pjesmi.