Dešavanja u Srbiji

[vee-jay]

Jao ljudi i vi ste nasli koga cete citirati Lukovica smrdonju....

i narkomana i pedera i ....

[pici]

Jao ljudi i vi ste nasli koga cete citirati Lukovica smrdonju....

ev i tebi tufaHija za smiriš živce i nosikirice

[pici]

Jao ljudi i vi ste nasli koga cete citirati Lukovica smrdonju....

ev i tebi tufaHija za smiriš živce i nosikirice

Od cega se prave tufahije, kakav im je ukus?

pitaj glavnog kuHara Zoomketa

[anastasija]

Ma ne stvarno, taj za jezik da se ujede otrovao bi se
Ne nerviram se ja uopste.
Tufahija? Ma daj kakva tufahija, hocu onaj lokum od Klasa.

[anastasija]

Od cega se prave tufahije, kakav im je ukus?

Imas jabuku ispeces je napunis slagom i orasima i to je to.

[pici]

"ozbiljna politika i ambis"


Elita gora od rulje (2)
Prošlost jedne iluzije
Piše: Mirko Kovač



Povodom nove knjige Mirka Kovača “Elita gora od rulje”, Viktor Ivančić je napisao: “Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti. Mirko Kovač svojim tekstom ulazi u ‘materiju’ kao što se skalpelom prodire u gnojno tkivo, a ‘materija’ je, uz sve svoje različite manifestacije, uvijek ista: odnos umjetnosti i ideologije, bardova nacionalne kulture i nositelja političke sile, književnika i moćnika, ili - u nemalome broju slučajeva - jednih te istih. Danas nema pisca koji bi, plemenskim zakonima usprkos, bio u stanju superiornije od Kovača podrivati nacionalne mitove i raskrinkati kulturne pogone za proizvodnju zla. Blistavim stilom, nenadmašnom erudicijom i polemičkom lucidnošću, on se bavi svojevrsnom razgradnjom spomeničke baštine. I baš zbog toga što nema uzmaka, što sa svake stranice frcaju krhotine i izbijaju autentični totalitarni mrakovi, Mirko Kovač sastavlja jedinstvenu posvetu ljudskom dostojanstvu i težnji za slobodom, na način koji nema premca u suvremenoj europskoj književnosti”. Iz knjige “Elita gora od rulje” (izdanje “Frakture”), uz dozvolu autora, prenosimo nekoliko poglavlja

Iz toga društva nekadašnjih praksis-filozofa i otpuštenih sveučilišnih profesora, Dragoljub je Mićunović ponajviše uzletio u visoku politiku koju filozofski shvaća kao obnašanje vlasti, premda će Jacques Rancière lijepo reći "da politika nestaje onog časa kad se poistovjeti s vlašću i kad grabi da je što više posjeduje". Pa ipak se taj marksist vinuo do odgovornih dužnosti, ali ambicije su mu bile postati predsjednikom Srbije, pa se natjecao na izborima 2003. godine i doživio "ponižavajući poraz", kako su novine pisale. Skloni mu intelektualci smatrali su ga dobrim kandidatom u "pogrešno vrijeme i na pogrešnim izborima". On se izjašnjavao kao reformator i demokrat, osuđivao je "ekstremni nacionalizam", nije previše petljao s popovima, niti se u svakoj prilici javno križao kao Koštunica, čak ga je svojedobno nerviralo što je Đinđić koketirao s crkvom i jeo pečeno volovsko meso na Palama. Dragoljub Mićunović kaže da se u ovom času nalazi na "lijevom centru"; bit će to neki njegov odmak od ljevice i onoga što sam naziva "intelektualnim narcizmom". On želi reći da je sada realist, te da je i svijet oko njega realističan, a dijalektika utopije prošlost. Nije toliko važno što ne zna gdje se točno nalazi taj lijevi centar i što svaki put lunja ulicama da bi ga pronašao. "Centar vam je ravno, do njega možete stići lijevom ili desnom stranom, tako je svejedno", reći će dobronamjerni građanin.

Mićunova vlastoljubivost išla je naruku onima koji su kritizirali praksisovce da su oduvijek željeli samo vlast. Jedan od tih kritičara je i filozof Petar Živadinović koji se, nakon što ga je Milošević s početka devedesetih godina opozvao s mjesta direktora Kulturnog centra u Parizu, našao s nama u Liberalnom forumu, jednoj neformalnoj grupi "besposlenih i anacionalnih intelektualaca", kako je pisao jedan frfljavi beogradski novinar. Živadinović sada tvrdi da zbog praksisovaca "danas nemamo ni stranke, ni lidere, ni demokratiju, ni začetke građanskog društva, već imamo glumce umesto političara i politikantsko pozorište umesto ozbiljnog političkog života", te dodaje kako su oni "zamerali Brozovoj vlasti da je izneverila ideale socijalizma, a kada su, osamdesetih godina, došli na vlast, onda su se pokazali gorima od Broza". Teško je povjerovati da su praksisovci krivi i odgovorni za sadašnje paralize ovih društava. Osobno mi je Živadinović drag, ali se bojim da je precijenio utjecaj filozofa na jad i čemer naše zbilje koja uvijek nepogrešivo bira ono što je najgore. Bilo bi doista odlično da su praksisovci pripremili društvo u slučaju propasti komunizma, ali ne vjerujem da bi to mogli čak i da su precizno znali dan i sat te havarije, jer oni i otprije nisu ništa obećavali, nego su samo maštali. Njihova je filozofija zapravo utopijska imaginacija i to joj daje draž poetičniju od bilo kakve političke prakse


Marksističko vlastoljublje: Dragoljub Mićunović

Ne znam jesu li praksisovci ijednom pozvali u svoju Korčulansku ljetnu školu, primjerice, Martina Heideggera, a ako jesu, što nije dolazio? Ili se izgovarao na starost i bolest, a možda i na to da nije bio marksist? Ili se nije moglo prijeći preko toga što je čovjek nakratko bio pristaša nacional-socijalizma? Unatoč raznim zavrzlamama, trebalo ga je barem izvesti u neku konobu na škampe i čašu vina, i na taj način ukazati čast starom profesoru i genijalnom filozofu, to prije što su neki praksis-filozofi smatrali da bi se Heidegger u mnogim stvarima slagao s Marxom. Pa ipak, nije to onda bilo posve lako, nije bilo dovoljno prijeći vlastiti prag tolerancije, a uza sve, moralo bi se u takvo što uvjeravati financijere ljetne škole, te napredni korčulanski puk koji bi digao frku što se na njihovu otoku ugošćuje i šepiri "Hitlerov filozof".

Ali eto, povijest se poigrava, stalno nešto kombinira, mijenja pozicije, pravi obrate, pa je nekom svojom dijalektikom dovela i gorde Korčulane dotle da bi danas bili sretni da se kuga marksizma nikad nije širila njihovim otokom, te da jedino žale što ih onda nije barem jednom pohodio "Hitlerov filozof", budući da su oduvijek bili heideggerovci, jer da jest sada bi mu digli spomen ploču na zgradi gimnazije. I ne bi to bila greška, jer ako na Braču dobiva poprsje stanoviti Hans-Dietrich Genscher, a hrvatski gradovi kite se imenima ulica ratnih zločinaca, onda bi spomenik Heideggeru bio tračak svjetla u mraku duha. Naposljetku, marksisti su, posebice zagrebački, a prije svih prof. Gajo Petrović, ponajviše učinili da se Heidegger, unatoč nekim ideološkim dvojbama, što više uvede u naš filozofski život, a taj podatak osporava kritiku onih koji tvrde, kao, primjerice, Pero Živadinović, da su praksisovci "upropastili filozofiju zato što su je svodili na političku filozofiju".

I ne samo Živadinović, nego i još neki liberalni politolozi gotovo uvijek potežu te praksis-filozofe da bi dokazivali kako je njihov obrat logičan slijed, jer "jedna dogma s lakoćom završava u drugoj", te da je marksistu uvijek bliži totalitarizam nego demokracija. Zaga Golubović tvrdi da su samo neki filozofi "švercali vlastite živote", dočim je, veli ona, "veći broj praksisovaca ostao veran kritici autoritarnih režima i neobuzdanog nacionalizma". Dakako, njihovi se kritičari ne slažu i tvrde da "oni nemaju pravo na poziciju moralnih ekskluzivista". Primijetio sam da čak i oštri kritičari poput Golubovićke i Popova rabe nekakve eufemizme pa govore o "neobuzdanom nacionalizmu" ili "pervertiranom nacionalizmu"; biva da je nacionalizam OK kad ne bi bio neobuzdan i perverzan.


Iz dogme u dogmu: Petar Živadinović

Svojedobno je (1988. godine) i ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić, filozof i Habermasov đak, kritizirao praksisovce i njihov "revolucionarni misticizam", ali s tih pozicija kritike su ipak bile oprezne i blage, ponajprije prema onim praksisovcima koji su se već šuljali oko zgrade SANU u koju bi radije stupili kao nacionalisti nego kao marksisti, premda u početku nisu htjeli čuti da kod njih ima bilo kakvih nacionalističkih natruha, ksenofobije, nesnošljivosti prema drugima, mržnje i sl., samo su skromno tražili da se "srpsko pitanje" pravedno postavi usred antisrpskih koalicija i zavjera. Imali su i svoje akademike na poslu oko Memoranduma SANU. Pa ipak su tada počele letjeti zlobne strelice iz beogradskih klubova uperene mahom protiv hrvatskih filozofa, ali i svojih koji su se opirali nacionalizmu. Hrvatskim kolegama predbacivala se učahurenost u praksis-filozofiji, šutnja kao povijesna činjenica te inteligencije, lijenost duha u stvarima čišćenja ostataka titoizma, slaba aktivnost u "produbljivanju demokracije", itd., a sve je to činjeno pod krinkom zalaganja za demokraciju i ljudska prava ispod koje se kesio "srpski nacizam", da se poslužim točnim terminom R. Konstantinovića.

Pisale su se razne peticije, bilo je u njima dobrih poteza, poput zahtjeva za ukidanje "delikta mišljenja", ali i posve suvišnih koji su smišljani kao provokacije. Jedna takva peticija, negdje sredinom osamdesetih godina, bila je ona o Titovoj štafeti "kao civilizacijskoj sramoti", koja se i nadalje nosila za maršalov rođendan kao čestitka, iako više čovjek nije bio živ. Bilo mi je ponuđeno da potpišem tu peticiju, ali sam odbio; otada su mi sve češće prišivali etiketu da sam "režimski pisac", što u praksi nikako nisam mogao biti, jer je moja pozicija uvijek bila na istom mjestu, pozicija autsajdera. Ali čak i da sam želio uz režim, ne bi me komunisti htjeli; kod njih sam uvijek slabo stajao, a kod nacionalista sam bio omražen, što mi je doista godilo. Za vladavine nacionalista objede su dostigle neslućene razmjere, ali više nije išlo da sam režimski, jer režim su bili oni, nego sam ispao kriptokomunist, strani plaćenik, ili čak "okorjeli ustaša", kako je pisala jedna beogradska novinarka, u posljednje vrijeme i književnica, u Telegrafu, od 12. prosinca 1995, dok me Ćosić Dobrica u nekim svojim nadrljanim i isfoliranim dnevnicima naziva "srpskim ustašom", ma što to značilo.

Dakle, nisam potpisao peticiju o ukidanju štafete, ne zato što sam nešto žalio za takvim običajem, nego stoga što su tvorci peticije naglašavali da je to suštinsko pitanje i uvjet za demokraciju, a zapravo su pridobivali raju željnu rušenja nekih tabua, pa je to bio samo uvod u populizam. Također, nerviralo me što su mnogi potpisnici do jučer uživali upravo u tim prizorima sa štafetom, a neki od njih pisali scenarije za 25. maj. Moje je stajalište bilo da će demokracija sama eliminirati tu vrstu političkog folklora, sve obrede i magije totalitarnog nasljeđa, pa i štafetu kao opće mjesto veličanja kulta ličnosti. Bio sam uvjeren da takve peticije samo zamagljuju nešto mnogo bitnije, kao, primjerice, nacionalizam koji je upravo tih dana osvajao svojim fantazijama i snovima o veličini, a sada znamo do čega je sve doveo. To su bili razlozi što sam ih predočio jednom mom prijatelju koji me nagovarao da potpišem taj "povijesni dokument" - danas mi je drago što u tome nisam sudjelovao. Taj moj prijatelj tada je uhićen i jedini osuđen na 18 mjeseci zatvora, a da ga nitko iz te grupe, za cijelo vrijeme izdržavanja kazne u Požarevcu, nijednom nije posjetio ili mu barem poslao nekoliko narandži. Istina, nitko nije znao čime se taj čovjek bavi, premda su ga svi zvali doktor, a kako je bio moj prijatelj, ja sam ga prihvaćao takvim kakav je, bio je izuzetno drag i pametan, ali je bitno da nisam nasjeo na laži filozofa Tadića da je taj čovjek, moj prijatelj i njegov pristaša, agent, jer taj je "agent" odležao tamo gdje filozof nikad nije kročio.


Neprijatelj broj jedan: Štafeta mladosti

I dok su u beogradskim duhovnim ćumezima prvi guslači praksis-filozofije udarali u žice Miloševićeva populizma, dotle su zagrebački praksisovci ostali na svojim pozicijama, dosljedni u svemu onome što su zastupali cijelog svog života, iako se više nisu pozivali na Marxa, jer od njegova autoriteta, u ovakvoj kulturi i duhovnom ozračju, nije više ostalo ništa. U vrijeme Tuđmanova nacionalizma bilo je poželjno vaditi sablju na Marxa kao da je osobno bio diktator i tlačio ove narode. Nije on bio diktator, ali jest njegova ideologija - reći će svaki prosječni antimarksist. Marxa su nijekali svi, pa i neki vajni doktori marksizma koji su jednom lagodno živjeli od te znanosti. Praksisovci nisu imali potrebu braniti filozofa, bilo bi to gubljenje vremena s budalama; ta su "gigantska leđa", kako Chesterton naziva Marxa, predmet proučavanja na svim svjetskim sveučilištima, ali oni su bespoštedno i s rizikom kritizirali hrvatski primitivni nacionalizam utjelovljen u Tuđmanu i ustaštvu, ali i "malograđansku ljubav spram hrvatstva", kako bi to rekao Krleža.

Još je bio živ diktator, sljedbenik Luburićeve "ideologije smrti", kako D. Hudelist, Tuđmanov biograf, danas razotkriva uzore i ideale svojega junaka, kada se toj grotesknoj pojavi rugao filozof Milan Kangrga ismijavajući u Feralu zagorskog seljačića koji se razmetao antisemitizmom i o tome razglabao u svojim besmislenim knjižurinama, da bi to, kad je bio primoran, brisao i polizao. Pa ako je netko takav tvorac države, onda je u nju ugradio prijetvornost, nemoral, korupciju, laž. "Laž je postala 'domoljubno-domovinska' kategorija najviše vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako što kaže da će 'i lagati za svoju državu, ako treba'", veli Kangrga. Takvi su biseri još davno ispadali iz usta srpskog nacionalista Bećkovića koji je rekao: "Više želim sa svojim narodom biti na pogrešnoj strani, nego s njegovim dušmanima na pravoj". Nacionalisti ne moraju nužno potkradati jedni druge, njihovi nagoni vuku ih na isto, a njihova filozofija izvire iz nagona. Fikcija o domovini iznad je istine i svakog kriterija, a onda se jednog dana svi čude kako su tako nisko pali i tko im je to nametnuo civilizacijski mrak.

Kangrga je govorio da svatko mora pomesti smeće ispred svojih vrata, iako je "pravo smeće danas nezadrživo i na djelu u svim porama života", odrješito veli glasoviti filozof koji je zbog svojih kritika danomice čašćen uvredama i kletvama malograđanske nacionalističke fele, ali neki od beogradskih praksisovaca nisu htjeli čuti za smeće pred svojim vratima, u prvom redu smeće nacionalizma; bili su i sami dio toga smetlišta.


Crna trojka: Bećković, Ćosić, Kapo

Filozof Ljubo Tadić uvelike je srbovao i petljao s Klarom Mandić, prijateljicom ratnih zločinaca Karadžića i Arkana, članicom nekoliko srpskih partija (valjda je žena doslovce shvatila višepartijski sistem, poslije je ubijena pod nejasnim okolnostima); divanio je s Klarinim miljenikom i ratnim instruktorom u Kninskoj krajini, pustolovom zvanim kapetan Dragan - dakle, iz takvog je društva i miljea bivši marksist nasrtao na hrvatske kolege, na one najbolje među njima. Služio se objedama, optuživao je, primjerice, Puhovskog da surađuje s Tuđmanom i ustašama, polemizirao s Predragom Matvejevićem koji mu je očitao moralnu i intelektualnu lekciju, ali do njega ništa više nije dopiralo, izgubio je svaku orijentaciju, nije više vidio "kazaljke na ponoćnom satu", kako Pessoa pjeva, "ne vidjeh kazaljke ponoćnog sata, zalutah u vremenu", posve je otupio omamljen "opijumom za mase" iliti religijom nacionalizma. Tek se nedavno starac trgnuo iz kome i povikao da se ne mogu izjednačavati partizani i četnici, ali ga više nitko nije ozbiljno uzimao, čak ni predsjednik Srbije, njegov sin.

Filozof je ostao bez vjerodostojnosti, a uza sve, kasno je zavapio, budući da je sam pripremio teren za tu klauzulu o jednakosti nekoć suprotstavljenih pokreta. Zajedno s Ćosićem i drugovima Tadić je agitirao da će njegov narod biti spašen ako se odmah izvrši tzv. detitoizacija, premda nije znao kako i s koje strane otpočeti čistku. Još smo jedva i bezvoljno razgovarali kad bismo se sreli na ulici, vlastita me pristojnost katkad nervira, pa sam ga jednom priupitao hoće li za to čišćenje Titova nasljeđa biti potrebna ona Lenjinova "željezna metla", ili će se to odvijati tiho, kroz demokratske institucije? S gorčinom se osmjehnuo, osjetio je žaoku i rekao da je to gorući problem srpskog društva. Njegov kompa Dobrica Ćosić stalno je naglašavao, u svakom svom tekstu ili intervjuu, da je "titoizam obezglavio srpsku naciju". Ne zastupam Tita niti njegovu ideologiju, ali sam još onda u jednoj omladinskoj novini izjavio da to smatram lažnom dilemom i sporednim pitanjem, a ako to doista treba rješavati, onda je demokracija "flit za te stvari", ona će prirodno i bez mnogo buke i bijesa potisnuti taj titoizam, ako takvo što postoji, prepustiti ga institutima i učenjacima i staviti izvan svakidašnjeg života. Uostalom, ako netko želi biti titoist, demokracija to dopušta, čak i da su uvjerenja mnogo nakaznija. Tada mi nije bilo jasno zašto je Tadić & comp. zamijenio komunizam s titoizmom, kakvi su to bili marifetluci, kakvi eufemizmi, ali ta utvara nazvana detitoizacijom retorički je pokretala oživljavanje fašizma, a na toj akademiji za rušenje poretka koji je "obezglavio srpsku naciju" školovani su nacionalisti. Ljubo je Tadić načitan filozof, pa mu zasigurno nije promaklo djelo plodnog francuskog povjesničara i otriježnjenog komunista François Fureta, autora glasovite knjige Prošlost jedne iluzije, u kojoj je više puta istaknuo da su "ruševine jedino nasljeđe komunizma", te da nakon pada toga poretka "ništa više nije moglo ostati na nogama", jer je sve "nestajalo u vlastitom ništavilu", čak i historija. Poziv na rušenje onoga što se urušavalo, bila je samo magla, pokriće za zlodjela koja će ubrzo uslijediti. Tadić i njegovi ovlastili su ludog Miloševića da realizira njihove planove i memorandume. Pod firmom rušenja kula i gradova titoizma, cvjetao je srpski nacionalizam i duh barbarstva. Usprkos svim porazima i bijedi, taj se duh još vihori na jarbolima srpske nacije, premda sve više u funkciji samodegradacije i samouništenja.


Slobin lični filozof: Mihailo Marković Pilja

Različiti intelektualni lobiji, tko zna sve s kojih pozicija, katkad lakoumno, a onda sažeto, lapidarno, kao da su učenici sv. Augustina, kažu: malo koristi od praksisovaca, jer nisu ništa učinili da se olovna vremena prebrode, da se naš svijet politički emancipira. Cijelog svog vijeka uzaludno su se bavili uzaludnim filozofom koji više ne postoji. Već spomenuti srpski ambasador i književni teoretičar "Aca baklava" tvrdi da se praksisovci nikad nisu odrekli marksizma, dok su to njihove kolege "frankfurtovci" učinili onog časa kad je marksizam postao "duboka dosada". Veleposlanik ne kaže ništa o tome je li Pilja Marković izvodio radove na Memorandumu SANU kao marksist, te potom kao marksist postao ideolog Socijalističke partije Srbije i napokon stigao u Haag, istina kao svjedok na procesu ratnom zločincu Miloševiću da bi dokazivao kako se ondje sudi jednom demokratu i rodoljubu. Pretjeruje ambasador kad kaže da su praksisovci ostali marksisti, a "frankfurtovci" to više nisu, a jedan od njih, filozof, iliti, kako ga ukućani zovu, mislilac, Sveta Stojanović sada se ispovijeda i veli da je "evoluirao od revizionističkog marksista - do postmarksista", ma što to značilo, a čini se ne znači ništa, jer "evolucija je dobra samo ako proizvodi dobro", rekao bi Chesterton, a Stojanovićeva evolucija nikomu nikakva dobra nije donijela, jer je bila naopaka, put unatrag - od filozofa do Ćosićeva savjetnika. Proglašavajući sebe postmarksistom htio je naći elegantan otklon od marksizma; svakako, zvuči otmjenije nego se hvastati nacionalizmom. To je samodopadna etiketa koju s njegova ramena može otpuhnuti lagan povjetarac.

I veleposlanik misli i slaže se s onima koji govore da je cio posao praksisovaca bio zapravo intelektualni fijasko, te da su uza sve nevolje još i krivci što se nikad nije začeo ozbiljan protukomunistički disidentski pokret, jer su sami, u inozemstvu i kod kuće, preuzimali tu ulogu, pa su tako istodobno bili i disidenti i "jezuti titoizma", kako ih naziva filozof Pero Živadinović. Pilja Marković igrao je na tu kartu, bio je poznat u Americi, cijenjen kao filozof, a kao otpadnik omiljen, pa ga u predgovoru njegove knjige From Affluence to Praxis: Philosophy and Social Criticism veliča i hvali nitko drugi doli slavni Erich Fromm. U jednoj polemici o tzv. srpskoj misionarskoj inteligenciji vođenoj u tjedniku Vreme, 2003. godine, praksisovci su vrijeđani, i to oni koji se nisu dali uvući u spletke nacionalizma, nazivani su "Titovim jurišnicima", paradisidentima, globalistima, boljševicima, a uz posebno kreveljenje i marksistima, što je poslastica na listi uvreda. Cio život posvetiti nečemu što se raspalo ili pokazalo iluzijom zgodno je za cinizam i zajedljivost. A je li to baš tako, druga je priča i o tome mogu govoriti oni koji su doista pozvani; to moje područje nije, niti o tome pišem. Marx mi u kulturi nije bio potreban, pa ako je odbačen samo je korisno, jer marksistički pristup književnoj tematici forsirali su zadrti dogmatici i činovnici totalitarizma, naravno uz logistiku režima koji se plašio kulturnog pluralizma. Iako imam slabu iz marksizma, ipak mi se čini da se ništa od toga nauka nije moglo primijeniti u kulturi koja ima svoju vlastitu tradiciju i tumači se izvan kanona. Jedan mi je marksist, ili polumarksist, predbacio da se bavim onim što ne poznajem, pa ako misli na marksizam u pravu je, ali se bojim da taj marksist ne kuži čime se bavim i o čemu pripovijedam.

[Alex.B]

Copy/paste sa e-novine, nisam mogao da odolim :)


Oslonac srpske politike

[Arc_Angel]

Medvedev jeste donio srbiji 1 milijardu ali DOLARA, NE RUBLJI, EURA, FUNTI, DINARA...................DOLARA

sto je los taj dolar boze dragi

[Sandzak-X]

EUFORIJA U SANDZAKU, ZVEZDU CEKA PUN STADION



Novi Pazar je već na nogama! Ovim rečima je generalni sekretar fudbalskog kluba iz istoimenog grada, Aćif Klimenta, na najbolji način, kratko i jasno, dočarao atmosferu koja vlada u gradu i okolini uoči gostovanja Crvene zvezde u okviru 1/8 finala Lav kupa Srbije.

Iako je do istorijskog meča sa najtrofejnijim srpskim klubom ostalo još pet dana, a u međuvremenu Pazarcima predstoji i duel protiv Dinama u 11. kolu Prve lige Srbije, gotovo da nema duše u Novom Pazaru koja mislima nije već okrenuta ka sudaru sa trenutnim liderom Jelen super lige.

- Zaista činimo ogromne napore kako bi utakmica protekla u najboljem mogućem redu - kaže Aćif Klimenta i dočarava trenutnu atmosferu u Novom Pazaru: - Grad je bukvalno na nogama, sve strukture, uključujući i policiju, naravno, su uključene u cilju što bolje organizacije meča, motrimo na svaki detalj i pazimo na sve kako ne bi došlo do najmanjeg propusta.




U Novom Pazaru se ocekuju gosti iz cele regije Sandzaka, tako da ce mnogi ostati ispred stadiona. Interesovanje koje vlada za ovu utakmicu, moze se opisati kao interesovanje kada reprezentacija igra neku vaznu utakmicu, a novopazarci su u dosadasnjem delu prvenstva pokazali da znaju da docekaju svoje protivnike, ali malo je njih sa osmehom na licu napustilo stadion.

O tome koliko interesovanje vlada za duel Novog Pazara i Crvene zvezde najbolje govore sledeće reči operativca kluba iz Sandzacke oblasti.


- Da imamo stadion kapaciteta 50.000 mesta, verujte, i to bi bilo nedovoljno da primi sve koji žele da prisustvuju utakmici. Telefoni su nam se usijali, potražnja za kartama je ogromna, kao nikada do sada, ali na žalost, ne možemo svima da udovoljimo. U prodaju, najverovatnije u utorak, biće pušteno oko šest hiljada karata, dok smo za gostujuće navijače obezbedili 800, i više nego što nalažu propisi. Nismo, eto, hteli da cepidlačimo.



Klimenta kaže da klub odlično sarašuje sa navijačima i nada se da će, uprkos tenziji koja polako raste, u sredu sve proteći bez najmanjeg incidenta.

- Naši navijači su do sada bodrili ekipu na najbolji mogući način i očekujem da tako bude i prtoiv Zvezde. Tenzije postoje, ali mi iz kluba, zajedno sa gradskom upravom i policijom, činimo sve kako bi predupredili bilo kakav incident. Nadamo se da do toga neće doći.

Novi Pazar je jedan od kandidata za ulazak u elitni rang takmičenja, a meč protiv Crvene zvezde prava je prilika za rukovodstvo kluba da pokaže da je doraslo zadatku organizacije meča visokog rizika.

- Jeste, ovo je svojevrsni ispit i za nas iz uprave, jer stremimo ka ulasku u elitni rang. Uveren sam da ćemo uspeti da odgovorimo svim zadacima kako sada kada nam dolazi Crvena zvezda, a nadam se i ubuduće, kada budemo domaćini ekipama iz Superlige.

Kakao Sandzak-sport saznaje, pored Torcide Sandzak, na ovoj utakmici bice prisutne i druge navijacke grupe iz Novog Pazara, ali i podrska iz Sjenice, Tutina, Prijepolja, Priboja, Brodareva, Nove Varosi , ali i navijaci iz Bosne i Hercegovine.

[dinaraaa]

Vuk Jeremić:

Srbija je garant Dayton-a i republike srpske.
Srbija je najstabilnija zemlja zapadnog balkana
Srbija je lokomotiva zapadnog balkana koja će cijeli region povesti u EU

Sad mi je pao kamen sa srca , spašeni smo konačno

[pici]

Vuk Jeremić:

Srbija je garant Dayton-a i republike srpske.
Srbija je najstabilnija zemlja zapadnog balkana
Srbija je lokomotiva zapadnog balkana koja će cijeli region povesti u EU

Sad mi je pao kamen sa srca , spašeni smo konačno

ovako treba

i jedna slikica pride od mene za VuČkolina...to mere vjevericama na grani palaMUDIT.....il ipak nemere

[Bosnolog]

Vuk Jeremić:

Srbija je garant Dayton-a i republike srpske.
Srbija je najstabilnija zemlja zapadnog balkana
Srbija je lokomotiva zapadnog balkana koja će cijeli region povesti u EU

Sad mi je pao kamen sa srca , spašeni smo konačno

ovako treba

i jedna slikica pride od mene za VuČkolina...to mere vjevericama na grani palaMUDIT.....il ipak nemere

HAhhhhhhhaaaaaaa Pici dobra ti ova prida

[Toto]

Copy/paste sa e-novine, nisam mogao da odolim :)


Oslonac srpske politike

Jel' ovo Berluskoni napio Medvedeva? Ko da dobro leluja. A vala mu i ne stoji prezime. Sve trojica sa ove slike metar i zilet. Donji ves im zene na djecijem odjelu kupuju.

[Guest 25]

...nemoj se ti sikirati za neutralnu srbiju . da ima pameti u ovoj drzavi povezali bi vojnu industriju sa srbijom (beogard vec nudio ali odbijen) i pravili jeftino oruzje za musterije na bliskom istoku , aziji , africi , juznoj americi .

Slažem se.
Ali...ovde si nažalost dobio, kroz odgovore, neko lažno moralisanje o tome kako oružje ubija ljude...
Srbija je u poslednje dve godine potpisala i izvezla municije i oružja u vrednosti od oko 1 milijarde KM...nek' je npr. samo 10% otpalo na preduzeća iz BiH, pa je lako ustanoviti koliko je to plata...

[Toto]

Od posjete Medevdeva Srbij ce hajra da imaju samo ruski i bosanski medo. Racun za ovo ce da placaju ove pernate zvijerke. Ravnopravnosti radi treba reci: da su "saharisti" i ovaj put mlatirani.

Rusi su ovaj put donijeli dvije vrece "darova". U jednoj veci su krediti, koje ce Srbija morati uredno da vraca, a druga vreca je babuska vrece. Ona nije prazna nego puna drugih praznih vreca koje ce Srbija morati na napuni, jer se Rusi nikad iz vojne nisu vracali praznih dzepova. Kad su posljednji put bjezali sa Balkana dobili su Jusnu Otesiju i Abhaziju . U jednoj vec je NIS, ali je roba bila malko kvarna pa ce Srbija morat da se napenali i plati penale. Srbi ce morat da pune i ostale vrece sa podrazumjevanom cetrdesetinom (sorak).
Rusija je donijela koji milion kredita da bi mogla priprijetiti Srbiji da puno ne talasaju sa Kosovom. Kad god Srbi zakukaju za Kosmetom u Savjetu bezbjednosti svi gledaju u Ruse. Jer ako SB vrne Kosmet Srbiji onda ce i Rusi morat vrcat svoje kosmete i vojvodine po kaspijskom bazen. Izvjesno je : da ce Srbija jos dugo da stenje radi Kosmeta. Ne od Amera vengo od Rusa.
Ocito je da su se Rusi i Ameri dogovorili oko ova tri cetri "Kosova " pa je Medevedev dosao da se "pohvali" Tadicu. Tadic ce moci samo da skripi zubima.
Ono sto se Rusi i Ameri nisu dogovorili je raketni stit. Jes da su Rusi zapuskerali amere sa poljske granice, al' je sad jebada: gdje ce Ameri da se ugrade. Ako se Dodik bude plaho igro odcjepljena moze mu se desiti: da Ameri prije uljete sa raketnim stitom negdje u Federaciji nego Dodik useli u vile na Dedinju. Zna se da raketnim stitovima najbolje odgovaraju planiski vrhovi i gudure pa je laHko moguce da Ameri odu na Malu Cabu. Rusima ne pase da im ameri ukuisu sa bosanskih vrhova i zato su poslali onoga poturicu Vuk Jeremica kod Harisa i Zeljka da oni prenesu Amerima da su Rusi pelcovali Dodika i da se ovaj nece vise obadat prema Dedinju.
Cak i ako Ameri natakare stit na brodove oko Neumske luke, ili -ne daj boze- negdje na Prokletije u Albaniji, Banja Luka ce biti duboko iza ledja toga stita, tako da ce ameri prvo da "smire" pozadinske radnike, pa ce onda da gledaju hoce li Rusi u Nisu napravit vatrogasnu stanicu sa niskim specijalcima ko vatrogascima i sta ce Rusi da rade sa rafinerijom U Bosanskom Brodu. Rusi su kupili rafineriju od Dodika i njima je drza da je ta rafinerije u Bosanskom brodu bude u BIH nego u Srbiji. Ako Dodik ponese RS u Srbiju i strugne na Dedinje, rafinerija osta na 100 km od Beograda, 1000 km od Moskve i samo na 100 metara od NATO-a -preko Save u Hrvatskoj. NATO uvjek moze platit nekom mudzehedinu da prepliva Savu i digne rafuneriju BB u zrak i opet ce Srbija morati da ratuje protiv NATO-a.
Srbija nece pomoc ni ovih 10-12 novih Migova koje ce kupit od Rusa. Sve ove price oko ruskih kredita su da bi se zabeluhalo da su Rusi Srbima dali kredit, da bi Srbi kupili novin 10-12 Migova. Srbija ce vrlo brzo u neku formu EU integracija a to ce znaciti prihvatanje EU standarda pa i vojnih. Tad ce otpasti svaka mogucnost da srbija koristi rusko naoruzanje, pa Rusi koriste zadnju priliku da Srbiji uvale jos svoga naoruzanja.
Srbi su i u ovoj ruskoj posjeto ostali kratkih rukava. ZAr im nije bolje da rade ko kosovski albanci: plate Amerima da posao odrade svojim avionima i vojnicima a ne ko rusi. Em im moras kupit avione, em placat diplomatiju koja je sasrala kad je NaTO roko po Srbiji, em im moras dzabe dati sve sta im se svidi. Nisu dzabe partizani zabranili Rusima da im oslobadjaju Beograd i Srbiju. Vise je ruska crvena armija silovala nego sto je njemacka vojska otvorila javnih kuca po Srbiji.

[Hame_]

Prije dolaska u Srbiju, Medvedev je morao pročešljati kraći kurs srpskog na YouTube

[kim deal]

dodik 273 strane,dešavanja u srbij 258 strana, koja fobija brate mili,ne mogu da vjerujem

[nives_]

dodik 273 strane,dešavanja u srbij 258 strana, koja fobija brate mili,ne mogu da vjerujem

Ko kad stara baba viri preko plota u tuđu avliju, a u vlastitoj korov do pasa...

[muha_sa]

dodik 273 strane,dešavanja u srbij 258 strana, koja fobija brate mili,ne mogu da vjerujem

Granatiranje Sarajeva sa okolnih brda preko 1000.dana--snajperanje po stanovnicima Sarajeva preko 1000.dana---10.000.civila od toga 1700.djece ubijeno za vrijeme okruženja Sarajeva---preko 50.000.civila ranjeno--vecina teški invalidi.
Užicki korpus protjero kompletan Višegrad--hiljade civila pobijeno-Novosadski korpus haro po istocnoj Bosni--Titogradski korpus po Hercegovini--Niški specijalci popušili u Sarajevu.
Ima toga kolko hoŠ
Isti cas kad doživite katarzu prestat ce interesovanje za dešavanja u Srbiji i bavljenje domacim šumnjacima koji su u službi zvanicne-fašisticke politike Srbije.

KATARZA.

[pici]

Sloboooo,Slobodooo....ćek,ćek.......Medooooo,Medonjaaaa !!!!

[pici]

dodik 273 strane,dešavanja u srbij 258 strana, koja fobija brate mili,ne mogu da vjerujem

dodik 273 strane,dešavanja u srbij 258 strana, koja fobija brate mili,ne mogu da vjerujem

Ko kad stara baba viri preko plota u tuđu avliju, a u vlastitoj korov do pasa...

ev tufaHija al morat Će te iz iste Čontre kusat......gluHo bilo da se ne naklonirate ......previše

[muha_sa]

nije ih još stid pitat zašto neko na nekom forumu piše o fašistima koji su nas pobili,protjerali i još nam o glavi rade
I ja se svašta pitam

ps.
Nivesice dušo--odoh ja u život a vi se o svom jadu zabavili

[nives_]

Odakle ova fotka? Ima li još? Daj link.

[pici]

Tko kaže da Srbija i BiH nisu u Toplom Bratskom Zagrljaju.....

[nives_]

Tko kaže da Srbija i BiH nisu u Toplom Bratskom Zagrljaju.....

Imaš mokre snove...