. To ima u hriscanstv-krscanstvu. Svi znamo o pokrstavanju muslimana u Srbiji i Hrvatskoj itd.
Autor Dr. Mustafa Memic,Nasilno Pokrstavanje Muslimana Plava i Gusinja
O pokrstavanju muslimana Plava i Gusinja pisali su Zivko Andrijasevic i Zoran Stanojevic " Pokrstavanje Muslimana", samo oni kao i mnogi drugi srspki istoricari sve ovo prikazuju kao drobrovoljni cin prelaska muslimana na pravoslavlje", preskacuci dogadjaje koji su tome predhodili, strijeljanje najuglednijih ljudi Plava i Gusinja, a onda i svih onih koji nisu htjeli da prihvate pravoslavnu vjeru.
Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno predje u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva,dijelom na osnovu provizornih presuda Kraljevskog vojnog suda, bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvodeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svecana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su vecim dijelom formirane masovne grobnice.
Oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sacuvaju goli život. Tada je muftija izdao Fetvu, kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijaševic i Stanojevic prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju "dobrovoljnošcu" onih koji su ostali u životu.
Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je, da su gradjani, kada im je saopštena proklamacija kralja Nikole, da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trcali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja miropomazani.Nakon toga su trcali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijaševic i Stanojevic nazivaju dobrovoljnošcu i objašnjavaju da se kralj Nikola saglašavao sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujuci da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima ciji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naredjeno, od strane kraljevske vlasti.
Sama cinjenica, da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je necasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privodenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevicke brigade da i bez saslušanja i privodjenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da predu u pravoslavnu vjeru.
Dr.Bajram Redzepagic, rodjen u Plavu 23.11.1939.godine, doctor mediceniskih nauka, inace aktivno vojno lice, sa cinom potpukovnika, radio je u Vojnoj bolnici u Sarajevu, autor nekoliko romana, govoreci o ovoj problematici kaze.
Prvo su izvodili najuglednije ljude u kraju od njih trazili da predju na pravoslavlje, ali su svi kategoricki odbijali prelazak.Tako su mulla Sado Musić, Bilal-aga Šehović, Šeći Fero, Omeragić, i svi drugi uglednici redom rekli: “Mi smo muslimani; naša vjera je islam; mi vam ne smetamo; mi nećemo vaše crnogorske kape, mi pljujemo na njih; mi ostajemo muslimani…” Taj čas su pokošeni svi, njih dvanaestorica.
Crnogorske zle vlasti su natjerale narod da pišu molbe, da se kao navodno dobrovoljno krste. A sve to su pisali službenici crnogorske vlasti, koji su slali depeše velikim silama: Londonu, Parizu, Berlinu, Beču i Moskvi, pa čak i u Istanbul su stizale depeše, o navodonom dobrovolnjom pokrštavnju, pa su te velike sile mislile da narod stvarno želi pokrštavanje. Nakon toga je dosla gupa popova, njih 33 na čelu sa protom Šekularcem, i počeli su krstiti ljude. Nosila se voda, tamjan, prskali su ljude… Na silu su kršteni i mijenjana su im imena, Oni koji nisu htjeli bilii su svi postrijeljani. Naglašavam, da je dobroljno primio pravoslavlje samo mulla Hajro Bašić /pokršteno ime Balša Balšić /. On nije natjeran, dapače on je primio pravoslavlje korupcijom, za mito, i novac, dobio je čin majora, postao predsjednik Prijekog vojnog suda i kaznjavao smrću Plavljanje i Gusinjane koji nisu htjeli da prime pravoslavlje.
Istina je da su velike sile za zločin znale, ali tek onda kada su stradali katolički misionari i manja grupa protestanata, i kada je taj izvještaj došao papi na ruke. Tek tada je za tri dana taj zločin zaustavljen.
Kad su velike sile naredile istragu, knjaz Nikola je to zataškao, nije dozvolio da istraga siđe dolje do dna tih vojnih jedinica i žandarmerije koja je vršila zločine. Sve se to svelo na dva-tri čovjeka, s time, kako je tvrdio Marko za ‘Vrijeme’ objavljeno 1941. u Zagrebu, da je kralj Nikola zamolio serdara Avra Cemovića da prizna, da je njegova ideja bila pokrstavanje muslimana, da ce mu on kralj za uzvrat kada prodje frtutma, i pritisak velikih sila za istrzivanje zlocina 1913.godine, vratiti sva odlikovanja, ukljucujuci i cin serdara i da ce ga unaprijedit u cin generala.
Svim velikim silama je javljeno, da kralj Nikola i crnogorska vlast nemaju nista sa ovim zlocinima, vec da je to krivica jednog covjeka Avra Cemovica. I tako dok se Avro Cemovic sa dva pratioca vracao iz Cetninja u Berane, negdje izmedju Mojkovca i Mateseva ubijen je i bacen u jamu. Tako je istraga na terenu gdje se desio zlocin genocida u Plavu i Gusinju obustavljena. Zlocini su zataskani, a o njima se nije smjelo pisati.
Tek nakon objavljivanja mog romana Pustinjak, i to nakon 15 i vise godina počeli su da pišu ostali Dr. Mustafa Memić, Bašić, Hodžić. Ali naglašavam, da je istinu o Previju u to doba bilo jako teško objaviti. Moram reći da su mi recezenti iz romana izbacili sto stranica. Zatim štamparija kada sam naknadno pokušao da ih ubacim to nije dozvolila. Ali kada je zamjenik šefa štamparije Upravnog odbora otišao na godišnji odmor, ja sam preko našeg čovjeka koji ga je zamjenjivao, uspio ubaciti Previju u sklopu romana Pustinjak. Iza toga, kada je roman objavljen, mene su zatvorili šest mjeseci, skinut mi je čin, zaustavljeno napredovanje, ostao sam potpukovnika, sve do ratnih dana 1991.godine kada sam napustio JNA.
tekst o pokrstavanju Srba u Hrvatsjoj.
