Ovo takodje treba postavljat svaki dan. Vrijedi procitat i pratit šta normalan svijet piše
Ivan Lalić
1 d. ·
Posrnulom vodji i njegovoj medijskoj skalameriji ostalo je još jedino Kosovo. Kao poslednji bastion za skretanje pažnje sa protesta koji erodiraju njegovu osmanlijsku vlast u Srbiji. Ponukan time, a još više sudbinom moje crnogorske porodice, napravih malo istraživanje. Kako i kada se Srbi i Albanci toliko zakrviše? Bojim se da je moja porodica je odličan lakmus.
Otac je rodjen u Dečanima 1936 - e godine. Njegov otac, a moj deda Staniša, zaslužni ratnik iz prvog rata, ubijen je tik pred drugi svetski rat. Ubio ga je komšija Albanac, mačetom. Moji su proterani preko Čakora, nazad u Vinicku, kraj Berana, odakle potičemo. Pogodili ste - Lalići su bili kolonisti na Kosovu iz Crne Gore. To ubistvo je izazvalo veliki odijum prema Albancima u mojoj porodici. Stričevi, a pogotovu najstariji Stefan, nikada nisu krili mržnju prema "balistima". Stefan je bio pripadnik Ozne, visok skoro 2 metra i težak 120 kila. Nekoliko puta je ražalovan iz Službe zbog nasilja koje je sprovodio nad Albancima. Nije bio svestan veze uzroka i posledica. Kao ni današnja garnitura na vlasti, očigledno. Naime - ko ne zna, kolonizacija Kosova srpsko crnogorskim življem izmedju dva rata je bila deo bednog plana kralja Aleksandra za uspostavljanjem demografske ravnoteže. Milan Stojadinović, predsednik Vlade je išao i korak dalje. Predložio je kolektivno iseljenje 40 000 albanskih porodica sa Kosova u Tursku. Pošto su porodice bile brojne, možete zamisliti koliko je to ljudi. Taj plan je podržao tadašnji Sanu, ali i ugledni diplomata i kasnije nobelovac, İvo Andrić. Albanci su i zvanično, u tim dokumentima, pežorativno nazivani "Arbanasi" ili "Arnauti". Taj plan o deportaciji je sprečio 2. Svetski rat. Bilo je sve spremno i dogovoreno s Turcima.
Ali da se vratim na koloniste. Njima su često dodeljivane kuće i imanja koje su prethodno oduzimane od Albanaca. Taj podatak je trajno odredio izuzetno negativan stav Albanaca prema novopridošlim komšijama. Verovatno je to bio slučaj i sa mojom porodicom i verovatno je to razlog zašto je moj deda ubijen. Oteto-prokleto, znamo. U albanskom narodu, koji ima izuzetno razvijen etički kod /zakon Leke Dukadjinija, besa, itd/ takve stvari se ne praštaju.
İ upravo zbog tog animoziteta, moji se posle rata ne vraćaju na Kosovo, već bivaju preusmereni u Vojvodinu, kraj Vrbasa. Gde dobijaju kuću i imanje proteranih "Dunavskih Švaba"

Stogodišnji tretman Albanaca od strane Srba na Kosovu je istorijat pritisaka, terora i diskriminacije. O tome je često i beskompromisno pisao naš veliki socijaldemokrata s početka dvadesetog veka - Dimitrije Tucović. Pročitao sam njegove spise. Da se naježite. Situacija se nije promenila ni za milimetar ni danas, posle sto i nešto godina.
Tucovic, prijatelj Lava Trockog i Roze Luksemburg je poginuo na Kolubari 1914 -te. Vreme je da se njegov san o balkanskoj zajednici srodnih i prijateljskih naroda, napokon ostvari.
Verujem i da su aktuelni protesti put ka tom plemenitom cilju. Prošle godine smo mi, kao Mikser, imali ponudu iz Prištine da uključimo mlade, kosovske dizajnere u selekciju mladih, balkanskih dizajnera koja putuje po Evropi i predstavlja savremeni balkanski dizajn.
Nismo to uradili. Nije bilo zrelo. Mora postati. Već naredne godine. Vučićeve tlapnje, a vidim sada i Milatovićeve o "Otvorenom Balkanu" su prazna priča bez Kosova. Izborimo se za to. Dugujemo to zaista velikom srpskom modernisti i plemenitom vizionaru s početka dvadesetog veka - Dimitriju Tucoviću. Himna devedesetih : "Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji" mora biti pohranjena u fioku našeg bezgraničnog stida i bruke koju simbolizuje najmračniji period u istoriji srpskog naroda. A to je ovaj koji koincidira za političkim bitisanjem i delovanjem Vojislava Šešelja i njegovih derivata.
https://sh.m.wikipedia.org/wiki/Zlo%C4% ... MUx_40gd6I
