- Prije svih ovih dešavanja Turska je imala velki ekonomski rast, bila je pankontinentalna sila u ekonomskoj, kulturnoj i političkoj ekspanziji, dok je istovremeno iznutra bila vrlo skladno društvo u kojem puzeća dekemalizacija nije značajno percipirana kao bitan problem kod sekularnog dijela društva.
- Tadašnji vrh AKP (iz koga su danas eliminisani mnogi njegovi osnivači, prije svega oni koji su oponirali antisirijskoj politici dvojca Davutoglu-Erdogan, kao bivši predsjednik Abdullah Gul) se pozicionirao kao faktor koji je u stanju da paraleno sprovodi dva prividno dijametralno suprotna procesa: sa jedne strane da kroz puzeću dekemalizaciju nanovo legitimizira islamsko naslijeđe kroz obzirnu i evulutivnu formu a sa druge da istovremenu bude čuvar sekularne Turske. Postupnim vraćanjem islamskog naslijeđa a istovremenim očuvanjem sekularne republike su uspostavili jednu novu i vrlo kvalitetnu post-kemalističku dinamičnu paradigmu.
Tako je bilo sve do tzv. "arapskog" nazovi-proljeća i turskog
covert ulaska u Siriju...
- Danas, pet i po godina poslije, tursko društvo nikada nije bilo podjeljenije niti nezadovoljnije. Nezadovoljni su sekularisti, nezadovoljni su islamisti. Nezadovoljni su oni koji su prozapadno orijentisani, nezadovoljni su Kurdi, koji su kroz HDP probali da pronađu alternativu PKK i Odžalanu. Sekularisti, islamisti, suniti, alaviti, Turci, Kurdi, oni koji su za ovakav kurs i oni koji su protiv ovog kursa, koji su nezadovoljni, koji su Erdoganu i Jildirimu poslali jaku poruku ubistvom ruskog ambasadora.
- Listi nezadovoljnih treba dodati pozamašan spisak onih iz vana koji su nezadovoljni turskom politikom koja je posljednjih 5,6 godina samo proizvodila neprijatelje.
Tursko društvo je duboko podjeljeno i nezadovoljno, a kada se tome doda činjenica da turska država ima brojne vanjske neprijatelje, onda je to vrlo opasna stvar, danas i ovdje.