U novembru 2016. Vrhovni sud Izraela odbio je peticiju za otkrivanje detalja o izvozu izraelske odbrane u bivšu Jugoslaviju tokom genocida u Bosni 1990-ih. Sud je presudio da bi razotkrivanje izraelske umiješanosti u genocid naštetilo vanjskim odnosima zemlje u tolikoj mjeri da bi nadmašilo javni interes za saznanje te informacije i moguće krivično gonjenje umiješanih.
Mi podnosioci peticije, advokat Eitay Mack i ja izneli smo sudu konkretne dokaze o izvozu izraelske odbrane srpskim snagama u to vreme, uključujući obuku, kao i municiju i puške. Između ostalog, predstavili su lični dnevnik generala Ratka Mladića, kojem se trenutno sudi pred Međunarodnim sudom pravde za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Mladićev dnevnik eksplicitno pominje široke oružane veze Srbije sa Izraelom u to vreme.
Do izvoza je došlo mnogo nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na oružje na razne dijelove bivše Jugoslavije, te nakon objavljivanja niza svjedočanstava koja razotkrivaju genocid i stvaranje koncentracionih logora.
Odgovor izraelskog državnog tužioca i sudsko odbijanje same predstavke su de facto priznanje Izraela da je sarađivao sa genocidom u Bosni: da vlada nema šta da krije, dokumenti o kojima se raspravlja ne bi predstavljali nikakvu prijetnju vanjskim odnosima.
Između 1991. i 1995. godine bivša Jugoslavija se raspala, prelazeći od multinacionalne republike do skupa nacija koje se međusobno bore u krvavom građanskom ratu koji je uključivao masakre i na kraju genocid.
Srbi su ratovali protiv Hrvatske od 1991-1992, a protiv Bosne od 1992-1995. U oba rata Srbi su počinili vjerovatno genocid i sigurno etničko čišćenje muslimana na područjima koja su okupirali, što je dovelo do smrti 250.000 ljudi. Desetine hiljada drugih je ranjeno i izgladnjelo, mnoštvo žena je silovano, a mnogi ljudi zatvoreni u koncentracione logore. Druge strane u sukobu takođe su počinile ratne zločine, ali se peticija fokusira na saradnju Izraela sa srpskim snagama. Užasno okrutna djela u Jugoslaviji bila su najgora što je Evropa vidjela od Holokausta.
Jedan od najozloglašenijih masakra počinili su vojnici pod srpskim generalom Ratkom Mladićem oko grada Srebrenice u julu 1995. godine. Po mom mišljenju, u Srebrenici je počinjen genocid. Srpske snage pod komandom generala ubile su oko 8.000 Bosanaca i pokopali ih u masovne grobnice tokom kampanje etničkog čišćenja koju su vodili protiv muslimana u tom području. Iako je grad trebao biti pod zaštitom UN-a, kada je počeo masakr, trupe UN-a nisu intervenisale. Mladić je izručen Međunarodnom sudu pravde u Hagu 2012. godine i još mu se sudi.
U to vrijeme, istaknute jevrejske organizacije pozivale su na hitan prekid genocida i zatvaranje logora smrti. Nije tako u državi Izrael. Izvana je osuđivala masakr, ali iza kulisa je snabdijevala oružjem počinioce i obučavala njihove trupe.
Prikupili smo brojna svedočanstva o snabdevanju Srbije oružjem Izraela, koja su izneta u peticiji. Navedeni su dokazi da se takav izvoz odvijao mnogo nakon što je embargo Vijeća sigurnosti UN-a stupio na snagu u septembru 1991. Svjedočenja su unakrsno provjerena i ovdje se donose onako kako su predstavljena u peticiji, sa potrebnim skraćenicama.
Godine 1992. bivša visoka službenica srpskog Ministarstva odbrane objavila je knjigu „Vojska Srbije“, u kojoj je pisala o sporazumu o oružju između Izraela i Srbije, potpisanom otprilike mesec dana nakon embarga: „Jedan od najvećih poslova je bio sklopljen u oktobru 1991. Iz očiglednih razloga, dogovor sa Jevrejima [Izraelcima] tada nije bio javno objavljen.”
Izraelac koji je u to vrijeme volontirao u humanitarnoj organizaciji u Bosni svjedočio je da ga je 1994. godine jedan oficir UN-a zamolio da pogleda ostatke granate od 120 mm – na kojima je ispisano hebrejsko – koja je eksplodirala na sletnoj traci sarajevskog aerodroma. Posvjedočio je i da je vidio Srbe kako se kreću po Bosni noseći uzi puške proizvedene u Izraelu.
Godine 1995. objavljeno je da su izraelski trgovci oružjem, u saradnji sa Francuzima, zaključili ugovor o snabdevanju Srbije projektilima LAW. Prema izveštajima iz 1992. godine, delegacija izraelskog Ministarstva odbrane došla je u Beograd i potpisala ugovor o snabdevanju granatama.
Isti general Mladić koji je sada procesuiran za ratne zločine i genocid, napisao je u svom dnevniku da su „iz Izraela – predložili zajedničku borbu protiv islamističkih ekstremista. Ponudili su obuku naših ljudi u Grčkoj i besplatnu nabavku snajperskih pušaka.” Izvještaj pripremljen na zahtjev holandske vlade o istrazi događaja u Srebrenici sadrži sljedeće:
Beograd je Izrael, Rusiju i Grčku smatrao svojim najboljim prijateljima. U jesen 1991. Srbija je zaključila tajni ugovor o naoružanju sa Izraelom.
Godine 1995. objavljeno je da su izraelski trgovci oružjem isporučivali oružje VRS – vojsci Republike Srpske, Vojsci bosanskih Srba. Ovo snabdevanje mora da je napravljeno uz znanje izraelske vlade.
Imamo izvještaje aktivista za ljudska prava o tome da Izraelci obučavaju srpsku vojsku. Vjerovatno je dogovor o oružju sa Srbima omogućio Jevrejima da napuste Sarajevo koje je bilo pod opsadom, ali to ne možemo dokazati.
Dok se sve ovo odvijalo u relativnoj tajnosti, na javnom nivou izraelska vlada je slabo izrazila svoje nedoumice u vezi sa situacijom, kao da se radi o nekoj višoj sili, a ne o klanju koje je napravio čovjek. U julu 1994. godine, tadašnji predsednik komiteta za spoljne poslove i odbranu izraelskog Kneseta, MK Ori Or, posetio je Beograd i rekao: „Naše sećanje je živo. Znamo šta znači živjeti sa bojkotima. Svaka rezolucija UN protiv nas donesena je dvotrećinskom većinom.” Te godine, tadašnji potpredsjednik SAD-a, Al Gore, pozvao je izraelskog ambasadora i upozorio Tel Aviv da odustane od ove saradnje.
Sjednica Vrhovnog suda o odgovoru države na našu predstavku održana je ex parte, odnosno da nama, podnosiocima predstavke, nije bilo dozvoljeno da je čujemo. Trojica sudija Vrhovnog suda odbili su našu peticiju i prihvatili stav države da bi otkrivanje detalja o izvozu izraelske odbrane u Srbiju tokom etničkog čišćenja i genocida naštetilo vanjskim odnosima i sigurnosti Izraela, te da ta potencijalna šteta prevazilazi interes javnosti da se razotkrije ono što dogodilo.
Ova odluka je upitna, pa čak i opasna iz više razloga. Prvo, zbunjujuće je prihvaćanje suda sigurnosti države u tome kolika bi šteta bila nanesena vanjskim odnosima Izraela. Ranije ove godine, isti Vrhovni sud odbacio je sličnu tvrdnju u vezi sa izvozom odbrane tokom genocida u Ruandi, ali je mjesec dana kasnije sama država objavila da je izvoz obustavljen šest dana nakon početka ubistva.
Zašto su sudije Vrhovnog suda previdjeli ovu obmanu, čak i odbili da je prihvate kao dokaz kako su podnosioci zahtjeva tražili? Uostalom, država je očito pretjerala u tvrdnji da bi ova informacija bila štetna po spoljne odnose.
Vrlo je u interesu javnosti da se razotkrije umiješanost države u genocid, uključujući i preko trgovaca oružjem, posebno kao država koja je nastala na devastaciji svog naroda nakon Holokausta.
U interesu je ne samo Izraelaca, već i onih koji su bili žrtve Holokausta da imaju potpuno drugačije moralno ponašanje. Kada sud razmatra ratne zločine, jedino je ispravno da uzme u obzir i njihov interes.
Kada sud u slučajevima genocida presudi da šteta državnoj sigurnosti – koja ostaje u potpunosti nedokazana – nadjača težnju za pravdom za žrtve takvih zločina, to šalje jasnu poruku: da pravo države na sigurnost, bilo stvarnu ili imaginarnu, je apsolutna i ima prednost nad pravima svojih građana i drugih.
Presuda Vrhovnog suda mogla bi dovesti do zaključka da što je zločin veći, to ga je lakše prikriti. Ovo je neprihvatljivo. To pretvara sudije – kako su to rekli podnosioci peticije – u saučesnike. Sudije tako čine nesvjesnu izraelsku javnost saučesnikom u ratnim zločinima i uskraćuju joj demokratsko pravo da vodi relevantnu raspravu.
Država se suočava sa nizom sličnih zahtjeva u vezi sa svojom saradnjom sa vladama ubice. Čak i ako je u interesu države da odbije ove predstavke, Vrhovni sud mora prestati da pomaže prikrivanju ovih zločina – ako ne radi procesuiranja počinilaca zločina iz prošlosti, barem kako bi ih sada zaustavio za budućnost .
Kada država Izrael, naša vlada, prodaje oružje počiniteljima genocida, to izdaje naslijeđe i sjećanje na naš genocid, holokaust. Isto, kada naša vlast negira genocid nad drugim narodom, kao što negiramo genocid nad Jermenima, izdajemo naslijeđe i sjećanje na naš genocid.
Slati oružje Srbiji ili Ruandi u isto vreme kada su počinili genocid je veoma slično slanju oružja nacističkoj Nemačkoj za vreme Holokausta!
Mi, Izraelci, trebalo bi da sebi postavljamo teška pitanja. Moramo se zapitati o našoj odgovornosti u pogledu ovakvih djela nepravde, te razmotriti moguće načine poduzimanja radnji da ih spriječimo, bilo kao pojedinci ili kao kolektiv.
Za mene postoji jedna lekcija, ili naslijeđe, iz holokausta i genocida; univerzalna vrijednost ljudskog života, gdje god se ona nalazi. Osnovni princip u osnovi mojih aktivnosti je svetost ljudskog života i ravnopravnost ljudi bilo da smo Srbi, Bosanci, Tutsi, Turci, Jermeni, Palestinci ili Jevreji.
Za nas, Eitaya i mene, naše aktivnosti su motivisane našim moralnim vrijednostima, na način na koji ih ne možemo ne činiti. Ni posle dve odluke Vrhovnog suda, koje se tiču Srbije i Ruande, ne odustajemo. Pokušavamo drugim pravnim putevima i pokušavamo, koliko god možemo, da pokrenemo naše civilno društvo.
Profesor Yair Auron
