Forum Klix.ba

geralt wrote: ↑09/10/2020 13:09 Armeni su proglasili cenzuru informacija, sto znaci da im ne ide dobro. Mogu se braniti na utvrdjenim pozicijama, ali u ratu atricije ce im prije ili kasnije nestati tehnike i municije. A svaku cuku koju izgube su zauvijek izgubili jer nemaju snagu niti vazdusnu nadmoc za kontranapad.

Jedina sansa im je da Rusija ili Amerika kazu Azerima "hajte kucama, dosta je bilo, sta ste zauzeli zauzeli ste". Ili da se Azerima desi neki nagli slom borbenog morala.

madner wrote: ↑09/10/2020 09:04

zilog wrote: ↑09/10/2020 07:05

madner wrote: ↑09/10/2020 01:01 Inace moguce je da ce odgovor na dronove biti povecanje kalibra i/ili jeftine rakete. 76mm ima dovoljan domet, testirana je na brodovima i ne bi cudilo da to bude odogovor.

Povecanjem kalibra povecavas cijenu plotuna/rafala, a uvijek ostaje problem da gadjas metu na osnovu pozicije i putanje u trenutku ispaljenja. Za 2-3 sekunde leta zrna do cilja. on se moze pomaci i vise od 50 metara. Danas je tako lako isprogramirati random izmjene kursa svakih sekundu-dvije.

Inace, ova PVO protiv dronova sa PAT/PAM-ovima me jako asocira na "Million dollar show" kod odbrane mosta u Ramagenu u WW II:
https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Remagen

Colonel Patterson, in charge of the anti-aircraft artillery for III Corps, described the anti-aircraft defenses as the "million dollar show," because "it cost the American taxpayers a million dollars in antiaircraft ammunition" every time a German aircraft dared attack the bridge. "We had anti-aircraft from water level all the way to the top of the mountain where the railroad bridge went across. My instructions to the gunners were, "Don't worry about identification. If anything approaches Remagen Bridge, shoot it down."

To je problem za obaranje supersonicnih raketa, no za dronove gdje je dizel motor iz A klase vrh ponude, nije neki. Ako se za 3 sekunde moze maksimalno pomjeriti 100 metara, a imas radius eksplozije od 7 metara, rafal ima visoku sansu za pogodak.
I odavno imas i navodjenu municiju, koja moze tokom leta da isprati koliko toliko cilj.

Mali dronovi traze drugi odgovor, tako da se vracamo na postavke iz 1940 te, sa dodatkom raketne PVO za skuplje ciljeve. I sve to istovremeno, dakle prednost ce biti na onom ko zna bolje kombinovati mogucnosti.

corolla02 wrote: ↑09/10/2020 13:45 Neka Nova mapa

Guadalajara wrote: ↑09/10/2020 12:24

pici wrote: ↑09/10/2020 12:19 nema zaustavljanja... na sjeveru oslobodili branu na rijeci Tartal, podigli rampe i voda tece prema azerskim gradovima... na jugu ih prase oko Jabraila i napreduju, dronovima im skrsise na centralnom ratistu svaku haubicu i tenk... polaHko al sigurno...armenci se grcevito brane al to je sve... moderna tehnika naspram ljudstva i zastarjele tehnike... azeri uzimaju ovo u mjesec-dva, zivi bili pa vidjeli...





The Tartar River now flows with plenty of water after Mathaghis Dam opened

za tri eto ih u Jerevanu

neko_sa_strane wrote: ↑09/10/2020 13:53

Prije toga bi Iskanderi malo šarali po Bakuu.

corolla02 wrote: ↑09/10/2020 13:45 Neka Nova mapa

Milenkov buraz wrote: ↑09/10/2020 14:01 kako god Azeri ih pritišću konstantno. E sada druga stvar je koliko još mogu tako i koliko Armeni mogu tako izdržati, puno je tu nepoznatih u jednačini da kažmo na šta će ovo izaći za mjesec dana.

Milenkov buraz wrote: ↑09/10/2020 14:01 kako god Azeri ih pritišću konstantno. E sada druga stvar je koliko još mogu tako i koliko Armeni mogu tako izdržati, puno je tu nepoznatih u jednačini da kažmo na šta će ovo izaći za mjesec dana.

Nadzornik wrote: ↑08/10/2020 23:01

@mba wrote: ↑08/10/2020 22:39 dzaba kmece, i mali iz pariza i mali iz beca znaju da turska vise nije klimoglavac kao prije 20 godina i ne brine ih plaho sta misli dvojac, fakt je da dio azerbejdzanske terotorije po okupacijom i njihovo je legitimno pravo da vrate svoje!

Naravno da Azerbejdzan treba da vrati svoju teritoriju,to niko ne spori ali sta sa tim ima Turska....

Rusi sute i ne mjesaju se,Iran suti i ne mjesa se,Gruzija suti i ne mjesa se,sve okolne zemlje ne zele da se mjesaju u ovaj konflikt osim Turske.
Da nije i Ilhamov babo Hayder ostavio Azerbejdzan Turskoj u amanet...

Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, ako ne i model, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem.

Naveo je to u svojoj analizi Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Njegovu analizu prenosimo u nastavku:

Nekoliko dana nakon, kako se čini, uspješne ofanzive oružanih snaga Azerbejdžana u regiji Nagorno-Karabah, premijer Armenije Nikol Pashinyan dao je intervju za vodeći njemački list “Bild”. U onome što je na trenutke izgledalo više poput galame, gospodin Pashinyan je ponovo iznio niz “historijskih” tvrdnji, zaključujući da su “Nagorno-Karabah i Armenija trenutno na civilizacijskom frontu. Te, ako međunarodna zajednica ne reaguje na odgovarajući način na ovu činjenicu, Tursku treba očekivati blizu Beča”.

Ova izjava izgleda poput dobro poznate retorike korištene tokom ratova iz 1990-ih, usljed raspada bivše Jugoslavije. Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba, koji trenutno služi doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, vjerovao je da je krajnji cilj nezavisnosti Bosne i Hercegovine “uspostaviti ‘zelenu transverzalu’ kroz Sandžak, Kosovo i albanski dio Makedonije, i tako postati uporište islamskih, prvenstveno turskih, interesa u Evropi”. Još neki srpski političari iz tog perioda govorili su da “u mračnom carstvu islama, u torovima (…) nema (…) mjesta” za civilizirane narode, tvrdeći da Evropa nije bila dovoljno zahvalna Srbima “kao posljednjem bedemu protiv prodora islama u Evropu”.

Kako tada tako i sada, retorika “sukoba civilizacija” je cinična taktika čiji je cilj, između ostalog, manipuliranje maštom političke klase u Evropi. Ovo nije jedina paralela između dva sukoba međusobno udaljena četvrtinu stoljeća i tri hiljade kilometara. Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem “civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu 1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića, podignute su četiri zastave – “srpska, grčka, te zastave Vergine i Vizantije”. Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević (romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u “Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u Makedoniji”.

I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.

Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje rukovodstvo Srbije – i podjednako važno, inteligenciju – koje je dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom, ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u skorijoj budućnosti.

Ovdje se, međutim, završava historijska lekcija.

Odmrzavanje sukoba u Nagorno-Karabahu i njegov tok od velike su važnosti danas za region bivše Jugoslavije. Status quo uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom nije potkrijepljen snagom ili spremnošću potrebnim za njegovo očuvanje, pa prema tome, trebamo naučiti nekoliko lekcija. Kao prvo, borbena upotreba bespilotnih letjelica (UAV) u Nagorno-Karabahu ima revolucionarne implikacije za budućnost ratovanja. Sistem utvrđenja izgrađen tokom proteklih gotovo trideset godina doslovno je razoren u roku od sedam dana. Drugo, možete imati samo ono što silom možete zadržati – međunarodni poredak ponovo se vodi načelima samopomoći i anarhije. Kao treće, islamofobija je i dalje živa i prisutna, što se jasno ogleda u izvještavanju o konfliktu u mnogim velikim medijskim kućama, kao i u službenoj retorici u Evropi i na Zapadu.

U pogledu budućeg razvoja dešavanja na Balkanu, čini se da su ovo najvažnije lekcije. Nagorno-Karabah je bio rani model za uspostavu međunarodno nepriznatih entiteta kroz ubistva i progone, inače zločine protiv čovječnosti. Sada može poslužiti kao model uklanjanja takvih entiteta iz historije.

U izjavi Kremlja navodi se kako je po tom pitanju ruski predsjednik Vladimir Putin odradio "niz telefonskih poziva" s azerskim predsjednikom Ilhamom Aliyevim i armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom... No, stigao je komentar iz Turske - navode kako podržavaju mirovnu inicijativu, ali samo ako ista uzima u obzir "legitimne azerske zahtjeve".

@mba wrote: ↑09/10/2020 14:46

Spoiler

Show

Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, ako ne i model, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem.

Naveo je to u svojoj analizi Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Njegovu analizu prenosimo u nastavku:

Nekoliko dana nakon, kako se čini, uspješne ofanzive oružanih snaga Azerbejdžana u regiji Nagorno-Karabah, premijer Armenije Nikol Pashinyan dao je intervju za vodeći njemački list “Bild”. U onome što je na trenutke izgledalo više poput galame, gospodin Pashinyan je ponovo iznio niz “historijskih” tvrdnji, zaključujući da su “Nagorno-Karabah i Armenija trenutno na civilizacijskom frontu. Te, ako međunarodna zajednica ne reaguje na odgovarajući način na ovu činjenicu, Tursku treba očekivati blizu Beča”.

Ova izjava izgleda poput dobro poznate retorike korištene tokom ratova iz 1990-ih, usljed raspada bivše Jugoslavije. Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba, koji trenutno služi doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, vjerovao je da je krajnji cilj nezavisnosti Bosne i Hercegovine “uspostaviti ‘zelenu transverzalu’ kroz Sandžak, Kosovo i albanski dio Makedonije, i tako postati uporište islamskih, prvenstveno turskih, interesa u Evropi”. Još neki srpski političari iz tog perioda govorili su da “u mračnom carstvu islama, u torovima (…) nema (…) mjesta” za civilizirane narode, tvrdeći da Evropa nije bila dovoljno zahvalna Srbima “kao posljednjem bedemu protiv prodora islama u Evropu”.

Kako tada tako i sada, retorika “sukoba civilizacija” je cinična taktika čiji je cilj, između ostalog, manipuliranje maštom političke klase u Evropi. Ovo nije jedina paralela između dva sukoba međusobno udaljena četvrtinu stoljeća i tri hiljade kilometara. Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem “civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu 1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića, podignute su četiri zastave – “srpska, grčka, te zastave Vergine i Vizantije”. Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević (romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u “Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u Makedoniji”.

I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.

Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje rukovodstvo Srbije – i podjednako važno, inteligenciju – koje je dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom, ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u skorijoj budućnosti.

Ovdje se, međutim, završava historijska lekcija.

Odmrzavanje sukoba u Nagorno-Karabahu i njegov tok od velike su važnosti danas za region bivše Jugoslavije. Status quo uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom nije potkrijepljen snagom ili spremnošću potrebnim za njegovo očuvanje, pa prema tome, trebamo naučiti nekoliko lekcija. Kao prvo, borbena upotreba bespilotnih letjelica (UAV) u Nagorno-Karabahu ima revolucionarne implikacije za budućnost ratovanja. Sistem utvrđenja izgrađen tokom proteklih gotovo trideset godina doslovno je razoren u roku od sedam dana. Drugo, možete imati samo ono što silom možete zadržati – međunarodni poredak ponovo se vodi načelima samopomoći i anarhije. Kao treće, islamofobija je i dalje živa i prisutna, što se jasno ogleda u izvještavanju o konfliktu u mnogim velikim medijskim kućama, kao i u službenoj retorici u Evropi i na Zapadu.

U pogledu budućeg razvoja dešavanja na Balkanu, čini se da su ovo najvažnije lekcije. Nagorno-Karabah je bio rani model za uspostavu međunarodno nepriznatih entiteta kroz ubistva i progone, inače zločine protiv čovječnosti. Sada može poslužiti kao model uklanjanja takvih entiteta iz historije.