Forum Klix.ba

Na tu temu ima i Marina Abramović kao manifesto za umjetnike, npr:

An artist’s relation to self-control:
– The artist should not have self-control about his life
– The artist should have total self-control about his work

Pa Umetnica i jeste karikirala Marinu.

Nastup podsjeća na performans definitivno, moguće da joj je to bila polazna tačka.

Mala prica o Josipu Vancasu, ne znam da li da ga zovem prvim ili drugim arhitektom austro-ugarskog Sarajeva. Karel ce mi uvijek biti prvi.

Pricaju Indexi kako je nastala "Plima"

Zanimljivo mi je ovo da se stil gradnje (ako sam dobro shvatila) u arhitekturi naziva slogom. Bosanski slog.
To nisam znala.

¤ jelena ¤ wrote: ↑13/10/2022 16:41 Zanimljivo mi je ovo da se stil gradnje (ako sam dobro shvatila) u arhitekturi naziva slogom. Bosanski slog.
To nisam znala.

Secesija i ‘bosanski slog’ – bosanski stil u arhitekturi

https://makdizdar.ba/?p=296

black wrote: ↑13/10/2022 20:18

¤ jelena ¤ wrote: ↑13/10/2022 16:41 Zanimljivo mi je ovo da se stil gradnje (ako sam dobro shvatila) u arhitekturi naziva slogom. Bosanski slog.
To nisam znala.

Secesija i ‘bosanski slog’ – bosanski stil u arhitekturi

https://makdizdar.ba/?p=296

Znači dobro sam shvatila: slog je zapravo stil.

Slog (složiti nešto).

Bosanski slog = bosanski stil (način) izgradnje zasnovan na onom autohtonom koje je svojstveno domaćem terenu.

Hvala.

Od književnika su mi draži doktori, babice, advokati... Književnici su po pravilu narcisoidni ljudi. Ne bih ovo trebala da govorim, jer mnogi od njih su mi dragi, zapravo mnogi od mojih prijatelja su književnici i umjetnici. Ali, priznati moram, najviše se divim ljudima koji su pravi stručnjaci u nekoj praktičnoj oblasti i od kojih mogu da naučim nešto korisno. Od lokalne babice naučila sam kako da uzgajam pčele. Dobro, ona ne može razumijeti sve što ja napišem, ali moram reći da mi je draža, mnogo draža od većine pjesnika. Među mojim prijateljima ima ljudi koji znaju mnogo toga o brodovima, nekim sportovima, koji znaju da razrežu čovjeka i da mu izvade organ. Fascinira me misterija praktičnog. Pjesnici žive pomalo u oblacima. Volim kada su pored mene ljudi od kojih mogu naučiti nešto praktično.

https://6yka.com/kultura-i-zabava/razgo ... a-da-zivim

I ovdje je prisutna slična linija razmišljanja:

Pjesnik je nestvaran, za ostale ljude gotovo kao utvara. Pa i mi kad kažemo: „On ti je pjesnik“ – to zvuči kao da smo rekli: „On je vjetrogonja“. Taj „izgubi-dan“ stvarno gubi, dane ako se gleda trezveno-realistički: on propušta da osvaja materijalna bogatstva i svu onu blistavost što s njima ide – a bavi se tamo nekakvim „smislom života“. „Pjesnička egzistencija“ je u očima takozvanog zdravog razuma isto što „propala“, ili u najmanju ruku „isprazna egzistencija“.

Negativno izraženo: pjesnička egzistencija je nemoć da se u stvarnosti egzistira. Ima ljudi koji su totalno nesposobni da budu „realni“, koji apsolutno nemaju smisla i osjećaja za „činjenice“: oni „zoru“ ne doživljavaju kao zoru, ni slučajan susret kao slučajan, ni vlat trave kao običnu vlat trave – sve su to za njih simboli.

http://strane.ba/ivan-focht-umjetnicka- ... Z2wpiEQzc0

Dobri tekstovi, zaista. Ipak, predjele gdje se pjesnici skitaju najbolje je opisao Lepi:

Hm...mmm....brm...

I. F. - estetičar; estetika - grana filozofije koja se bavi problemom umjetnosti i njenom estetskom vrijednošću; šta je sve to lijepo u umjetnosti kao tvorevini ljudskog uma ili duha.

A šta je pjesnik; otkad i otkud u njemu to čudesno i neshvatljivo što ga čini umjetnikom pisane riječi; gdje nastaje sve to, šta on to radi u svijetu i čemu to...

ipak su nam najbolje objasnili i najljepše dočarali sami pjesnici u svojoj poeziji:

Ja sam vjerni rob ljepote... Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinsko sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore...

Ja sam vjerni rob ljepote... Duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđôska ta muzika svojim medom opila je,
Zato vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram...

Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie - čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I k'o sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam!...

***

Срце моје самохрано,
ко те дозва у мој дом?
неуморна плетисанко,
што плетиво плетеш танко
међу јавом и мед сном.

Срце моје, срце лудо,
шта ти мислиш с плетивом?
ко плетиља она стара,
дан што плете, ноћ опара,
међу јавом и мед сном.

Срце моје, срце кивно,
убио те живи гром!
што се не даш мени живу
разабрати у плетиву
међу јавом и мед сном!

EČ wrote:
Dođi!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reći.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan.
Šapći mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako čudna, kako uzbudljiva riječ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dođi!

Znamo li se diviti ljepoti?

medvjed23 wrote: ↑28/10/2022 21:23 Dobri tekstovi, zaista. Ipak, predjele gdje se pjesnici skitaju najbolje je opisao Lepi:

Ima li tekst u kojem je opisan Lepi?

Na Avnojdan, nekad davno... bila premijera "Bitke na Neretvi". 'ta će Hollywood.

piupiu wrote: ↑30/11/2022 01:25
Ima li tekst u kojem je opisan Lepi?

Nema; riječi su nedorasle. Ne mogu one, ne mogu čak ni najbolje među njima opisati Lepog.

No, ima pojava koje se daju opisati riječima. Recimo, bol

Upravo čitam:

Bukovski wrote:

Ja ne bih da boli if posibl. Mada razumijem i idealizaciju boli, mada ne za mene.

Sve je dobro dok bolu ne daš ime.

Ovo Kinaskom me podsjetilo na Kowalskog:


počinjem da pijem
ispred mene knjige
napolju se popalila svetla
soliter žarovi
od sunca koje zalazi
išla bih negde da doživim
da se smejem da igram
sećam se nečega od pre
mnogo godina
sećam se muke od sreće dok čekam autobus
sećam se vremena koje nisam kupovala
sećam se novčanice u džepu
sa kojom ne možeš ništa
a sećam se da sam pila šta sam htela
i jela sam šta sam htela
sećam se duge kose
sećam se poljubaca na ulici
i da me bolelo da li neko gleda
sećam se ćutanja i pljuckanja
i značajnih pogleda
i strašnih nesreća koje se zaboravljaju
za jedan dan
sećam se koraka svojih
sećam se kako sam se plašila u tamnim ulicama
sećam se kako sam vrištala od sreće
sećam se kako sam plakala od pesme
sećam se duge duge kose
i crnih cipelica sa kopčom
flaše u džepu
sećam se sestrice sa kojom ne pričam
sećam se sećam se
ti mi ne daš da otvorim kutijicu sa slikama
na slikama su ljudi mrtvi
i oni koji ne znaju još da su mrtvi
i oni koji znaju ali se još smeše
u ovakvim noćima
ne daš mi da se sećam
nećeš ni ti
mislim da ne odemo napolje
mislim da ostanemo ovde.

brzo
starim
i nema vise obecanja kad krene noc
sve znam sta ce da bude
ko mace se trljam ispod stolice
lokam svoje i cutim
starim
i nema vise tajne
sve znam sta mi ko misli
osmeh imam na licu on je kao
srcha na kapiji
starim
i cekam da budem mladja
znam kako se to radi
zavrtis se
padnes na pod i vidis gore je
nebo bez kraja

dva čoveka, jedan dečak na čamcu i...

ja
voda čista
vidim kad ubacim ruku dole
ne damo dečaku da roni ispod čamca
zvoni telefon
zoveš ti
Kovalski
pitaš šta radim
nismo se videli dugo, dugo
ja kažem evo sedim sa tim i tim
na čamcu
ti pitaš koja reka
ja kažem Sava
ti pitaš jel lepo
ja kažem jeste
ti pitaš jel dobra voda
ja kažem jeste
ti pitaš jel sam još s onim
ja kažem nisam
ti se smeješ
kažeš ti si neuništiva
ja kažem i ti si
Kovalski
ti pitaš kad ćemo da se vidimo
ja kažem vidimo se
kad se vidimo
ćao
ćao
stavljam govno od telefona u ranac
da se ne pokvasi
gledam dva čoveka i jednog dečaka u čamcu
dečak je taj dan prvi put vozio čamac
jedan čovek je moj čovek
drugi je moj brat
dečak je isto moj
i ti si moj
Kovalski
ne mislim dalje o tebi
uveče slušamo kasetofon
i šikamo
ja se napijem
i ležem na ploču ispred kuće
malo plačem
ne mislim na tebe
ne mislim ni na šta
mislim na sebe i svoju guzicu
ocvalu
jel znaš zašto se sećam tog dana
Kovalski
sećam se
jer sam ti tad čula glas
poslednji put.

piupiu wrote: ↑08/12/2022 22:33

Božo Vrećo.

Tražim ulicu za svoje ime

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

medvjed23 wrote: ↑12/12/2022 14:21 Tražim ulicu za svoje ime

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.
Dok je istorija trajala šta sam ja radio?
Prosto volio tebe.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo prošetati i poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikad nikog ne zadesi nesreća.

Znaš šta medo?
Jeb’ se tam’ eto…