Dobra analiza
Zašto Iran nije uključen u dogovor oko sirijskog primirja
Vedran Obućina
Nakon trilateralnog potpisivanja Moskovske deklaracije o suradnji Rusije, Irana i Turske za završetak rata u Siriji i političkog rješenja krize, bilo je logično da Iran bude također dio plana o prekidu vatre u Siriji. Međutim, samo su Moskva i Ankara ušli u taj dogovor.
Moskovska deklaracija tjera Tursku da se odrekne svega što je ostvarila u Siriji od 2011., uključujući odbijanje Ankare da prihvati vladu Bašara al-Asada. Moskovska deklaracija je zapravo zapečatila propast sirijske politike predsjednika Erdogana. Stoga se postavlja pitanje zašto nema Irana u nedavnom dogovoru o prekidu vatre.
Regionalno rivalstvo postoji između Irana i Turske, iako ono nije toliko neprijateljski nastrojeno kao između Irana i Saudijske Arabije. Čini se da je to rivalstvo najslabija karika moskovske trojke. Ankara i Teheran stoje na suprotnim stranama po pitanjima Sirije i Iraka, te se sukobljavaju u svojim interesima ne samo na Bliskom istoku, već i na Kavkazu i u Srednjoj Aziji. Stoga je izostanak Irana u dogovoru oko Sirije vrlo značajan. Nekoliko sunitskih militantnih skupina potpisali su taj dogovor o prekidu vatre. Iran, koji podupire libanonski Hezbolah i druge šijitske skupine u Siriji, nije službeno pristupio dogovoru te stoga nije niti priznao sunitske militantne i njihov potpis na ugovor o prestanku vatre, što znači da bi tu moglo doći do pucanja dogovora.
S druge strane, turska potraga za regionalnim vodstvom je u potpunosti skršena pristupanjem Rusiji. Turci su pogriješili odmah na početku jer su postavili odlazak Asada kao ideju vodilju svoje bliskoistočne politike, a potom su prihvatili jedan od najnerazumnijih pristupa gdje se turska vanjska politika istovremeno sukobljava s Asadom, Daešom i Kurdima. Kao rezultat svojih pogrešaka, Turska je danas slabija od Irana te projicira u turskoj javnosti lik Vladimira Putina kao dobrog susjeda i ide u korak s Rusijom. Iran je samouvjeren i povećava svoju moć i utjecaj u regiji.
Iran je dugo vremena inzistirao da su neke skupine u Siriji koje podržava Turska terorističke, te da se takvo stanje mora promijeniti kako bi prekid vatre doista održao. Glavna je iranska zabrinutost što Ankara nije odbacila navode o nekim turskim poveznicama s Džabhat Fatah al-Šamom, koja ima pozitivan odnos s al-Kaidom i smatra se od strane svih terorističkom organizacijom. Osim toga, turska daje jasnu potporu Ahrar al-Šamu, militantnoj selafističkoj skupini poznatoj po borbi protiv libanonskog Hezbolaha.
Iz Moskovske deklaracije i dogovora o prekidu vatre, Džabhat Fatah al-Šam i njegovi suradnici su isključeni iz prestanka neprijateljstava dok je Ahrar al-Šam odbacio dogovor čime je postao legitiman cilj. Stoga je Ankara na neki način prihvatila iranske težnje. Istovremeno s turskim odustajanjem od rušenja Asada kao temeljnog cilja svoje vanjske politike prema Siriji, Ankara nije tražila ni da se naznači neki pritisak na libanonski Hezbolah. Nema formalnog stava prema Hezbolahu ni u Moskovskoj deklaraciji niti u rezoluciji Vijeća sigurnosti donesenoj 31. prosinca kojim se pohvaljuje i potvrđuje prestanak vatre u Siriji. Članovi vlade u Damasku će sudjelovati na sastanku u Astani. Time je Turska dala golemu prednost Iranu u poslijeratnoj Siriji.
Poneki analitičari smatraju da Rusija želi uravnotežiti Iran približavanjem s Turskom. Time bi Rusija ove godine nastojala izgraditi stratešku viziju velikog euroazijskog partnerstva, a kao početak tog procesa spominje se medijacija Kazahstana i skup koji je u Astanu najavljen za 20. siječnja. Iran bi u tom procesu otvorio svoje vojne baze za Rusiju, a istovremeno širio sferu svog utjecaja na Kavkazu preko odličnih odnosa s Armenijom, te u Srednjoj Aziji preko Turkmenistana i Tadžikistana. Erdogan ne gubi samo tamo. Stalno nastojanje za sudjelovanjem Turske u vojnoj operaciji oslobađanja Mosula odbili su i Irak i Iran.
Iranski predsjednik Hasan Rohani je još u listopadu napomenuo da je vrlo opasna bilo koja intervencija strane zemlje bez koordinacije s iračkom vladom, na što je turski predsjednik ostao bez odgovora. Irački premijer Hajder al-Abadi je rekao da Bagdad ne želi rat s Turskom, ali ako dođe do sukoba, Irak je spreman na to. Erdogan mu je odgovorio da irački premijer treba spoznati svoje mjesto, jer on (Erdogan) nije njegov sugovornik, niti je Abadi na njegovoj razini niti su Abadijeve kvalitete na njegovoj razini. Ipak, 30. prosinca je Erdogan odbacio taj diplomatski protokol i svoju aroganciju i telefonirao Abadiju.
Kako se približava susret u Astani, Erdogan nastoji ojačati svoju stranu. Stoga je 28. prosinca napomenuo da bi Saudijska Arabija i Katar također morali prisustvovati sastanku. Time bi Turci postigli ravnotežu, osobito stoga što SAD ne sudjeluju na susretu. Kako i bi, kad su to posljednji dani tranzicije predsjedničke ovlasti na Donalda Trumpa. Sirijska vlada je rekla da prihvaća Moskovsku deklaraciju ali da ne vjeruje Turskoj. Razne druge sunitske, šijitske i kurdske skupine sumnjičave su prema povoljnom ishodu razgovora. Ali, ruski potezi su podjednaki šahovskom velemajstoru.
Putin je doveo Erdogana na svoju stranu i sada ga kontrolira, a zauzvrat daje Turskoj više slobode. Kada dođe do dogovora u kojemu će Turci morati prihvatiti Asada, a vjerojatno će dobiti zadovoljštinu suzbijanjem Kurda, Sirija će napokon ugledati povoljniju budućnost. Trump će moći samo čestitati svom najavljenom prijatelju.
Ali ni ovdje ne mora biti mnogo zabrinutosti za iransku stranu. Turske operacije u sjevernoj Siriji su ograničene na borbu protiv Daeša i Kurda i stoga ih Iran može tolerirati. Teheran i Ankara se ovdje približavaju zajedničkom pogledu i interesu prema preveniranju veće kurdske autonomije u regiji, s obzirom da svaka pobjeda kurdskih snaga nedvojbeno jača kurdsku zajednicu u svim zemljama gdje ovaj narod živi. Najbolji put naprijed za Iran i Tursku jest da se održava komunikacija oko rješavanja sirijske krize. Među mnogim igračima koji su uključeni u sirijsku bitku, Iran zapravo ima najviše zajedničkih interesa s Turskom. S obzirom na prirodu njihovog odnosa u Siriji, on se može opisati kao oblik rivalstva, ali nikako neprijateljstva, jer se svaka nesuglasica može riješiti prihvaćanjem pragmatizma. Za razliku od toga, odnos sa Saudijskom Arabijom je teški ideološki sukob u kojemu Turska za sada ostaje po strani.
Niti je rusko-iranski odnos narušen izostavljanjem Irana iz dogovora o prestanku vatre. Svakako je jasno da se budući okvir suradnje Moskve i Teherana na Bliskom istoku, kao i na drugim područjima, stvara na temelju sadašnje suradnje, te da će se nakon postizanja mira u Siriji ući u novu fazu međusobnog razumijevanja. Prije Sirije, suradnja Irana i Rusije imala je različito značenje u Moskvi i Teheranu. Iz iranskog viđenja, suradnja u jednom području nije imala posebnog značenja već se morala proširiti na više područja, osobito po pitanju iranskog nuklearnog programa, financijske krize i sankcija. Rusija je više gledala na suradnju u jednom polju i ograničavanje drugih pitanja.
Stoga je Sirija doista veliki zaokret u stvaranju snažnog euroazijskog bloka koji ima mogućnost suvereno projicirati multipolarnu moć u svijetu.
... svasta nesto ce turci traziti da izadju iz Sirije i nikad im nece biti dovoljno, zivi bili pa vidjeli
