orbita12 wrote: ↑16/12/2019 21:10
sa FB stranice Amel Kovacevic
Pet sila statusa quo za otetu državu
"Zašto nacije propadaju" objašnjavaju Acemoglu i Robinson tako da tamo gdje sistemski ne postoje jednake prilike za sviju, društva su neuspješna i grcaju u nepravdi i siromaštvu.
U našem društvu postoje sile koje su otele sve poluge moći i isisavaju društvenu energiju onemogucavajuci obicnim gradjanima da grade svoje porodično blagostanje.
Političke oligarhije su prva i najmoćnija sila koja kontroliše tri stuba vlasti, novčane tokove javnih sredstava, posjeduje raznolike mehanizme kojima gospodare resursima nesagledivih razmjera. Ultimativni cilj ove klike jest maksimiziranje ličnih i grupnih interesa zanemarujući opći društveni interes. Rezultat ovakvog djelovanja je vidljiv kroz istruhlo državno truplo koje grca u dugovima, nema kapaciteta da brani, hrani, obrazuje, uslužuje, liječi i zapošljava svoje gradjane. To državno truplo je nabreklo od svoje nesposobnosti i nefunkcionalnosti.
Druga sila statusa quo u našem društvu je stalež budžetarijata kao privilegovana društvena klasa kojoj pripadaju oni koji su se kroz svakojake načine, obično potpomognuti porodičnim i partijskim vezama, domogli zaposlenja u javnom sektoru. Obično su podkapacitirani u znanju, vještinama i motivima da javno služe i unaprijedjuju državu. U pravilu su visoko organizirani u sindikate crpeći društvenu energiju da za sebe osiguraju neprimjerene i neodržive privilegije. Prekobrojni su na platnim spiskovima no teško da se može pronaći dovoljno onih koji bi obavili posao a za interno inducirane promjene koje vode ka jacanju države da i ne govorimo. Crpe svoje interese kroz zloupotrebu javnih resursa koji su im povjereni. Rezultat njihovog djelovanja je bjelodan kroz uzak dijapazon javnih usluga i nizak kvalitet istih. To je začepilo društvene čakre čuvajući prilike isključivo za privilegovane.
Treća sila statusa quo su tajkuni koji svoju ekonomsku moć crpe iz simbioze sa političkim oliharhijama i budžetarijatom. Oni dobivaju poslove u kojima je država klijent na takav način da su privilegirani dok je društveni trošak značajno veći od neophodnog jer se dodatno plaća koruptivna renta koja puni džepove donosilaca javnih odluka. Rezultat njihovog djelovanja su ekstra profiti iz kojih se podržava sistem statusa quo.
Četvrta sila statusa quo jesu režimski mediji u javnom i privatnom vlasništvu. Ovo moćno sredstvo manipulacije i dezinformacije zbunjuje i raspamećuje običnog čovjeka koji poput zombija osihren baulja ovim dunjalukom. Rezultat njihova djelovanja je totalno neutralisanje izvornog društvenog aktivizma a poplava prividnog društvenog aktivizma koji je induciran konglomeratom interesa sila statusa quo. To djelovanje daje potpunu anesteziju društvu i ono postaje neosjetljivo na prirodne alarme koji upozoravaju na drustvenu opasnost.
Peta sila statusa quo jeste dio akademske zajednice i sveštenstva. Ova inteligencija umjesto da bude društveni korektiv, upošljava svoje raspoložive resurse kako bi poduprli sistem statusa quo zadovoljavajući se eksploatacijom monopola na znanje koji ih vodi ka lagodnom životu. Rezultat njihovog djelovanja je nepismena i neosvještena nacija bez znanja, vještina i morala.
Pet sila statusa quo su uzejamno povezane i predstavljaju homogenu membranu kroz koju ne moze da poteče društvena energija. Dugoročno zbog ustajalosti, ispod membrane društvo truhne i atrofira, te gubi energetski potencijal za samoregeneraciju.
Razbijanje i neutralizacija sila statusa quo je farzul ajn i farzul kifaja našeg društvenog konteksta. Jedino rješenje kako bi se membrana probila jeste hirurški zahvat u obliku stvaranja pravne i funkcionalne drzave jednake za sve.
Mnogi ne vide kako se uopće može probiti ova membrana, te linijom manjeg otpora napuštaju ovo društvo zauvjek. Ostaće membrana ispod koje će zdrava supstanca curiti a vakuum će nekad popuniti neko ko bude imao dovoljno društvene energije da napravi prosperitetno društvo.
Političke oligarhije su prva i najmoćnija sila koja kontroliše tri stuba vlasti, novčane tokove javnih sredstava, posjeduje raznolike mehanizme kojima gospodare resursima nesagledivih razmjera. Ultimativni cilj ove klike jest maksimiziranje ličnih i grupnih interesa zanemarujući opći društveni interes. Rezultat ovakvog djelovanja je vidljiv kroz istruhlo državno truplo koje grca u dugovima, nema kapaciteta da brani, hrani, obrazuje, uslužuje, liječi i zapošljava svoje gradjane. To državno truplo je nabreklo od svoje nesposobnosti i nefunkcionalnosti.
Druga sila statusa quo u našem društvu je stalež budžetarijata kao privilegovana društvena klasa kojoj pripadaju oni koji su se kroz svakojake načine, obično potpomognuti porodičnim i partijskim vezama, domogli zaposlenja u javnom sektoru. Obično su podkapacitirani u znanju, vještinama i motivima da javno služe i unaprijedjuju državu. U pravilu su visoko organizirani u sindikate crpeći društvenu energiju da za sebe osiguraju neprimjerene i neodržive privilegije. Prekobrojni su na platnim spiskovima no teško da se može pronaći dovoljno onih koji bi obavili posao a za interno inducirane promjene koje vode ka jacanju države da i ne govorimo. Crpe svoje interese kroz zloupotrebu javnih resursa koji su im povjereni. Rezultat njihovog djelovanja je bjelodan kroz uzak dijapazon javnih usluga i nizak kvalitet istih. To je začepilo društvene čakre čuvajući prilike isključivo za privilegovane.
Treća sila statusa quo su tajkuni koji svoju ekonomsku moć crpe iz simbioze sa političkim oliharhijama i budžetarijatom. Oni dobivaju poslove u kojima je država klijent na takav način da su privilegirani dok je društveni trošak značajno veći od neophodnog jer se dodatno plaća koruptivna renta koja puni džepove donosilaca javnih odluka. Rezultat njihovog djelovanja su ekstra profiti iz kojih se podržava sistem statusa quo.
Četvrta sila statusa quo jesu režimski mediji u javnom i privatnom vlasništvu. Ovo moćno sredstvo manipulacije i dezinformacije zbunjuje i raspamećuje običnog čovjeka koji poput zombija osihren baulja ovim dunjalukom. Rezultat njihova djelovanja je totalno neutralisanje izvornog društvenog aktivizma a poplava prividnog društvenog aktivizma koji je induciran konglomeratom interesa sila statusa quo. To djelovanje daje potpunu anesteziju društvu i ono postaje neosjetljivo na prirodne alarme koji upozoravaju na drustvenu opasnost.
Peta sila statusa quo jeste dio akademske zajednice i sveštenstva. Ova inteligencija umjesto da bude društveni korektiv, upošljava svoje raspoložive resurse kako bi poduprli sistem statusa quo zadovoljavajući se eksploatacijom monopola na znanje koji ih vodi ka lagodnom životu. Rezultat njihovog djelovanja je nepismena i neosvještena nacija bez znanja, vještina i morala.
