KAD STIDA NEMA
Onda na fasadi zgrade policije osvane ploča sa imenima poginulih kolega i porukom „Živite za ovu zemlju kao što smo mi umirali“. U gradu u kojem je do sada za ratne zločine pravosnažno presuđeno 65 lica, od kojih su skoro polovina iz prijedorske policije, ovakvim pločama nije mjesto na javnim objektima.
Malo im je bila spomen ploča unutar zgrade policije, na koju nabasa svaki Prijedorčanin barem nekoliko puta godišnje kada ide neki papir ganjati. Trebalo je imena policajaca pokazati i slučajnom prolazniku i putniku namjerniku kroz Prijedor.
Među upisanim imenima su i Miroslav Paraš i Željko Bulić, za koje je u presudama na Sudu BiH ustanovljeno da su pucali u civile na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, gdje su prijedorski policajci iz konvoja izveli i nastojali ubiti 200 Muslimana/Bošnjaka iz Prijedora. Samo dvanaest ljudi je uspjelo preživjeti strijeljanje i pad na stijene u provaliji. Taj zločin je bio i najveći pojedinačni zločin koji je MUP RS organizovao i odradio u vlastitom aranžmanu bez pomoći drugih.
Miroslav Paraš i Željko Bulić poginuli su 8. februara 1994. godine na ratištu u Bihaću zajedno sa još šest prijedorskih policajaca. Kao odmazdu, njihove kolege policajci, počinili su niz zločina nad preostalim Bošnjacima u Prijedoru. Za te zločine iz 1994. godine na Okružnom sudu u Banja Luci osuđeni su Radoslav Knežević, Drago Radaković i Draško Krndija. Radoslav Knežević je osuđen i na Sudu BiH u predmetu za Korićanske stijene. Pored komandira policije Dušana Jankovića i Kneževića, na Sudu BiH su osuđeni još i Zoran Babić, Milorad Škrbić, Željko Stojnić, Saša Zečević i Marinko Ljepoja, a Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić su sklopili sporazum o priznanju krivice. Prije njih je na Tribunalu u Hagu priznao krivicu i njihov kolega policajac Darko Mrđa.
Miroslav Paraš, aktivni policajac, bio je komandir Interventnog voda prijedorske policije. Oko 40 pripadnika tog voda, raspoređeni u dva odjeljenja, proizvodili su smrt 24 sata dnevno, u dvije smjene. Čitajući presude zatičemo ih u streljanju ljudi pred džamijom u Čarakovu, muče i ubijaju zatočenike pred ulazom u logoru Manjača, odvode mnoge Prijedorčane kojima se gubi svaki trag, skoro da nema većeg zločina a da nije zabilježeno učešće pripadnika interventnog voda prijedorske policije.
Na spomen ploči na fasadi policije piše da su „poginuli u odbrambeno otadžbinskom ratu“. Kakav je to odbrambeni rat ako je osam policajaca upisanih na ploči poginulo na lokalitetima koji se zovu Hasin vrh i Alajbegovića kosa kod Bihaća? Dan prije ta brda sa muslimanskim nazivima zauzela je srpska vojska da bi sutradan u sveopštoj bježaniji napustili taj prostor? Osam policajaca iz Prijedora gine u toj bježaniji u kojoj su ostavljena i njihova tijela. Ostavljen je i njihov ranjeni kolega.
Da li tu dobijamo onda pravo značenje one poruke mladim naraštajima u Prijedoru „Živite za ovu zemlju kao što smo mi umirali“? Kao da se neko dodatno potrudio da mladim Prijedorčanima na spomenički način kaže bježite iz ove zemlje.
Nije taj događaj od 8.februara 1994.godine jedini dokaz bježanije prijedorske policije. U zavičaju u kojem nije bilo borbenih dejstava prijedorski policajci su bili odgovorni za logore Omarska i Keraterm. Kao čuvari u logorima, prijedorski policajci ubili su ili bili odgovorni za nestanak 817 zatočenika u ta dva logora smrti. Među ubijenim zatočenicima bili su i Srbi Jovan Radočaj u Keratermu i Igor Kondić u Omarskoj. Na smrt su ih pretukli policijskim palicama i metalnim štangama. Načelnika policije Simu Drljaču, Tribunal u Hagu je zbog zločina koje su počinili prijedorski policajci optužio i po tački genocida. Kada su takve policajce koji su se u Prijedoru bavili masovnim ubistvima, silovanjima, pljačkom i progonom nesrpskog stanovništva, poslali na pravo ratište u Podrinje, pobjegli su glavom bez obzira.
U izvještaju komande 1. krajiškog korpusa iz oktobra 1992. godine vidimo ih na popisu gdje stoji da su: „pripadnici milicije iz Prijedora napustili položaj i pobjegli nazad u svoja mjesta. Odmah pokrenuti krivične prijave za svakog pojedinca i preduzmite druge mjere radi upoznavanja javnosti, pri čemu objavite njihova imena u lokalnoj štampi i na radio stanici, uz poruku da se radi o ljudima koji nisu spremni da brane interese srpskog naroda i podnesu žrtve za stvaranje srpske države.“ U potpisu, general Momir Talić.
Prijedorski policajci se nisu proslavili ni u kasnijim borbama. U izvještaju službenika Državne bezbjednosti Dragana Kijca od 12.10.1995.godine koji je uputio Ministru unutrašnjih poslova stoji sljedeće: „U kasnim večernjim časovima dana 11.10.'95.god., prema raspoloživim saznanjima, oko 500 pripadnika krupske brigade se povuklo sa položaja kod Okreča i pješice se uputilo prema Ljubiji, odnosno Prijedoru. Jedinica CJB Prijedor (oko 300 policajaca) takođe je napustilo položaj kod sela Fajtovci (Sanski Most) i uputilo se prema Prijedoru.“
Skoro cjelokupan sastav policije iz Prijedora je pobjegao sa linije u završnim borbama i da je Armije R BiH bila spremna i kadra, a njeno rukovodstvo zainteresovano, danas bi neko drugi postavljao ploče na fasadu prijedorske policije.
Na toj fasadi ima mjesta da se podigne još jedna spomen ploča. Na toj ploči bi trebalo da stoje imena svih onih policajaca koji su 1992.godine razoružani, privedeni, mučeni i ubijeni samo zato što nisu bili lojalni tadašnjem SDS-u. Tek tada će MUP RS zaslužiti respekt i poštovanje čestitih ljudi u Republici Srpskoj. Ovako, i dalje poručuju mladosti – BJEŽITE ODAVDE!
