Sedmi dan
Optimizam s pokrićem
Nermina Niklšića poznajem kao agilnog federalnog parlamentarca, zastupnika koji se, što nije nešto čime treba mahati u demokratskim zemljama, a što Bosna i Hercegovina očito nije, istinski pripremao za svaku sjednicu: Nikšić je postavljao suvisla i konkretna pitanja, trudio se da kao opozicionar bude korektan i da ne maše svojom opozicionom pozicijom poput onih balkanskih mužjaka što se okupe oko rupe koju kopaju radnici i dovikuju: “Ne radi se to tako.”
Stoga sam bio istinski sretan onog dana kada je u javnost izišla informacija da će Nikšić biti kandidat za premijera Federacije BiH. Ovaj entitet među SDP-ovcima boljeg čovjeka, poštenijeg i radnijeg nije mogao dobiti. I koliko sam bio sretan što, nakon serije ljudi što obilježiše prethodnu deceniju na čelu nešto većeg entiteta dolazi jedan koji neće, ubijeđen sam, tražiti svoje mjesto pod suncobranom, toliko sam, u isto vrijeme, bivao zabrinut.
Briga nije samo zbog činjenice što nikad nije bio gori vakat da se trulost koja je okupirala Federaciju mijenja. Demokracija jeste odavno zakucala na balkanska vrata, ali još nije ni prošla kroz ta vrata a kamoli doprijela do ljudskih umova. Novca nema, bit će ga još manje kada Međunarodni monetarni fond dođe po naplatu novca, duga nastalog zbog grijeha prošlih struktura koje su sebi povećavale plate i ostale prinadležnosti. Brojne su, nadalje, kompanije čiji su radnici izvarani, nemali je broj i onih radnika što iščekuju bolje sutra u čije ime su stezali kaiševe, armija nezaposlenih raste, umnožava se, i vrlo je bijesna. Imajući sve to u vidu, Nikšić može vrlo lako biti pribijen na stup srama prije nego što dobije priliku da bilo šta konkretno uradi. Vremena, naprosto, nema.
Pa ipak, nakon intervjua koji izlazi u ovom broju Dana, zeru sam optimističniji. Ne zato što Vlada Federacije BiH, ovakva kakva jeste, ima podršku međunarodnog faktora iskazanu kroz izjave američke administracije niti zbog suspenzije odluke Centralne izborne komisije koju je izrekao visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Inzko, niti zbog toga što su ministri iz reda ustaške Hrvatske stranke prava BiH zasad pokazali ozbiljnost kada je u pitajnu državna vlast kakvu HDZ-ovci i HDZ-ovkinje nisu pokazali proteklih milion godina. Moj optimizam je zasnovan na jednom odgovoru na jedno pitanje koje se nalazi petnaestak strana dalje u ovom magazinu, a opet nema veze ni sa obećanim obračunom sa kriminalom, niti sa promjenom koncepcije Razvojne banke FBiH koju će, bez daljnjeg, napustiti notorni Ramiz Džaferović, a ni sa obećanjem da će svaka fiskalna politika usljed recesije krenuti sa kabinetlijama u ministarstvima i poslaničkim klupama. Sve je to OK, ali je mnogo bitnija Nikšićeva konstatacija koja se tiče javne uprave i njene reforme.
“Ako bi u ovom mandatu započeli, mogli bi imati određene dijelove ministarstava i upravnih organa koji svoje postojanje vežu za implementaciju određenih projekata. Takav je slučaj i u pojedinim evropskim zemljama gdje postoje ministarstva i uprave koje se bave određenim projektima, i kad završi taj projekat, apliciraju na drugi i implementiraju ga. Kod nas još imamo situaciju: Ja sam državni službenik i kao takvog me ne možete tako malo platiti kako ja mogu malo raditi, ja sam zaštićen. Takvo razmišljanje uvijek se slomi preko nekoliko ljudi u službama i uredima koji rade, dok za neke druge niko neće ni primijetiti je li ili nije došao na posao”, rekao je federalni premijer. I pogodio u srž mentaliteta.
Iako je riječ o krajnje dosadnoj temi – reforma javne uprave već svojim nazivom izaziva zijevanje – u pitanju je, više nego majorizacija, ekstremizam i slični sexy pojmovi, istinska opstojnost države. Imam neke slutnje otkud Nikšiću ove ideje o fleksibilnoj i mobilnoj administraciji čiji čimbenici neće jesti bureke i piti kefire dok se obraćaju građanima, studentima, penzionerima, i inim: I sam je radin, takvi su mu i najbliži saradnici, a i osnova političke filozofije socijaldemokracije kojoj pripada govori o uozbiljavanju društva i države u kojoj postoje i kojom, evo, i upravljaju. No, korijeni su manje važni od promjene postojećeg stanja.
A ono je ovakvo: Svi koji su proteklih petnaest godina studirali Fakultet političkih nauka znaju da je teže od bilo kojeg ispita izaći na kraj sa nesposobnim gospođama iz studentske službe, čiji kompjuteri služe kao podmetač za heklane miljee, a studenti su smetnja lagodnom radnom danu. Među revolucionarno nastrojenim profesorima koji su to samo u četiri oka, nikako pred javnošću (mojne, ba, da se zamjeramo) koji su svjesni zločina koji se dešava nad studentima, ne postoji hrabrost da se s tim izađe na kraj. Isto je, znam, i sa ostalom studentarijom. Svi koji su vadili lična dokumenta za bilo koju moguću svrhu mogu posvjedočiti kako su nailazili na kafkijanske situacije, fliperanje od vrata do vrata i od institucije do institucije – koja ne služe nizašta drugo nego da budu servis, dakle usluga, građanima. U stvarnosti, niko nadležan. Oni koji su poželjeli da se bave privredom, proizvodnjom ili uslugom, svejedno, djelatno su potrošili mjesece svoga života da bi ubijedili ljude koji primaju plaću za svoj nerad da nije normalno da se, recimo, traži potvrda o državljanstvu ukoliko se podnese ovjerena kopija lične karte koja je, jebiga, dokaz da je čovjek državljanin BiH.
Ukoliko Nikšić promijeni ovu paradigmu, taj istočnjački mentalitet, ukoliko ga barem djelimično naruši, zaslužit će da se njegovo ime i prezime kroz cijelu Federaciju slavi kao ime i prezime istinskog reformatora.
Dani
A proces smjene Arzije je započet prije dolaska nove vlade...
maske su pale... neko će izgubiti posao, neko je arogantan da prizna grešku, neko licemjeran, neko glup, neko vidi samo svoje lične razloge...
