ETNICKO PENZIONISANJE
GENERALU IMA STA DA PISE
AIM, SARAJEVO, 11.01.97.
O generalu Jovanu Divjaku gotovo je nemoguce pisati u proslom vremenu. S uniformom ili bez nje, ostace najpopularniji general u ovom ratu.
Umjesto novogodisnje cestitke, u sarajevskom televizijskom dnevniku (treba li reci televiziji vladajuce SDA) saopsteno je njegovo penzionisanje. General je imao pametnijeg posla, pa informaciju nije ni cuo; pozvao ga neko od prijatelja telefonom i cestitao mu. Ne bi u tome bilo niceg neobicnog, generali jednom moraju odloziti uniformu i epolete i zivjeti "civilno". Cak i ako se uzme u obzir cinjenica da je tog 31. decembra 1996. Jovan Divjak bio kod komandanta Generalstaba na prijemu, i da mu je ovaj (Rasim Delic) pozelio sretnu Novu godinu. Kad se razgovaralo o penzionisanju, Delic je rekao da to predstoji, da je penzionisanje najavio predsjedavajuci Predsjednistva BiH, A. Izetbegovic, ali da ta stvar jos nije aktuelna.
Koliko je to bilo netacno, ili "komandant nije bio u toku", potvrdilo se u istom danu, samo nekoliko sati poslije. Tako je zapravo napokon laknulo onima koji, najblaze receno, jedno govore, drugo misle i osjecaju, a trece rade. Jer, sam je Izetbegovic u novogodisnjoj cestitci kazao: "Sve ovo (cjelovitost BiH, pokretanje proizvodnje, povratak narod, pravda za borce ) necemo u potpunosti postici ni za jednu godinu, ni za mnogo godina, ali trebamo neumorno raditi na tome, okupljajuci oko ovih ciljeva sve ljude dobre volje, bez obzira na vjeru, naciju i politicko uvjerenje. Ovo je Bosna i ovo je jedini pravi pravi put."
I, eto, u "toj Bosni" nema vise mjesta za generala Divjaka. Formalno, stvari su ciste - clan 22 govori da nakon navrsenih 60 godina moze doci do penzionisanja, premda pise i to da se, ukoliko postoji potreba, moze ostati i duze. U slucaju ovog generala potreba o njegovom penzionisanju postojala je vec odavno, u glavama i dusama onih koji o "toj Bosni" odlucuju. Ne krije to ni stampa, naravno ona nesklona vladajucim nacionalnim strankama. Tako "Svijet" u posljednjem broju iz pera glavnog i odgovornog urednika donosi sljedece zakljucke: "Armijski i politicki vrh Bosne i Hercegovine postigao je jednu od svojih najvecih toliko zeljenih pobjeda, izvojevanih bez ispaljenog metka. Medju "vecim brojem" oficira i generala kojima je Izetbegovic potpisao penziju, nalaze se, definitivno, i generali Jovan Divjak i Stjepan Siber. Utjecajni vojno-politicki mocnici , s Novom godinom, realizovali su svoj davnasnji san. Medju generalima BiH Armije nema vise ni jednog jedinog "nemuslimana". Divjak i Siber bili su posljednji Srbin i Hrvat sa zlatnim siritima u nekada multi- kulti vojsci "
Odlazak Divjaka I Sibera ne govori nista posebno o njima dvojici, o njima se ionako sve zna, jos poodavno. Taj odlazak mnogo vise govori o "pameti" drzave koja ih se konacno otarasila. I o opredjeljenju te drzave.
Najkrace, Jovan Divjak, bio je najskolovaniji general u Armiji BiH. Bio je i jedan od najpopularnijih komandanata, kako na frontu, tako i medju obicnim svijetom na ulici. Cini se da su ga najvise voljela djeca (osnovao je i poseban fond za skolovanje talentovane djece i djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja). Ostace zapamcen po dramaticnim dogadjanjima u prvim danima rata u BiH. Bukvalno je spasio Izetbegovica kada je bio zatocen na sarajevskom aerodromu. Divjak je rukovodio operacijom "razmjene" generala Kukanjca za Aliju Izetbegovica. Tacno je, za razliku od Izetbegovica koji je narod ubjedjivao da rata nece biti, procijenio da ce ga i te kako biti, te da ce trajati najmanje cetiri godine. U tom ratu generala Divjaka je prvih godina bilo svuda gdje je bilo "gusto", prvi je u generalskoj uniformi "prosetao" u maju 1992. godine do posljednje linije odbrane u sarajevskom naselju Dobrinja. Stizao je i da posjeti ranjene borce, da prisustvuje, pa i da ucestvuje na mnogim kulturnim manifestacijama, a sto je opet davalo povoda ,ocito dobro tempiranog, za podsmjesljive komentare, u stilu Paradni general pise pjesmice! "Neko" je ocito otpocetka dobro vukao konce, pa se tako dogodilo i da general Divjak bude uhapsen od strane Armije BiH u prvoj godini rata u Konjicu!
Kako se nije radilo o igri olovnim vojnicima, general Divjak je sto javno, sto "vojnom postom" ukazivao na bitne stvari. Tako je u jednom intervjuu prosle godine rekao sljedece:
"Cetiri godine ovog rata na linijama nije bilo problema izmedju Bosnjaka, Srba i Hrvata u jedinicama Armije BiH. Svedok sam njihovog medjusobnog ispomaganja, tolerancije, postovanja. Cim se, medjutim, ode do nivoa komandira cete ili bataljona, onda e primecuje drugacji odnos prema vojnicima srpske i hrvatske nacionalnosti. Na zalost, bilo je perioda kada se vojnicima srpske nacionalnosti nije dozvoljavalo da idu na prve linije borbe. Oni su radili na kopanju rovova i na drugim inzenjerskim poslovima. Postojao je i strah da ce biti ubijeni pucnjima u potiljak. Posebno je u tom pogledu teska situacija bila 1993 i 1994.godine. Iskljucivanja vojnika srpske nacionalnosti sa duznosti komandira bilo je, i sama ta cinjenica govori da je prihvacen isti odnos, metod, kojeg je Karadzic postavio. Rec je, prakticno, o provodjenju etnickog ciscenja. Podsecam da smo pre pet meseci (oktobar 1995, op. aut.) gospodin Siber i ja bili na spisku za penzionisanje. To je bio izricit zahtev Izetbegovica, koji mi je jos ranije nudio da ili odem u penziju ili u ambasadu u Pariz, navodno zbog znanja jezika, ili da, eventualno, budem u vojsci, ali sa strane."
I uistinu, general Divjak, bio je posljednjih godinu- dvije bas sa strane, sto nimalo nije umanjilo njegovu popularnost, odnosno cinjenicu da su mu se ljudi svih profesija, i svih generacija tako cesto obracali. Trebali li uopste podsjecati da su to posebno cinili kad su se osjecali ugrozenim ili prevarenim. Doslovce glave je spasavao pred pokoljima sarajevske Srba pod "dirigentskom palicom" muzicara Cace. Kada je nedavno ovaj zlocinac rehabilitiran i kada mu je priredjena nevidjena dzenaza (sahrana) prenosenjem njegovih posmrtnih ostataka na groblje sehida (heroja) na Kovacima, general Divjak je, sto nije poznato javnosti, napisao pismo Aliji Izetbegovicu, jasno mu stavljajuci do znanja sta o tome misli, odnosno podsjecajuci ga sta je Topalovic, poznatiji po pomenutom nadimku Caco, ucinio i kakve reakcije (strah) moze kod nemuslimana prouzrociti aminovanje takvih "spontanih" dogadjanja.
O presudnim dogadjanjima ni u toku rata, a ni sada, general Divjak nije nikada sutio. O mogucoj deblokadi Sarajeva, grada koji je najvise zivio u opsadi u istoriji savremenog ratovanja Divjak za AIM kaze:
"U martu, aprilu 1993, nas pet iz Staba, smo ponudili plan operacije za deblokadu Sarajeva, koji nikada niko nije ni pogledao. Predsednistvo svojevremeno nije razmatralo ni strategiju odbrane BiH - i taj projekat smo ponudili pocetkom 1993 Zapravo, ja sam uistinu bio po strani, ne svojom krivicom, jer nijednom nisam bio pozvan od strane komandanta Armije, predsednika Predsjednistva Izetbegovica da se trazi moje misljenje za bilo koju operaciju."
Danas Jovan Divjak, jos uvijek u generalskoj uniformi, prolazi ulicama Sarajeva, zastajkujuci svaki cas da se pozdravi sa ljudima koji mu, kao sto su to cinili sve ove godine, prilaze, pruzajuci mu ruku. U tapsanju po ramenu, stavljaju mu do znanja da im je sve jasno, odavno! General se osmjehuje, sapcuci, AIM- ovoj novinarki da nece otici na svecani ispracaj. Ono, mirovinu ili penziju nije izrekao.
Jer, general Jovan Divjak ima sta da pise! Zarad Bosne, ne one iz novogodisnje cestitke, vec stvarne koje je sve manje I u kojoj ne penzionisu (citaj ukljanjaju) generale kakav je Jovan Divjak.
I onda se treba nadati nekoj pomoći od onih koji su mu sve vrijeme radili o glavi?
Daj bože ... Nek' mu je bog na pomoći.
