Forum Klix.ba

neocekivana_sila wrote:Kad smo kod "zuluma"..neki kažu, a ne lažu kako je u Beogradu, daleko od tamnog vilajeta i zemlje mržnje ležao nobelovac, Ivo Andrić sa teškom upalom pluća i raznim zdravstvenim komplikacijama. Gdje? Kod kuće, usred prestolnice. Od terapije uzimao Aspirin i vitamin C. Upravnici beogradskih klinika se nisu mogli dogovoriti kojoj će pripasti čast da u njoj umre veliki Ivo Andrić. Tokom bolesti i bunila policijaci u civilu, navodni pisci Djoković i Jovanović, koje uopšte nije poznavao prisile ga da potpiše dokument o osnivanju Andrićeve zadužbine. Svi su znali kakvo je Andrićevo mišljenje o tadašnjim zadužbinama kao o trećerazrednim kuplerajima i mjestima sakupljanja propalica i lešinara.
Kada je već bilo kasno, smješten je na Univerzitetsku kliniku odlukom Gradskog komiteta SKS
Par mjeseci poslije smrti Andrića, u njegovoj zadužbini je bilo nepristojno spominjati njegovo ime, koristi je imao više Milan Kašanin nego Andrić. Osovlje je besramno traćilo piščevu uštedjevinu na astronomske plate i kupovinu poklona ženama, a pisca su nazivali "matorim jezuitom".

neocekivana_sila wrote:Kad smo kod "zuluma"..neki kažu, a ne lažu kako je u Beogradu, daleko od tamnog vilajeta i zemlje mržnje ležao nobelovac, Ivo Andrić sa teškom upalom pluća i raznim zdravstvenim komplikacijama. Gdje? Kod kuće, usred prestolnice.

Od terapije uzimao Aspirin i vitamin C. Upravnici beogradskih klinika se nisu mogli dogovoriti kojoj će pripasti čast da u njoj umre veliki Ivo Andrić.

Tokom bolesti i bunila policijaci u civilu, navodni pisci Djoković i Jovanović, koje uopšte nije poznavao prisile ga da potpiše dokument o osnivanju Andrićeve zadužbine. Svi su znali kakvo je Andrićevo mišljenje o tadašnjim zadužbinama kao o trećerazrednim kuplerajima i mjestima sakupljanja propalica i lešinara.

Kada je već bilo kasno, smješten je na Univerzitetsku kliniku odlukom Gradskog komiteta SKS
Par mjeseci poslije smrti Andrića, u njegovoj zadužbini je bilo nepristojno spominjati njegovo ime, koristi je imao više Milan Kašanin nego Andrić. Osovlje je besramno traćilo piščevu uštedjevinu na astronomske plate i kupovinu poklona ženama, a pisca su nazivali "matorim jezuitom".

nosara wrote:

neocekivana_sila wrote:Kad smo kod "zuluma"..neki kažu, a ne lažu kako je u Beogradu, daleko od tamnog vilajeta i zemlje mržnje ležao nobelovac, Ivo Andrić sa teškom upalom pluća i raznim zdravstvenim komplikacijama. Gdje? Kod kuće, usred prestolnice. Od terapije uzimao Aspirin i vitamin C. Upravnici beogradskih klinika se nisu mogli dogovoriti kojoj će pripasti čast da u njoj umre veliki Ivo Andrić. Tokom bolesti i bunila policijaci u civilu, navodni pisci Djoković i Jovanović, koje uopšte nije poznavao prisile ga da potpiše dokument o osnivanju Andrićeve zadužbine. Svi su znali kakvo je Andrićevo mišljenje o tadašnjim zadužbinama kao o trećerazrednim kuplerajima i mjestima sakupljanja propalica i lešinara.
Kada je već bilo kasno, smješten je na Univerzitetsku kliniku odlukom Gradskog komiteta SKS
Par mjeseci poslije smrti Andrića, u njegovoj zadužbini je bilo nepristojno spominjati njegovo ime, koristi je imao više Milan Kašanin nego Andrić. Osovlje je besramno traćilo piščevu uštedjevinu na astronomske plate i kupovinu poklona ženama, a pisca su nazivali "matorim jezuitom".

Pa...?

PipiDugaDevetka wrote:

neocekivana_sila wrote:Kad smo kod "zuluma"..neki kažu, a ne lažu kako je u Beogradu, daleko od tamnog vilajeta i zemlje mržnje ležao nobelovac, Ivo Andrić sa teškom upalom pluća i raznim zdravstvenim komplikacijama. Gdje? Kod kuće, usred prestolnice.

Od terapije uzimao Aspirin i vitamin C. Upravnici beogradskih klinika se nisu mogli dogovoriti kojoj će pripasti čast da u njoj umre veliki Ivo Andrić.

Tokom bolesti i bunila policijaci u civilu, navodni pisci Djoković i Jovanović, koje uopšte nije poznavao prisile ga da potpiše dokument o osnivanju Andrićeve zadužbine. Svi su znali kakvo je Andrićevo mišljenje o tadašnjim zadužbinama kao o trećerazrednim kuplerajima i mjestima sakupljanja propalica i lešinara.

Kada je već bilo kasno, smješten je na Univerzitetsku kliniku odlukom Gradskog komiteta SKS
Par mjeseci poslije smrti Andrića, u njegovoj zadužbini je bilo nepristojno spominjati njegovo ime, koristi je imao više Milan Kašanin nego Andrić. Osovlje je besramno traćilo piščevu uštedjevinu na astronomske plate i kupovinu poklona ženama, a pisca su nazivali "matorim jezuitom".

Nevjerovatno da mu nisu davali antibiotike protiv upale pluće

PEMBRITIN barem da su mu dali ako nije bilo tada SUMAMEDA?!

neocekivana_sila wrote: to je taj kontinuitet duhovnog razvoja za razliku od tamnog vilajeta gdje je sve ostalo ubogo i nazadno.

nosara wrote:... niti od Ive Andrica bilo sta drugo osim perfektnog intelektualca i najboljeg knjizevnika sa ovih prostora...

Sezam wrote:Moram priznati, ovako neformalno, nakon teskog i napornog dana, nema mi nista draze nego uzeti Travnicku Hroniku i procitati npr pasus u kojoj bosnjacka djeca nozevima probadaju tijela mrtvih Srba, koje su ocevi te bosnjacke djece prethodno nabili na kolac, onako coporativno, da bi bosnjacka djeca do dugo u noc lutala Travnikom krvavih cakija i plasila one malo manje krvozedne Bosnjake.

ultima_palabra wrote:

Sezam wrote:Moram priznati, ovako neformalno, nakon teskog i napornog dana, nema mi nista draze nego uzeti Travnicku Hroniku i procitati npr pasus u kojoj bosnjacka djeca nozevima probadaju tijela mrtvih Srba, koje su ocevi te bosnjacke djece prethodno nabili na kolac, onako coporativno, da bi bosnjacka djeca do dugo u noc lutala Travnikom krvavih cakija i plasila one malo manje krvozedne Bosnjake.

Ti stvarno nikada nisi čitao Andrića? Bježao s časa kad je lektira, šta li? Ovakvih dešavanja u toj knjizi nema.

neocekivana_sila wrote: šta: pa? Imaš li neki argument da dokažeš bilo koji stav ili svoju tvrdnju osim ponavljanja da je tebi Andrić super? Ako si već glup ili ne znaš ništa, onda se trudi da to sakriješ, a ne da se javljaš kao idiot sa postovima : Pa?

KatarinaKosaca wrote:Najinteresantnije od svega je tolika umišljenost onih koji kao brane Andrića da su načitani i plaho obrazovani, a svakom svojom rečenicom to demantiraju. A ujedno je i to i samo to glavni argument: Ja volim Andrića, kad ga volim znam da sam načitan, ničim to ne pokazujem sem što demoniziram one koji se drznu tu tezu poljuljati

Sezam wrote:

nosara wrote:... niti od Ive Andrica bilo sta drugo osim perfektnog intelektualca i najboljeg knjizevnika sa ovih prostora...

Posto je u pitanju podforum historija, ja bih da se drzim cinjenica.

Ivo Andric, perfektni intelektualac, clan SANU od 1926, bavio se, u sluzbi kralja, prekrajanjem granica i zagovaranjem etnickog ciscenja muslimana sa ovih prostora (pogledati link na prethodnoj stranici). Takodjer je bio clan izdajnicke delegacije koja je 25/3/1941 u Berlinu potpisala pristupanje trojnom paktu.

Pa jebemu druze @nosara, ja sam bio ubjedjen da ti ljude ovakvih osobina redovno nazivas GOVNIMA, koja bi najbolje bilo po kratkom postupku eliminirati, ili u najblazem slucaju poslati na Goli Otok. Kad ono, ni manje ni vise - perfektan intelektualac, cija djela sa uzitkom citas.

Moram priznati, ovako neformalno, nakon teskog i napornog dana, nema mi nista draze nego uzeti Travnicku Hroniku i procitati npr pasus u kojoj bosnjacka djeca nozevima probadaju tijela mrtvih Srba, koje su ocevi te bosnjacke djece prethodno nabili na kolac, onako coporativno, da bi bosnjacka djeca do dugo u noc lutala Travnikom krvavih cakija i plasila one malo manje krvozedne Bosnjake.

Vidis kako nas je Ivo znao u dusu. Mi smo, u nasoj podmuklosti i zloci, pokusali isfolirati historiju kojekakvim hasanaginicama i sevdalinkama, ali nam je perfekti intelektualac dohakao, pokazujuci nas onakvim kakvim jesmo!

Uzivajte.

ultima_palabra wrote:Pa nema nabijanja na kolac u po Travnika...

nosara wrote:
Ti se oprastas po peti put...

Sezam wrote:

nosara wrote:
Ti se oprastas po peti put...

Podforum historija. Drzimo se cinjenica. Ako posjedujes link nekog od tih mojih 5 oprastanja, postavi ga slobodno

Imas kakav komentar na Andricevo zagovaranje etnickog ciscenja muslimana? Kako to da Ivo stilski besprijekorno opisuje prekrajanje granica (velikosrpskih, dakako), a Franji je trebala obicna salaveta? Mozda zelis nesto reci u vezi sa Andricem kao clanom izdajnicke delegacije koja je potpisala pristup trojnom paktu?

Cekam.

U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku:
Citat „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa sadašnjeg položaja...“
([2])

KatarinaKosaca wrote:Najinteresantnije od svega je tolika umišljenost onih koji kao brane Andrića da su načitani i plaho obrazovani, a svakom svojom rečenicom to demantiraju. A ujedno je i to i samo to glavni argument: Ja volim Andrića, kad ga volim znam da sam načitan, ničim to ne pokazujem sem što demoniziram one koji se drznu tu tezu poljuljati

PeppermintSA wrote:

KatarinaKosaca wrote:Najinteresantnije od svega je tolika umišljenost onih koji kao brane Andrića da su načitani i plaho obrazovani, a svakom svojom rečenicom to demantiraju. A ujedno je i to i samo to glavni argument: Ja volim Andrića, kad ga volim znam da sam načitan, ničim to ne pokazujem sem što demoniziram one koji se drznu tu tezu poljuljati

Iz razloga što ti koji pokušavaju poljuljati tu tezu to čine iz razloga koji nema veze s književnosti, već s nacionalnom indentifikacijom, što je totalni, stoprocentni, očiti debilizam

"I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima."

PeppermintSA wrote:Iz razloga što ti koji pokušavaju poljuljati tu tezu to čine iz razloga koji nema veze s književnosti, već s nacionalnom indentifikacijom, što je totalni, stoprocentni, očiti debilizam

a šta li je bilo s ivom andrićem nakon pobjede komunista i utemeljenja federativne narodne republike jugoslavije?



ivo andrić već 1945. Godine postaje član komunističke partije i komunistički poslanik u skupštini bih, a kasnije poslanik savezne skupštine fnrj, predsjednik društva književnika jugoslavije, dobija privilegiju da se kao lični prijatelj druži s josipom brozom titom. Komunistički prvaci utrkuju se ko će ga više obasuti što vrijednijim poklonima, daju mu se rezidencijalne vile na neograničeno korištenje, voze ga državne limuzine i šoferi, o njemu se u sredstvima javnog informisanja objavljuju hvalospjevi. Vera stanić u “sećanjima” piše "moram reći da mu je pravi prijatelj bio i rodoljub čolaković, mislim da su se upoznali odmah posle rata. Takođe mislim da je čolaković mnogo uticao da andrić uđe u partiju...". Naime, andrić je već 1945. Godine, kada je rodoljub čolaković bio predsjednik prezidijuma narodne republike bosne i hercegovine, primljen u komunističku partiju, te biran za viječnika trećeg zasjedanja zavno bih-a i narodnog poslanika republičke skupštine.

sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim velikosrpskim režimima i vladama, čovjek koji je upisao filozofski fakultet na univerzitetu u gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže gestapoa i generala milana nedića u beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac.

njegove romane pune antimuslimanskog otrova, a koji kao da su tempirani da se pojave baš na kraju rata kao obavezna lektira svom pismenom stanovništvu komunističke jugoslavije, komunisti, a među njima najviše 1943. Godine preobučeni četnici, propagiraju i nemilo štampaju u ogromnim tiražima, baš kao i kasnije titova sabrana djela.

dok su svi ostali jugoslovenski pisci, kao naprimjer miroslav krleža, desanka maksimović, branko čopić i mnogi drugi bili izloženi različitim kritikama i kritičko-ideološkim prikazima, malo ko se smio usuditi na bilo kakav način kritikovati pisanje od strane države zaštićenog državnog pisca i budućeg nobelovca. Doduše bilo je stidljivih pokušaja određene blage kritike od strane ivana supeka i skendera kulenovića, no oni su od komunista odmah dobili po prstima, pa se zato ni drugi nisu ni usuđivali staviti ni jednu kritičku primjedbu na pisanje ive andrića.

treba posebno spomenuti kritiku koju je iznio član srpske akademije nauka i umetnosti stevan dimitrijević, no niko nije smio taj tekst objaviti, već je spomenuti akademik hrabro odštampao taj kritički prikaz na šapirografu i dijelio ga po beogradu, pa se i on odjednom ušutio iz samo njemu poznatih razloga. Akademik dimitrijević je u toj svojoj šapirografiranoj kritici naveo da andric potplaćuje kritičare pijankama i pečenim fazanima na državni račun. on dalje kaže da “andrićeva dela kvare jezik i moral, te da za čitanje njegovih dela treba imati živce – fašističko-frankovačko-frankovske.”

najdalje je otišao šukrija kurtović koji je napisao veoma detaljne kritičke prikaze romana “na drini ćuprija” i “travnička hronika”, ali se niko u bosni nije usudio taj prikaz objaviti, jer su to spriječili komunistički kadrovi. Zbog tih prikaza šukrija kurtović je imao teških problema. Bio je izlagan različitim vrstama šikaniranja, te je na partijskim sastancima održavanim ne samo po bosni i hercegovini, već i šire, proglašavan za narodnog neprijatelja i reakcionarnim elementom. Ipak, to nije natjeralo šukriju kurtovića da revidira svoj stav prema spomenutim andrićevim djelima i on se nikada nije odrekao stavova koje je sasvim hrabro i otvoreno iznio u svojoj kritičkoj raspravi.

još bi se mnogo šta kazati o nekim “sitnicama” koje su sakrivane u službenim i uljepšanim biografijama i napisima o ivi andriću od 1945. Godine do njegove smrti, pa i kasnije. Andrić se strogo pridržavao svoje devize-pratilje “u ćutanju je sigurnost”, te nikada nije govorio o svojim vlastitim djelima, o svome životu, a posebno je bio šutljiv kada bi mu iko postavio bilo kakvo pitanje o njegovoj činovničko-diplomatskoj karijeri i renegatskom položaju katolika, bosanskog hrvata u čvrstom zagrljaju beogradske čaršije i velikosrpske političke klike, a iz čijeg se zagrljaja on nije nikada ni pokušao osloboditi.

PipiDugaDevetka wrote:

a šta li je bilo s ivom andrićem nakon pobjede komunista i utemeljenja federativne narodne republike jugoslavije?



ivo andrić već 1945. Godine postaje član komunističke partije i komunistički poslanik u skupštini bih, a kasnije poslanik savezne skupštine fnrj, predsjednik društva književnika jugoslavije, dobija privilegiju da se kao lični prijatelj druži s josipom brozom titom. Komunistički prvaci utrkuju se ko će ga više obasuti što vrijednijim poklonima, daju mu se rezidencijalne vile na neograničeno korištenje, voze ga državne limuzine i šoferi, o njemu se u sredstvima javnog informisanja objavljuju hvalospjevi. Vera stanić u “sećanjima” piše "moram reći da mu je pravi prijatelj bio i rodoljub čolaković, mislim da su se upoznali odmah posle rata. Takođe mislim da je čolaković mnogo uticao da andrić uđe u partiju...". Naime, andrić je već 1945. Godine, kada je rodoljub čolaković bio predsjednik prezidijuma narodne republike bosne i hercegovine, primljen u komunističku partiju, te biran za viječnika trećeg zasjedanja zavno bih-a i narodnog poslanika republičke skupštine.

sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim velikosrpskim režimima i vladama, čovjek koji je upisao filozofski fakultet na univerzitetu u gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže gestapoa i generala milana nedića u beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac.

njegove romane pune antimuslimanskog otrova, a koji kao da su tempirani da se pojave baš na kraju rata kao obavezna lektira svom pismenom stanovništvu komunističke jugoslavije, komunisti, a među njima najviše 1943. Godine preobučeni četnici, propagiraju i nemilo štampaju u ogromnim tiražima, baš kao i kasnije titova sabrana djela.

dok su svi ostali jugoslovenski pisci, kao naprimjer miroslav krleža, desanka maksimović, branko čopić i mnogi drugi bili izloženi različitim kritikama i kritičko-ideološkim prikazima, malo ko se smio usuditi na bilo kakav način kritikovati pisanje od strane države zaštićenog državnog pisca i budućeg nobelovca. Doduše bilo je stidljivih pokušaja određene blage kritike od strane ivana supeka i skendera kulenovića, no oni su od komunista odmah dobili po prstima, pa se zato ni drugi nisu ni usuđivali staviti ni jednu kritičku primjedbu na pisanje ive andrića.

treba posebno spomenuti kritiku koju je iznio član srpske akademije nauka i umetnosti stevan dimitrijević, no niko nije smio taj tekst objaviti, već je spomenuti akademik hrabro odštampao taj kritički prikaz na šapirografu i dijelio ga po beogradu, pa se i on odjednom ušutio iz samo njemu poznatih razloga. Akademik dimitrijević je u toj svojoj šapirografiranoj kritici naveo da andric potplaćuje kritičare pijankama i pečenim fazanima na državni račun. on dalje kaže da “andrićeva dela kvare jezik i moral, te da za čitanje njegovih dela treba imati živce – fašističko-frankovačko-frankovske.”

najdalje je otišao šukrija kurtović koji je napisao veoma detaljne kritičke prikaze romana “na drini ćuprija” i “travnička hronika”, ali se niko u bosni nije usudio taj prikaz objaviti, jer su to spriječili komunistički kadrovi. Zbog tih prikaza šukrija kurtović je imao teških problema. Bio je izlagan različitim vrstama šikaniranja, te je na partijskim sastancima održavanim ne samo po bosni i hercegovini, već i šire, proglašavan za narodnog neprijatelja i reakcionarnim elementom. Ipak, to nije natjeralo šukriju kurtovića da revidira svoj stav prema spomenutim andrićevim djelima i on se nikada nije odrekao stavova koje je sasvim hrabro i otvoreno iznio u svojoj kritičkoj raspravi.

još bi se mnogo šta kazati o nekim “sitnicama” koje su sakrivane u službenim i uljepšanim biografijama i napisima o ivi andriću od 1945. Godine do njegove smrti, pa i kasnije. Andrić se strogo pridržavao svoje devize-pratilje “u ćutanju je sigurnost”, te nikada nije govorio o svojim vlastitim djelima, o svome životu, a posebno je bio šutljiv kada bi mu iko postavio bilo kakvo pitanje o njegovoj činovničko-diplomatskoj karijeri i renegatskom položaju katolika, bosanskog hrvata u čvrstom zagrljaju beogradske čaršije i velikosrpske političke klike, a iz čijeg se zagrljaja on nije nikada ni pokušao osloboditi.

fakat wrote: Drzavni ljubimac, a ako je drugi pasus istinit onda i puno vise od toga.

Dojmilo me je da je Partiji pristupio vec 1945-e . Sto se tice nobelove nagrade, jeste pocast ali treba ipak znati nerijetko se daje za politicku korektnost, a tih godina je Juga od Zapada bila tapsana po ramenu jer se izmigoljila ispod Staljnina, navodno i Krleza je bio u igri.

PipiDugaDevetka wrote:

a šta li je bilo s ivom andrićem nakon pobjede komunista i utemeljenja federativne narodne republike jugoslavije?



ivo andrić već 1945. Godine postaje član komunističke partije i komunistički poslanik u skupštini bih, a kasnije poslanik savezne skupštine fnrj, predsjednik društva književnika jugoslavije, dobija privilegiju da se kao lični prijatelj druži s josipom brozom titom. Komunistički prvaci utrkuju se ko će ga više obasuti što vrijednijim poklonima, daju mu se rezidencijalne vile na neograničeno korištenje, voze ga državne limuzine i šoferi, o njemu se u sredstvima javnog informisanja objavljuju hvalospjevi. Vera stanić u “sećanjima” piše "moram reći da mu je pravi prijatelj bio i rodoljub čolaković, mislim da su se upoznali odmah posle rata. Takođe mislim da je čolaković mnogo uticao da andrić uđe u partiju...". Naime, andrić je već 1945. Godine, kada je rodoljub čolaković bio predsjednik prezidijuma narodne republike bosne i hercegovine, primljen u komunističku partiju, te biran za viječnika trećeg zasjedanja zavno bih-a i narodnog poslanika republičke skupštine.

sve u svemu, bivši diplomata u stalnoj službi svim velikosrpskim režimima i vladama, čovjek koji je upisao filozofski fakultet na univerzitetu u gracu i za osam mjeseci od momenta upisa odbranio doktorsku disertaciju, proteže gestapoa i generala milana nedića u beogradu u toku cijele okupacije, te član beogradskih masonskih loža, odjednom postaje komunistički državni pisac.

njegove romane pune antimuslimanskog otrova, a koji kao da su tempirani da se pojave baš na kraju rata kao obavezna lektira svom pismenom stanovništvu komunističke jugoslavije, komunisti, a među njima najviše 1943. Godine preobučeni četnici, propagiraju i nemilo štampaju u ogromnim tiražima, baš kao i kasnije titova sabrana djela.

dok su svi ostali jugoslovenski pisci, kao naprimjer miroslav krleža, desanka maksimović, branko čopić i mnogi drugi bili izloženi različitim kritikama i kritičko-ideološkim prikazima, malo ko se smio usuditi na bilo kakav način kritikovati pisanje od strane države zaštićenog državnog pisca i budućeg nobelovca. Doduše bilo je stidljivih pokušaja određene blage kritike od strane ivana supeka i skendera kulenovića, no oni su od komunista odmah dobili po prstima, pa se zato ni drugi nisu ni usuđivali staviti ni jednu kritičku primjedbu na pisanje ive andrića.

treba posebno spomenuti kritiku koju je iznio član srpske akademije nauka i umetnosti stevan dimitrijević, no niko nije smio taj tekst objaviti, već je spomenuti akademik hrabro odštampao taj kritički prikaz na šapirografu i dijelio ga po beogradu, pa se i on odjednom ušutio iz samo njemu poznatih razloga. Akademik dimitrijević je u toj svojoj šapirografiranoj kritici naveo da andric potplaćuje kritičare pijankama i pečenim fazanima na državni račun. on dalje kaže da “andrićeva dela kvare jezik i moral, te da za čitanje njegovih dela treba imati živce – fašističko-frankovačko-frankovske.”

najdalje je otišao šukrija kurtović koji je napisao veoma detaljne kritičke prikaze romana “na drini ćuprija” i “travnička hronika”, ali se niko u bosni nije usudio taj prikaz objaviti, jer su to spriječili komunistički kadrovi. Zbog tih prikaza šukrija kurtović je imao teških problema. Bio je izlagan različitim vrstama šikaniranja, te je na partijskim sastancima održavanim ne samo po bosni i hercegovini, već i šire, proglašavan za narodnog neprijatelja i reakcionarnim elementom. Ipak, to nije natjeralo šukriju kurtovića da revidira svoj stav prema spomenutim andrićevim djelima i on se nikada nije odrekao stavova koje je sasvim hrabro i otvoreno iznio u svojoj kritičkoj raspravi.

još bi se mnogo šta kazati o nekim “sitnicama” koje su sakrivane u službenim i uljepšanim biografijama i napisima o ivi andriću od 1945. Godine do njegove smrti, pa i kasnije. Andrić se strogo pridržavao svoje devize-pratilje “u ćutanju je sigurnost”, te nikada nije govorio o svojim vlastitim djelima, o svome životu, a posebno je bio šutljiv kada bi mu iko postavio bilo kakvo pitanje o njegovoj činovničko-diplomatskoj karijeri i renegatskom položaju katolika, bosanskog hrvata u čvrstom zagrljaju beogradske čaršije i velikosrpske političke klike, a iz čijeg se zagrljaja on nije nikada ni pokušao osloboditi.