#604 Re: Sarajevo kojeg više nema
Posted: 25/01/2010 10:15
by uvjek dobar gost
Došlo sunce najzad i spasilo me je od depresije, od ponovnog hodanja starim ulicama već poznatim i po hiljadu puta prehodanim. No uprkos poznatim grafitima po zidovima, uprkos poznatom ćošku moje nekadašnje zgrade... moj nekadašnji kvart više ne liči na sebe, nema graje djece, nema starije raje na šahtovima, nema nikoga da igra fuce , tamo gdje smo nekad igrali klikera i sliba.... sad se niko i ne igra ! Zgrada je nekako , bar meni, tužna i sama iako ljudi u njoj još uvijek žive....
Onda došlo je sunce i prekinulo je agoniju, prekinulo me u razmišljanju kako se svi gradovi mijenjaju na bolje , a mi nazadujemo li nazadujemo, mi tonemo li tonemo.... i uvijek i iznova nas šatriraju nekim kao kandidaturama, a oduzimaju nam topove za snijeg jer ih neki elementi nisu platili, a oduzimaju nam spomenike i izletišta,muzeje i istoriju, a oduzimaju nam slobodu i talenat...., a mi ne činimo dovoljno da Sarajevo opet bude Sarajevo !
#608 Re: Sarajevo kojeg više nema
Posted: 24/02/2010 18:18
by valterbranisarajevo
Sjajna priča o Sarajevu koga više nema, a koga se sjećamo sa nostalgijom, o ljudima koji su mu davali šmek a koje smo nažalost polako počeli zaboravljati...Kroz sudbinu i sadašnji odnos prema vlasti „drugu Branku“-nesumnjivo važnoj ličnosti za BiH i Sarajevo nedvojbeno se vidi njihova namjera da se istorija ponovo počne pisati od trenutka kada su nas oni „usrećili“ svojim pojavljivanjem....Iako je ovaj čovjek to zaslužio, ne želim da otvaram novu temu nego da dam doprinos postojećoj...Vratimo se malo u Sarajevo za vrijeme vladavine "Hamdije i Branka"..
O „drugu Branku“ iliti o „kvarljivom ljudskom materijalu“
Da nije na čelu ZOI ’84. bio tadašnji be-ha „željezni kancelar“ Branko Mikulić, one ne bi bile ni blizu onomu što su bile… Bez takve jake političke ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana bi na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, dok je s Brankom na čelu Igara svatko dao najbolje što je mogao dati
“Drugu Branku Mikuliću” me u kasno ljeto 1983. godine, tik uoči Olimpijade, preporučila za njegova „šefa kabineta“ jedna dobra hercegovačka duša, u ratu i u nevolji umrli Ismet K., koji je i sam bio nekoć ranije Brankov bliski suradnik. Isma mi je rekao: „Da nisam bolestan, ja bih to najradije sam prihvatio, to su bile moje najbolje godine“…
Desetak godina kasnije, početkom travnja 1994. godine ispratio sam “druga Branka” s frankfurtskog vojnog aerodroma, odakle je odletjeo s američkim vojnim zrakoplovom da umre u Sarajevu. “Ide da umre u Sarajevu”, rekla mi je tada i doslovice njegova kćerka Planinka. I bi tako. Branko je tada i bukvalno otišao umrijeti u grad koji se nikada nije umio ophodi s njegovim najvećim ljudima, a jedan od njih je bio i on, ma koliko to nekima još uvijek bilo teško priznati. Nemam inače nikakvih dokaza za tvrdnju da je “druga Branka” više ubio osjećaj nemoći u obrani BiH, nego opaka bolest kojoj nije bilo lijeka, kako su rekli i u švicarskoj Lausanni, gdje je kratko boravio u bolnici. Uzgred rečeno, bitku za Jugoslaviju je izgubio – kao i mnogi čestiti ljudi - već onda kada se morao povući s pozicije predsjednika jugoslavenske vlade pod pritiskom Miloševićeve kamarile i njegovih brojnih istomišljenika i u BiH. Njih je bilo saprete u okviru sve tri b-h etnije, a ne samo među Srbima…
O mojem frankfurtskom oproštaju s Brankom sam prije točno 11 godina ostavio zapis u Slobodnoj Bosni. U njemu je bilo riječi i o Brankovom “političkom testamentu”, o njegovoj posljednjoj knjizi u rukopisu, koja još nije našla put do čitatelja, na kulturološku sramotu nas sviju. Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti i sahranjen je na groblju Sv. Josipa u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994“. U uistinu antologijskom eseju „Nesuđeni socijalistički car“, u BH Danima od 25. listopada 2005., izrazito senzibilni i nadasve objektivni bh. i hrvatski pjesnik Mile Stojić je kazao: „Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni na odumiranje. Pa ipak, pored priče o Mikuliću, velike priče o našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli vlastitih života…“
I
Stariji čitatelji znaju, dakako, tko je bio “drug Branko”, jer je davao skoro dvije decenije biljeg i pečat bosansko-hercegovačkoj samobitnosti i ravnopravnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. Njegova osobna politička tragedija se ogledala, pak, u tomu što je pri samom kraju života morao nemoćno posmatrati kako sve ono za što su se i on i njemu slični ljudi godinama i decenijama zalagali, odlazi u nepovrat u obliku dima i pepela od granata njegove i naše bivše JNA, koja je, kada se sve uzme u obzir, odgovornija za rastur Jugoslavije i potonje zločine i od onog poludjelog balkanskog nikogovića kojemu se sudilo u Den Haagu, ali je umro neosuđen, na nesreću, uzevši prekomjerne doze lijekova…
Bosna i Hercegovina je, pak, u međuvremenu zadavljena ne samo putem dvostrukog udara izvana, o kojem se nije lako još uvijek složiti mnogima u Mostaru i u Banjaluci, nego i putom trostrukog udara iznutra, o kojemu se u Sarajevu ne želi čuti još uvijek. U smrtonosnoj igri zvanoj “umiranje na rate” Jugoslavije, čiji je glavni zalog bila BiH kakva je bila u Brankovo vrijeme, ponosna i samosvojna, pa time i kost u grlu i tadašnjim hrvatskim i srpskim nacionalistima, ali i muslimanskim/bošnjackim autistima, dakle svima kojima je oduvijek smetala bh. multietničnost, njena šarenolikost, koji nisu u stanju izići iz svojih nacionalno-religijskih krljušti, definitivo je uništena zemlja kakva je nekoć bila i kakvu smo voljeli. U njenim ruševinama tek životare obični deziluzionirani ljudi iz sve tri etnije, a baškare se do obijesti sinovi i kćeri “ratnih poglavica”, znadete im imena, dodajte ih po nahođenju …
Ona Brankova i naša BiH, u sastavu Jugoslavije, bila je – da se prigodničarski prisjetimo, a mlađe čitatelje podsjetimo – jedna od šest jugoslavenskih republika, međusobno izpovezana i školama i novim sveučilistima, a s drugima i cestama i industrijskim i energetskim poslovnim i organskim svezama. Ali, ponajviše nenadoknadivim, prelijepim osjećajem slobode. Djeljiva je bila i tada i kasnije samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega je bilo i ima još uvijek u dovoljnoj mjeri u sva tri njena konstitutivna naroda U BiH je, u krajnjem, i prevladala sklonost ka suicidnosti, ka beskonačnoj etnizaciji i provincijalizaciji, čiji je logičan izraz “troglava aždaha”, tri kvazi-etno koncepta i kvazi-politićke elite, koje se s jedne strane isključuju, a s druge hrane međusobnom isključivošću …
II
Četvrt je stoljeća i plus jedna godina, dakle, od tog kratkog momenta u našoj zajedničkoj povijesti (od 8. do 19. veljače 1984.), kada smo se „velikom svijetu“ za trenutak predstavili boljim nego što stvarno jesmo i što smo ikada i bili, vjerojatno. XIV zimske olimpijske igre (ZOI) su, dakako, bile primarno sarajevske i bosanskohercegovačke, jer njih su voljno ili nevoljno pomagali izdvajanjem jedne dnevnice svi be-ha radni ljudi. Ali, bile su i svejugoslavenske, po raznovrsnoj pomoći koju su pružile druge jugoslavenske republike, i organi federacije, počev od logističko-političke podrške tadašnjih saveznih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova, pa nadalje.
I ljudske i stručne pomoći, i donatora i sponzora je bivalo, naime, iz drugih dijelova tadašnje velike zemlje. Stručne pomoći ponajviše iz Slovenije, što je bilo logično s obzirom na razvijenost „bijelog sporta“ u ovoj bivšoj yu-republici, iako nije bila niti tajna da su neki slovenski politički i sportski funkcioneri bili ojađeni što je Sarajevo, a ne ne neki slovenski grad organizirao XIV ZOI. Stručne, turističke, protokolarne pomoći je bilo, pak, ponajviše iz tada naglašeno prijateljskog i bratskog Beograda, kako su ga u pravilu u ta vremena osjećale Sarajlije. Čitave ekipe mladih i dragih ljudi, već oprobanih u organizacijama velikih manifestacija u Sava centru ili prigodom stalnih posjeta svjetskih državnika jugoslavenskom glavnom gradu. Ti, tada mladi Beograđani, iz gradskog i republičkog protokola, iz Turističke zajednice Srbije, od kojekuda, bili su, zapravo, zajedno s njihovim sarajevskim vršnjacima i prijateljima, anonimni junaci „sarajevske olimpijade“. Koliko znadem, svi su oni i danas ponosni na ovaj dio svojih biografija. Niti oni, niti bilo tko drugi nije mogao, naravno, niti slutiti što se iza brda valja, te da su XIV ZOI bile posljednji veliki zajednički uspjeh zemlje osuđene na nasilnu smrt, na samoubojstvo ili „čedomorstvo“, takorekuć…
XIV ZOI Sarajevo ‘84. bile su, nedvojbeno, veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, nažalost, nije spasio potonje kataklizme. Kako je uopće bilo moguće da samo osam godina poslije fantastične olimpijske smotre upravo olimpijska borilišta na planinama budu pretvorena u ratne poligone, a olimpijski objekti u samom gradu u mete raspoloženih raketaša s okolnih brda, nije lako niti pojmiti, niti, pak, objasniti. Može se samo s tugom konstatirati da je ovaj nesvagdanji uzlet u nebo bh. i jugoslavenskog društva istovremeno bio i “labuđi pjev” i Sarajeva i cijele BiH. Nedugo poslije su uslijedile surove i okrutne ratne igre koje su i definitivno otpuhale SFRJ s političke karte svijeta, a Bosnu i Hercegovinu tako prekomponirale po političkoj, etničkoj i civilizacijskoj liniji da se s teškom mukom može i prepoznati.
III
U Sarajevu se ovih dana ljudi s nostalgijom prisjećaju XIV ZOI. Još više u svijetu. Mene je, zapravo, na ove redove pokrenuo moj australijski prijatelj Miro Z., poslavši mi mailom set sjajnih “ZOI karikatura” Hasana Fazlića, na kojima je morao biti, dakako, i čovjek koji je obilježio XIV ZOI i bez kojeg one ne bi bile ono što su bile u organizacijskom i političkom pogledu. Kada sam uzvratio porukom da me je prosto ujeo za srce, Miro je napisao – znao sam”! Uzgred rečeno, toliko koliko se napolju može bit nostalgičan, u zemlji se ne može ni zamisliti. Jedan moj drugi prijatelj, također Australijanac s Marindvora, veli da je nostalgija najbolja, bolja i od povratka u zemlju…
No, ostavimo se nostalgije, kazat ću i izrijekom, svaka čast svakomu, i u Sarajevu i u cijeloj BiH, ali da nije na čelu ZOI bio tadašnji be-ha „željezni kancelar“, pa potonji član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, ZOI Sarajevo ‘84. ne bi bile ni blizu onomu što su bile. Branko Mikulić je, naime, u ta izčezla vremena sa svakim i u BiH, i u Jugi, i u inozemstvu, mogao razgovarati na ravnopravnoj nozi. A bez takve jake političke ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana bi na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, dok je s Brankom na čelu Igara svatko dao najbolje što je mogao dati. O njemu su, inače, već tada širili razne omraze oni koji će uskoro povesti rat i protivu Sarajeva i BiH i svoje zemlje. Ali, svi oni koji su se s njim imali prilike sresti i makar malčice ga upoznati su ponijeli utisak o neponovljivom gospodstvu, o nekoj prirodnoj vrsti bosanske gospodštine, ma koliko su Brankovi korijeni de facto hercegovački…
Pokojnog Branka Mikulića se, nažalost, kao i neke druge ljude slične njemu, uporno i dalje ignorira i u Sarajevu i u cijeloj BiH. Nitko da poveže logičnu činjenicu da su XIV ZOI posredno doprinijele i kasnijem međunarodnom priznanju BiH, bez kojeg bi u BiH bilo još gore nego što jeste. A tim putom je i pokojni Branko više branio BiH od svih onih političara koji su se igrom slučaja našli na čelu nesretne zemlje i u ratu za kojeg su barem malčice krivi. Tek društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, sjeti se svake godine prigodnom osmrtnicom u Oslobođenju i Branka i drugih zaslužnih za organizaciju i uspijeh XIV ZOI. U međuvremenu su umrli i Ante Sučić, predsjednik Izvršnog odbora XIV ZOI, i Pavle Lukač, glasnogovornik XIV ZOI, i Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, i Emerik Blum, član Organizacionog odbora XIV ZOI, a tragična smrt je sustigla i Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, negdje na Kopaoniku. Kao da je Arturu bilo suđeno umrijeti u zimsko-bijelom ambijentu…
Nedugo poslije Brankove smrti umrla je, maltene naprasno, od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka Asja, s čijim nevoljama bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna, o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči – osim usamljenog groba – samo neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazimultietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu bit će, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima…
(Autor je prije 26 godina bio šef Kabineta predsjednika Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo ‘84.)
Mostar, 11.02.2010.
Mile Lasić
** No links **
#622 Re: Sarajevo kojeg više nema
Posted: 18/12/2011 14:59
by poznanik
KatarinaKosaca wrote:poznanik wrote:Pa to sam i htio postići, priznanje da nam rat nije "deurbanizirao" ponašanje, da je krajnje nepoštena i nekorektna hajka na sugrađane koji su se naselili tokom rata i poslije, jer je primitivizma u gradu bilo i prije. Pa i na TV se vodila kampanja o čistijim i urednijim ulicama, ko se sjeća reklame: "
...Ne treba ni ovom gradu..."
Inače ne podnosim pokondirane, a zadnjih godina - gdje se god okrenem, iskaču...
Slažem se da se ponekad radi hajka na nove sugrađane. Ne radi se često puta o tolikoj netrpeljivosti glede ruralnog načina života (mada ima i toga, ruku na srce
), ali više o nedjelejenju istih vrijednosti i poimanja ovog grada. Odrastali smo u različitim sredinama, na različitim mjestima (pod pretpostavkom iste generacije) izlazili u različite kafiće, smijali se različitim šalama, tako da nemamo i ne možemo imati istu percepciju Sarajeva. I onda tu dolazi često do netolerancije ovih iz Sarajeva, jer pobogu kako netko ne može imati žal za našim kafićima osamdesetih... Mislim da ja i ti tu spadamo
Nastojim da izbjegnem stereotip u svom ponašanju, ljude – sugrađane, posmatram upravo kao ljude, jednostavno, ne razlikujem ih po porijeklu, imovinskom ili društvenom stanju i poziciji.
Poznajem mnogo novih sugrađana koji su bili primorani da se presele ovdje, i koji ni danas nemaju mogućnost povratka u ranije prebivalište, a čija je kultura u ponašanju i komunikaciji naprednija od domicilnih.
Naravno, poznajem i druge, suprotne, ali oni su naučeni da budu takvi. Nisu oni krivi što nisu bili u poziciji da uče bolje, i nije mi jasno zašto bismo takve jedne ili druge protjerivali ili šikanirali, zar sličan odnos ljudi, jednih prema drugim, nema svoj naziv, nije li to ksenofobija?
Zašto mislimo da takva grupa sugrađana, ali ne i samo u Sarajevu, ne želi da stekne manire lijepog i pristojnog, “urbanog” ponašanja. Zašto svojim ponašanjem ne utičemo na druge da nauče kulturu.
Mene jako raduje svaki turist u gradu, raduje me i svaki dolazak drugih ljudi s namjerom trajnog naseljavanja ovdje, meni je to znak da smo pozitivni, da ljudi drugih područja, iz drugih kultura, običaja, navika, tradicija, žele živjeti s nama, meni je to dovoljno da zaključim da smo pozitivni, a od takvih i mi možemo mnogo naučiti.
Zapravo, gadi mi se i raspravljati o različitosti između stanovnika Sarajeva koji su ga naselili u ratu i poslije, i onih koji su u njemu živjeli prije.
nemam rjeci
