Topli obrok je obrok koji placa poslodavac radniku za vrijeme radnog vremena. Ima se opcija menze ili isplate u novcu da se kupi da se jede.
Plata je placanje radnika za rad.
I još:Jergović wrote:Naša individualna sjećanja su također problematična, ona su opterećena nečim što se zove optimizam sjećanja. Mi kada se sjećamo svojih prošlosti, svojih djetinjstava, i svojih mladosti, mi se nužno sjećamo starih dobrih vremena. Mi se nužno sjećamo uljepšane slike svijeta. Mi se sjećamo, zapravo, svijeta koji nikada nije postojao. Zaboravljamo svoje strahove, zaboravljamo da smo bili bolesni, zaboravljamo da ponekad nismo bili slobodni, zaboravljamo da naše samoposluge nisu baš uvijek izgledale kao samoposluge danas - znale su biti jednolične i praznjikave. Pamtimo samo ono što je lijepo, da bi u sjećanjima nalazili svoje utočište. Ako nam uzmete tu ljepotu prošlosti i sjećanja, neće nam ostati ništa, jer je sadašnjost uvijek teška, a budućnost uvijek neizvjesna, i jer se bez lijepe prošlosti ne može živjeti. Zbog toga je opasno svoja individualna sjećanja tumačiti kao sjećanje na Jugoslaviju. Ne sjećamo se mi Jugoslavije: sjećamo se svojih djetinjstava, mladosti, i druženja. Sjećamo se svijeta koji je okljaštren za sve zlo i muku koju smo zaboravili.
Ja vas samo jedno upozoravam: i ovo sada će biti dobra stara vremena. I ovoga će se neki budući ljudi, a možda baš među njima i nas dvojica, sjećati kao neke lijepe prošlosti. Ne znači to da će budućnost biti još gora, to znači da ćemo zaboraviti većinu onog lošeg što sada vlada, patetično rečeno, našim dušama i glavama.
(...)
Ono što stalno imam potrebu da napominjem: Jugonostalgija je glupava stvar. To je neka vrsta auto-retardacije. To je vrsta mitologiziranja stvari koje nema smisla mitologizirati trideset godina nakon što je jedne zemlje nestalo, jer se na takav način stvara iskrivljena stvarnost. Nije dobro vlastita sjećanja bojati u boje zastave zemlje koja više ne postoji. To su krive i pogrešne stvari. Činjenica da nacionalisti divljaju i histeriziraju na svaki pozitivniji spomen Jugoslavije nije dovoljno da bi čovjek počeo hvaliti nešto što hvale nije vrijedno, nešto u što sam nije uvjeren, ili ne bi vjerovao ako bi ga neko preselio u to vrijeme.
(...)
Jugonostalgija sasvim sigurno jeste bunt. Samo, opet ponavljam, to nije najbolji od svih buntova. Dajte ljudi nađite nešto malo pametnije. To nije pametno, nije inteligentno, nije dostojno naših života, i naših životnih iskustava. Zapravo, mogao bih savršeno dobro razumjeti jugonostalgiju među nekim sadamnaestogodišnjim i osamnaestogodišnjim klincima koji se Jugoslavije ne sjećaju, a znaju da to nešto opasno i nezgodno, i što sekira njihove babe i stričeve. To bi bilo u redu. Ali moju inteligenciju vrijeđa da se jugonostalgijom kite ljudi od 50 godina, koji se jako dobro sjećaju i Jugoslavije, i svojih života. Osim toga, ne možete biti jugonostalgični dok vam zemljama vladaju ljudi koji su u toj Jugoslaviji stekli moć koju danas imaju.
Jergović wrote:Zbog ovog svega je Jugoslavija jedna zemlja za kojom ne treba previše žaliti i za kojom ne treba biti pozitivno nekritičan: činjenica da su pukovnici i generali te vojske (JNA) dobivali po Zagrebima i Beogradima konfiscirane jevrejske i "neprijateljske" vile i stanove, i naseljavali svoja Dedinja i Pantovčake, osim što je uvrijedljiva za slobodnog građanina, u toj činjenici leži i zrno propasti, i leži ono što je otvorilo more krvi iz ratova devedesetih.
I još:n+1 wrote: ↑03/03/2024 15:05 Evo nekoliko riječi o Jugoslaviji i jugonostalgiji iz velikog intervjua koji je jedan književnik kojeg @piupiu mnogo cijeni dao povodom stogodišnjice Jugoslavije:
[quote="Jergović"]Naša individualna sjećanja su također problematična, ona su opterećena nečim što se zove optimizam sjećanja. Mi kada se sjećamo svojih prošlosti, svojih djetinjstava, i svojih mladosti, mi se nužno sjećamo starih dobrih vremena. Mi se nužno sjećamo uljepšane slike svijeta. Mi se sjećamo, zapravo, svijeta koji nikada nije postojao. Zaboravljamo svoje strahove, zaboravljamo da smo bili bolesni, zaboravljamo da ponekad nismo bili slobodni, zaboravljamo da naše samoposluge nisu baš uvijek izgledale kao samoposluge danas - znale su biti jednolične i praznjikave. Pamtimo samo ono što je lijepo, da bi u sjećanjima nalazili svoje utočište. Ako nam uzmete tu ljepotu prošlosti i sjećanja, neće nam ostati ništa, jer je sadašnjost uvijek teška, a budućnost uvijek neizvjesna, i jer se bez lijepe prošlosti ne može živjeti. Zbog toga je opasno svoja individualna sjećanja tumačiti kao sjećanje na Jugoslaviju. Ne sjećamo se mi Jugoslavije: sjećamo se svojih djetinjstava, mladosti, i druženja. Sjećamo se svijeta koji je okljaštren za sve zlo i muku koju smo zaboravili.
Ja vas samo jedno upozoravam: i ovo sada će biti dobra stara vremena. I ovoga će se neki budući ljudi, a možda baš među njima i nas dvojica, sjećati kao neke lijepe prošlosti. Ne znači to da će budućnost biti još gora, to znači da ćemo zaboraviti većinu onog lošeg što sada vlada, patetično rečeno, našim dušama i glavama.
(...)
Ono što stalno imam potrebu da napominjem: Jugonostalgija je glupava stvar. To je neka vrsta auto-retardacije. To je vrsta mitologiziranja stvari koje nema smisla mitologizirati trideset godina nakon što je jedne zemlje nestalo, jer se na takav način stvara iskrivljena stvarnost. Nije dobro vlastita sjećanja bojati u boje zastave zemlje koja više ne postoji. To su krive i pogrešne stvari. Činjenica da nacionalisti divljaju i histeriziraju na svaki pozitivniji spomen Jugoslavije nije dovoljno da bi čovjek počeo hvaliti nešto što hvale nije vrijedno, nešto u što sam nije uvjeren, ili ne bi vjerovao ako bi ga neko preselio u to vrijeme.
(...)
Jugonostalgija sasvim sigurno jeste bunt. Samo, opet ponavljam, to nije najbolji od svih buntova. Dajte ljudi nađite nešto malo pametnije. To nije pametno, nije inteligentno, nije dostojno naših života, i naših životnih iskustava. Zapravo, mogao bih savršeno dobro razumjeti jugonostalgiju među nekim sadamnaestogodišnjim i osamnaestogodišnjim klincima koji se Jugoslavije ne sjećaju, a znaju da to nešto opasno i nezgodno, i što sekira njihove babe i stričeve. To bi bilo u redu. Ali moju inteligenciju vrijeđa da se jugonostalgijom kite ljudi od 50 godina, koji se jako dobro sjećaju i Jugoslavije, i svojih života. Osim toga, ne možete biti jugonostalgični dok vam zemljama vladaju ljudi koji su u toj Jugoslaviji stekli moć koju danas imaju.
[/quote]Jergović wrote:Zbog ovog svega je Jugoslavija jedna zemlja za kojom ne treba previše žaliti i za kojom ne treba biti pozitivno nekritičan: činjenica da su pukovnici i generali te vojske (JNA) dobivali po Zagrebima i Beogradima konfiscirane jevrejske i "neprijateljske" vile i stanove, i naseljavali svoja Dedinja i Pantovčake, osim što je uvrijedljiva za slobodnog građanina, u toj činjenici leži i zrno propasti, i leži ono što je otvorilo more krvi iz ratova devedesetih.
Ali je ipak indikativno da njegov stav, kojeg je Jugoslavija opekla, kako kažeš, shvaćaš kao subjektivnu i porodičnu istinu, dok svoja iskustva, iskustva nekoga prema kome je Jugoslavija bila blagonaklona, shvaćaš i predstavljaš uglavnom kao makroekonomske, historijske, i pozitivističke fakte.piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:31 @n+1 Naravno da ga cijenim, čovjek je jedan od perjanica naše književnosti. Što ne znači da se slažem s njim u svemu, jer i nisam njegov idolopoklonik, nego čitalac i štovatelj. Miljenka je Jugoslavija poprilično opekla u mladosti u trenutku kada je hvatao zalet, a svi mi imamo sopstvena i porodična i generacijska iskustva, svjesne i podsvjesne motive za neko mišljenje - pa tako i o Jugoslaviji.
Istina je to. Kao što je i istina da su maltene sve moderne države nastale na potiranju nekoga, na nekoj pljački, na nekom genocidu, samo što ih vladajuće historije obično pobrišu ili preimenuju. I prije ove druge Jugoslavija koja se useljavala u jevrejske i nacionalizirane stanove, ona se Jugoslavija gradila na etničkom čišćenju koje se zvalo 'nacionalnim oslobodjenjem'. I možemo tako unazad i ustranu, a bome, možemo gledati i oko sebe danas, kako se prave države, na čemu im se temelji moć, itd. Miljenko je idealista, i meni se to kod njega svidja.dale cooper wrote: ↑03/03/2024 15:34 Kako se samo pronalazim u ovome. Bio sam i sam jugonostalgičar, ali odavno već ne gledam na nju tim očima. Upravo zato što sam shvatio
da je riječ o ovome što Jergović govori u ovom dijelu što sam podebljao.
Previše učitavaš u moju fascinaciju Jugoslavijom, ja sam u Ju bila dijete, nije ona imala vremena prema meni biti blagonaklona.n+1 wrote: ↑03/03/2024 15:35Ali je ipak indikativno da njegov stav, kojeg je Jugoslavija opekla, kako kažeš, shvaćaš kao subjektivnu i porodičnu istinu, dok svoja iskustva, iskustva nekoga prema kome je Jugoslavija bila blagonaklona, shvaćaš i predstavljaš uglavnom kao makroekonomske, historijske, i pozitivističke fakte.piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:31 @n+1 Naravno da ga cijenim, čovjek je jedan od perjanica naše književnosti. Što ne znači da se slažem s njim u svemu, jer i nisam njegov idolopoklonik, nego čitalac i štovatelj. Miljenka je Jugoslavija poprilično opekla u mladosti u trenutku kada je hvatao zalet, a svi mi imamo sopstvena i porodična i generacijska iskustva, svjesne i podsvjesne motive za neko mišljenje - pa tako i o Jugoslaviji.
Pa dobro, bio je i Jergović. Valjda je jasno da u oba slučaja (i mnogo sličnih slučajeva) govorimo o porodičnim i trans-generacijskim iskustvima s Jugoslavijom.piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:49Previše učitavaš u moju fascinaciju Jugoslavijom, ja sam u Ju bila dijete, nije ona imala vremena prema meni biti blagonaklona.n+1 wrote: ↑03/03/2024 15:35Ali je ipak indikativno da njegov stav, kojeg je Jugoslavija opekla, kako kažeš, shvaćaš kao subjektivnu i porodičnu istinu, dok svoja iskustva, iskustva nekoga prema kome je Jugoslavija bila blagonaklona, shvaćaš i predstavljaš uglavnom kao makroekonomske, historijske, i pozitivističke fakte.piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:31 @n+1 Naravno da ga cijenim, čovjek je jedan od perjanica naše književnosti. Što ne znači da se slažem s njim u svemu, jer i nisam njegov idolopoklonik, nego čitalac i štovatelj. Miljenka je Jugoslavija poprilično opekla u mladosti u trenutku kada je hvatao zalet, a svi mi imamo sopstvena i porodična i generacijska iskustva, svjesne i podsvjesne motive za neko mišljenje - pa tako i o Jugoslaviji.
MIljenko je bio mlad čovjek (26 godina kad je počeo rat), on je već bio novinar, iskušavao pisanje za "Dane", bio je u nekim poetskim krugovima, učestvovao u onom čuvenom 'fašističkom rodjendanu' kao mlad čovjek, a to je tada fakat bio veliki skandal, koji je njih kao mlade ljude koštao. Oni su bili kancelovani prije nego što je kancelovanje ušlo u modu, ali kancelovani po državnom diktatu. Bio je i u vojsci, pretpostavljam, i suštinski nagrabusio u kritičnom dijelu svog života - kad se formirao kao čovjek.
Pa Jergović sam kaže da taj rođendan suštinski nije imao nikakve dugoročne posljedice po njega, jer tada već govorimo o rastakanju svih struktura i institucija te države. Dvije ili tri godine nakon tog rođendana, niti mu je ko zamjerio isti, niti ga se ko prisjećao, a on već objavljuje knjigu poezije.piupiu wrote: ↑03/03/2024 15:59MIljenko je bio mlad čovjek (26 godina kad je počeo rat), on je već bio novinar, iskušavao pisanje za "Dane", bio je u nekim poetskim krugovima, učestvovao u onom čuvenom 'fašističkom rodjendanu' kao mlad čovjek, a to je tada fakat bio veliki skandal, koji je njih kao mlade ljude koštao. Oni su bili kancelovani prije nego što je kancelovanje ušlo u modu, ali kancelovani po državnom diktatu. Bio je i u vojsci, pretpostavljam, i suštinski nagrabusio u kritičnom dijelu svog života - kad se formirao kao čovjek.
Boldano je suština svega.dječak sa šibicama wrote: ↑03/03/2024 16:28 Komunizam je likvidirao i svoje, preko noci je Staljin od Bogaoca postao neprijatelj, i iako se danas zeli reci da su na Goli isli potpuno nevini ljudi to bas i nije istina jer nakon rezolucije masa komunista je bilo za Staljina a znaju se Staljinove metode i sta im je bio zadatak. To su ideoloske razlike i obracuni, nisu li i u ovoj drzavi "Babini" neprijatelji jer se ne slazu sa politikom Dede Alije. Da ne govorim o politickim likvidacijama, Ugljen etc.
I USA je proganjala komuniste, lov na vjestice u Holivudu i slicno, USA ima milione beskucnika i ko zna koliko nepravdi i nakaradnosti a opet to ne znaci da je neudobna drzava i da je dobra samo onima sto su "ostvarili americki san".
Generalno, Jugoslavija je bila dobra, i to je prosto cinjenica. Jaka drzava u medjunarodnim okvirima, solidna ekonomska situacija, industrijalizacija i napredak koji je od zaostalih feudalnih vukojebina Balkana napravio potentnu sredinu. Balkan je prije SFRJ bio zaostala sredina nepismenih ljudi i gotovo nikakvog industrijskog kapaciteta.
Americki spijuni "radnici ambasada i konzulata" su u svojim dopisima Vasingtonu, sto je kasnije odnosno dosta toga i otvoreno za javnost jer SFRJ vise nema, oni su govorili o nevjerovatnim razlikama unutar same drzave. Makadamski putevi crnogorckih planina i zabiti a par kilometara dalje morska obala dostojna Azurne, Dubrovnik i Kotor, i tako dalje.
Ovi prostori imaju potencijal, koji je danas a svi svjedocimo, stvaranjem malih drzavica unazadjen nekoliko desetljeca. Cisto ekonomski.
Romane ne treba čitati kao dokumente - bar ih ja tako ne čitam, oni su romani s razlogom, da nisu, bili bi mikrohistorije, biografije, šta već. Kako god da je on to doživio, to je bio pravi društveni potres u tom trenutku, zato ga i pominjem - vrlo se živo sjećam te histerije, razvlačili su ih po novinama i vijestima svaki bogovjetni dan. Govorili su i ostali o tome, i Hemon, i Bazdulj, i Bjelica, i Lukić... rekla bih manje galantno nego M. U svakom slučaju, i ti i ja možemo samo nagadjati i polemisati. Ostaje činjenica da će svaki pogled unazad biti obojen čovjekovim intimnim iskustvima i razmišljanjima.n+1 wrote: ↑03/03/2024 16:09 Pa Jergović sam kaže da taj rođendan suštinski nije imao nikakve dugoročne posljedice po njega, jer tada već govorimo o rastakanju svih struktura i institucija te države. Dvije ili tri godine nakon tog rođendana, niti mu je ko zamjerio isti, niti ga se ko prisjećao, a on već objavljuje knjigu poezije.
Ako govorimo o posljedicama koje je Jugoslavija imala po Jergovića, onda govorimo o posljedicama koje je imala po njegovu porodicu, a o čemu govori opširno u svojim romanima.
I have been a little put out by something that Ron Berkeley told me and which I have yet to verify. I have predicated my still unwritten article or whatever it might turn out to be about Tito on the belief that he never ever ordered anyone, including captured Germans who had behaved with atrocity to his defenseless people and Chetniks who betrayed and murdered the partisans, to be shot.
Now Ron tells me that he was in a bar in Dubrovnik the other night and in the course of conversation with a group of Jugoslavs he said that I was particularly fascinated by Tito because of this. Whereupon two men immediately stood up from the table and left the cafe bar without a word. Ron asked why this, as Jugoslavs are generally polite. The proprietor who is a cockney Slav believe it or not said that the fathers of the two men had been shot in the Jugoslavian ‘purge’ of 1948.
I must now try and find out if these two killings (altogether, Ron says 41 people from Dubrovnik were shot at that time) were personal settling of scores or whether the orders came from the top. If so I shall be a disappointed man. I mean if the orders came from Belgrade. I must also find out if the people are willing to talk. So far, after countless conversations with all kinds of people, I have never heard one bad word about Tito and very few pejorative remarks about communism, though quite a lot about bureaucracy and its attendant evils – particularly nepotism and the fact that a member of the party, though inferior in merit to a cardless Slav, will always get the vote. I asked Branko, a veteran Slav actor who speaks good English, why nobody, but simply nobody, spoke ill of Tito. Was it caution or fear perhaps? Branko said that it was neither, that Tito was still a father-figure. To the older generation – people of my age and his (57? 62?) – he and Sava had been the legendary saviours and to the younger generation – those of 30 and under – there had never been any other President. Tito and President had become synonymous. Rather, I suppose, the way in which Caesar came to mean King. Kaiser and Czar are probably etymologically derived from Julius and his namesakes. The young ones know that he saved them from [the] Boche beast and the Red Bear and those who might have opposed him in the crisis of 1948 – if Ron’s story in the pub is to be credited – were presumably knocked off or incarcerated. I must ask more of Branko and find out if I can detect in him any signs of caution or fear when next he chats at my instigation. I think I’ll be able to tell. I must ask about Djilas and whether it would be possible for me to meet him or even whether it would be advisable of me to ask somebody like Popović who is a member of the party.
Po zadnjem popisu iz Jugoslavije, Zenica je imala 120 000 stanovnika. Gdje su te barake od tih desetina hiljada radnika u Zenici?n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:12 Sjećam se jednog intervjua u kome Nele spominje da su se djeca za vrijeme njegovog odrastanja kurčila i hvalila ako žive u zgradi sagrađenoj od betona.Takve stvari se zaborave, jer se podrazumijevaju danas. A to je Sarajevo, ne neka vukojebina.
Nedavno čitam knjigu o urbanizaciji Zenice u kojoj stoji da su desetine hiljada radnika Željezare tokom cijelog postojanja bivše države živjeli u barakama. I sada bi trebala neka gospoda sa Marindvora, a koja su išla na posao u Energoinvest, takvima objasniti da su nacionalisti ako ovi kažu da im je Jugoslavija bila goli qrz i pakao.
Inače, nedavno sam na ovoj temi postavljao isječke iz dnevnika Richarda Burtona, ali sam zaboravio postaviti možda i najzanimljiviji upis: onaj kada otkriva da je Titina ekipa iza rata likvidirala političke neistomišljenike, ali ne može da nađe nikoga ko bi o tome govorio, jer vlada zavjet šutnje.
I have been a little put out by something that Ron Berkeley told me and which I have yet to verify. I have predicated my still unwritten article or whatever it might turn out to be about Tito on the belief that he never ever ordered anyone, including captured Germans who had behaved with atrocity to his defenseless people and Chetniks who betrayed and murdered the partisans, to be shot.
Now Ron tells me that he was in a bar in Dubrovnik the other night and in the course of conversation with a group of Jugoslavs he said that I was particularly fascinated by Tito because of this. Whereupon two men immediately stood up from the table and left the cafe bar without a word. Ron asked why this, as Jugoslavs are generally polite. The proprietor who is a cockney Slav believe it or not said that the fathers of the two men had been shot in the Jugoslavian ‘purge’ of 1948.
I must now try and find out if these two killings (altogether, Ron says 41 people from Dubrovnik were shot at that time) were personal settling of scores or whether the orders came from the top. If so I shall be a disappointed man. I mean if the orders came from Belgrade. I must also find out if the people are willing to talk. So far, after countless conversations with all kinds of people, I have never heard one bad word about Tito and very few pejorative remarks about communism, though quite a lot about bureaucracy and its attendant evils – particularly nepotism and the fact that a member of the party, though inferior in merit to a cardless Slav, will always get the vote. I asked Branko, a veteran Slav actor who speaks good English, why nobody, but simply nobody, spoke ill of Tito. Was it caution or fear perhaps? Branko said that it was neither, that Tito was still a father-figure. To the older generation – people of my age and his (57? 62?) – he and Sava had been the legendary saviours and to the younger generation – those of 30 and under – there had never been any other President. Tito and President had become synonymous. Rather, I suppose, the way in which Caesar came to mean King. Kaiser and Czar are probably etymologically derived from Julius and his namesakes. The young ones know that he saved them from [the] Boche beast and the Red Bear and those who might have opposed him in the crisis of 1948 – if Ron’s story in the pub is to be credited – were presumably knocked off or incarcerated. I must ask more of Branko and find out if I can detect in him any signs of caution or fear when next he chats at my instigation. I think I’ll be able to tell. I must ask about Djilas and whether it would be possible for me to meet him or even whether it would be advisable of me to ask somebody like Popović who is a member of the party.
Pa pojedine barake imaš i danas na svom mjestu, samo se nadam da tamo niko više ne živi.kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:22Po zadnjem popisu iz Jugoslavije, Zenica je imala 120 000 stanovnika. Gdje su te barake od tih desetina hiljada radnika u Zenici?n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:12 Sjećam se jednog intervjua u kome Nele spominje da su se djeca za vrijeme njegovog odrastanja kurčila i hvalila ako žive u zgradi sagrađenoj od betona.Takve stvari se zaborave, jer se podrazumijevaju danas. A to je Sarajevo, ne neka vukojebina.
Nedavno čitam knjigu o urbanizaciji Zenice u kojoj stoji da su desetine hiljada radnika Željezare tokom cijelog postojanja bivše države živjeli u barakama. I sada bi trebala neka gospoda sa Marindvora, a koja su išla na posao u Energoinvest, takvima objasniti da su nacionalisti ako ovi kažu da im je Jugoslavija bila goli qrz i pakao.
Inače, nedavno sam na ovoj temi postavljao isječke iz dnevnika Richarda Burtona, ali sam zaboravio postaviti možda i najzanimljiviji upis: onaj kada otkriva da je Titina ekipa iza rata likvidirala političke neistomišljenike, ali ne može da nađe nikoga ko bi o tome govorio, jer vlada zavjet šutnje.
I have been a little put out by something that Ron Berkeley told me and which I have yet to verify. I have predicated my still unwritten article or whatever it might turn out to be about Tito on the belief that he never ever ordered anyone, including captured Germans who had behaved with atrocity to his defenseless people and Chetniks who betrayed and murdered the partisans, to be shot.
Now Ron tells me that he was in a bar in Dubrovnik the other night and in the course of conversation with a group of Jugoslavs he said that I was particularly fascinated by Tito because of this. Whereupon two men immediately stood up from the table and left the cafe bar without a word. Ron asked why this, as Jugoslavs are generally polite. The proprietor who is a cockney Slav believe it or not said that the fathers of the two men had been shot in the Jugoslavian ‘purge’ of 1948.
I must now try and find out if these two killings (altogether, Ron says 41 people from Dubrovnik were shot at that time) were personal settling of scores or whether the orders came from the top. If so I shall be a disappointed man. I mean if the orders came from Belgrade. I must also find out if the people are willing to talk. So far, after countless conversations with all kinds of people, I have never heard one bad word about Tito and very few pejorative remarks about communism, though quite a lot about bureaucracy and its attendant evils – particularly nepotism and the fact that a member of the party, though inferior in merit to a cardless Slav, will always get the vote. I asked Branko, a veteran Slav actor who speaks good English, why nobody, but simply nobody, spoke ill of Tito. Was it caution or fear perhaps? Branko said that it was neither, that Tito was still a father-figure. To the older generation – people of my age and his (57? 62?) – he and Sava had been the legendary saviours and to the younger generation – those of 30 and under – there had never been any other President. Tito and President had become synonymous. Rather, I suppose, the way in which Caesar came to mean King. Kaiser and Czar are probably etymologically derived from Julius and his namesakes. The young ones know that he saved them from [the] Boche beast and the Red Bear and those who might have opposed him in the crisis of 1948 – if Ron’s story in the pub is to be credited – were presumably knocked off or incarcerated. I must ask more of Branko and find out if I can detect in him any signs of caution or fear when next he chats at my instigation. I think I’ll be able to tell. I must ask about Djilas and whether it would be possible for me to meet him or even whether it would be advisable of me to ask somebody like Popović who is a member of the party.
Znam da i danas postoje barake, ali da su do kraja bivše države desetine hiljada živjele u barakama, malo mi je teško zamislitin+1 wrote: ↑03/03/2024 17:24Pa pojedine barake imaš i danas na svom mjestu, samo se nadam da tamo niko više ne živi.kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:22Po zadnjem popisu iz Jugoslavije, Zenica je imala 120 000 stanovnika. Gdje su te barake od tih desetina hiljada radnika u Zenici?n+1 wrote: ↑03/03/2024 17:12 Sjećam se jednog intervjua u kome Nele spominje da su se djeca za vrijeme njegovog odrastanja kurčila i hvalila ako žive u zgradi sagrađenoj od betona.Takve stvari se zaborave, jer se podrazumijevaju danas. A to je Sarajevo, ne neka vukojebina.
Nedavno čitam knjigu o urbanizaciji Zenice u kojoj stoji da su desetine hiljada radnika Željezare tokom cijelog postojanja bivše države živjeli u barakama. I sada bi trebala neka gospoda sa Marindvora, a koja su išla na posao u Energoinvest, takvima objasniti da su nacionalisti ako ovi kažu da im je Jugoslavija bila goli qrz i pakao.
Inače, nedavno sam na ovoj temi postavljao isječke iz dnevnika Richarda Burtona, ali sam zaboravio postaviti možda i najzanimljiviji upis: onaj kada otkriva da je Titina ekipa iza rata likvidirala političke neistomišljenike, ali ne može da nađe nikoga ko bi o tome govorio, jer vlada zavjet šutnje.
P.S. Provjerio sam, žive Romi.
Desetine hiljada radnika je živjelo tamo decenijama, vjerovatno je broj bio niži osamdesetih i početkom devedesetih, i nije isključeno da se tada mjerio (samo) u hiljadama.kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:30Znam da i danas postoje barake, ali da su do kraja bivše države desetine hiljada živjele u barakama, malo mi je teško zamislitin+1 wrote: ↑03/03/2024 17:24Pa pojedine barake imaš i danas na svom mjestu, samo se nadam da tamo niko više ne živi.kamberovica polje wrote: ↑03/03/2024 17:22
Po zadnjem popisu iz Jugoslavije, Zenica je imala 120 000 stanovnika. Gdje su te barake od tih desetina hiljada radnika u Zenici?
P.S. Provjerio sam, žive Romi.