Šejh-Juju i Mesneviju teško je shvatiti bez spoznaje imanskih šarta ili
“...raširenih prsa ...“. Vlastita neizgrađenost unutarnjih vrijednosti u pokušaju razumijevanja ovakvih vrijednosti uzrokuje puštanje mašte na volju. Mašta je samo jedna zabluda i ništa više. Ipak, mašta se često javi kao kriterij vrednovanja ili sama kritika nečega. Kvalitetno poznavanje Šejh-Juje i
Mesnevije uzrokovano je poznavanjem ilmi-batinskih nauka, a ove nauke ne služe za svakodnevnicu.
Paralelni svijet ili drugi oblici života – nije li to ipak,
„alemi-gajb“, nešto što postoji, što ima svoje zakonitosti, kontakt sa istim jača ili slabi, a egzistira po zakonima koji su u praiskonu (
ezelu) određeni. Čovjekova slabost (
daif) u nemogućnosti da ovlada i potčini (porobi) svijet neviđenog (alemi-gajb) dovela je do negacije ili guranja u zaborav saznanja o tim svjetovima, saznanja o ovom svijetu. Ma koliko ih čovjek smatrao malim i nevažnim, za njega su veoma bitni. Čovjek ne može da se oslobodi agresorsko-tiranskog nagona, hoće da ovlada ovim svijetom i koristi ga u svoje niske svakodnevne interese. Čovjek neće da bude pokoran i predan, to je zastor (
perda) koja mu ne da da komunicira sa svijetom nevidljivog (alemi-gajbom).
Spoznaja alemi-gajba i njegova blizina dali su nam da budemo baštinici dvaju veličina, Šejh-Juje, kao domaćeg sina, i Mesnevije koja je naš gost četiri vijeka. Mesnevija nas je naučila da ne budemo
„duša sklona zlu“. Naša interpretacija islama se ne manifestuje u kritici svega, u agresivnom ponašanju i uništenju
„drugog i drugačijeg“. Mi nismo ni muslimani koji se služe
„snagom decibela“. Naša vjera je
„vjera sredine“. Radi „vjere sredine“ Šejh Jujo se vraća u Mostar, podiže intelektualni prosjek grada, održava naučne institucije, kadrovski i literarno, dajući snagu na duži period. Osjećao je potrebu i dug da pozitivistički djeluje u svojoj sredini. Smatrao se odgovornim pred Svevišnjim za sudbinu islama u Mostaru, a ne u Istanbulu. Osjeća se odgovoran za vrijeme i prostor
„... gdje je njegovo časno tijelo dodirnulo tlo...“ Njegov džihad je bio džihad
„sa samim sobom“.
Na slikama: džamija Derviš-paše Bajezidagića u mostarskom naselju Podhum, sagrađena 1592. godine. Poznata je po tome što je 1601. godine u njoj počela da se čita i izučava Mevlanina Mesnevija. Kontinuitet Mesnevije u Mostaru traje preko 400 godina.
Silikonskom interpretacijom islama koja traži svoje mjesto na tlu BiH negira se naša pravna škola (
mezheb), naša kultura življenja, oblačenja, potiru se naši velikani na svjetovnom i duhovnom polju nauke, a kao izvorno i ispravno nudi nam se tuđa kultura, način oblačenja, tuđi heroji i velikani, tuđa historija, sve to pod plaštom izvornosti i ispravnosti. Što je još tragičnije, osporava se znanje i intelektualnost naše vjerske inteligencije. Ovakvom interpretacijom islama, muslimani-Bošnjaci se predstavljaju kao strano tijelo na tlu Evrope. To postaje primamljivo desničarskim opcijama za
„iskorijenjivanje stranog tijela“. Kad Bošnjaci postanu nepoželjno tijelo na tlu Evrope, nestat će i države BiH.
Čuvanjem naše pravne škole (mezheba), tradicije, kulture, naših velikana, folklora, mi ubrizgavamo svježu i zdravu krv u ono što se zove tolerancija. Krvavi upadi Baje Pivljanina i Stojana Jankovića na tlo Mostara nisu izazvali revolt građanstva protiv pravoslavnih sugrađana. Vjera sredine to ne dozvoljava, traži da se krivac kazni, a ne prvi na dohvat ruke. Mjerilo vrednovanja bile su osobe poput Mustafe Ejubovića – Šejh-Juje ili onih koji su se nadahnjivali savremenom porukom
Mesnevije, hazreti Mevlane - Dželaludina Rumija.
Na slici: Turbe Mustafe Ejubovića - Šejh Juje, u mostarskom naselju Luka.
...Zna se koga i u Krajini zovu - Krajinom 
...Možda ga zato podržavaju zagor-te-nej, prenosnik i fatamorgana?
turke,
a
