Forum Klix.ba

aldinjo wrote: ↑08/12/2020 21:32

hamza_sa wrote: ↑08/12/2020 21:29

aldinjo wrote: ↑08/12/2020 16:12
8.12.1992.-8.12.2020.

@aldinjo

Kako mrzim ovaj 8. dan u mjesecu!!

Ocito bio pravo koban dan u mjesecu. Post prije tvog postavljen je i post za heroja Smaju dan pogibije 8. u mjesecu, a i za mnogo jos njih znam sa tim danom pogibije.

U svakom slucaju, rahmet i slava i hvala svim nasim herojima!!

Boze dragi, ako smo mi zaboravili zasta su plozili zivote, nemoj Ti!!

Jesi li poznavao nekog od njih dvojice?

Veliko hvala u ime porodice Almira Dedovica sto ga niste prepustili zaboravu.

aldinjo wrote: ↑08/12/2020 21:32
Jesi li poznavao nekog od njih dvojice?

Rahmetli Almira nisam poznavao, dok sam imao cast i privilegiju negdje pocetkom oktobra 1992. g., koliko se trenutno sjecam, upoznati se sa Smajom.

U sustini sam ih obadvojicu spomenuo i vezao za taj 8. dan u mjesecu, obzirom da su na taj dan poginula 1994. godine i moja dva dobra prijatelja. Sjecamo ih se svake godine na temi o Dobrinji.

Par ljudi okupljenih oko taekvanoda smo krenuli da obiđemo Smaju na Koševu, došli do hodnika pred njegovom sobom i nismo mogli dalje. Dva VP-a su bila ispred sobe. Sutra je podlegao.

Ili od nekoga podlegao.

jefff wrote: ↑09/12/2020 10:51 Ili od nekoga podlegao.

Kakav lik????
Objasni svojim riječima kako možeš podleći od nekog?!
Smajo je umro 8 dana nakon ranjavanja. Jel poginuo? Nije. Jel ubijen? Nije. Šta mu se desilo?

jefff wrote: ↑09/12/2020 10:51 Ili od nekoga podlegao.

Mani se teorija i zavjera...rahmetli Smajo bio je ljudeskara i strašno sposoban i hrabar borac.Podlegao je od posljedica ranjavanja a koliko se sjećam bio je ranjen u glavu.

PM72 wrote: ↑09/12/2020 13:13 Mani se teorija i zavjera...rahmetli Smajo bio je ljudeskara i strašno sposoban i hrabar borac.Podlegao je od posljedica ranjavanja a koliko se sjećam bio je ranjen u glavu.

Stipu ba delegata... Aludira ko biva da ja izbjegavam da napišem da su ga ubili četnici, kad Smajo nit je poginuo, nit je ubijen, nego je, baš kao što sam napisao, podlegao od posljedica ranjavanja.
Samo čekam da objasni kako čovjek može podleći od nekoga!

Pitanje za raju koja ga je lično znala, jel istina da je bio takav 'strah i trepet' kako se priča?

Više njih sa kojima sam pričao, odnosno, budući da sam mlađa generacija - koji su mi pričali kažu da je i pojavom i reputacijom bio strašno žestok lik.

necko_hz wrote: ↑09/12/2020 14:06 Pitanje za raju koja ga je lično znala, jel istina da je bio takav 'strah i trepet' kako se priča?

Više njih sa kojima sam pričao, odnosno, budući da sam mlađa generacija - koji su mi pričali kažu da je i pojavom i reputacijom bio strašno žestok lik.

Nije bio žestok u smislu da je bio agresivan, kriminalac itd, ali je bio opasan igrač i pojavom se to vidjelo. Fizički velik, duga kosa, teakvodiista teškaš, spreman i jak k'o beton!

Hvala @tempuser

U organizaciji kantonalnog ministarstva za boracka pitanja trebala je biti komemoracija rahmetli Smaji Šikalu ali ne vidim da se to desilo iz ocitog razloga sto ministar pakuje prnje pa se nejma vremena bavit time. Evo i ja odo u politiku.

Posto vidim da su se pominjali razni likovi kao heroji na ovoj temi,vrijedi opet pomenuti i sve nas podsjetiti...Safet Zajko,Enver Šehović,Mustafa H. Talijan i Juka Lošić

Raport nakon uspješne akcije na Dujmovskim brdima. Sinanovići, novembar 1994.

Nekako s proljeća wrote: ↑06/01/2021 11:01
Raport nakon uspješne akcije na Dujmovskim brdima. Sinanovići, novembar 1994.

Radi se o Esadu Pelki Brzom jel tako?

Šteta, rahmetli Hakija Turalić je bio cijenjen državni službenik tog vremena. Kamo sreće da je iste godine i dva naredna godišnja doba, dočekao probijanje tunela ispod aerodroma, da stigne i vrati se bez stranih ili neprijateljskih punktova ili barikada. Prva zima ratom ranjenog Sarajeva, januar 1993.

Nikada do kraja rasvjetljen zlocin. Steta rahmetli Hakije.

Na Fatimu Turkovic alarahmetile podsjeca jos samo ovaj tekst.

Fata Turković,nana ali ipak branilac Sarajeva.Sredinom maja spriječila je prodor četnika na Mojmilu.Tih dana najžešćih borbi za Sarajevo,od položaja do položaja,od podruma do podruma prenosila se priča o ovoj hrabroj maici.>>Imam samo jednu ranu.Moj sin,Ramiz Turković je poginuo.Imao je samo 32.godine.Zadržavao je četnike,dok su mene ranjenu izvlačili iz štale.Najgore je od svega što je sa tim četnicima bio i naš prvi komšija milenko Trapara<<. A sve je za njih počelo nekoliko dana ranije.Onako iznenada,srpski teroristi su se rasporedili nadomak njene avlije.Bilo ih je pedesetak u prvom trenu nije ni znala o kome se radi.>>Moja je kuća na kraju Prvomajske ulice.To je odmah ispod onog brda na Mojmilu,gdje je bila vojska sa oklopnjacima.U prvi mah nisam mogla ni pomislit da su to mogli bit četnici.Tek kad se jedan uspravio i ugledala mu bradu do pola stomaka,sve mi je bilo jasno.Pobili bi oni bar 15-oro da ja nisam bacila svoje bombe koje su ostale od sina priča Fata<<.Nisu imali vremena da tada pucaju u mene.Zbunili su se oko svoih mrtvih.Kad sam bacila svoju drugu bombu odnekud se zaćuo pucanj.Ranili su me u obije nogei obije ruke.Zlikovci su se veselili što su ranili jednu ženu koja je branila kućni prag i golu porodicu.

Zlocin bez kazne. Rahmetli Krusko i Darko Seferovic ubijeni su prije 28. godina.

Samo se pitam ko je pisao knjigu o ZB...

Oslobođenje 8 01 1994.

Ne znam je li za ove teme ali nisam znao gdje da postavim. Tekst napisan od strane Avde Huseinovica.

SUDBINA ATENTATORA NA ŠEŠELJA: Adem se nije pokajao

Piše:Avdo HUSEINOVIĆ

Znate l' priču o Ademu Šabotiću? Što bi „Panonski mornar“ rek'o: “I ja sam je tek nedavno čuo.“
Bio je kraj oktobra prošle godine i nekoliko dana sam proveo u Gornjem Bihoru u Sandžaku. Čudno bilo mojim domaćinima kad sam izrazio želju da obiđem mezar Adema Šabotića.
Uski makadamski put vodi do džamije u podnožju sela Tucanje. Porodično mezarje Šabotića preko puta džamije, a negdje na kraju mezarja - mezar Ademov.
Krvavo proljeće agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. Crnogorska vlast masovno hapsi bosanske izbjeglice sa crnogorskog primorja i u Plužinama ih predaje policiji Radovana Karadžića. Najveći dio uhapšenih, snage bosanskih Srba su ubile u Foči i Bratuncu u ljeto 1992.
Dr.Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, s' namjerom da podrži i još više motivira teror i zlo nad Bošnjacima, 25.maja 1992. u Podgorici je držao miting.
Na mitingu oko 10.000 pristalica. Slike poznate: četničke odore, oružje, crne zastave sa mrtvačkim glavama, sa razglasa ore pjesme koje pozivaju na genocid...
Skup su obezbjeđivali ljudi u maskirnim uniformama i sa automatskim puškama.
Tada 61-godišnji Adem Šabotić sa dvanaestogodišnjim sinom, iz svoje kuće u Grahovačkoj ulici u podgoričkom naselju Konik, polazi u grad da djetetu kupi patike i usput da nekoj ženi plati sijeno. Zatvara avlijska vrata i ne sluti šta će se desiti. Auto je parkirao na podgorički Trg Bratstva i jedinstva. Čuje galamu. Dijete je ostavio u autu da ga sačeka, dok mu ne kupi patike. U ulici Slodode naišao je na razularene Šešeljeve radikale mitingaše, koji su pjevali, vikali i prijetili: „Muslimani došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“, „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“, „Turkinja se pred džamijom klela da je samo četnika voljela“, pa onda „Nema boja, nema rata,bez Đurišić komandanta“. Znao je Adem dobro ko je Pavle Đurišić, da su pod njegovom komandom u Drugom svjetskom ratu ubijene desetine hiljada Bošnjaka od Donjeg Bihora do Podrinja. Među Đurišićevim žrtvama bilo je i njegovih rođaka.
U svojoj prvoj i posljednjoj ispovijesti, koju je zabilježio Munir Šabotić, Adem je ispričao:
-Normalan čovjek kad čuje i vidi to, na glavi mu se kosa diže, a na očima navlači mrak.
Čovjek u tom mementu ne razmišlja normalno, gubi razum. Pogibija mog oca, izbjeglice koje su mi bile u kući, njihova priča o ubistvu muslimana po Bosni, silovane muslimanke od strane
četnika i još došao sa razularenom bandom u Podgoricu u ulici Slobode, na trg ‘Bratstva i jedinstva’, da širi četničku ideologiju. Sjetih se da u autu imam bombu kašikaru. Kao po nekoj naredbi, bez iole razmišljanja, vratih se, uzeh bombu, zaboravih na dijete u kolima. Po glavi mi se mota misao, da priđem Šešelju kao neki simpatizer, da ga zagrlim, aktiviram bombu i obojica poginemo. I dok sam o tome razmišljao i išao u pravcu mitingaša, iz prvog reda kordona vraća me policajac, naš zemljak, Musliman, nazad. Oko 19. sati završio se promotivni skup radikala, Šešelj je marširao ulicom Slobode sa kokardom na glavi. Sjećam se. Išao sam ulicom pored „Robne kuće“, „Beka“ i knjižare. Ulicom Slobode, nailazi Šešelj u pratnji više radikala pravo prema meni. Prošli su do apoteke. Opet pjevaju „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“. Ni slutio nisam da ću se sresti oči u oči sa četničkim vojvodom Šešeljom. Parole i pjesme na skupu vrijeđaju i mene i moj narod. Šta smo mi krivi i kome smo krivi, samo zato što smo muslimani, Bošnjaci. I mi smo izgrađivali ovu domovinu, kao i svi ostali. Bio sam, a i mnogi drugi muslimani Bošnjaci na mnogim radnim akcijama: pruga Nikšić – Titograd, Šamac – Sarajevo… Časno i pošteno smo radili i bili vrsni i primjerni radnici. Iznerviran, počeo sam i ja da vičem iz sveg glasa: „Sram vas bilo! Sram vas bilo! Fašisti“! I bacio sam je. Nakon bačene bombe, Šešeljevi junaci jurnuli su u hotel „Crna Gora“, pa zategli na vrata, ne mogu da uđu, kao bravi kad otvoriš vratnicu, dok jedna ne izađe, ne mogu druge dalje da krenu.
Kada su me pitali: „Baci li ti ovu bombu“? Odgovorio sam: „Jesam, valahi.“
Tada je ranjen Šešelj, njegovi tjelohranitelji i nekoliko prisutnih na mitingu.
Adem se bez otpora predao policiji. U istražnom zatvoru je svakodnevno mučen, da bi godinu kasnije bio osuđen na 15 godina zatvora. U vrijeme dok je izdržavao kaznu u KPD u Spužu, doveden je i četnički vojvoda Milika Čeko Dačević iz Pljevalja. -Jedne prilike sjedio je na ulazu od kruga gdje šetamo. Neki zatvorenici su mu kazali ko sam. Zaprijetio mi je rukom, i prstom pokazao ispod svog grla, izgovarajući riječi: „Zaklaću te”. Pljunuo sam ga, jer drugo nisam mogao ništa da uradim. Odmah su me strpali u ćeliju. To što je pokazao da će me zaklati, to je za njih bila normalna stvar, a to što sam ga pljunuo to je bilo katastrofalno, jer sam Bošnjak. Bošnjak se može zaklati, a četnik ne smije se pljunuti. Nego u tom zlom vremenu ima i časnih i poštenih ljudi koji nisu profašistički nastrojeni. Njih korozija četništva nije nagrizla. Jedan komandir, Nikola, veliki Crnogorac i žalosni roditelj, koji je ostao bez sina jedinca, ohrabrivao me i kuražio, da prebrodim te teške dane. Jednom me pozva i reče: „Ademe Šabotiću, možda ne znaš, nijesi čuo, ja sam kao roditelj doživio veliku žalost i nesreću. Ubili su mi sina jedinca, pa evo me, živ sam i istrajavam u svom bolu“. Poštovali su ga svi, i radnici uprave i zatvorenici. Žrtvujući svoj autoritet u toj takvoj sredini, posvećivao mi je veliku pažnju. Često je nalazio potrebu da bude sa mnom u šetnji, da mi da snage, da sve patnje i muke izdržim. Uticao je na druge komandire da me pripaze od ostalih zatvorenika. Jednog dana, dok sam ležao na daske, na vratima se pojavi Nikola sa komandirom i sa dušekom u ruci. Te dušeke je međunarodna zajednica donirala u humanitane svrhe. Nikola je znao da ležim na daskama, jedan je ugrabio i donio meni, sjećao se Adem.
U zatvoru u Spužu, tokom izdržavanja kazne, imao je Adem svakodnevne probleme sa Šešeljevim pristalicama, kako zatvorenika tako i čuvara. Jedan od zatvorenika, izvjesni Nebojša Stjepović, dugogodišnji robijaš, pokušao je da ga zakolje na prvi dan Kurban bajrama, dok je jeo za stolom, nanijevši mu pritom više uboda nožem. Zahvaljujući Ademovoj prisebnosti i brzoj intervenciji komandira Vanje i saniteta, Adem je preživio. Nakon što je iskrvario doživio je kliničku smrt. Adem je o pokušaju klanja kazao:
-Na prvi dan Kurban bajrama, kao div borim se i svoj život branim od zlotvora i pogani. Golim rukama nož otimam od dželata. Izlivenom krvlju iz presječene arterije, zatvorska odjeća natopi se krvlju i posta sva crvena, zidovi obojeni u bijelo, postaše prošarani crvenom bojom. Desnom rukom hvatam presječenu glavnu arteriju. Krv po klupi i zidu i dalje teče, a koljač sa nožem, žurno niz stepenice silazi i radosno kliče: „Braćo Srbi! Evo sam za kurban Turčina zaklao!” Nisam pao, i nemam drugog izlaza, ranjen za njim silazim. Odsječenu vratnu arteriju čvrsto prstima stiskam. Dželat se ne osvrće. Na izlazu iz zgrade, sa nožem u desnoj ruci i podignutom lijevom rukom sa tri prsta, uzvikuje: „Braćo Srbi…! Kažite Turcima, imaju pripremljen kurban gore na spratu”! Tako ranjen ne posrćem, ne padam, nego se za život grčevito borim i na nogama održavam sa jedinom nadom da siđem niz stepenice paviljona, da nađem pomoć kod nekog dežurnom komandira. Ispred mene ranjenog, dželat ide dalje. Siguran u sebe da je obavio posao, povjeren od pobunjenika u zatvoru. Uz pomoć komandira Vanje i saniteta, koji djelimično vatom zaustavlja krvavljenje, stavljaju me u ćebe, nose do marice i hitno do klinike. Ličnim zalaganjem Dragana Š. ministra pravde, angažovan je ljekar specijalista za takve povrede, operisa mi grlo, poveza posjećenu arteriju i spasi mi život. Od hiljadu slučajeva, jedinstven je moj da preživim… I tada, zaklan al’ nedoklan, pomislio sam treba živjeti. Nema smrti bez suđenog dana. Mi ljudi ne možemo znati sve tajne i bolje da se ne trudimo da saznamo.“
Adem Šabotić je odležao osam i po godina zatvora. Umro je 25. aprila 2013. godine u Podgorici, u 82. godini života. Smrt je došla 21.godine poslije pokušaja atentata na Šešelja i 12 godina poslije izlaska na slobodu. Ukopan je u rodnom selu Tucanje u opštini Petnjica.
Na suđenju je 1992. priznavši djelo Adem rekao: „To sam učinio zbog toga što mi se Šešelj popeo na glavu i nimalo se ne kajem“.
Pred kraj života je govorio da odbija svaku kritiku svojih sunarodnjaka tipa: „Mogao je bez toga i bez žrtvovanja sebe i svoje porodice“, te „nije mu bilo nužda, dobro je živio“!
Nervirale su ga i priče u kojima se moglo čuti: „Nije on to napravio, drugi ga je nagovorio“.
Govorio bi:„Nisam ja dijete da me neko na bilo šta nagovori. Nisam se pokajao, samo mi je žao što monstruma nisam ubio. Možda bi sve drugačije bilo. Možda.“

Zigson,
Svaka mu čast i rahmet mu duši.To je bio pravi heroj i takvog je trebalo stavit na prvu stranicu knjige o herojima a ne kojekakve vatrogasce koje su ubijale kurave.

Bas tako, pravi heroj. U osinjem gnijezdu. Ne moze na red doci od hinja i lisica, nazalost..

Nekad, nakon nase ofanzive u Krajini izlijepljeni su posteri po Sarajevu sa naslovnicom iz Dana "Najbolji pregovarac". Navodno je ubrzo dosla direktiva da se skidaju jer udaraju na obraz nasem politickom vodstvu. Istina ili ne tada mi je zvucala nevjerovatna i besmislena prica, ko moze da se ne raduje onom sto su nam Atif i borci 5. korpusa donijeli tih dana, radost koju smo cekali godinama.

Kako god, izdrzi generale. Ova naslovnica kao nista drugo definise ratni put jednog od najvecih ako ne i najveceg kojeg je ovaj nas rat izrodio.