14.06.2007
Predrag Šalipur, ponovo među svojima
Cacin krvavi pir nad kucnim prijateljem i suborcem Predragom
Autor: Adnan Butorovic (Slobodna Bosna)
PREDRAGA ŠALIPURA, borca Armije BiH, zvjerski su 1993. godine ubili njegovi suborci pod komandom monstruma MUŠANA TOPALOVIĆA CACE; Predragovi roditelji, majka KATA i otac MOMČILO tek su ove nedjelje, nakon 14 godina bezuspješnog traganja, i to u Istočnom Sarajevu, našli kosti sina-jedinca
Datum izdavanja: 14/06/2007
“E, bože, kako je Caco bio dobar momak! Veseo, uvijek spreman pomoći, uljudan. Samo mu daj bubnjeva i gitare. Volio akšamluk kad sjednemo negdje u kafanu... Onda je svog jarana, mog jedinca Predraga, sedam puta ubo nožem, Samir Bejtić mu čeličnom šipkom slomio obje ruke i noge, a Husein Hodžić mu odrezao glavu... A uvijek prije rata kod mene dođe Caco i kaže: “Čika Momo, mogul' opet uzeti auto, trebamo svirati u Neumu”? A ja kažem, ama, uzmi Caco, vozi moj Caco, voooozzziii...” Ovako priča šezdesetšestogodišnji penzioner Momčilo Šalipur dok prilazimo mrtvačnici pod nadzorom Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS u Lukavici gdje se nalaze posmrtni ostaci njegovog sina Predraga Šalipura, vojnika Desete brdske brigade Armije BiH, kojeg je u oktobru 1993. predratni kućni prijatelj i Predragov ratni komandant Mušan Topalović Caco zvjerski ubio i bacio u ambis Kazana, ispod Trebevića.
CACO, PREDRAG I GRUPA “COD” “Zadnji put sam Predraga vidio početkom aprila 1992., kada sam njegovu kćerku, a moju unuku Ivanu odveo u vikendicu u Bulozima. Predrag je ostao u Sarajevu jer mu je supruga bila u bolnici. Evo, sad ćemo se vidjeti, a ne možemo se prepoznati”, govori polako Momčilo pridržavajući skrhanu suprugu, Predragovu majku Katu. Za to vrijeme predsjednik Kancelarije Slobodan Škrba ne prestaje govoriti o lažima i strahu medija iz Federacije BiH da objave informacije da prioritet u DNK analizama kostiju, zuba i krvi imaju žrtve iz Srebrenice. Optužujući za kašnjenje u DNK analizama srpskih žrtava iz Sarajeva Međunarodnu komisiju za traženje nestalih (ICMP), Škrba gotovo vičući tvrdi da su ostaci žrtava zločina iz Kazana, koje je njegova komisija iskopala sa pomoćnog stadiona Koševo 1998. i prenijela u Lukavicu samo dio sistemskog zločina vlasti Alije Izetbegovića... “Slušaj, Slobodane, Predraga su ubili njegovi, ali on nije postao četnik nakon što ste ga vi iskopali i prenijeli u Lukavicu. Kad si došao na Koševo 1998., rekao si da dolaziš po ostatke tri hiljade ubijenih Srba. I šta si našao? Mog Predraga i druge već identifikovane ljude, a maloprije si rekao da si iskopao i ostatke psa kojeg si vodio pod oznakom NN-15. Pusti me, čovječe, da ovo završim poslije četrnaest godina i sina sahranim gdje mu je i mjesto. U Sarajevu na groblju Bare”, odbrusio je Momo Šalipur. Nekoliko sati nakon što su iz zagrljaja majke uzeli lobanju njenog sina i vreću sa ostacima Predraga Šalipura prenijeli do Sarajeva u vozilu KJP Pokop, Momčilo Šalipur počinje priču o sinu i njegovom dželatu. Predrag Šalipur, rođen 1965. na Marijinom Dvoru u centru Sarajeva, bio je PTT tehničar. Služio je bivšu JNA u sanitetu zbog visoke dioptrije. Sa Mušanom Topalovićem, Predrag se upoznao na mladalačkim terevenkama u stanu Enesa Bajramovića, tada frontmena sarajevske pop grupe “COD”. Jedan od pratećih vokala u pjesmama grupe “COD” bila je i Katarina Videc, studentica Muzičke akademije u Sarajevu. “Ja sam znao Mušana prije nego ga je upoznao Predrag. Nikad nisam pušio i pio alkohol, ali sam volio sjediti u kafanama gdje je Caco svirao. Kao rukovodilac u GP Vranici i kasniji tehnički direktor Integrala, Mušanu i Predragu sam pronalazio posao preko nekadašnjih omladinskih servisa pa su radili na postavljanju scene u Narodnom pozorištu. Tamo je moja snaha Katarina usavršavala pjevanje; i majka joj je bila operska pjevačica”, sjeća se Momčilo Šalipur. Koju godinu prije rata Predrag je pokrenuo privatni biznis, oženio se Katarinom i dobio kćerku Ivanu. Najdraži gost u stanu Šalipura na Marijinom Dvoru bio je upravo Mušan Topalović.
IŠAO SAM ALIJI, MOM PRIJATELJU S početkom rata Predrag i Katarina ostaju u gradu, a Ivana sa bakom i djedom u vikendici u Bulozima iznad Sarajeva. Prema rješenju Odjela Federalnog ministarstva odbrane Općine Centar, Predragu Šalipuru je priznat vojni staž u Desetoj brdskoj brigadi od prvog septembra 1992. do prvog aprila 1993. godine. Predragovi suborci su potvrdili da je bio pripadnik ove brigade i da je bio na liniji na Vranjačama. Međutim, Ministarstvo odbrane je odbilo zahtjev Momčila Šalipura da se njegovom sinu prizna vojni staž do 18. oktobra 1993. odnosno do dana ubistva. “Predrag je u to vrijeme prevozio u kombiju ranjenike sa linije. Jedan rikošet je uletio u kabinu i razbio mu naočale. Pošto je bez naočala bio gotovo slijep, Caco ga je prekomandovao u Civilnu zaštitu. U međuvremenu Predragu je pukao i čir na želucu pa je ležao kod kuće. To mi je pričala snaha Katarina”, kaže Momo Šalipur. Prema optužnici Kantonalnog suda u Sarajevu, sredinom oktobra 1993. po naredbi Mušana Topalovića, njegovi jurišnici Husein Hodžić, Salahudin Žiga, Omer Tendžo, Nihad Hodžić, Asif Alibašić, Mevludin Selak, Suad Omanović, Senad Haračić, Armin Hodžić, Muhidin Raonić, Esad Hasić, Džemo Topalović, Samir Seferović i Samir Bejtić odveli su iz stana Predraga i njegovog komšiju Branislava Radosavljevića koji se sasvim slučajno tu zatekao. I Predrag i Branislav su dan kasnije, nakon mučenja, izmasakrirani i bačeni u Kazane. Predragovo truplo i glava izvučeni su mjesec dana kasnije iz Kazana, a identificirala ga je supruga Katarina. Vještak sudske medicine Ilijas Dobrača konstatovao je sedam uboda nožem u tijelo i vrat, višestruke lomove ruku i nogu i, na kraju, odrubljivanje glave. Iako je Dobrača nakon identifikacije tijela Predraga Šalipura potpisao potvrdu o smrti, Predragovo tijelo je sahranjeno na pomoćnom stadionu Koševo pod oznakom NN-24. Njegova supruga Katarina je 1994., izbjegavši svjedočiti na sudu iz Sarajeva, pobjegla u Skoplje. Djed Momo Šalipur je uspio unuku Ivanu predati njenoj majci na skopskom aerodromu. Katarina i Ivana su odletjele za Ameriku i nikad se više nisu vratile u BiH. “Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma otišao sam kod Alije Izetbegovića. Bio mi je kolega na građevinama kao pravnik u GP Putu. Kako smo obojica vjernici, razumjeli smo se i poštovali. Dok je Alija ležao u Foči stalno sam ga posjećivao. Pitao sam Aliju u lice je li on znao šta je radio Caco, a Alija mi je odgovorio da mu se Caco oteo kontroli. Ja znam da je to tako i da me Alija nije slagao. Caco je poludio od droge. Da nije zaustavljen, pitaj Boga koliko bi još ljudi poubijao”, siguran je Momo Šalipur.
TOPALOVIĆU I BEJTIĆU SAM OPROSTIO Četrnaest godina od ubistva Predraga Šalipura, za svirepa ubistva sarajevskih Srba na Kazanima, kaznu u zeničkom zatvoru služi još samo Suad Omanović koji je nakon priznanja osuđen na 13,5 godina zatvora. Ovih dana je započelo i ponovljeno suđenje Samiru Bejtiću kojeg je Kantonalni sud u Sarajevu osudio na 14,5 godina zatvora, ali je Vrhovni sud FBiH vratio postupak na početak. Iako je od prvog momenta bilo jasno da se radi o ratnim zločinima počinjenim zbog nacionalne i vjerske mržnje, ubistva na Kazanima nikada nisu tretirana kao ratni zločin. U ovim procesima Momo Šalipur je svjedočio više puta. O ubici svoga sina Samiru Bejtiću, Šalipur bez mržnje i gnjeva u pogledu i glasu kaže: “Samir Bejtić nije ratni zločinac, on je ubica. Obični izvršilac, koji je morao ubiti mog Predraga jer bi inače Caco ubio njega. Rekao sam sudiji, pustite gospodina Bejtića kući, neka ide svojoj djeci i ženi. Kada Caco nije sjeo na optuženičku klupu, kada su ostale ubice odavno na slobodi, svi imaju radnje, kuće i nove automobile, što bi Bejtić ležao u zatvoru? Ja sam Caci i Bejtiću oprostio, jer meni Bog neće oprostiti ako ja ne oprostim njima. Moj sin je branio Sarajevo, svoj grad, i samo u njemu može naći spokoj. Žao mi je samo što nisam imao priliku da pitam Cacu: “Zašto si to uradio, sine Caco? Zašto si to uradio čovjeku koji te je volio? Zašto onome ko ti nije ni htio ni mogao nauditi”. Sina ne mogu vratiti, a svako nek' se bori sa svojim demonima kad zaklopi oči i kada počne sanjati”, kaže na kraju Momčilo Šalipur vidno oslobođen tereta nakon što je pronašao kosti svoga sina.
GDJE SE BORIO PREDRAG? Zločin i nepravda
U jesen 1998. Kancelarija za traženje nestalih i zarobljenih osoba RS uz pomoć međunarodne zajednice prenijela je ostatke 27 osoba izvučenih iz Kazana u Lukavicu. Time je Predrag Šalipur, identifikovan i zakopan na poznatu lokaciju, ponovno postao “nestala osoba”. To je u formalnom smislu samo otežalo dokazivanje u suđenju Samiru Bejtiću optuženom za Predragovo ubistvo. Jednostavno, tijelo ubijenog nije bilo dostupno za ponovnu identifikaciju na osnovu koje bi se mogao potvrditi nalaz vještačenja Ilijasa Dobrače iz 1993. godine. S druge strane, u novembru 2005. načelnik Općine Centar Sarajevo Dževad Bećirević donio je rješenje kojim je odbio zahtjev Momčila i Kate Šalipur za ostvarenje na porodičnu invalidninu, pošto je “Federalno Ministarstvo odbrane Odjel za odbranu Centar obavijestio načelnika općina da ne raspolažu podacima o pogibiji Predraga Šalipura”?! Tek kada kosti Predraga Šalipura budu položene u porodičnu grobnicu na groblju Bare, njegovi roditelji će dobiti i zvaničnu potvrdu da Predrag nije više nestala osoba, da je zvjerski ubijen na Kazanima i da Momo i Kata imaju formalni uslov da dobiju mizernu invalidninu na osnovu sina, borca ARBiH.
SVAK' TRAŽI SAMO SVOJE Šta je posao Amora Mašovića?
Pored optužbe za ubistvo Predraga Šalipura, Samir Bejtić je optužen i za ubistvo bračnog para Marine i Dragoslava Komljenca sa Bistrika. Prema optužnici, i oni su zvjerski iskasapljeni i bačeni u Kazane u znak osvete za pogibiju šestoro djece od granate sa srpskih položaja u junu 1993. godine. Njihova kćerka Slobodanka Macanović također je bila prisutna primopredaji ostataka Predraga Šalipura. “Čovjek ima 206 kostiju. Od kostiju izvađenih iz Kazana samo jedna mala kost je identifikovana da pripada mojoj majci Marini. Prije dvije godine u martu 2005. patolog Hamza Žujo uzeo mi je tu kost da bi je ponovno vještačio DNK analizom. Molila sam Amora Mašovića da mi je vrate, da barem tu kost zakopam u grobnici na groblju Bare, ali mi je oni ne vraćaju. Od oca nema nikakvih tragova. Pokušavala sam Mašoviću i Žuji objasniti da su moji ubijeni u Sarajevu a ne na drugoj strani i da nema potrebe da se ostaci moje majke 1998. prenose u Lukavicu. Međutim, ispalo je da je Mašović zadužen isključivo za traženje nestalih Bošnjaka a ovi u Lukavici za sve nestale Srbe. To je strašno i ponižavajuće”, kaže Slobodanka Macanović koja je radila u sanitetu ARBiH u ratnom Sarajevu.
Autor: Adnan Butorovic (Slobodna Bosna)
