#601 Re: Kandidati iz reda Hrvatskog naroda za Predsjednistvo BiH (ANKETA) IZBORI 2018.
Posted: 25/09/2018 15:15
KOMŠIĆ JE ODGOVOR NA HDZ-ovo NACIONALISTIČKO SILEDŽIJSTVO: Da li će Čović na izborima platiti cijenu vlastitog radikalizma?
Izbor između Čovića i Komšića izbor je između onoga ko je puškom branio BiH i onoga ko je eksploatisao robovsku radnu snagu logoraša iz Heliodroma, izbor između građanske i troentitetske BiH, i u prvom redu, izbor između Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne. Između te dvije strane stoji nepremostiva civilizacijska provalija. Stavljati znak jednakost između njih jednako je kao i kada Čović građansku državu izjednačava s islamskom državom.
Prije samo nekoliko mjeseci bilo je uistinu teško vjerovati da bi Željko Komšić mogao ponovo zasjesti u Predsjedništvo BiH. Nakon solidnog rezultata na izborima 2014. godine, kada je bio treća stranka u Federaciji, DF je vrlo brzo ušao u fazu unutrašnjih sukoba, osipanja i gubitka relevantnosti. Tako je na izborima 2016. osvojio svega oko 60.000 glasova, što je bilo za gotovo 100 hiljada manje u odnosu na opšte izbore. Poslije izbora dodatno su produbljeni unutarstranački sukobi, te su nastavljenja ospipanja i prelasci članstva u suparničke političke opcije. Malo ko je mogao vjerovati da bi uslijed takvog stanja u stranci Komšić opet mogao biti ozbiljan kandidat za Predsjedništvo, nakon što je uvjerljivo pobjeđivao 2006. i 2010. godine.
Ipak, prema posljednjim istraživanja Valicona, Komšić i Čović su potpuno izjednačeni u podršci koju uživaju među biračima. Treba napomenuti i da je ovo najoptimističnije istraživanje prema Čoviću do sada, jer su sva ona ranija pokazivala ubjedljivu prednost na strani Komšića.
Šta se desilo da Komšić u kratkom vremenu od duboke političke krize postane ozbiljan kandidat da zamijeni Čovića u Predsjedništvu?
Ukratko, Čović plaća cijenu vlastitog radikalizma. Nakon platformaške vlasti u periodu 2010. - 2014., mnogi su bili skloni povjerovati HDZ-ovoj tezi, iznošenoj mahom uz veliku dozu ostrašćenosti, da je formiranje vlasti bez njih dovelo do bespotrebnog dizanja međunacionalnih tenzija u Federaciji i da ključ stabilnosti i harmonije leži u dogovornoj vladavini "legitimnih" predstavnika svakog naroda. Nakon izbora 2014. HDZ se vratio u vlast, no ojačan i konsolidovan na vlasti, s rukovodećim pozicijama u rukama, ne da nije doprinio harmonizaciji odnosa, nego je demontritrao otvorenu rušilačku politiku prema državi i nebouzdano nacionalističko ludilo . Teško je pobrojati sva nedjela koje je u protekle četiri godine napravio HDZ i pritom pravilno procijeniti koje je veće od kojeg, bilo da se radi o suzdržanosti prilikom glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, širenju teorija o Bošnjacima kao potencijalnoj terorističkoj prijetnji u najvišim evropskim krugovima, Čovićevog izjednačavanja građanske države s islamskom državom (čime Bošnjacima indirektno oduzima pravo na najviše demokratske tekovine i imputira kolektivni vjerski radikalizam), organizovanog veličanja osuđenih ratnih zločina u Hagu, slikanja s arhitektom pokolja u Ahmićima Dariom Kordićem, otvorenih prijetnji pravljenjem postizbornog haosa i raspada države ukoliko se ne usvoji izborni zakon po njihovoj mjeri, ili instaliranja čitavog niza huškačkih stranačkih medija koji su dosegli nove visine novinarskog beščašća, gdje je jedan od njih otišao čak i dotle da pokolj u Ahmićima proglasi "sprječavanjem širenja ISIL-a u Evropi". Uz sve vrijeme održavanu koaliciju sa SNSD-om, koja je i formalizovana najavom famoznog "plana B", pred BiH se nadvila opasnost da u Predsjedništvo kao ključnu instituciju ove zemlje zasjednu lideri dvije najneprijateljskije stranke prema državi, koje svoje ujedinjene rušilačke namjere više i ne kriju.
Ova demonstracija nacionalističkog siledžijstva i antidržavnog djelovala od strane HDZ-a u prvom redu je dovela do konsolidacije i jedinstva probosanskih stranaka, barem po pitanju ključnih pitanja oko ustavnog uređenja i izbornog zakona. Zatim je ponovo osnažila i u žižu izbacila ideju građanske države kao protuteže HDZ-ovom modelu troetničke konsocijacije. I treće, politički je ponovo ojačala Željka Komšića kao antipoda Draganu Čoviću.
Teorija kako je Komšić glavni uzrok Čovićevog nacionalističkog djelovanja i kako njih dvojica sve vrijeme "hrane jedan drugog", koju su ovih dana podastirali trećerazredni analitičari i marginalni kandidati, dubinski je netačna i tendenciozno zlonamjerna. Naime, pomenuta bujica nacionalističkog siledžijstva nije se desila u trenutku Komšićeve vladavine i HDZ-ovog bijesa zbog opozicione nemoći, nego upravo u trenutku kada je bio osokoljen vlašću s nikad moćnijim pozicijama, a Komšić čelnik oslabljene opozicione partije koju su potresali duboki unutrašnji problemi. U tom smislu oživljena Komšićeva popularnost rezultat je masovnog građanskog otopra Čovićevoj rušilačkoj politici, a nije Čovićeva rušilačka politika posljedica Komšićeve popularnosti.
Bez obzira šta neko mislio o dosadašnjim političkim rezultatima i djelovanju Komšića, i ma koliko zamjerke na račun njegovog nedovoljnog rada i nedovoljno državničkog držanja bile i utemljene, činjenica je da se radi o jedinom kandidatu koji je u stanju mobilisati dovoljan broj glasača da porazi Čovića. A to nije tek izbor između Čovića i Komšića, nego u širem smislu izbor između onoga ko je puškom branio BiH i onoga ko je eksploatisao robovsku radnu snagu logoraša iz Heliodroma, izbor između građanske i troentitetske BiH, i u prvom redu, izbor između Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne. Između te dvije strane stoji nepremostiva civilizacijska provalija. Stavljati znak jednakost između njih jednako je kao i kada Čović građansku državu izjednačava s islamskom državom. Stoga, glavni krivac za eventualni poraz Dragana Čovića na izborima, bit će Dragan Čović. Lekcija koju bi on i njegovi poleni u konačnici iz svega trebali izvući je da se radikalizam ne isplati i biva na kraju kažnjen.
Piše: Danijal HADŽOVIĆ
...tebi su rekli kTo si i ti si samo klimno glavom salutiro i Yes ser i tu je kraj 
