Med i mlijeko aparthejda
Nakon mučnog iskustva na aerodromu u Tel Avivu, pomislio sam kako je Palestincima živjeti s poniženjima svaki dan i na svakom mjestu.
Piše: Mirnes Kovač
"Gospodine, u koliko sati je vaš let?", upitala me mlada supervizorica na aerodromu Ben Gurion.
"U 6.15, TK 0793, Turkish Airlines za Istanbul", pročitah joj podatke sa svoje isprintane elektronske karte.
"Sada je skoro pet sati. Ako budete uredno odgovarali na naša pitanja možda ćete i stići na avion. U protivnom, zaista vam ništa ne mogu garantirati. Mi imamo i druge metode!", uzvratila mi je, ozbiljnog pogleda.
Ovako je tekla moja korespondencija sa supervizoricom sigurnosti na aerodromu Ben Gurion u Tel Avivu, 16. decembra, 2010. godine u veoma ranim jutarnjim satima na povratku iz jednosedmične posjete Svetoj zemlji.
Prethodno ju je njena kolegica pozvala, jer sam u trećem ili četvrtom krugu ispitivanja, ne sjećam se više, odbio nastaviti odgovarati na jednateista pitanja.
Podsjetilo me na ovo moje traumatično iskustvo uvođenje posebne autobuske linije za Arape koji u Izrael putuju iz Zapadne Obale. A to je bio izravni susret sa aparthejdom, oči u oči, nakon jednog od najljepših putovanja u mom životu.
Sofisticirani aparthejd
Taj sofisticirani aparthejd je vidljiv i očit na svakom mjestu i njegova glavna odrednica podjele je u suštini Židov – nežidov, dakle, na religijskoj osnovi.
U mom slučaju ni boja kože i očiju, ni bijela put i svijetla boja kose, ni činjenica da u imenu i prezimenu ne nosim ništa izrazito "islamsko", nisu mi pomogli da izbjegnem četvorosatnu gnjavažu. Moje ime nije tradicionalno islamskog, odnosno arapskog porijekla. Moje prezime još manje!
Ipak, odalo me je učešće na Prvoj međunarodnoj konferenciji za zaštitu Jerusalema i svetih mjesta koju je tih dana u Betlehemu organizirala Islamsko-kršćanska komisija u saradnji sa Svjetskim vijećem religija za mir iz New Yorka (WCRP). Kratkotrajni boravak u Svetoj zemlji iskoristio sam da pored Betlehema posjetim i Jerusalem i Hebron.
Na kraju mog boravka, domaćini su mi savjetovali da na aerodromu Ben Gurion moram biti najmanje četiri sata prije planiranog polijetanja aviona. Tako sam iz hotela Jacir Palace Intercontinental u Betlehemu morao krenuti odmah iza ponoći.
Već na samom izlazu iz Betlehema i ulazu u Jerusalem na izraelskom check-pointu grozna slika: ogromna zatvorena željezna vrata. Noću su zatvorena i otvaraju se po potrebi da propuste one koji imaju propusnice za izlazak iz palestinskog geta. Iako uspavani, stražari ipak pregledaju i dokumente i vozilo, pitaju za našu destinaciju.
Iz Zapadne Obale vas mogu voziti jedino ljudi koji imaju izraelske dokumente, dakle izraelski Arapi, u automobilima sa izraelskim registarskim oznakama. Helem, na putu do Tel Aviva nije bilo nimalo gužve, kao da je sav svijet zaspao.
Negdje na polovici puta šutljivi vozač taksija, Palestinac Hamdi progovori i pokaza na obližnje osvijetljene brežuljke, naselje sa modernim apartmanima: "Ono gore je nekada bilo naše selo. Odatle smo protjerani!"
Kao i milioni drugih Palestinaca sada živi i radi u Izraelu. Posla ima i može se zaraditi za skroman život, ali njegova politička prava i sloboda su samo misaone imenice. On je građanin drugog reda u svakom smislu.
Zaustavljamo se nekoliko kilometara prije aerodroma Ben Gurion gdje svi automobili prolaze kroz detaljan "tehnički" pregled i kontrolu putnika. Sačekali smo nekih petnaestak minuta da uniformisani vojnici pregledaju automobil, a uniformisana žena vojnik sa baterijom u ruci pregledala je moju putnu ispravu. Na aerodrom sam stigao oko dva sata ujutro i ulazeći u njegovu modernu zgradu pitao sam se kako ću provesti naredne sate do polaska aviona.
Ali, tek što sam se zaputio prema check-in deskovima prišla mi je policajka i pregledala dokumente, upitala me za destinaciju i nakon kratkog ispitivanja gdje sam bio i gdje putujem uputila me da prethodno moram proći skeniranje kofera.
Imajući u vidu da je ispred mene bilo svega nekoliko putnika, ponadao sam se da će sva ta procedura za tili čas biti gotova. Koferi su brzo provučeni kroz ogromne skenere i na svaki je prilijepljen barcode. Što su ovi efikasni i brzi, pomislio sam, ali to je bio samo početak procedure.
Brojna pitanja
Odmah nakon preuzimanja kodiranih kofera prišla mi je druga mlada policajka, zamolivši me da odgovorim na neka njena pitanja. "Ko sam, šta sam, odakle sam, zašto sam došao" – upitala me. Ljubazno sam odgovorio, a ona je potom nastavila. "Kako se zovu vaši djedovi i nane s očeve i s majčine strane?" – upitala me.
"A zašto to pitate?" - dodao sam uz odgovore. "Imaju li kakve veze sa ovim prostorima?" izravno pita službenica.
"Mislite, jesu li Arapi?" - dodao sam. "A zašto ste vi učili arapski?" – pređe na drugo pitanje. "Pa, eto studirao sam i trebao mi je za studij." – odgovorio sam opušteno. "A šta ste studirali? Jeste li musliman?" – nastavila je.
"Aha, to je znači pitanje!" pomislio sam. "Da musliman sam, je li to problem?" upitao sam je. "Ne, naravno da nije. Koliko imate braće i sestara?" – upitala me je, a nakon što sam odgovorio da imam samo jednu sestru službenica je zapitala: "Šta je ona studirala i šta radi, je li udata i za koga?"
Već sam počeo polusmrknuto gledati u svoju sugovornicu! "Hellooo!" – što bi kazali Amerikanci. Ipak, obećao sam sebi da neću dozvoliti da me se isprovocira. "Novinar ste? A zašto ste došli ovdje?" – nastavlja britka službenica pitajući o kakvoj se konferenciji radi, šta se raspravljalo, šta sam ja u toj raspravi imao da kažem.
"O tome možete pročitati u medijima," odgovorio sam na što mi je uzvratila: "Da, ali mi hoćemo da nam vi kažete vaše impresije!"
Pitanja službenika su polahko stvarala neki čudan neki osjećaj između bijesa i sažaljenja. Je li ovo zaista stvarnost!?
U međuvremenu sam, dok mi je skoro identična pitanja ponavljao kolega prethodne policajke, uočio da nakon skeniranja kofera slijedi detaljna pretraga na nekim velikim stolovima, nalik kuhinjskim u američkom stilu, samo što ovi na svojim ćoškovima imaju velike kompjuterske touch-screen displeje, a umjesto pećnica i frižidera su neke specijalne mašine i visokosofisticirani testeri za eventualne tragove eksploziva.
Opušten, naravno, prilazim i pitam službenicu koliko će trajati pretraga. Vidim da sam već potrošio skoro jedan sat. Ona me uputi da sjednem i sačekam dok moje stvari budu "forenzički" pregledane. U tom mi prilazi još jedna mlađa službenica i počinje skoro isti set pitanja: odakle sam, ko sam, šta sam, gdje sam bio, zašto sam bio, kako se zove organizacija koja me je pozvala, šta joj je cilj, gdje se održala konferencija, gdje radim, šta radim, o čemu pišu novine u kojim radim, imaju li verziju na engleskom jeziku, koja je web adresa. Još uvijek sam ljubazan i odgovaram na postavljena pitanja rutinski. Službenica pravi zabilješke.
Nakon što je ona završila, dolazi još jedna službenica. Ljubazno se unaprijed izvinjava ukoliko se neka pitanja ponove. I tako, uz sva gore navedena pitanja nastavlja: gdje sam bio smješten, gdje sam pakovao kofere, dali sam ih sam pakovao i je li mi neko pomagao, da li sam nekog posjetio, kada i gdje, jesam li zalazio u kakve restorane i gdje, imam li račune? Da li sam šta kupovao, šta i gdje, imam li račune?
'Standardna procedura'
Kazaljka na satu iznad check-in deskova već je prekucala četiri sata ujutro. Uz to, vidio sam neke ljude kako bukvalno prolaze bez ikakvog zadržavanja. Zašto njih uopće ne gnjave? Prilično iznerviran zatražio sam objašnjenje svrhe svog tog ispitivanja, a službenica je kratko odgovorila da je to standardna procedura radi "moje sigurnosti"!? "Radi moje sigurnosti, kažete?"
Onda je počela ona moja provokativna nit. "Koliko imate godina," upitao sam. "Dvadeset i dvije," odgovorila je zbunjeno. "Jeste li vi igdje putovali van Izraela?" upitao sam je. Odbila je odgovoriti, držeći se službeno uz objašnjenje:"Razumijem vas, ali, znate, mi ovdje imamo ljude koji dođu s bombom i raznesu se!"
Nastavio sam: "A jeste li se ikada upitali, ovo vas samo onako iskreno pitam, zašto to oni rade?" To moje kontra-pitanje je bukvalno zaledilo pogled ove mlade aerodromske službenice. "Moraćete sačekati još malo. Dužnost mi je da pozovem moju supervizoricu!" – odbrusila je.
U međuvremenu moji koferi su bili otvoreni na prostranim stolovima za pregled. Shvatio sam za što služi onaj barcode. Nakon što skener pređe preko koda, moja torba je na ekranima ispred službenika. Sada detaljno pregledaju moju odjeću i poneki suvenir. Druga službenica nekim plastičnim pipkom koji na vrhu ima prikačen komadić pamučne tkanine, prethodno umočenu u neki rastvor, detaljno prebrisava moje torbe iznutra i s vana.
Potom to odnosi do mašine koja se oglašava nekim čudnim zvučnim signalima. Vrhunac je bio kada sam ugledao kako otvara moju zubnu pastu i provjerava njen sadržaj… Bože, je li ja ovo sanjam?
Kada je supervizorica stigla, ja sam se već iznervirao. Rekao sam kako više ne želim odgovarati na tako besmislene stvari, bez obzira kakve to poslijedice po mene prouzrokovalo. Supervizorica me je hladno, zajedno sa svojim starijim kolegom, ponovno počela pitati ista pitanja prije toga se uljudno izvinivši što će mi neka pitanja biti ponovljena.
" Gospodine, u koliko sati je vaš let?" – upitala me.
"U 6.15, TK 0793, Turkish Airlines za Istanbul" – pročitah joj podatke sa svoje isprintane elektronske karte.
"Sada je skoro 5 sati. Ako budete uredno odgovarali na naša pitanja možda ćete i stići na avion. U protivnom, zaista vam ništa ne mogu garantirati. Mi imamo i druge metode!" – uzvratila mi je ozbiljnog pogleda nastavivši me ispitivati još neko vrijeme nakon čega mi je vratila pasoš.
"Prošao sam!" u sebi sam poviknuo, radostan što ću napokon napustiti ovaj pakao.
Neprijatno iskustvo
I, dok sam svoje stvari vraćao nazad u torbe primjetila je kako u svoju ručnu prtljagu stavljam jednu knjigu koja joj je privukla pažnju. Bilo je to Buybookovo izdanje romana "Čuvari knjige", australske autorice Geraldine Brooks. Na naslovnici su bila hebrejska slova. "O čemu je ta knjiga," upitala me.
"Ovo je bestseller australske spisateljice, dobitnice Pulitzera. Hoćete li zapisati u taj vaš notes: Geraldine Brooks "People of the Book". Možete je naručiti na Amazonu", uzvratio sam srdačno, kazavši kako upravo završavam njeno čitanje. "A o čemu govori roman?" upitala je, zapisujući naslov.
"Roman je baziran na istinitoj priči o tome kako je jedan dobri čovjek iz moje domovine spasio vašu čuvenu molitvenu knjigu Hagadu kada su je nacisti došli konfiskovati tokom Drugog svjetskog rata. Sakrio ju je među džamijske knjige, rizikujući pritom svoj vlastiti život. Također, govori i o njenoj sudbini tokom opsade Sarajeva 1992. godine i granatiranja. Jeste li čuli za Sarajevsku Hagadu?" – upitao sam je i ponovio svoju preporuku da pročita ovu novelu.
Kada sam konačno preuzeo svoje stvari koje su bile detaljno ispreturane, registrirao svoj let i predao putnu torbu, uvidio sam da je ukrcavanje u avion Turkish Airlinesa za Istanbul već otpočelo i da do polaska imam još svega dvadesetak minuta.
Iako je iskustvo koje sam prošao bilo krajnje neprijatno i mučno, s jedne strane mi je bilo drago da sam imao priliku proživjeti jedan mali djelić onog čemu su svakodnevno izloženi Palestinci na nebrojenim izraelskim check-pointima i kontrolama.
Naposlijetku, nakon iskustva na aerodromu u Tel Avivu, nisam žalio sebe. Ako sam ja kao neki sasvim obični gost neke sasvim obične međunarodne konferencije i inicijative za podizanje glasa o ugrožavanju svetih mjesta kršćana i muslimana u Svetoj zemlji, zbog svoje vjerske pripadnosti imao toliko komplikacija, ostalo mi je pitanje kako onda izdrže živjeti obični Palestinci. Kako je živjeti sa takvim poniženjima svaki dan i na svakom mjestu.
Stoga me i posljednji slučaj uvođenja zasebnih autobuskih linija za Židove i Arape nije nimalo iznenadio. Biće to još samo jedna od potvrda da u Svetoj zemlji ne teku med i mlijeko, kako ovu zemlju opisuje Stari Zavjet, već je u njoj na djelu najsofisticiraniji oblik aparthejda kojeg poznaje ljudski rod.
Uglavnom, garantovano nije od Ehli-Bejta a.s. .
a upire se prstom u zhidove zbog navodne legitimnosti izraela zapisane u nekoj od svetih knjiga. de se povratite u 21. stoljece.
