• 2. •
Bogdanova pripovijest o djevojci u restaurantu “Rosenkavalier“ bila mi je veoma značajna
iz dva razloga. Jedan od tih razloga je Bogdan naravno znao i zbog tog je razloga naglasio da
se i zbog mene sjetio da neki gradovi imaju dušu, identitet, stil koji se ne mogu ubiti ni
okupacijom. Drugi razlog nije mogao znati jer nismo imali vremena da mu govorim o onome
što se tako sudbinski podudarilo s njegovom pričom i našim susretom.
Na Univerzitetu Salzburg radio sam od marta 1994. Nastojao sam pred studentima
odbraniti književnost od klevete da pripada umjetnostima u suvremenom poimanju te riječi.
Nastojao sam ih uvjeriti da književno djelo ima, kao i djelo bilo kojega drugog ozbiljnog
zanata, materijal, formu, sadržaj i svrhu, kao presudna svojstva koja odgovaraju kategorijama
realnosti (onome što je Toma Akvinski imenovao kao “causa“). Nastojao sam im pokazati
kako ozbiljno književno djelo dokazuje da ono što treba ispričati svojim osobinama odredjuje
čovjeku način na koji će on to učiniti i, prema tome, odredjuje formu do koje će se priča
obradom razviti. Nastojao sam im na primjerima velikih djela pokazati da istinski majstor
slijedi te imanentne upute materijala i gradi formu koja potencijalno već postoji u materijalu
umjesto da hirovito nameće svoju volju.
Studenti se nisu slagali sa mnom. Polemizirali su, raspravljali, zahtijevali uvijek nove
argumente i iznalazili protuargumente. Nisu se htjeli odreći svoje predodžbe o umjetnosti i
nisu pristajali na moje ezoteričke snove u kojima svako djelo svakog zanata pokazuje prirodu
svijeta u cjelini. Imao sam zaista dobre studente.
Rasprave su nas veoma brzo, već polovinom marta, dovele do teme ili, bolje rečeno, do
tematskog polja koje smo nazvali poetikom grada. Da li grad odredjuje književnost koja se o
njemu i u njemu piše? Ako da - kako i u kojoj mjeri? Da li na različite načine utječe na
književnost o sebi i na onu u sebi (dakle onu književnost koja se piše u tom gradu a dogadja
se negdje drugdje)? Da li se, kako i koliko jedan grad može upoznati kroz pripovijetke,
romane i drame koje se “dogadjaju“ u njemu? Da li, kako i koliko grad sobom odredjuje
unutrašnju prirodu tih pripovjedaka, romana i drama?
Medju studentima s kojima sam nastojao ispitivati “poetiku grada“ bio je i Haris koji je do
svoje sedamnaeste godine živio u Sarajevu. On je prirodno za seminarski rad izabrao “poetiku
Sarajeva“ koja je u tom trenutku bila aktualna ne samo zbog mnogo stranica izuzetno dobre
književnosti napisanih o tome gradu. I veoma strasno se posvetio zadatku koji je izabrao.
Svako malo je dolazio s novim tekstovima koje bi čitao i komentirao, dolazio s novim
idejama i pitanjima, dolazio provjeriti svoje argumente ili svoje sjećanje na grad (koji je
prekrasno upamtio, ali to pamćenje nije sasvim osvijestio).
Tako je to trajalo do polovine maja, a tada je Haris prestao dolaziti i na naše razgovore i na
nastavu. Nisam se zabrinuo, nisam ni pokušao saznati šta je s njim jer sam pretpostavljao da
sprema ispite. Ali se on nije pojavio ni na ispitu - ni na kraju ljetnog ni na početku zimskog
semestra. Tada sam u sekretarijatu pitao za njega i dobio odgovor da ne znaju šta je s njim ali
da ga i dalje smatraju studentom. Nije se ispisao, nije najavio prekid studija, nije javio da je
bolestan. Nisam mogao pitati kod njegovih roditelja jer ih nisam poznavao, niti sam znao
adresu ili telefonski broj - naše susrete je uvijek inicirao i organizirao Haris. A onda sam u
novembru, iz Parisa, dobio veliku kuvertu koju je kao pošiljalac potpisao Haris. U velikoj
kuverti su bila dva pisma meni nepoznatih ljudi napisana na francuskom i jedna mala kuverta
sa Harisovim pismom meni. Očigledno je njegova namjera bila da najprije čitam ova strana
pisma, pa onda njegovo pismo meni. Priznajem da Harisovu dramaturgiju ne razumijem, ali
sam je poštovao tada i namjeravam je poštovati sada kad sam odlučio njegovu pošiljku
publicirati ponukan Bogdanovom pričom o platonskom biću grada
...
“Poštovani profesore,
Evo mene kao u bosanskim vicevima: od mog seminarskog rada ni habera, ali Vamzato
šaljem bukadar pisama, što mojih - što tuđih. Bosanac u vicevima koje znam uvijek vraća dug
nečim što vrijedi više od onoga što je dužan, daje recimo koncert onome kome duguje sir.
Mislio sam da nisam takav i još uvijek mislim da nisam, ali kako Vas u to uvjeriti nakon što
Vam dajem pismo kad sam Vam dužan seminarski rad. Ne znam hoće li nam se pružiti prilika
da provjerimo koliko sam pravi Bosanac a koliko Bosanac iz viceva, ali znam da je ovaj put
moglo jedino ovako ispasti, znam da ja mogu uraditi jedino ovo što radim i da Vas mogu
jedino zamoliti za razumijevanje.
Vi znate koliko mi je bilo stalo da dobro uradim seminar o poetici Sarajeva. Ponosim se što
je o mom gradu napisano toliko dobre književnosti i slažem se s Vama da ima nešto veliko u
gradu o kojemu i u vezi s kojim tako mnogo velikih pisaca napiše tako mnogo romana,
pripovjedaka, pjesama, drama. Sve je to krasno i ja potpuno dijelim Vašu radost zbog toga, ali
ne dijelim više Vaše uvjerenje da je književnost osobito važna.
Pročitao sam sve što ste mi preporučili i sve što sam ja našao, gdje se na bilo koji način
govori o Sarajevu. Zaista sam se radovao dok sam sve to čitao. Ali sam se pri tome i
zbunjivao, toliko da sam, kao što znate, gotovo svaki dan dolazio k Vama da provjerim svoje
sjećanje, da provjerim porijeklo neke pjesme, da zajedno s Vama ispitam logiku i
dramaturgiju nekog vica.
Ja sam odrastao u Sarajevu, na Mejtašu, kod očeve majke koju sam zvao nana iako nije
bila jako stara. Sedamnaest godina života proveo sam u tom gradu, onaj dio života u kojem
najdublje i najneposrednije usvajamo dojmove koje primamo iz vanjskog svijeta. Sarajevo će
u meni ostati presudno i ostat će dublje u meni od bilo kojega drugog grada, makar ja u tome
drugom gradu proveo pedeset godina.
Od svojih sedamnaest sarajevskih godina barem tri sam proveo pričajući ili slušajući
viceve (Sarajevo bi svojom proizvodnjom viceva moglo podmirivati cijelu Evropu). U
tekstovima koje ste mi Vi dali kao osnovu za rad na poetici Sarajeva toliko manjka humora da
čovjek, nakon čitanja tih tekstova, naprosto ne može povjerovati da se u tom nesretnom gradu
ikada iko nasmijao. Pa i podnijelo bi se to sa smijehom, k vragu i smijeh, ali zašto su u toj
“sarajevskoj književnosti” svi tako turobno, tako neukusno patetični?! Tako mnogo
jednostavnih ideja, tako mnogo općenitih misli, tako mnogo alegorije, a sve to u vezi s
gradom koji je hedonizam kultivirao kao malo koji drugi grad i artikulirao ga do neusporedive
jasnoće i preciznosti. Gdje se to tako precizno kao u Sarajevu zna da jedno te isto piće jedan
okus ima kad se pije pod rascvjetalim drvetom (pod beharli granom, profesore!) i sasvim
drugi kad se pije pod drvetom s plodovima? Gdje to na svijetu ljudi tako pouzdano znaju kada
je i uz koje piće bolje meziti mirisom zumbula nego nečim što se može pojesti? Kada miris
zumbula brani od pijanstva bolje nego pun želudac, profesore? To mogu znati jedino izrazito
rafinirani ljudi, oni ljudi koji ne pristaju na jednu ideju, jednu želju i jednostavan svijet.
Nemojte me krivo shvatiti, profesore, ne namjeravam pjevati pohvalu sarajevskom
hedonizmu i bosanskom pogledu na svijet koji ste jednom (ne s pravom) nazvali
metafiziciranjem ćevapa. Ne mislim da je ta životna filozofija dobra i ne mislim da je loša,
mislim da je takva kakva je i mislim da je ja ne želim vrednovati. I mislim, k tome, da ljudi
koji su odnjegovali jedan tako rafiniran hedonizam naprosto ne mogu biti tako dosadno
patetični kako ih predstavlja književnost o njima napisana. Tehnički gledano to ne mogu biti
uzvišeni gnjavatori s jednom idejom, jednom potrebom, jednim osjećanjem i jednim ciljem,
ne mogu jer se priprosta jednostavnost (jednostranost) parabole tehnički ne može pomiriti s
rafiniranim hedonizmom i njegovim dekadentnim doživljajem svijeta.
U mom je sjećanju Sarajevo neraskidivo povezano (možda zato što sam ga kratko nakon
toga napustio) sa sahranom velikog nogometaša Asima Ferhatovića. Svi taksisti iz starog
dijela grada besplatno su vozili one koji su željeli ići na dženazu, svi privatni dućani u starom
dijelu grada bili su taj dan zatvoreni, a pogrebna povorka se rastegla od Koševa do Skenderije.
Bilo je sigurno preko 50.000 ljudi. Istih onih ljudi koji su istog tog Asima Ferhatovića za
života nazivali Slinom i ogovarali ga od sveg srca. Mislim da sam tada upoznao svoj grad i da
Vam zbog onoga što sam tada shvatio ne mogu napisati poetiku Sarajeva.
Jesu li Sarajlije voljeli Asima Ferhatovića? Jesu, sigurno. Jesu li ga nazivali uvredljivim
nadimkom Slino? Jesu, redovno. Jesu li slavili njegovo igračko umijeće? Jesu, od sveg srca.
Jesu li ga ogovarali kad god su mogli? Jesu, opet od sveg srca. Kako to razumjeti?
Nekom stranome ponudio bih naravno neko lijepo objašnjenje u koje bih i sam volio
vjerovati jer bi o nama lijepo govorilo. Objasnio bih, recimo, da mi zalijepimo uvredljiv
nadimak onome kome se divimo i tako sebi sačuvamo mogućnost da ga volimo. Uvredljivim
nadimkom spasili smo ga kao čovjeka jer smo ga sačuvali od pretvaranja u spomenik, a
spomenicima se divi dok se ljude voli, zar ne. Nama dvojici to objašnjenje ne mogu ponuditi
jer nas dvojica znamo da mi zalijepimo uvredljiv nadimak i onome kome se ne divimo, i
onome kome sigurno ne prijeti opasnost da postane spomenik, i onome ko za sebe sigurno
neće pomisliti da je postao više od čovjeka. Mi lijepimo uvredljiv nadimak onome koga
volimo i onome koga ne volimo, onome kome se divimo i onome koga preziremo. Ali nas
dvojica istovremeno znamo da smo Asima Ferhatovića zaista voljeli i da je u njegovom
uvredljivom nadimku bilo potrebe da on ostane normalan čovjek kojega se može voljeti. Bilo
je svega, bilo je i drugih osjećanja i sasvim suprotnih potreba, ali je bilo i ove sasvim lijepe
potrebe da prije svega volimo pa se tek onda divimo.
Ne pada mi na um da mogu objasniti našu potrebu da svakome damo uvredljiv nadimak i
da na sve što nam se dogadja ili ne dogadja reagiramo vicom. Ali znam (i Vi ćete se sigurno
složiti sa mnom) da u osnovi te naše potrebe leže medjusobno nespojiva osjećanja kao što su
zavist i ljubav, prezir i divljenje. Znam da mi pogrdnim nadimkom reagiramo na onoga ko u
nama izazove dva jednako jaka i medjusobno nespojiva osjećanja kao što vicom reagiramo na
dogadjaj kojemu se istovremeno radujemo i bojimo ga se. Tehnički gledano, to izgleda ovako:
jedno nas osjećanje vuče prema čovjeku ili dogadjaju, a drugo nas, jednako jako osjećanje,
tjera od njega; te dvije, neuskladive a jednako jake potrebe, na kraju se medjusobno ponište
eksplodirajući u pogrdnom nadimku koji izražava ljubav ili u vicu koji dokazuje da je jedina
istina ono što je očigledno besmisleno. Tako mi sve svoje djelatne energije trošimo na
proizvodnju nadimaka i viceva, izražavajući ljubav pogrdom a zavist podsmijehom, ne
donoseći sebi dobra ni drugome zla, nedjelatni kao kamen i nepokretni kao princip. Priznajem
da to nije mnogo jer niko od nas nema koristi, ali nije ni malo jer niko od nas nema štete
(sjetite se, dragi profesore, koliko su štete drugima nanijele djelatne kulture - na to Vas
moram podsjetiti da biste manje psovali našu nedjelatnost).
Zbog toga Vam ne mogu napisati poetiku Sarajeva: sve što sam čitao u vezi s tim gradom
dovodi do izraza samo jednu njegovu stranu, a moje sjećanje i moje iskustvo kažu mi da iza
toga što je izraženo stoji isto toliko jaka i isto toliko bitna druga strana koja je izraženome
direktno suprotna. Kako to napisati? Kako to izraziti u jednom seminarskom radu, ako veliki
pisci nisu uspjeli u pripovijetkama, dramama, romanima? Kako uopće književno izraziti svijet
koji zavist izražava prezirom a ljubav pogrdom?
Nemojte na ovo skočiti i optužiti me da zagovaram “teoriju odraza“, profesore. Podsjećam
Vas na Vaše vlastito tumačenje Hamletovih riječi o umjetnosti kao ogledalu prirode: ne treba
umjetnost oponašati pojave prirode nego način na koji priroda djeluje; ne moramo i ne
trebamo u jednom djelu dovesti do prepoznatljivog izraza pojedinačne fenomene jednog
svijeta, ali moramo jasno izraziti mehanizme po kojima taj svijet funkcionira - osjeća, misli,
djeluje ili ne djeluje, njegove razloge i ciljeve, njegove unutrašnje osobine; umjetnost dakle
jeste ogledalo prirode, ali one nevidljive, unutrašnje, one prirode koja se objavljuje kroz
vidljivu i preko nje se može razumjeti ili bar naslutiti.
Kako napisati Sarajevo koje pamtim i, oprosti mi Bože, volim? Ono Sarajevo koje Asima
Ferhatovića naziva Slinom i zato što ga voli, a ogovara ga i zato što se njime ponosi? (Ne
samo voli i ne samo ponosi, slažem se.) Kako napisati to “unutrašnje Sarajevo”, kako biste Vi
rekli? Kao pripovijetku ili dramu u kojoj se ljubav izražava psovkom a radost jaukom? Ko bi
razumio tu pripovijetku ili dramu, ko bi je čitao?
Slažem se, tužni moj profesore, nema više one književnosti u kojoj se veličina dokazivala
porazom, svijet je postao suviše mali za tu književnost i nije više za nju sposoban. Zato Vam i
kažem da više ne dijelim Vaše mišljenje o važnosti literature. Ne zanimaju me ni svijet ni
književnost u kojima se pohvala izražava jednoznačnom pohvalom a zahvalnost izrazima
zahvalnosti, prejednostavni su za moj ukus. Zapravo, zanimaju oni mene, ali ih ne mogu
cijeniti tako visoko kao Vi, jer mi prejako liče na tautologiju, malo su mi mehanički i dosadni.
Mnogo me više zanima i privlači svijet koji ova Vaša književnost ne može izraziti, svijet koji
ne može postati djelatan jer ne pristaje pretvoriti se u tautologiju i u mehaničko jedinstvo. A
kad ga već ne mogu čitati, ja ga idem živjeti. Zato zbogom, dragi profesore.
P. S. Kad mi je sve ovo postalo jasno, javio sam se svojoj tetki Sadžidi koja radi na RFI u
Parisu. Vjerovao sam da mi ona, preko svojih novinarskih veza, može organizirati da se
prebacim u Sarajevo. Ona mi je dala prepise ovih pisama što ih je dobila od svoje prijateljice
Mireille. Objasnila mi je da ću iz ovih pisama razumjeti zašto će mi ona pomoći da se
prebacim u Sarajevo, iako se to protivi svakom razumu i svim njezinim željama. A ja ih
šaljem Vama iz istog razloga - možda će Vam ona pomoći da me razumijete i bar malo
opravdate nenapisani rad. Kad ih budete čitali, ja ću već biti u Sarajevu, ovako ili onako.
Srdačno, Vaš bivši student, Haris.“
... od toga 999 mojih ... 
