Neki ljudi možda ne shvataju značenje napada na Azerbejdžan od strane Armenije, koja je okupirala dijelove Azerbejdžana još prije 28 godina, a ima čak i onih koji idu još dalje, posebno u pogledu nedavnih napada, pa kažu da je zapravo Azerbejdžan započeo taj napad, a ne Armenija, uprkos činjenici da je napad Armenije na Azerbejdžan jasan i vidljiv prijatelju i neprijatelju.
A cilj je smanjiti pritisak na staru armensku okupaciju novom okupacijom, drugim riječima, Armenija želi ostvariti dobit od okupacije, tako što će zauzeti nova azerbejdžanska područja koja onda, nakon mirovnih pregovora, mirne duše može napustiti, jer novom okupacijom zaokuplja pažnju suprotne strane tako da stara okupacija postaje stvarnost i činjenica koju niko neće dovoditi u pitanje. Dakle, ili će Armenija uspjeti u svojoj novoj okupaciji – a koje li sreće za nju ako uspije – ili će se povući sa novookupiranih područja kao rezultat stanovitog međunarodnog pritiska, mada ni tada za Armeniju stvar neće biti komplicirana. Ona će jednostavno zaustaviti svoje napade i možda će se povući iz područja koja je nedavno okupirala, čime će njezina stara okupacija postat zaboravljena stvar koju niko neće spominjati.
Ne treba smetnuti s uma da se ponekad pregovori koriste za kupovinu vremena, nakon čega vraćanje unazad postaje vrlo teško, tako da se stara okupacija pretvara u gotov dobitak i nespornu činjenicu. Takav je slučaj sa mnogim okupacijama.
Naprimjer, kada se sva pažnja usmjeri prema izraelskim nastojanjima za izgradnjom novih jevrejskih naselja na okupiranoj teritoriji Palestine i provođenju procesa aneksije, niko se neće sjetiti granica iz 1967. godine, jer ni okupirano područje za koje se koristi naziv ”granica iz 1967. godine”, nije ništa drugo nego palestinska zemlja koja je izgubljena i okupirana 1948. godine, čime je okupacija 1948. godine postala legitimno pravo Izraela, dok su svi bili zauzeti pričom o granicama iz 1967. Čak je i situacija Palestinaca, koji su zbog cionističke okupacije ostali bez svoje države, postala normalna i nepobitna činjenica.
S druge strane, ako bi Ujedinjene nacije nastavile osuđivati Izrael svim svojim rezolucijama i pozvale ga da se odmah povuče s okupiranih teritorija, ništa od toga neće se ostvariti ako ne postoje efikasne sankcije koje će ga odvratiti od okupacije i primorati na povlačenje sa okupiranih teritorija, u suprotnom će Izrael nastaviti svoju bezočnu okupaciju, uvjeren da će vrijeme sve baciti u zaborav.
Što se tiče Palestinaca, jedinih stvarnih i legitimnih vlasnika palestinske zemlje, koji su ustanovili da je otpor jedini način da se okonča okupacija i koji su nastavili pružati otpor, oni se opisuju i tretiraju kao teroristi. Zašto? Zato što su dali prednost otporu nasilju i okupaciji nad dijalogom, iako najjednostavnije fizičko pravilo kaže: Kada na nekom mjestu postoji otpor, izvor napetosti i problema nije u otporu, već u sili koja ga je proizvela.
Međutim, logika koju su okupatori navikli koristiti je obrnuta, i ona ih tjera da stvari imenuju pogrešnim imenima i nazivima. Terorizam, terorista, stabilnost, dijalog – svi ti pojmovi se koriste u značenju i kontekstu koji odgovara okupatorima.
Zapitajmo se šta su Palestinci povratili od svojih okupiranih područja tokom proteklih 55 godina, zahvaljujući “dijalogu” pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država i cijelog svijeta? Dobili su samo gubitak još više svoje zemlje koju je Izrael dodao onome što je već silom zauzeo i okupirao.
Iz tog razloga vidimo da je Azerbejdžan odlučio zaustaviti igru i započeo protunapad, a kad god njegovi napadi budu uspješni, cijeli svijet poziva da zaustavi vatru i da se vrati za stol, kako bi spriječio još veće krvoproliće.
Šta nudi pregovarački stol?
Pregovarački stol neće ništa ponuditi i ništa se neće promijeniti, nego će se situacija vratiti tamo gdje je bila 28 godina, stoga je Azerbejdžan uzeo stvar u svoje ruke. Na koncu, Azerbejdžan rješava samo problem koji je cijeli svijet pokušao riješiti. Kad je otkrio da se problem ne može riješiti nikakvim dijalogom, opredijelio se za drugu opciju koja mu garantuje rješenje. Drugim riječima, Azerbejdžan rješava problem koji države iz skupine ”Minsk” nisu mogle riješiti ili nagovoriti okupatorsku Armeniju da okonča problem.
Da sam na mjestu Francuske, Kanade, Njemačke i Rusije, odnosno, zemalja koje nisu mogle prenijeti svoju riječ Armeniji, niti je nagovoriti, radije bih šutio gledajući šta radi Azerbejdžan, vlasnik prava i zemlje, kako bi okončao okupaciju arogantne i bezobrazne Armenije.
Zato se niko ne treba brinuti, jer Azerbejdžan nikada nije počinio masakre ili oskrnavio prava civila. Niko se ne bi trebao bojati da će Azerbejdžan ponoviti ono što je Armenija učinila sa masakrom “Khojaly” prije 28 godina, jer Azerbejdžan ne traži osvetu već pravdu i niko ne može nikoga kazniti za zločin koji nije počinio. Azerbejdžan ne traži ništa više od svojih prava.
Jedan od glasova koji su pozivali na “dijalog i stabilnost” bio je kanadski premijer Justin Trudeau, koji je ponovio da se problem može riješiti samo dijalogom. S druge strane, Trudeau je spomenuo da je Azerbejdžan protiv Armenije upotrijebio neko oružje i municiju kanadske proizvodnje, upozorivši, čak prijeteći Azerbejdžanu da će mu zbog toga uvesti sankcije.
Kakvog li paradoksa? Koliko nam je poznato, 28 godina nismo čuli glas Kanade protiv Armenije, koja je Azerbejdžan napadala najnovijim i najsofisticiranijim oružjem i vršila masakre. Zbog toga reakcija Azerbejdžana danas proizlazi iz prirodnog prava koje mu omogućava da oslobodi svoju teritoriju od nepravednog okupatora koji čini zločine i vrši masakre. Mislim da ova slika dovoljno objašnjava i govori na kakvoj se logici i razumijevanju temelje okupacije, zločini, masakri i nepravda u današnjem svijetu.
Ako postoji ozbiljna volja za postizanjem dijaloga ili mira, ono što se prvo mora učiniti je ozbiljan i obavezujući pritisak na okupatorsku stranu da okonča svoju okupaciju i napusti teritorije koje je okupirala. Što se tiče onih koji ne čine nikakve pokušaje ili ne planiraju i ne namjeravaju odvratiti okupatora, već umjesto toga staju na put nositelju prava koji želi okončati okupaciju, oni nisu ništa drugo do saučesnici u zločinu okupacije.
Usred svega ovoga, izraelski ministar odbrane Benny Gantz izjavljuje kako ”Turska podriva mir i stabilnost na Bliskom istoku”. Ne uklapa li se ova optužba u sve ono što smo maloprije spomenuli? Ako ne zahvalimo Bogu na ovoj izjavi, pa šta drugo imamo reći?
Čast nam je da se na Tursku žale bjelosvjetski razbojnici i smutljivci, koji “stabilnost” vide kao prostor koji im omogućava okupaciju, osvajanja, aneksiju, silovanje, državne udare, mučenja, kršenja ljudskih prava i masakre, dok je Turska kamen spoticanja koji im predstavlja prepreku na tom putu. Stoga, neka se bjelosvjetski razbojnici i smutljivci žale koliko hoće.
Dijele iste vrijednosti samo na suprotnim ideološkim stranama.
