vrijedi procitati
http://www.6yka.com/novost/120077/ispov ... stari-most
http://brunoboksic.com/
Za dobrobit svih ljudi u BiH, ovaj mladić piše o tome kako se i zašto svi trebamo osloboditi nametnutih predrasuda koje smo naučili kroz rat, odgoj, okolinu, politiku i poštovati svoje sugrađane kako bismo živjeli u boljoj BiH
24-godišnji Mostarac Bruno Bokšić na svom je blogu brunoboksic.com objavio interesantnu ispovijest/ priču o tome šta nacionalizam uradi čovjeku i kako je nekad ranije mrzio 'one druge', 'drugačije' s kojima živi te kako se podvrgnuo ličnoj transformaciji.
Za dobrobit svih ljudi u BiH, ovaj mladić piše o tome kako se i zašto svi trebamo osloboditi nametnutih predrasuda koje smo naučili kroz rat, odgoj, okolinu, politiku i poštovati svoje sugrađane kako bismo svi zajedno živjeli u boljoj BiH.
Priču sa bloga Brune Bokšića donosimo u cijelosti:
Da, ovo je priča kako sam mrzio druge, kako sam prvi put prešao Stari most u 2. razredu srednje škole, kako sam pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima.
Isto tako, ovo je priča o osobnoj transformaciji radi koje imam nadu i vjeru za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.
Disclaimer- U dijelu ovog teksta ću iznositi svoja razmišljanja, stavove i nacionalističke retorike koje sam imao tijekom svoje mladosti. Molim te da tekst pročitaš do kraja i tek onda doneseš svoj sud.
GDJE SAM BIO U GLAVI…
U 1. srednje sjedim na starom MSNu i napišem pjesmicu kao status:
Gazi, gazi, kolji Srbe
One stare na vrbe
One nove na kolac
Ostale u Jasenovac
To mi je tada bila normalna stvar. Dođem kući iz škole i skoro svaki dan pustim sebi na CDu zabranjene domoljubne pjesme koje pjevaju o bombardiranju Beograda, dolasku Jure i Bobana, prelasku Drine i bacanju ljudi po rijekama.
Postojala je velika razina mržnje i prema Bošnjacima. Na “onu stranu” nisam prešao do kraja 1. srednje a od svakog Bošnjaka sam očekivao da će me zaklati. “Onu tamo stranu” sam zamišljao kao pustoš gdje na svakom ćošku stoje bradati ljudi koji znaju da sam ja Hrvat i jedva čekaju da me napadnu.
Šišanje na skoro ćelavo i pravljenje kukastih križeva na Farmvilleu su bili moj modus operandi. Deranje na Srbe i Bošnjake, odnosno u tom vrijeme za mene četnike i balije, je bila moja svakodnevnica. Ta mržnja sam bio ja i to sam obožavao. Mislio da život mora biti takav te da su ti drugi stvarno ološ.
Naravno da je naredni korak za mene bio učlanjenje u HDZ gdje sam bio pravo dobar i aktivan dok se iz iste nisam iščlanio zbog razlike u vrijednostima.
Mislim da shvaćaš sada kakva sam osoba bio, te da ne moram iznositi više stvari iz moje prošlosti. Idemo sada do toga kako sam ja došao do ovakvog mentalnog sklopa, kako su ovakvi ljudi danas većina u bosanskohercegovačkom društvu te kako se na koncu svi mi možemo promijeniti.
KAKO SAM DOŠAO DO TOGA…
Dijete koje je živjelo na zapadnoj strani grada Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj obitelji, odgajano u strahu od drugog, koje nikada nije vidjelo drugog Srbina ili Bošnjaka osim na TVu i na filmovima lako poprimi ovakav mentalitet.
Moji roditelji su super i neizmjerno ih volim i nisu me učili da mrzim, ali su me definitivno učili da se bojim.
Društvo u kojemu sam odgajan je bilo čisto hrvatsko, katoličko društvo gdje su svi ljudi sa kojima sam se družio bili takvi, gdje je razgovor starijih bio fokusiran na dnevnu politiku i galamu na one druge koji nam uništavaju život.
Društvo, u kojemu je bilo normalno mrziti druge je bilo društvo u kojemu sam odrastao.
Pokojni djed je imao slike ustaša po svojim zidovima i pričao mi je priče o njima kao herojima koji su branili Hrvatsku te kako je Jasenovac mjesto koje su ti tamo zaslužili jer su nekada prije oni isto radili nama.
Osveta je bila normalna stvar, kao i mržnja, strah i prijezir.
Prošli rat je gledan kao izdaja Bošnjaka i Srba prema Hrvatima kojima ti nikada ne smiješ okrenuti leđa jer znaš šta te čeka. Isto kao i prije, čim se okreneš, zabit će ti nož u leđa.
E sada zamisli ovakvo okruženje, od prijatelja do roditelja, deda i baba, rođaka i apsolutno čitavog društva unutar kojega se krećeš kao dijete i to sve zamisli kroz barem 16. godina kontinuiranog utjecaja.
I postao sam onakva osoba o kojoj sam ti pisao na početku teksta. Osoba koja mrzi, prezire, koju je strah i kojoj su uvijek krivi oni drugi. Time samo bio isti, isti kao i većina naše države te se ovakav nacionalizam puno lakše manifestirao u Mostaru nego bilo gdje drugo u Bosni i Hercegovini zbog toga što nema proste većine jednog, drugog ili trećeg naroda…
Nemoj misliti da je ovo jedinstven slučaj, ovo se događa svuda u Bosni i Hercegovini, u svakom narodu, u svakoj vjeri, u svakom gradu i u svakom selu.
TRANSFORMACIJA
Prvi put kada sam prešao na “onu stranu” bio sam 1. srednje i nisam dobio neko prosvjetljenje kako sam u zabludi, kako sam ja u krivu, kako tamo ti neki stvarno nisu tako loši.
Prvi put kada sam nogom stupio na “onu stranu”, dobio sam takav grč u stomaku da sam mislio kako ću se izvrnuti na sred ceste. Hodao sam i imao ogroman strah uopće pogledati ljude u oči jer će znati da sam Hrvat i ubit će me.
I taj strah je trajao. Naredni put kada sam prešao na “onu stranu” sam odveden na Stari most da isti vidim.
Ja, rođeni Mostarac, kojemu je trebalo 16 jebenih godina da vidi u svom gradu jedan od najljepših mostova na svijetu, simbol i status grada.
Eto šta ti nacionalizam uradi od čovjeka.
Ni tada se nisam osjećao bolje. Imao sam još uvijek onaj grč u stomaku.
Treći put kada sam prešao na “onu stranu”, bio sam malo sigurniji u sebe jer sam znao gdje idem i ti tamo ljudi nisu čekali iza ćoška sa ogromnim bradurinama da me zakolju jer sam Hrvat.
Pa stani, nije to moguće? Nešto ovdje ne štima. Opet prelazim na “onu stranu” i malo po malo onaj grč nestaje u stomaku. Osjećam se lagodno i normalno, čak što više, obožavam šetati Starim gradom!???
Koji kurac, šta se događa. Nešto nije dobro. Pa tamo su trebali biti ljudi koji će me napasti jer sam Hrvat a nisu.
U tom trenutku sve ono što sam 16. godina vjerovao da je istina, sve ono na čemu sam gradio svoju osobnost i karakter, pada u vodu i doživljavam takav raspad sistema. Jer što je sada istina, a što laž. Tko sam ja u svemu tome i kakvi su moji stavovi? Kako sada trebam gledati na čitavo društvo, a kako na sebe?
Zašto imam osjećaj da sam živio u nekom filmu gdje su me svi držali u nekoj zabludi. Zašto, zašto ,ZAŠTO?
Počnem se mijenjati. Počnem sebe više slušati, tražiti iskustva sa “tim drugima” kako bi sam spoznao istinu. Nisam dopuštao više da mi netko govori kako svijet izgleda. Odlučio sam sam, svojima očima, isti vidjeti i upoznati te tamo Srbe i Bošnjake. Kada sam shvatio da su to ljudi, isti kao i ja, neki puno bolji od mene, neki puno gori, došlo mi je da zaplačem…
TA KATARZA
Došlo mi je da zaplačem. Koliko sam samo ljudi povrijedio tijekom svih tih godina nacionalizma, mržnje, straha, prijezira prema drugima, sve kako bi na kraju shvatio da sam bio u jebenoj zabludi više od pola svog života.
Izašao sam kasnije iz stranke jer nam se ciljevi i vrijednosti nisu poklapale. Prestao sam mrziti i jedne i druge i treće te shvatio da je ljubav ta koja pomjera granica. Shvatio sam da svoj primjer mogu dijeliti sa ljudima, iako dosta teško jer kako danas priznati Arifu, Aleksi ili Sari da sam ih mrzio samo zato što su se tako zvali.
Kako to reći otvoreno i shvatiti kroz šta sam prošao, gdje sam bio i gdje sam sada.
AIESEC mi je ovdje beskrajno pomogao jer je omogućio prostor gdje sam mogao slobodno pričati o svojim strahovima i starim uvjerenjima. Prostor gdje sam mogao upoznati ljude iz Sarajeva i Banja Luke, prostor gdje sam sa istima mogao pričati i razmjenjivati iskustva.
U tim razgovorima shvatiš da pričaš sa ljudima.
Kako sada prihvatiti sebe znajući da sam od osobe koja je mrzila došla do toga da sam slavio Nove godine u Novom Sadu, da sam živio u Sarajevu godinu dana, da sam hodao sa Srpkinjama i Bošnjakinjama.
Korak po korak, ništa ne ide preko noći.
Došao sam danas gdje jesam jer sam prestao slušati ono što su mi svi govorili i otišao se sam uvjeriti u to kakav je svijet. Prestao sam biti podanik društva, vjerujući zdravo za gotovo kako je stanje takvo kakvo jest i kako se ne može promijeniti.
Može se i dok živim govorit ću kako se može kroz svoju priču!
Tako što sam prestao, napokon sam počeo.
A ti, jesi li i ti prestao?
Izvor brunoboksic.com
.
. 
...elem, od vas pateticara i josipovih bespogovornih idolopoklonika, gori su mi samo oni sa kojima bespostedno vodite bitku na ovoj temi... 