Citati koje bi podijelili s drugima

[Entropio]

"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."

Ranko Marinković

[Entropio]

"Život pobjeđuje moju mudrost, moje iskustvo, moje osjećaje, moju prebogatu maštu. Tada gubim svoju moć sanjanja, ona postaju iluzorna, neupotrebljiva, sasvim beskorisna. To moram naučiti, držati san ispred života, uvijek ispred života i zaogrnuti druge snom. Utopliti ih snom. Uzdignuti ih snom. Vezati ih snom, jer trebaju im veze. Trebaju im toplina i ljubav. Treba mi ljubav koja prepoznaje rijetkost i posebnost jer ja ju s lakoćom prepoznajem. Treba mi sve što nemam, a čini se da nemam ništa. Sve su veze pokidane, sve su ljubavi zaboravljene."

Tatjana Bezjak

[Entropio]

"Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.
Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom.

Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvijetljen predio.
Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja.
Čini mi se da je živo biće neće vidjeti i preživjeti ni vidjeti joj kraja.
A meni valja živjeti, i čekati.
Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.
Između nas je uvijek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovijeka ostati i bez promjene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čovjeka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju.
Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.

Ali, proljeće je. Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam.
Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema.

Samo da ne prestanem da je iščekujem!"

“Jelena, žena koje nema”, Ivo Andrić

[Entropio]

I tako, prihvativši prećutno uslove života koje vam vaš neprijatelj postavlja, živite kako on hoće; upravo, i ne živite nego strpljivo čekate, sve dok se sav vaš život, zajedno sa svim onim što ste očekivali, ne pretvori u strpljenje i beskrajno čekanje, što znači da ste prihvatili rajinski način života, a to je isto što i put dobrovoljne propasti za sebe i svoje potomstvo.

Da ne bi morali da vas sami ubijaju, zarazili su vas tim čekanjem koje vas održava u životu i polagano ubija. Uvenućete i nestati kao što su uvenuli i nestali toliki preci i narodi u Osmanskom Carstvu, pre vas na isti ili sličan način.

Nisu ni primetili da su sa puta istinskog života neosetno prebačeni na mrtvi kolosjek čekanja bez kraja i cilja. Ne osećaju to svoje čekanje kao teret ni kao poniženje, jer su se i sami pretvorili u čekanje.

Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim, to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek, i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora i jača.

Od najjačih bukagija, jer se, sa mnogo sreće i veštine, iz zatvora može pobeći i okova se može čovek osloboditi, ali te obmane(! )- nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate, umete i možete stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Jednima vek prođe u mučnom i uzaludnom čekanju, a drugi dobiju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.

Ivo Andrić

[Entropio]

"Volim da budem s tobom zato što se nikad ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno.
Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o čemu razmišljaš. Razumiješ?
Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumiješ?
Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim.
Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari.
Čak se i zvijeri koje nas proganjaju lijepo slažu međusobno!
Ti vrijediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto.
Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao dječiji zmajevi na vjetru.
Ako me neko ne drži na uzici… hoooop, odletim…!
A često pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…"

Anna Gavalda

[Entropio]

"- Zar istovremeno sa svojim svjesnim životom ne živimo i jednim drugim, u kome nema vremena i nema smrti, pa stoga ni uništenja? I tko zna šta je umiranje? Ne prolazi li to samo jedan svjetlosni zrak lagano preko naših promjenljivih likova? I ne moramo li imati jedan lik još prije no što se rodimo, lik prije svih drugih, lik koji ostaje i poslije uništenja onog posljednjeg, spoljno?

- Da, jedno ljeto je kratko, i jedan život je kratak, ali šta ga čini kratkim? To što znamo da je kratak. Znaju li one mačke napolju da je život kratak? Znaju li ptice? Njima je vječit. Nitko im nije rekao. Zašto je nama rečeno? Zašto?

- Izmicala mi je – to sam osecao – u neku oblast koja više ne zna za ime, nego samo za tamu, i možda, nepoznate zakone tame. Ona to nije htela, i vracala se. Ali više nije pripadala meni, a možda nikad nije ni pripadala meni … Tko uopšte kome pripada i šta znaci pripadati jedno drugom – te građanske reci beznadne iluzije? Ali sam uvek nanovo, kad se vracala, za jedan cas, za jedan pogled, za jednu noc, sam sebi izgledao kao knjigovoda koji ne treba da racuna, nego ne pitajuci primi ono što mu daje jedna lutalica, nesrecnica, osudena na smrt. Znam da za to postoje druga imena, jeftina, površna i nipodaštavajuca – ali ona mogu odgovarati drugim okolnostima i ljudima koji svoje egoisticne zakone smatraju zavetnim plocama Božijim. Usamljenost traži saputnika i ne pita tko je on. Tko to ne zna, taj nikad nije bio usamljen, nego samo sam…"

Erich Maria Remarque

[Entropio]

"Normalno stanje zivota je ludilo . Kristal se uviruje . Zapravo samo onaj koji bunca ; pravilno govori.
Život nije razumljiv sam po sebi. Jer, kao što su govorili stari, značaj života nije u prirodnosti , nego u čaroliji. Živjeti znači biti potresen, biti izvan sebe, biti uzdrman, biti otrgnut od svojih korjena, mučiti se i bjesnjeti od iznenađenja i čuđenja, od bola i pomutnje, od užasa i radosti, od pouzdanosti i straha, od patnje i divote. Nema ničeg protuprirodnijeg od života. Život je milost. I to znam sada kada je zaista to i postao. Zbog milosrđa sam ovdje, gotovo kao slučajna i neistraživa pojava."

Bela Hamvas

[KPNCTNJAH]

"Volim da budem s tobom zato što se nikad ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno.
Mislim da je to stoga što imam povjerenja u tebe, imam povjerenja u ono o čemu razmišljaš. Razumiješ?
Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumiješ?
Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim.
Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari.
Čak se i zvijeri koje nas proganjaju lijepo slažu međusobno!
Ti vrijediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto.
Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao dječiji zmajevi na vjetru.
Ako me neko ne drži na uzici… hoooop, odletim…!
A često pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…"

Anna Gavalda

Nikad nisam znao baratati zmajOvima

[Entropio]

"Stalno smo bili zajedno. Bili smo zajedno od ranog jutra do ranog jutra. Hvala Bogu! Nisam više odlazio. Nije dugo trajalo. Ali zar to nije bila večnost ako se drugačije posmatra? Nedeljama se uopšte nismo odvajali. Pa to je kao da vreme u nama nije postojalo! Napolju je ono hučno letelo sa vanrednim izdanjima i vanrednim sednicama, ali nije bilo u nama. Pa to je večnost! Ili nije? Kad osećanje sve ispuni, onda više nema mesta za vreme."

Erich Maria Remarque

[topcam]

Es ist besser, alleine unglücklich zu sein, als zu zweit – bis jetzt.
Marilyn Monroe

[Zatamnjena stakla]

"Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem džematu? Kakav sam, dobar ili rđav, površan ili mučan, šta su mi ljudi i život, čemu težim, šta očekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim običan, zašto sam onda drukčiji? Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju? Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima."

Meša

[Hedg]

viri ti mindja

[Anestezija]

Hadzija Hadzija lijepa ti je avlija
a u njoj kcerka tvoja
slatka ko gurabija
Rizzo Ruza

[Anestezija]

ti si moje medolino Gredic

[Hedg]

crna kosa, taman ten, osmeh kao izmisljen

abdulah sidran

[sheilak]

Love one another, but make not a bond of love:
Let it rather be a moving sea between the shores of your souls.
Fill each other’s cup but drink not from one cup.
Give one another of your bread but eat not from the same loaf.
Sing and dance together and be joyous.
But let each one of you be alone...[...]
And stand together yet not too near together;
For the pillars of the temple stand apart.
And the oak tree and the cypress grow not in each other’s shadow.
Let there be spaces in your togetherness,
And let the winds of the heavens dance between you.
Love one another, but make not a bond of love.

“The Prophet” Kahil Gibran,

[KPNCTNJAH]

Znam taj citat, moze na onu temu "veze bez obaveze"

[sheilak]

cccccc

[Hedg]

pametna ko pcelica, ali ptica selica

ivo kobas

[Arii]

Samo jedno se ne smije koristiti protiv neprijatelja: ono što smo o njemu saznali dok nam je bio prijatelj.

Miljenko Jergović

[shmizlica]

Onaj tko živi u harmoniji sa samim sobom živjet će i u harmoniji sa svemirom.

[Čudna sorta]

"Ako čovjek ne posjeduje tri stvari, onda ga prodaj, pa makar za šaku pijeska:
Odanost prijatelju, dijeljenje imetka i čuvanje tajni u srcu." Hz. Alija

[sheilak]

...open coqueterie can maintain a defense for longer than the most ascetic virtue.

Marquise de Merteuil

[sheilak]

...pleasure, which is undeniably the sole motive force behind the union of the sexes, is nevertheless not enough to form a bond between them...even if it is preceded by desire which impels, it is succeeded by disgust which repels. This is a law of nature which only love can change.



Marquise de Merteuil

[Aurelia Bronski]

Sam je licio na tu stabljiku sa jakim koljencima sto se hrani iz neba i zemlje, i on se u svojim zilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se drzao u svim zivotnim susama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac. Postojao je svijet i on, nista izmedju njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku. Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajuci ga samo po nevoljama koje je morao da odbija. Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mrznje, suvise uznemiren, toliko nesmiren da mu je to licilo na ludost sto neprestano traje. ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao. I nije bio sam, zemlja je bila s njim, i sve sto je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova, smirene i dobre. nikad mu nisu zlo zeljele, nikad po svojoj zelji otisle od njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da zive. Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje.