Liska wrote:Ja sam 1972. godište i sjećam se generacije mog brata koja je bila 1964. godište. Skoro nitko od njih nije radio u Mostaru jer nije bilo posla. Moj brat je imao skoro pedeset radnih akcija ali ni to mu nije pomoglo dobiti neki stalni posao. I onda se govorilo kako nema posla i kako trebaš biti član SKJ da bi ga dobio, ali i to nije moglo zapasti baš sve. Nezaposlenost je bila službeno oko 17 % na nivou cijele zemlje. Evo i link sa nekim drugim ekonomskim pokazateljima pa neka svatko izvuče zaključak za sebe.
Pošto ne ide link evo vam tekst pa sami zaključite.
Popularni novokomponirani mitovi kažu da je Jugoslavija bila radnički raj u kojem su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je cvjetala, i sve je bilo kao u pjesmi Branka Kockice "Na svetu ima jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo"
Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, autoceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.
Naravno, ti mitovi su sustavno usađivani u svijest stanovništva već preko dvadeset godina. Bez namjere da idemo u temeljitu analizu, jer bi to zahtijevalo bar poveći esej ako ne znanstveni rad, pogledajmo što kažu gole brojke i lako provjerive činjenice.
U Jugoslaviji su svi bili zaposleni
Jesu, ako su kupili kartu za München u jednom smjeru. Takvih je bilo više od pola milijuna samo u prvih pet godina nakon što je Tito otvorio granice, od 1968. do 1973., a kasnije im se pridružilo još oko milijun ljudi. Pad nezaposlenosti u tim godinama upravo odgovara broju ljudi koji su se - odselili. Službeni podaci o nezaposlenosti u SFRJ kažu: ona se osamdesetih uglavnom kretala oko 15-16 posto, dakle bila je osjetno veća nego u Hrvatskoj prije krize, i nešto malo manja nego što je to danas. Problem je međutim što je ona eksponencijalno rasla iz godine u godinu, naročito među visokoobrazovanima. Trend rasta nezaposlenosti se jasno vidi iz grafikona.
No nezaposlenost je jako varirala među republikama. Tako je u Sloveniji bila na razini tzv. prirodne nezaposlenosti, oko 4-5 posto, u Hrvatskoj se uglavnom kretala između 8 i 9 posto, dok je na Kosovu dosizala nevjerojatnih 57 posto, a u Bosni i Hercegovini se nakon 1983. nije spuštala ispod 20 posto!
Nekoliko konkretnih brojki: u Hrvatskoj je službena nezaposlenost 1988. iznosila razmjerno niskih 8,5 posto, a dvije godine kasnije, u posljednjoj godini prije rata, 8,6 posto. U Sloveniji je te godine iznosila, opet po podacima SFRJ, 4,8 posto, u Srbiji oko 16,8 posto, dok je u BiH dosezala 20,6 posto. To su brojke koje je Susan Woodward iznijela u svojoj knjizi, bazirane na Statističkom godišnjaku Jugoslavije.
Reklo bi se, dosta bolje nego danas, bar što se Hrvatske tiče. Međutim, postoje nezgodne činjenice koje malo mijenjaju te brojke. Posljedica je to fenomena na koje se osvrnula Woodward, ali i Mencinger u knjizi "Otvorena nezaposlenost i zaposleni bez posla". Kao prvo, oni su došli do podatka da je, pored 268.000 službeno nezaposlenih 1968. godine, kad je nezaposlenost službeno iznosila samo 7,2 posto, postojalo još barem 135.000 osoba koje su aktivno tražile posao ali nisu bile zavedene na birou. Do sredine osamdesetih, broj službeno nezaposlenih se popeo na više od milijun, a uz to je postojalo još oko 400.000 osoba koje nisu bile zavedene na zavodu. Da stvar bude još gora, latentna nezaposlenost u poljoprivredi je iznosila nevjerojatnih 1.400.000 ljudi, jer je Jugoslavija članove obitelji seoskih gospodarstava vodila pod zaposlene.
No, to je manji problem. Sve studije, domaće i strane, su upućivale da u Jugoslaviji postoji golema skrivena nezaposlenost, kao posljedica "političkog zapošljavanja". Naime, postojao je, prema svim istraživanjima, višak zaposlenih koji je iznosio 20-30 posto radne snage, zavisno od autora studije i godine kad je istraživanje vršeno. Radilo se o ljudima koji su samo na papiru imali radno mjesto, ali su zapravo bili čisti "tehnološki višak", balast. To je bilo naročito izraženo u velikim državnim sustavima koji su služili i kao socijalni amortizer. Mnogi su bili zaposleni samo statistički, a u stvarnosti nisu dolazili na posao, ili su jednostavno sjedili na radnom mjestu, ne radeći ništa. Osamdesetih su sve češći postali "prinudni godišnji" neplaćeni odmori, koji su znali potrajati po godinu i više dana.
Kao posljedica toga, nezaposlenost među mladima i visokoobrazovanima do 25 godina je bila u svjetskom vrhu – 1985. godine je čak 59,6 posto nezaposlenih bilo mlađe od 25! Naime, u Jugoslaviji niste mogli ostati bez posla ma kako ste loši bili, ili podkvalificirani. Ali posljedica je bila ta da mladi nisu mogli naći posao. To jest, jesu, ako su bili spremni iskeširati desetak tisuća maraka za radno mjesto na Ininoj crpki, što bi se krađom goriva vratilo za manje od godinu dana. Ili jednostavo otići van. Znalo se: bez dobre veze je bilo gotovo dobiti naći posao, naročito u velikim firmama. Jednom kad ste ga našli, niste morali ništa raditi.
U konačnici, puna zaposlenost u Jugoslaviji je mit. Nezaposlenost je bila među većima u svijetu, a prikrivala se masovnim odlaskom na bauštele u Njemačku i, ponajviše, zapošljavanjem preko veze na fiktivna i nepostojeća radna mjesta ("direktore, imam jednog malog, ekonomiju je završio, stavi mu negdje jedan stol nek nešto radi"), dok je plaća u mnogim firmama do sredine osamdesetih spala na razinu socijale: prosječna radnička plaća je tih godina bila stotinjak dolara, što su zaposleni nadoknađivali krađom i velikim socijalnim povlasticama. Stvarna nezaposlenost je bila otprilike na sadašnjoj razini - i mnogo veća nego u godinama prije krize.
Jugoslavija je imala samo 20 milijardi dolara duga
Da, samo je tih 20 milijardi, koliko je dug iznosio krajem sedamdesetih, iznosilo preračunato u kupovnu moć otprilike kao današnjih stotinu milijardi. Tada ste naime u Americi kuću mogli kupiti za nekoliko desetaka tisuća dolara, a novi VW Golf za 7995 dolara.
No problem duga Jugoslavije je bio u nečem drugom: dolar je, kad je Jugoslavija uzimala kredite, vrijedio oko 1,7 maraka - dugi niz godina je bio zacementiran na tom tečaju. Dolaskom Reagana na vlast, dolar naglo skače na tri, u jednom trenutku čak četiri marke! A kamate su istovremeno drastično rasle. Jugoslaviji se doslovce dogodio scenarij onih koji su uzimali kredite u "švicarcima". Glavni izvor deviza Jugoslaviji su bile marke od turizma, i devizne doznake gastarbajtera - također u markama. A dug je bio denominiran - u dolarima. Dug se u markama uvišestručio za nekoliko godina, iako je na papiru, u dolarima, ostao isti.
Kako je to izgledalo u brojkama? Jugoslavija je sedamdesetih krenula u snažan razvojni ciklus, i počela se zaduživati. Na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je povoljna. Na svjetskom tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8 posto, 1976. - 5,1 posto, 1977. - 5,5 posto. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara.
No, potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8 posto, u 1979. na 12,1 posto, u 1980. na 14,2 posto, a u 1981. na lihvarskih 16,8 posto, dakle, cijena se novca Jugoslaviji povećala gotovo trostruko. Istovremeno, dugovi su rasli: 1977. - 9540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata nominalni dug se više nego udvostručio, a u markama učetverostručio.
Istodobno je inflacija 1981. dosegla 45 posto, i krenula u nezadrživ rast koji je do Markovića narastao na više od 1000 posto godišnje, doprinoseći osjećaju bijede i beznađa. S tržišta je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u proizvodnji, počelo se s mjerama poput vožnje par-nepar i bonova za gorivo - nastupila je ekonomska kriza koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30 posto kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Smrtno bolesni Tito nije odobrio devalvaciju jer je smatrao da to škodi ugledu zemlje, pa je, prema Bilandžiću, rekao delegaciji savezne vlade: "Lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe."
Mjesec dana nakon Titove smrti, u lipnju 1980., savezna vlada je devalvirala dinar za 30 posto, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.
1983. Jugoslavija je službeno bankrotirala, iako to nikad svojim građanima nije objavila (no objavili su drugi), te prestala plaćati sve obaveze prema inozemstvu, što je rezultiralo golemim nestašicama.
Jugoslavija je, dakle, 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Njen dug se prodavao za 30 centi za dolar, dakle smatrao se nenaplativim. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio dug za 1.8 milijardi jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Usto je SAD, u očajničkom pokušaju da spriječi rat i raspad države, Markoviću dala besporvratno oko 3,5 milijardi dolara kako bi stabilizirao dinar, no taj novac se istopio u šest mjeseci. Ovom je prethodilo nekoliko desetljeća izgradnje ekonomije čija je struktura bila takva da joj je opstanak zavisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga! Upravo suprotno danas popularnim mitovima, ekonomija Jugoslavije nije bila zasnovana na dobiti industrije - nje nije bilo, naprotiv, cjelokupna industrija Jugoslavije je radila s gubitkom, već isključivo na zaduživanju, deviznim doznakama radnika u inozemstvu i turizmu.
Jugoslavija je izvozila i imala snažnu industriju
Je, ali u bajkama. Industrija je zapravo bila potemkinovo selo. Ako pogledamo ukupan jugoslovenski trgovinski deficit tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vidimo da on ubrzano raste između 1970. i 1980., unatoč brojnim ograničenjima uvoza i ogromnim carinama.
U brojkama, to je izgledalo ovako: trgovinski deficit - dakle razlika uvoza i izvoza - je 1977. iznosio 4.4 milijarde dolara, 1978. g. 4.3 milijarde, 1979. g. 7.2 milijardi; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2 posto u 1976. na 54,6 posto u 1977. i na 48,5 posto u 1979. Danas je ta razlika čak i nešto manja, i to službeno. Neslužbeno, deficit je, kad se doda sitni prekogranični šverc, bio i osjetno veći. U Jugoslaviji su svi nešto sitno švercali - kavu iz Graza, traperice iz Trsta, računala čiji je uvoz bio zabranjen. Savezna vlada se protiv toga pokušala boriti zabranama uvoza, obaveznim depozitom za odlaske u inozemstvo... bez uspjeha.
Jedan dio te razlike bio je, kako sam već naveo, pokriven je doznakama emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. g. 2.1 milijardu. Ipak, priljev strane valute kroz kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječi odljev deviza iz Jugoslavije.
Ekonomska kriza osamdesetih je otkrila svu bijedu ekonomskog sustava Jugoslavije. Indikator vrlo niske izvozne snage privede je podatak da je 1978. izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 dolara, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1628 itd.
Standard je pao u razdoblju 1979.-1984. g. 34 posto, a mirovine čak 40 posto, investicije su smanjene s 34 posto društvenog proizvoda u 1980. na 29,6 posto u 1981., na 27,2 posto u 1982., na 23,2 posto u 1983. i na oko 19,5 posto u 1984. i početkom 1985.
I za kraj: godišnji gubici poduzeća u Jugoslaviji su iznosili, 1989. godine, 15 posto BDP-a! Toliko o tome da je Jugoslavija živjela od industrije. Ustvari, industrija je živjela od gastarbajtera i turizma.... a najviše od stranih kredita. U posljednjoj fazi Jugoslavije, kad zaduživanje više nije bilo moguće, prešlo se na inflatorno financiranje gubitaka, tj. tiskalo se sve više novčanica kako bi se isplatile plaće, što jasno nije riješilo ništa, osim što je onemogućilo regularno poslovanje i razvilo crno tržište do neslućenih razmjera.
Dramatičan pad standarda, bez presedana u Europi, ipak nije doveo do većih socijalnih nemira iako je Jugoslaviju osmadesetih zahvatio val štrajkova, zbog socijalnih ventila poput vrlo čestih bolovanja, invalidskih mirovina, substandardnog rada ("kakva plata takva vrata", "ne mogu oni mene tako malo platiti kako ja mogu slabo raditi"), "sive ekonomije", rasprostranjenih krađa iz firmi i masovnog neplaćanja računa kao jednog aspekta erozije građanske discipline i raspada pravnog sustava.
Usto, mračna strana jugo-ekonomije je što je stvoreno izuzetno malo robnih marki koje su išta značile na svjetskom tržištu. Tehnološka osnova je ostala niska: sve što se radilo, radilo se po licenci. Relativno mali broj gotovih proizvoda u socijalističkoj Jugoslaviji je bio rezultat ikakve domaće pameti. Malo je poznato da je opjevani Jugo bio odbačeni Fiatov projekt nasljednika Fiata 127, koji je dan "socijalističkoj braći" u ranoj fazi razvoja, s obzirom da je u startu ocijenjen tehnološki zastarjelim i dizajnerski promašenim. Jugo - inženjeri su ga pustili na tržište bez pravog razvoja, za koji nisu imali ni novca ni znanja, a Talijani se vratili za crtaće daske i stvorili prvi Uno. Tako je bilo manje više i sa svim ostalim.
S druge strane megalomanske ideje odnijele su milijarde. Kao primjer, tenk M-84 rađen je po sovjetskoj licenci u "Đuri Đakoviću", „Goši" i MIN-u. Ukupni troškovi osvajanja proizvodnje ovog tenka koštali su SFRJ više od tri milijarde tadašnjih dolara, bez da je ikad vraćeno išta od tog novca. Bila je to cijena glupog nacionalnog ponosa Jugoslavena.
Veliki izvozni uspjesi s brodovima poput Amorele i Izabele?
Penali koje je Brodosplit platio zbog višemjesečnog kašnjenja s isporukom su doveli do toga da je taj posao bio - čisti gubitak, koji se mjerio u desecima milijuna dolara... ali ti brodovi su i danas "ponos jugoslavenske izvozne industrije". Opet, prilično skup ponos. Glad za devizama za otplatu dugova dovela je do toga da se izvozilo pod svaku cijenu, po cijenama osjetno nižim od troškova proizvodnje. Razliku su, jasno, plaćali građani SFRJ plaćajući domaće proizvode mnogo skuplje od cijene po kojoj su se isti mogli nabaviti u susjednoj Austriji.
Tijekom 1980-ih postojala je i megalomanska ideja da se proizvede avion radnog naziva NA („novi avion", „nadzvučni avion"), bez vizije koliko će koštati i kome će se prodati pored jake konkurencije iz SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske. I unatoč tome što je prethodnik "Orao", zapravo francuski stari Mirage za koji su Rumunji dobili licencu zbog bliskih veza s Francuskom, s Rolls Royce motorom, ubijao pilote jednog za drugim i bio leteći mrtvački sanduk.
Općenito, tvornice su se gradile bez ideje o ekonomskoj isplativosti i bez svijesti da proizvod, u konačnici, nekom treba i prodati, i to u određenoj količini i po određenoj cijeni, da bi se zaradilo. Epitome takvih ulaganja je bila tvornica glinice u Obrovcu, koja je progutala stotine milijuna dolara, da bi bila zatvorena nakon samo nekoliko mjeseci. Drugi dobar primjer je Agrokor "babe" Abdića, koji se financirao izdavanjem mjenica bez avala i pokrića, te tako održavao privid rasta.
Danas ljudi rado pamte sedamdesete kad je standard je rastao zahvaljujući zaduživanju i usmjeravanju sredstava u javnu potrošnju. Upravo zato se jugonostalgičari prisjećaju „zlatnih sedamdesetih". Međutim, taj umjetni rast je doveo do najveće krize u povijesti Jugoslavije, koja ju je i odnijela s povijesne scene. Industrija u koju se ulagalo nije donijela očekivanu dobit, naprotiv, pokazala se kao kamen oko vrata.
U konačnici, mnogi će reći da je Tito ipak razvio i industrijalizirao zemlju. Međutim to baš nije tako. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1973. godine u Jugoslaviji je iznosio je 57 posto europskog prosјeka, dok je npr. 1938. godine iznosio 50 posto. Taj neodrživi razvoj na kreditima se vratio kao bumerang. Ubrzana poslijeratna industrijalizacija (kao mjera razvoja) po cijenu devastacije sela, "izvoz" na Zapad stanovništva u najboljoj stvaralačkoj snazi, povećavanje regionalnih razlika i neracionalno zaduživanje zemlje doveli su do toga da je već osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslovenski nacionalni dohodak po glavi stanovnika pao ispod 50 posto europskog prosјeka. Dakle: još prije rata i pada komunizma, koji je otpuhao ostatke ekonomije, vratili smo se tamo gdje smo bili - prije Drugog svjetskog rata. A u odnosu na ono gdje smo bili u Austro ugarskoj, kad se Hrvatska počela ubrzano industrijalizirati paralelno s većinom drugih država i kad su osnovane rafinerije i luke i sagrađena većina cesta i pruga, smo napravili korak unatrag.
Mnogi danas žale za socijalističkim tvornicama, međutim one su bile mrtve već prije nego što su devedestih došli lešinari. Nestanak socijalističkog tržišta i bankrot socijalizma kao globalnog projekta ih je dotukao, zadao im konačni udarac - i to je dobro, jer smo na primjeru brodogradilišta, koja su nam iz džepova izbila tridesetak milijadi kuna u zadnjih dvadesetak godina, ili sanacije banaka, vidjeli što se događa s poduzećima koja nisu privatizirana. Da je Brodotrogir odmah nekom dan makar i badava da se tamo sagradi marina i hotel, bilo bi bolje. Netko bi možda zaradio na turizmu kakav novac, platio nešto poreza, i poštedio nas spašavanja mrtve industrije na životu novcem poreznih obveznika. I nemojte misliti da je netko namjerno "uništio proizvodnju". Ona je propala već davno. Kao uostaom i u Detroitu, Glasgowu i drugim nekad jakim industrijskim, a danas propalim gradovima... Jednostavno, pojavile su se novi igrači i nove tehnologije, a mi nismo vladali ni starima.
Jugoslavija je gradila autoceste, stanove, bolnice, pruge...
Pozitivne strane socijalističke Jugoslavije je što je ulagala u obrazovanje, zdravstvo, kulturu i infrastrukturu. Ipak, tu treba napomenuti par stvari. Prvo, Jugoslavija je u 45 godina uspjela sagraditi 45 kilometara autocesta. Za cestu do Splita smo dali samodoprinos, ali su sredstva preusmjerena u prugu Beograd - Bar, a autocesta proglašena "nacionalističkom". I sve zato da bi se promet iz Rijeke prebacio u Bar, o hrvatskom trošku... a pruga smo u Hrvatskoj devedesete, u kilometrima, imali manje nego 1939.!
Tito je možda gradio bolnice, ali ih sigurno nije gradio u Zagrebu, čija se populacija uvišestručila tijekom 35 godina njegove vladavine. Zadnju prije njegove smrti je sagradio Pavelić (Rebro). A nije ih gradio ni u Rijeci, gdje se građani i dalje liječe u bolnici iz austro ugarske. Istina, platili smo dva samodoprinosa za sveučilišnu bolnicu u Zagrebu koja nikad nije sagrađena...
Zdravstvo je bilo besplatno, na papiru. U praksi, lijekova osamdesetih kao i ničeg uvoznog nije bilo, Zagreb je imao jedan jedini uređaj za dijalizu koji je češće bio u kvaru nego što je radio, a ako ste htjeli na operaciju bez da čekate tri do pet godina, morali ste dati mito doktoru, ili imati dobru vezu u bolnici.
Istina, gradili su se stanovi. Ali, isti takvi stanovi su se gradili za sirotinju u američkim crnačkim četvrtima ili u Engleskoj. Mit o jakoj srednjoj klasi? Ta "srednja klasa" je živjela poput Del Boy Trotera iz "Mućki", od sitnog šverca i na 17. katu nebodera u socijalnom stanu od 50 "kvadrata"! A Del nije bio nikakva "srednja klasa" (to su ipak liječnici i pravici). Nije bio čak ni radnička klasa. Bio je - socijalni slučaj. Usto, mnogi ni takav stan nisu dobili... ali su platili nečiji tuđi. Jer bi sin od direktora uletio na listu, na temelju bodova na članstvo u partiji i kojekakvih... pa, mućki.
Školstvo je također bilo upitne kvalitete, s izuzetkom par boljih tehničkih škola poput ETF-a (danas FER), PMF-a i strojarstva u Zagrebu. Društvene i humanističke znanosti su posve zanemarene i ideologizirane, relevantna literatura nije prevođena iz ideoloških razloga, FFZG je bio ustanova za partijsku indoktrinaciju gdje su sinovi članova partije mogli steći diplomu, a svjedodžbe legendarnih sveučilišta poput "Đure Pucara Starog" u Banja Luci ili "Džemala Bijedića" u Mostaru su se, ako ste bili dovoljno visoko u partiji, mogle dobiti poštom uz odgovarajuću naknadu. ("Čuj direktor si, druže, nije red da imaš četiri razreda osnovne, daj da ti sredimo diplomu, javi se onom profesoru u Bihaću...")
U konačnici, Jugoslavija je, unatoč "besplatnom" školstvu, imala tek oko 8-9 posto visokoobrazovanog stanovništva među radnom snagom. Točan broj nije moguće dati, zbog manjkave evidencije koju je Jugoslavija vodila. Za srednje razvijenu državu, minimum je oko 20 posto. Današnja Hrvatska je na oko 18 posto, prema procjenama.
Iz svega navedenog, moglo bi se komotno reći da Jugoslavija nije bila u stanju riješiti niti jedan životni problem svog stanovništva, od građevnih dozvola i vođenja gruntovnice, javnih usluga, opskrbe gorivom i strujom, do osiguravanja održive ekonomije koja bi mogla funkcionirati bez zavisnosti o stranom novcu i tehnologiji. Što ne znači da jugonostalgija nema svoje temelje, ali oni svakako nisu u sferi realne ekonomije, niti realnosti općenito.
,a kad ona sjebe, badema 
...čemu socijalizam? zato što su tako htjeli oni koji su iz 2. svjetskog rata izašli kao pobjednici, zato što je bio u pitanju NARODNI pokret, i zato što se htjelo raščistiti sa dotadašnjim iskustvom kapitalizma i monarhije. to što si ti tad bio u manjini - šta da se radi...evo sad si u većini, pa uživaj u blagodetima kapitalizma, neoliberalizma ( al u ku.cu...znaš ti dobro kako se ovo zove - beskonačna prvobitna akumulacija kapitala i izrabljivanje do iznemoglosti - pojedinca, društva, države)