#576 Re: Službena politika Republike Hrvatske prema Republici BiH od
Posted: 13/08/2010 15:57
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU
Hrvatski destruktivni nacionalizam 1990.-2000.
Politika prema BiH
Hrvatski nacionalizam se od državnoga osamostaljenja razvijao kroz tri faze. U svojoj prvoj fazi 1990. i 1991. on je počeo dobivati masovne razmjere kroz proces artikulacije težnji za političkom samostalnošću i izlasku iz već derutne i kaotične Jugoslavije. Prvi val hrvatske nacionalističke mobilizacije bio je pokrenut agresivnom i proniknutom Miloševićevom politikom te je za razliku od srpske ekspanzionističke parole ˝Svi Srbi u jednoj zemlji˝ ona hrvatska glasila ˝Svoj na Svome˝. Početak rata u ljeto 1991. te napad JNA na hrvatski teritorij, ekspresno je mobilizirao drugi val nacionalizma koji je zahvatio sve građane. Realna svijest opasnosti neposredne smrti i uništenja, homogenizirala je naciju u obrani i samoočuvanju. Treći val nacionalizma u Hrvatskoj vezan je uz vrlo specifičan pokušaj njegove političke upotrebe. Naime, učestvovanje Hrvatske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1993. te njeno teritorijalno komadanje više se nije moglo oslanjati na defenzivni nacionalizam. Za takvu vrstu akcije bilo je potrebno pokrenuti agresivni nacionalizam uz parolu jednaku onoj srpskoj varijanti - ˝Svi Hrvati u jednoj državi˝. Takav ksenofobični nacionalizam trebao je opravdati vođenje rata na tuđem teritoriju, financiranje paravojnih formacija Hrvatskog Vijeća Obrane u Hercegovini, njenu personalnu uniju sa Hrvatskom Vojskom putem seljenja komandnog osoblja, tehnike te stvaranja paradržavne formacije Herceg-Bosne unutar već postojeće i priznate države. Takav nacionalizam bio je podloga Tuđmanove ideje ˝humanog preseljenja naroda˝, eufemizma za etničko čišćenje i genocid.
Prijelomni događaj koji je označio stabiliziranje etničkog i ksenofobičnog nacionalizma u javnom političkom govoru, bilo je aktivno uključenje Hrvatske u rat protiv Bošnjaka u BiH. Rat u BiH, je bio moment u kojemu je Hrvatska izgubila bitku za svoj politički razvoj prema modernoj demokraciji. U hrvatsko-bošnjačkome ratu najtragičnija je sudbina Mostara. Mostar je specifičan po tome što su tamo destrukcija, teror i zločini vršeni od Hrvata i u ime hrvatskoga naroda. Taj zločin u sebi nosi ogromno simboličko značenje jer je srušeni Stari most preko Neretve bacio ljagu na cijeli hrvatski narod i novostvorenu državu a njegove rušitelje razotkrio kao originalne barbare ( Pusić,1998:91-96,126-131).
Demoniziranje Bošnjaka koje je u našoj javnosti tada započelo jasno se može vidjeti i kroz promijenjeni politički diskurs prema novom protivniku. Alija Izetbegović je tako postao ˝ veliki vezir ˝, njegovi diplomati ˝ Alijini telali, novi age i begovi˝. Armija BiH se počela nazivati ˝Osmanlijskim hordama˝. Psihološka mobilizacija u koju su krenuli HDZ i HDZ BiH, potkraj 1992. i 1993. sastojala se u snažnom evociranju hajduštva kao turskog oponenta u ovim krajevima. Tako Mate Boban, predsjednik HR H-B piše pismo kardinalu Kuhariću te ga podsjeća što su sve katolici Hrvati pretrpjeli pod Turcima odnosno Bošnjacima: ˝nabijani smo na koce, derana nam je koža˝. Sličnu propagandu o Bošnjacima u isto to vrijeme nudili su i Srbi. Otvoreni hrvatsko-bošnjački rat trajao je nešto više od godinu dana, te se je najveći dio hrvatske javnosti od njega ogradio uviđajući razmjer političke zablude dijeljenja BiH ( Žanić, 1998: 150-156).
Stolac je doživio vrlo sličnu sudbinu kao i Mostar kada je u srpnju 1993. bošnjačko stanovništvo protjerano od strane HV- a i HVO-a. Muškarci su završili u logorima na desnoj obali Neretve, u Gabeli i Dretelju kraj Čapljine i rodočkom Heliodromu kod Mostara. Postoje podaci o brojnim mučenjima, silovanjima i ubojstvima poslije preuzimanja Stoca (Ivo Banac, Zarez, 12.travnja 2001).
Tijekom rata u BiH mnogi su nezavisni intelektualci i znanstvenici upozoravali na štetnost ovakve hrvatske politike te su neki i javno istupili sa tvrdnjama kako je :˝ Bosanska politika Franje Tuđmana jedna od većih katastrofa hrvatske politike u 20.stoljeću ˝( Banac ,1994: 60 ).
Opcija podjele BiH nije bila Tuđmanov politički hir ili puka gramzljivost za teritorijem. Ona je bila jedan od temeljnih oslonaca njegove političke teorije i prakse.
27. ožujka 1991. došlo je do iznenadnoga sastanka između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu gdje se razmatrala podjela BiH. Netom zatim, u travnju su održana tri sastanka ekspertnih timova Hrvatske i Srbije na temu ˝ odnosi u Jugoslaviji i hrvatsko-srpski odnosi˝. Prema kasnijem svjedočenju Dušana Bilandžića, Srbija je hrvatskoj strani otvoreno poručila da cijela BiH osim zapadne Hercegovine mora pripasti Srbiji, a 13.travnja 1991. došlo je do još jednog sastanka Tuđmana i Miloševića u Tikvešu kraj Osijeka. 09.srpnja 1991. Tuđman je izjavio da je u interesu trajnoga mira i suživota potrebno razgraničiti BiH( Banac, 1994:91).
U zapisniku sastanka predsjednika Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH održanog u Zagrebu 27.prosinca 1991., dakle više od godinu dana prije hrvatsko-bošnjačkog sukoba Franjo Tuđman je okupljenima ustvrdio da : ˝ sa perspektivom suverenosti BiH nema nikakvih izgleda˝. Također je zaključio : ˝ opstanak suverenosti Bosne u današnjim uvjetima sa hrvatskoga gledišta je takva da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati...˝.Napomenuo je da bi prema njegovim dogovorima mogla oko Sarajeva nastati jedna državica koja bi bila tampon zona među hrvatskim i srpskim dijelom. Ipak, i bez pravno formalnih razgraničenja Tuđman je uz vodstvo HDZ BiH uspio oformiti Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu koja je praktički bila paratvorevina pod kontrolom HDZ-a iz Zagreba. Ona u praksi nikada nije imala minimalni stupanj samostalnosti i autonomije prema RH jer je ostvarivala neposredne upute republičkih tijela u Hrvatskoj. Njeno izdvajanje iz BiH počelo je donošenjem odluke o njenoj uspostavi 18. studenoga 1991. , te je tom odlukom protuustavno formirana posebna teritorijalna zajednica unutar BiH. Njena glavna opcija bila je priključenje RH, a Republika Herceg-Bosna uspostavljena je 28.kolovoza 1993.( Ribičić,2000:77,89-91,101,129-132).
U zapisniku sastanka Franje Tuđmana sa vojnim dužnosnicima 22.listopada 1993. jasno se može zaključiti agresivna uloga službenih jedinica HV-a u BiH. Tuđman je naglasio iznimno bitan angažman u Herceg –Bosni˝ jer se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države ˝. Janko Bobetko mu je uzvratio da je : ˝ kompletna Peta brigada sa svojim sastavom, znači sa ovog fronta, vinkovačkoga je kompletno, postepeno povučena i našla se na tom ratištu. To je jedno 2500 ljudi plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo...˝( Feral Tribune, 26.listopada 2002.).
U stenogramu što ga je Tuđman vodio sa vojnopolitičkim vodstvom Herceg-Bosne u Splitu 5.studenoga 1993., Mate Boban je rekao da mu je banjalučki biskup Franjo Komarica poručio : ˝ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A, vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo ˝( Feral Tribune, 26. listopada 2002.).
Stenogram razgovora Franje Tuđmana sa ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom glavnog stožera Jankom Bobetkom, 23. studenoga 1993., čiju je vjerodostojnost potvrdio Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, donio je i neke ključne dokaze djelovanju HV-a u BiH. Franjo Tuđman je tako evidentno uzrujano sugovornike upitao: ˝Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?˝ Zatim je postavio pitanje vezano uz ˝imenovanje Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane, HZ H-B, u kojem je za zapovjednika imenovan general Ante Roso, a među ostalima se spominju i generali Miljenko Crnac, Ljubo Ćesić, Ivan Tolj...˝Kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena, da i ja stalno naglašavam, ovo sve skupa morali ste graditi kao dobrovoljno, a ovdje vi imenujete Glavni stožer...Ljude birati i rekli smo, zato što idu kao dobrovoljci dati im tamo pogodnosti i u činu i stanovima...ali ne ovakav dokument da Hrvatska imenuje svoje ljude tamo, i to dužnosnike da dajemo dokaz da mi zapovijedamo tamo.˝( Feral Tribune, 19. listopada 2002.)