katamaran101 wrote:Nije riječ o nevinosti, već o oduzimanju teritorije onima koji su na njoj od pra-početaka.
Kada bi i mi imali mogućnost da imamo neku drugu, rezervnu državu i da su drugima ugrožena njihova prava, da im zemlju stoljećima oduzimamo, negiramo, pa na vrh toga još da ih ismijavamo..To bi bila slika okoline i nas danas, za što smo sami krivi, jer smo izgubili onaj pra-instinkt za samoodržanjem, sve nas drugo interesuje, država nas ne interesuje. Volimo lozu, akšamluke, karte, fudbal, znamo za Izrael i Palestinu, a imamo je u vlastitoj avliji. Dok drugi prelaze na druge faze, mi smo na nuli. Imamo nesposobnih koji su već dvadeset godina zasjeli u fotelje, i da ih upitate koje su rezultate postigli, osim vlastitih povišica plata, najnovijih modela auta, stanova, kuća za sebe i svoje, nemaju drugih rezultata…to je to..to im je domet. Sa takvima smo dogurali gdje treba.
A, ovce bleje i dobro je da je tako..one moraju da to rade, jer među vukovima, one i ne znaju drugačije…zakoni prirode su jasni, ma kako teško bilo to sebi i priznati. Pitanje je dokle? Dok i posljednja bašča nestane, dok ne ostanemo posve bez zemlje? Kada je to vrijeme buđenja?
A, kao što se vidi, pišemo, mislimo, znači da postojimo, a ipak drugi imaju hrabrosti, pa i u manjini, da nas negiraju…Mehki smo brate. Pitanje je ko smo mi kada to sebi dozvoljavamo, da se tako ponašamo? Je li to neodgovornost prema svojim precima, domovini, sebi, svojoj djeci, budućim generacijama? Ili, ima vremena?
Dok su drugi pravili agresije i danas učvršćuju svoje pozicije, šta mi radimo? Pitamo se, što nam neko ne vrati oteto? Jes vratiće. Dok je jednima na minderima lijepo, posebno u većim centrima, tako lijepo onima na selu i nije ili koji su malo udaljeni i šta društvo i država radi da im se pomogne? Da sebi pomogne?
Neko je plaćen da se brine o svemu tome, a to ne čini, mi za to vrijeme samo laprdamo..zna se šta je činiti, pa i to neko iskreno ismijava i ne bi se nešto miješao u to...koliko je takvih? Nije do drugih, do nas je.
A, sada nek navali ko je i naviko...
...............................................................................................
Evo malo bosanske literature novijeg doba....godina je 1965....
- Čuo sam da su granice Titine države otvorene i da se može i u Austriju, a i u Njemačku, je l´ istina?
- Jest, Emine, tačno je da su jugoslovenske granice otvorene, odlazi po neko, čujemo tako, priča se, k´o svijet-, javio sam se ja, a on me samo kratko pogledao i nastvio svoje staračko izlaganje polahko i smireno, kako smo već bili navikli da to on čini u rijetkim prilikama.
- Nemojte čekati sutra, namah danas sabirite pare i papire i bježite, ne okrećite se ni za čim, ovdje hljeba nejma i dok su anam oni na vlasti neće za nas biti providna dana!-, malo je stao, dok smo mi kao nijemi buljili u njegovom pravcu, a onda se obratio Adiju pogledom kojeg samo zabrinut otac može imati za sudbinu svoje djece.
- A ti sine, samo ako moraš u vojsku idi, i nek ti je tamo dragi Bog na pomoći, ali se ovamo nemoj vraćati, nemaš kud, pravo iz vojske u Njemačku, poslušaj svog oca, dobro ti mislim!
U sobi je vladala grobna tišina.
Adijeva majka, sa tragovima plača u podočnjacima i na zarumenjelim obrazima od proteklih dana, prva se pokrenula, malo nesigurna i uplašena pričom samo je tiho prozborila.
- Lahko je tebi, Emine, pričati, tvoje je već prošlo k¨o i moje, a njima valja živiti sa svijetom, nije lahko, mora se štogod i pritrpiti.
- Ti, Selmo, ušuti!-, obrecnuo se starac na nju,- Nisam tebi ovo govorio i niko tebe nije pit´o, hoćeš li ti preko granice!
Činilo mi se da smo sjedili kao skamenjeni i potpuno oduzeti. Starac je opet razbio ustajali zrak svojim promuklim glasom.
- Vi ste djeca i vi niste ništa upamtili, vi ne znate ko su Vlasi! Eeeeh, moj sinko, to su hajduci koji su od kako se za njih zna živjeli od onog što su oteli drugom. Sada su na vlasti, splazali se s planine u ćaršiju, puška i pendrek im u ruci i nikome računa ne polažu-, a onda se opet zakašljao i malo primirio, dok smo mi čekali slijedeće riječi kao nastavak napete scene prekinutog filma. Kada se iskašljao, počeo je istim tonom, punim neke duboke gorčine u glasu.
- Kad je Austrija iz Bosne otišla, Vlah je doš´o na vlast danas, a sutradan namah počeo otimati naša imanja, njive, šume i oranice, sve po redu i kuće po gradovima, dućane i radnje i čitave fabrike su našem narodu otete, poslije su nastavili, još i gore u Titinoj državi i eto, vidite i sami na što smo spali, na malo kuće i okučnice-, ponovo je predahnuo i nastavio malo tiše, kao da je i sam bio zamišljen,- A evo su, vazda jedni te isti, danas iz općine krenuli i izmislili neki višak zemlje i placeva za kuće po gradu, pa šalju neke papire o nekoj, šta ti ja znam na…ci...zaciji-, opet se zakašljao, završavajući kašljem prigušenim glasom, -I neće dugo, pa će nas i sa praga našeg i iz naših kuća oćerati!
Malo smo se pokrenuli, počeli smo se zgledati i vidjeo sam po Adiju da je bio spreman da prekine razgovor, bojao se, znao sam to, da ne bi »zidovi u sobi ili s druge strane zida, pod prozorom dobili uši«, ali sam mu dao očima znak da šuti i da ne miče nikuda. Htjeo sam da čujem kraj Eminove priče
- Neće vazda tako biti i ostati!-, pokušao je Adi da priču dovede do kraja.
Starac ga nije ni pogledao, samo je odmahujući glavom nastavio.
- Ni ja nisam poslušao kad su me ljudi zvali da bježimo u Ameriku, osamnaeste, kad je Švabo izgubio rat, rasulo u bosanskoj vojsci, a ja sa fronta iz Rusije hoću kući, u Bosnu-, zakašljao se i poslije nekoliko trenutaka se malo pridigao, kao da je htjeo da nas bolje vidi, dok smo mi i dalje sjedili ne mičući se i čekajući rasplet zagonetnog govora.
- Tamo gdje na ovom svijetu Švabo vlada i upravlja, vazda će biti i ruha i kruha, poslušajte me, nisam vam dušmanin, tražite spasa i što prije idite odavde, dok ste još mladi, zdravi i snažni!
- Ne može sav narod iz Bosne u Njemačku-, izbacio je Adi opet svoju dosjetku, kako bi oca naveo na umjereniji razgovor, ali starac je nastavio, odsutno, kao da je sada razgovarao sam sa sobom.
- Ja neću dočekati, moje je još koji dan, ali vi ćete se sjetiti riječi starog Emina, neko će od vas doživiti vrijeme, kada, anamo oni, iz gore hajduci, budu ponovo smislili jednu svoju veliku hajdučiju i kada budu krenuli da otmu i ovo malo što je preostalo od naše zemlje i od našeg dobra. Oni uvijek nanjuše svoje vrijeme, jer odavno to znaju, k´o vukovi među ovcama, da mi nemamo ni skim niti s čim da se branimo!
Niko više nije progovorio ni riječi.