O mogućnostima normalizacije odnosa u regionu
Negiranje genocida
Sonja Biserko i Edina Bećirević
http://www.e-novine.com/stav/30880-Negi ... ocida.html
Brojni analitičari se slažu: situacija u Srbiji se iz dana u dan dodatno radikalizira i nasilje klerofašističkih organizacija rezultat je koliko političke manipulacije toliko i višegodišnje nacionalističke indoktrinacije koja je obuhvatila sve slojeve srpskog društva. Posljednja dešavanja, međutim, pokazuju da ni "smjena generacija", a ni smjena Miloševićevog režima nije napravila značajnije pomake u liberalizaciji društva. Ratna propaganda 80-tih i 90-tih godina, uz koju je odrastala srpska mladež, nadomještena je općom kulturom poricanja uloge Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Zvaničnici međunarodne zajednice su nakon pada Miloševićevog režima ignorirali brojna upozorenja medija i nezavisnih analitičara da je odlaganje suočavanja s prošlošću u kojoj je Srbija vodila četiri rata, zapravo, podloga za fašizaciju društva.
Šansa da se suoči s prošlošću - koju je Srbija imala nakon izručenja Slobodana Miloševića, propuštena je zbog kratkoročnih političkih kalkulacija, kako Beograda, tako i međunarodne zajednice koja se do sada zadovoljavala tehničkom saradnjom s Haškim tribunalom što je značilo samo postepenu isporuku haških optuženika. Srbija je čak veoma ograničeno sarađivala u pogledu otvaranja svojih arhiva - što je također tolerirano i nije uzeto kao prepreka na evropskom putu.
Suočenje s istinom
Nakon 15-godišnjeg rada Tribunala može se reći da je slika o odgovornosti Srbije skoro zaokružena. Iako je Haški tribunal uspostavljen za suđenje pojedincima, presude utvrđujući i historijski kontekst jasno govore i o odgovornosti Srbije za četiri rata. U toku je trenutačno suđenje Momčilu Perišiću, gdje Tužilaštvo uspješno dokazuje "udruženi zločinački poduhvat", a očekuje se da će proces Radovanu Karadžiću dokazati i genocid nad Bošnjacima od 1992. godine. Ova dva procesa mogla bi nadoknaditi ono što je Tribunal izgubio zbog nezavršenog procesa Slobodanu Miloševiću. Međutim, haški procesi i presude nisu na adekvatan način prezentirane srbijanskoj javnosti. Presuda "Šestorici" koja jasno pokazuje šta su srpska vojska i policija radile na Kosovu tokom 1998. i 1999., okarakterizirana je kao antisrpska i dobila je posebnu medijsku pažnju. Mehanizam koji bi prinudio Srbiju da presude ICTY-ja i zvanično prizna, ne postoji.
Posljednja šansa da se međunarodnopravnim mehanizmima Srbija prisili na suočenje s istinom o prošlosti propuštena je 27. februara 2007. kada je Međunarodni sud pravde donio presudu o odgovornosti Srbije "samo za nesprečavanje" genocida u Srebrenici.
U srpskoj javnosti to je protumačeno kao potvrda da Srbija nije bila u ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon ove presude, poricanje je dobilo novu dimenziju. Dijelovi srpskog društva koji se nazivaju "liberalnim" i koji su do tada bili djelimično otvoreni za diskusiju o odgovornosti države Srbije za rat u Bosni i Hercegovini, u presudi su našli međunarodnopravni alibi za poricanje genocida. Poricanje se najintenzivnije reflektira u političkom diskursu, medijima, pravnim procesima i obrazovnom sistemu.
Osporavanje genocida u Srebrenici ispoljava se na različite načine. Metode su - od brutalnih do perfidnih. Otvoreni poricatelji kao Srđa Trifković najčešće kao primjer uzimaju snimak na kojem se vidi kako pripadnici Škorpiona ubijaju šest mladića Bošnjaka. Prema ovoj interpretaciji ovaj snimak je manipulacija koji ne dokazuje da se u Srebrenici desio "genocid", niti da je sedam, osam ili deset hiljada Bošnjaka ubijeno. Srđa Trifković tvrdi da nije jasno da li se ta formacija nalazila pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Trifković dalje tvrdi da je snimak iz Srebrenice imao vrlo specifičan politički zadatak: da prikači kolektivnu odgovornost srpskom narodu u cjelini; da se iskoristi desetogodišnjica Srebrenice za "denacifikaciju" odnosno de-srbizaciju Srbije i da se uradi revizija Dejtonskog sporazuma, s ciljem da se ukine Republika Srpska i stvori centralizirana, unitarna Bosna. Cilj je u suštini, kako kaže Trifković, da se retroaktivno opravda politika zapadnih sila.
Trifkovića su slijedili brojni drugi "naučnici" koji su nastavili s negiranjem genocida. Darko Trifunović, predavač na Fakultetu za bezbednost promovirao je priče o "islamskom terorizmu u Bosni i Hercegovini", što mu je poslužilo kao osnova za negiranje presude Međunarodnog suda pravde. Trifunović poriče i presudu Krstiću. On tvrdi da je u Srebrenici pogubljeno manje od 100 muškaraca.
Traganje za istinom
Linija poricanja koju iznosi Emil Vlajki, postala je odomaćena kod srpskih poricatelja. U tekstu Srebrenica kao metafora, Vlajki piše da su "dokazi za navodni masakr bili i ostali traljavi" ali da je propagandni ratno-politički kompleks SAD "učinio svoje" i da je "Srebrenica postala jedan od najvećih mitova dvadesetog stoljeća" prema kojem su "Srbi optuženi za najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena". Vlajki optužuje propagandni ratno-politički kompleks SAD i za činjenicu da je Srebrenica ušla u anale međunarodnih institucija, u video igre, u školske udžbenike i u pisane antologije o svjetskim genocidima. Ali ono što ga najviše boli je to što je "mit Srebrenice" proradio u toj mjeri "da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne reflekse: čim im se kaže riječ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i obratno".
Milivoje Ivanišević, publicista i "istraživač" ratnih zločina u BiH, u svojoj knjizi Traganje za istinom, koju je promovirao na Pravnom fakultetu u Nišu 2008. godine, iznosi tezu da nije bilo genocida u Srebrenici: "Otkako su se Srbi 11. jula 1995. godine, oružjem kao što su i isterani, vratili u Srebrenicu počele su da kruže priče o velikom broju ubijenih muslimana, iznad svega nedužnih muslimanskih civila, staraca, žena i dece. Vremenom su te brojke neprestano umnožavane i konačno dostigle tolike razmere da danas - ne samo Haški tribunal, muslimanske verske i civilne vlasti, što se moglo očekivati i što je možda i logično - već i zvaničnici drugih država, često govore o genocidu."
On optužuje veoma brojne, pogotovo sarajevske i beogradske nevladine organizacije koje insistiraju na temi genocida jer Srbima nameću iracionalnu krivicu. "Nametnuti kult Srebrenice kao da još uvek bdi nad našom savešću i postaje metafora gotovo nezamislivog i, povrh toga, čak genocidnog zločina Srba nad nedužnim meštanima tog u bosanskim gudurama i bespuću zagubljenog gradića", piše Ivanišević, a detaljnija analiza strukture njegove rečenice navodi na zaključak da poricati ne možemo ono što ne znamo, već samo ono što znamo.
Pravni procesi
Da je presuda Međunarodnog suda pravde okvir preko kojeg Srbija neće ići, potvrđuje se u sudnicama pred nacionalnim sudovima koji su jednoglasni u ocjeni - Srbija i njena vojska nisu bile u Bosni. Najupečatljiviji je "slučaj Škorpioni". Presuda je donesena u aprilu 2007., svega mjesec dana nakon presude MSP-a. Predsjednica Sudskog vijeća Gordana Božilović-Petrović u iscrpnom obrazloženju presude navela je da Škorpioni nisu imali nikakvu vezu s državom Srbijom. Prema presudi, Škorpione je osnovala Naftna industrija bivše Republike Srpske Krajine i tek 1993. godine jedinica dolazi pod ingerenciju vojnih vlasti RSK, a 1996., kad i JSO, postaje dio rezervnog sastava MUP-a Srbije. Pod kontrolu srpske policijske vlasti ulazi 1999. Prema sudskoj istini, u ljeto 1995., kad su pobijena šestorica Srebreničana, Škorpioni su bili ispomoć snagama Republike Srpske, te su bili podređeni njima. Sudinica Božilović-Petrović nije se ustručavala ni od kvalifikacije rata u Bosni koji je naravno nazvala "građanskim".
Prošlonedeljnom presudom Iliji Jurišiću u slučaju Tuzlanska kolona, kao i insistiranjem na istrazi u slučaju Dobrovoljačka ulica, srpski sistem je u realizaciji programa poricanja otišao korak dalje - pored toga što je u Bosni i Hercegovini bio "građanski rat", njegov uzrok se traži u "muslimansko-hrvatskim" formacijama, koje su odbile da se raziđu u miru i tako su sve kasnije zločine koje su srpske "paravojne formacije" počinile u osveti, zapravo same prouzrokovale.
Još jedan način da se skrene pažnja s uloge Srbije u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije devedesetih godina je zagovaranje procesa u kojima se rehabilitiraju pripadnici četničkog pokreta. Intenzivna potraga za grobom Draže Mihailovića medijski podržava argumentaciju srpske elite po kojoj Srbi kao narod još uvijek nisu prevladali ni "traume iz Prvog svetskog rata, kao ni genocide iz Drugog svetskog rata". Srpski nacionalisti, braneći sopstvenu ulogu u nedavnim ratovima, smatraju da "bez fokusiranja na to iskustvo i strepnje koju je ono porodilo nije moguće razumjeti strašne međunacionalne borbe 1991. - 1995. u Hrvatskoj i BiH". (Politika, 6. februar 2009).
Kako je od medijskih kampanja srpskih nacionalista do konkretnih akcija veoma mali korak, pokazuje i usvajanje Zakona o izjednačavanju prava partizana i četnika. Ovaj zakon otvorio je mogućnost da procesi rehabilitacije, pored medijskog prostora, zatrpaju i sudske kapacitete.
Program srpske elite
Okružnom sudu u Beogradu je u februaru 2009. podnesen zahtjev za rehabilitaciju Draže Mihailovića. Slobodan Milanović je rehabilitovan, a u toku je i proces rehabilitacije Milana Nedića, koji je uvršten u 100 najznačajnijih Srba u istoriji. Dragiša Cvetković, potpisnik Trojnog pakta, rehabilitiran je u Niškom sudu.
Jedna od glavnih teza koju plasira srpska elita s Dobricom Ćosićem na čelu jeste pogubnost stvaranja obje Jugoslavije za srpski narod. Govori se o istorijskom promašaju, gubljenju istorijskog vremena i gubitku šanse da se stvori Velika Srbija, što je Pašiću, navodno, nuđeno Londonskim paktom. Teza o stvaranju Velike Srbije i srpskom hegemonizmu pripisuje se "borbenoj propagandi hrvatskog nacionalizma" koji se osjetio "ugroženim" od srpske prevlasti na zajedničkom ili susjednom geografskom i političkom prostoru.
Umjesto ozbiljnog promišljanja i analiziranja uzroka raspada Jugoslavije, nastoji se dokazati odgovornost secesionističkih republika Slovenije i Hrvatske, zatim međunarodne zajednice (SAD, Vatikan, Njemačka i Austrija) kao i to da nije bilo projekta Velika Srbija.
U članku Naši porazi nisu konačni, objavljenom u NIN-u u oktobru 2008., Ćosić pod pritiskom činjenica spominje i srpsku krivicu za zločine, ali koliko taj poziv na suočavanje ima "dubinu" govori i to da u istom članku ističe da su "Srbi osvojili i neke istorijske pobede: Republiku Srpsku".
U februaru 2009., u članku Demokratske laži o bosanskom ratu, objavljenom u Politici, Ćosić optužuje Zapad: "Àli Srbi, prokaženi Srbi, uz pomoć razumnih i svesnih ljudi iz sveta, dužni su da se bore za istorijsku istinu o bosanskom ratu i pred licem sveta i potomcima dokažu da su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili i hrišćansku Evropu od džihadskog islama. A Evropa ih je za tu odbranu kaznila bombardovanjem NATO avijacijom."
Očuvanje ratnog plijena
Mnogi nesmotreno potcjenjuju utjecaj Dobrice Ćosića u "dorađivanju" srpskog nacionalnog programa, koji i dalje uključuje borbu za očuvanje "ratnog plijena", ali diplomatskim putem i s demokratskom legitimacijom. Na integraciji Republike Srpske u ekonomski i kulturni prostor Srbije strateški se radi od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Taj odnos prema RS se prelama i preko interpretacije rata u Bosni, jer se on tretira kao "oslobodilački rat" Srba u Bosni i Hercegovini, koji su ostvarili veliku istorijsku pobjedu. U predgovoru za knjigu Nikole Koljevića Stvaranje Republike Srpske, Ćosić piše da je to "prva srpska država preko Drine", te da je Radovan Karadžić "njen najznačajniji tvorac", koji nije ratni zločinac, već "politički vođa naroda Republike Srpske".
Prema doradi Ćosićevog nacionalnog programa, nakon hapšenja Radovana Karadžića, u svrhu očuvanja ratnog plijena i realizacije plana odvajanja Republike Srpske, bilo je nužno dodatno radikalizirati Milorada Dodika.
Bez obzira na činjenicu da je Srbija, različitim pritiscima, bila prinuđena na saradnju, antihaška kampanja se pojačava uz vještu racionalizaciju i relativizaciju svega što dolazi iz Haškog tribunala. U tom poslu kroz brojne medijske nastupe učestvuje dobar dio elite koja je učestvovala u projektu Velike Srbije ili ga podržavala, poput Dobrice Ćosića. On je i dalje u ključnim momentima "zadužen" za definiranje konteksta za "razumijevanje" koji se poslije dopunjuje na raznim nivoima. To ne govori samo o njegovom značaju, već i o tome da postoji čitava organizacija koja sada kontrolira "štetu" kada je riječ ne samo o interpretaciji, već i očuvanju "ratnog plijena". U toj organizaciji su svi ključni ljudi kulture, univerziteta, novinari i sl.
Bez obzira na to što, osim haškog, i drugi specijalni sudovi sankcioniraju masovne zločine, to nije dovoljno za moralnu obnovu društva. Presude su samo dio kompleksnog procesa koji obuhvata i druge nepravne aktivnosti. Prvenstveno je neophodno da države čiji su režimi vodili zločinačku politiku to priznaju i preuzmu odgovornost za to. Upravo taj dio preuzimanja odgovornosti nedostaje Srbiji iako je od ratova i zločina prošlo više od decenije.
Najveći dio srpske elite smatra da će se upornost isplatiti, da će međunarodna zajednica na kraju odustati od svojih principa i pokazati razumijevanje za zahtjeve da se Balkan rekomponira po etničkoj osnovi. To podrazumijeva podjelu Kosova i Bosne, i to po cijenu da se Srbija odrekne EU članstva. Ćosić, a i mnogi drugi, izjavljuju da se "svaka politika koja nacionalni spas vidi samo u Evropskoj uniji smatra iluzijom i sirotinjskom utopijom". Naime, članstvo u EU znači zatvaranje državnog pitanja, a time i okončanje revizija granica. Zato insistiranje na reviziji nezavisnosti Kosova ide do apsurda. Pokretanje inicijative pred Međunarodnim sudom pravde za ispitivanje legalnosti proglašenja nezavisnosti Kosova ima male šanse, posebno nakon presude "Šestorici" za zločine na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine. Srpska elita je svjesna ove činjenice i zbog toga su "kontrolu štete" i program "očuvanja ratnog plijena" posljednjih mjeseci intenzivno fokusirali prema teritoriji Bosne i Hercegovine. U tome bi im itekako zasmetala presuda za genocid i udruženi zločinački poduhvat u slučaju Radovana Karadžića. Zbog toga je državna politika prema Haškom tribunalu u sadašnjoj fazi skoncentrirana na to da se Karadžićevo i eventualno Mladićevo suđenje ne završe u 2010. kada se, kako je najavljeno, završava rad ICTY. Ili, da se zbog kratkog roka za suđenje Karadžić (eventualno i Mladić) procesuiraju za manji obim i lakšu kvalifikaciju zločina - koji neće biti međunarodnopravna prepreka za podjelu Bosne i Hercegovine.
U čekanju istorijskog suda
U odbrani Karadžića učestvuje skoro cjelokupna pravna akademska zajednica, posebno dio Pravnog fakulteta. Većina njih je uključena i na predmetu Šešelj. Oliver Antić, nekada dekan Pravnog fakulteta, a sada i član Srpske narodne stranke, dio je tima odbrane Vojislava Šešelja. Do sada su uspjeli da kroz razne zahtjeve odlože sam početak suđenja. Najviše je vremena potrošeno na navodnu nagodbu između Holbrookea i Karadžića koja, poznato je, i da postoji, nije relevantna za sam sudski proces. Pokrenut je i sajt
http://www.karadzic-odbrana.com, na kojem se daje pozadina rata u Bosni, raspad Jugoslavije i sl. Na sajtu još nema imena koja su angažirana na odbrani. Međutim, Odbor za istinu o Radovanu Karadžiću, čiji je predsjednik Kosta Čavoški, već godinama prikuplja i obrađuje dokumentaciju za Karadžićevu odbranu.
Veliki broj autora u poricanju istine o nedavnoj prošlosti kreće se između zahtjeva da "istina treba tek da se utvrdi", te da "nemamo još sve činjenice, potrebno je sačekati istorijski sud", dok neki insistiraju na tome da je "raščišćavanje prošlosti nepraktično, treba gledati u budućnost".
Nakon smjene režima Slobodana Miloševića srpska elita je razradila strategiju koja je još uvijek na djelu. Neposredno nakon 5. oktobra 2000. godine formirana je tzv. "Koštunicina" Komisija za istinu i pomirenje. Njena polazna premisa bila je da se suočavanje stavi u širi istorijski kontekst iz kojeg proizilazi da su Srbi tokom XX vijeka uglavnom bili žrtve drugih, pa su balkanski ratovi u posljednjoj deceniji bili posljedica tih zbivanja.
Kako i međunarodnoj zajednici postaje jasno da procesi pred Haškim tribunalom nisu dali nikakve rezultate za suočavanje srpskog društva s prošlošću, ponovno je pokrenuta inicijativa za razumijevanje dramatičnih događaja iz devedesetih. Ideja je da se preko komisije pomogne proces normalizacije i pomirenja u regionu. U Bosni i Hercegovini su do sada bile dvije slične inicijative, ali je jedini konkretan rezultat postigla Komisija za Srebrenicu koju je imenovala Vlada Republike Srpske u decembru 2003. Ova Komisija je pored konkretnih i relevantnih istraživačkih rezultata iza sebe imala i politički konsenzus, koji je postignut nakon ogromnog pritiska međunarodne zajednice.
Trenutačno je aktuelna debata o Komisiji za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije (REKOM) iza koje stoji koalicija nevladinih organizacija. Politički konsenzus za REKOM još uvijek ne postoji i ova inicijativa je u procesu konsultacija koje treba da odrede koji je najbolji model za suočavanje s istinom u regionu, naravno, uvažavajući državne specifičnosti.
Individualizacija krivice
No, čini se da je regionalni pristup u suočavanju s prošlošću prva zamka koja može da doprinese dodatnoj relativizaciji zločina. Naravno da zločina ima na svim stranama i da je činjenica da svaka žrtva ima svoje ime, što je također tačno i za svakog počinioca. To su slogani koji se veoma često čuju iz krugova aktivista bliskih ovoj inicijativi. Asim Jusić, doktorant na Central European University u Budimpešti (pravni odsjek) ovu tezu naziva "individualizacijom do opće i institucionalne ekskulpacije". On dalje dodaje da je tačno da "svaka žrtva kao i svaki počinilac imaju imena i prezimena". Ali, prema Jusiću: "Najveći broj žrtava u Bosni i Hercegovini imale su imena koja su značila njihovu pripadnost bošnjačkoj nacionalnosti. Osim toga, žrtve nisu birane radi svojih specifičnih individualiziranih osobina, već upravo radi osobina koje su marker zamišljenog grupnog identiteta u javnom prostoru." Jusić ističe da se ova teza može primijeniti i na počinioce: "Nepregledna masa dokaza govori da su počinioci zločina u Bosni i Hercegovini, u najvećem broju slučajeva procesuiranih pred Haškim tribunalom (Prijedor, Kozarac, Banja Luka, Foča, Srebrenica... bili upravo najbliže komšije koji 'nisu bili organizirani oko svojih individualnih karakteristika, već oko zamišljenog srpskog grupnog identiteta'. Individualizacija krivice stoga kreira najveću prazninu u međunarodnom krivičnom pravu, jer u konačnoj računici taj pristup podrazumijeva da se masovni zločin kao genocid isplati."
On to ilustrira primjerom Republike Srpske. "Možete osuđivati genocid, ali ne možete tu osudu dovoditi u vezu s Republikom Srpskom. To je kao da osuđujete holokaust a pritom osudu nacizma nazivate politizacijom", piše Jusić.
Postoji značajna razlika u metodološkom utvrđivanju istinitih individualnih tragičnih sudbina i istine koja bi bila prihvaćena na općedruštvenom nivou. Kritičari komisija za istinu smatraju da je ovaj konflikt mikro i makro istine najveći metodološki problem s kojim se članovi komisije suočavaju u finalnoj fazi - usaglašavanja ne samo činjenica, nego i ideoloških i drugih uzroka koji su doveli do masovnog nasilja.
Konačni izvještaj Komisije za istinu i pomirenje iz Južne Afrike smatra se najpoštenijim do sada zbog toga što se u izvještaju spominju četiri vrste istina: činjenična ili forenzična istina; personalna ili narativna istina; socijalna ili dijaloška istina; i ljekovita ili restorativna istina.
Teško je zamisliti da će bilo koja komisija za istinu skupiti veći broj forenzičnih istina od onih koje već postoje u Haškom tribunalu. Uz sve zamjerke Haškom tužilaštvu na površno vođenje određenih procesa, nije vjerovatno da će koalicija nevladinih organizacija ponuditi veću ekspertizu od brojnih tužilaca i eksperata koji su u različitim kapacitetima bili angažirani u Haškom tribunalu.
Dijaloška istina
Javna saslušanja koja su dio svih komisija za istinu, a stoje i u programu REKOM, insistiraju na tome da žrtve moraju reći svoju stranu priče. I ovaj segment je nakon petnaest godina Haškog tribunala poprilično suvišan. Naime, istraživači ratnih zločina primjećuju da su žrtve već umorne od ponavljanja svojih priča bez konkretnih rezultata. Dijaloška istina je ona koja se postiže kroz interakciju i takva istina prethodi restorativnoj istini. Republika Srpska je nastala na genocidu i ne postoji dijalog koji može ublažiti tu činjenicu.
Također, insistirati na regionalnom pristupu u dijaloškoj istini prije nego što je otvoren unutardržavni dijalog može biti zamka relativizacije.
Jer ponuditi srpskom društvu regionalni dijalog prije nego što su prošli sami kroz katarzu značilo bi ne dijalošku, nego "razvodnjenu" istinu. Zbog toga bi regionalni pristup REKOM mogao biti još jedan korak koji bi dodatno osnažio snage koje poriču i relativiziraju činjenicu da je Srbija devedesetih vodila četiri rata.
(Sonja Biserko je predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji; Edina Bećirević je docentica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu)
* Tekst objavljen u Danima, broj 642 od 9. oktobra 2009, prenosimo uz saglasnost autorki 
