Forum Klix.ba

Znam tvoju adresu, ali ne mogu do tebe. Tvoja utvrda je neuništiva i ne mogu kroz zid.
Znam tebe - ali ne mogu do tebe zbog plašta koji te štiti od svih ljudi.
Znam tvoju želju - ali ne mogu ti pomoći da je ostvariš jer me ne čuješ.
Znam za tvrđave koje sam učila na Povijesti u srednjoj školi, one tvrđave koje su štitile ratnike, nacije.

Ali znam i za tvoju tvrđavu - jedinu koja je ubila ratnika kojeg je trebala štiti.

Zar čovjek da se rodi,
zaplače, živi i diše?
Zar život taj da vodi,
dok ne bude ga više?

Zar čovjek da odraste,
mijenja se i sazrije?
Zar da u osobu sraste,
u ličnosti se sakrije?

Zar čovjek da bude,
da jest, da nekog ima?
Zar da mu i sude,
što ne predaje se svima?

Zar čovjek da stari,
povije se i posijedi?
Zar da zbilja zaboravi
o bogatstvu i bijedi?

Zar čovjek da priča,
pjeva i knjige piše?
I ispija gorka pića,
dok ne bude ga više?

Zar čovjeku da se rodi
dijete što plače i hoda?
Zar da ga pod ruku vodi,
kao tuđe nekomu ga proda?

Zar čovjek da se smiri,
da je pitoma zvijer?
Zar čovjeka da se krivi
jer nagonom bira smjer?

Zar čovjek da je sretan,
kad je takav da tugu voli?
Zar čovjek da nije bijedan
kad ga neprestano boli?

Zar čovjek da ubijen bude,
kad ubiti može drugog?
Zar u čovjeku su misli lude,
sve do kraja života dugog?

Zar taj čovjek ja sam,
što beskrajne knjige piše?
Zar da plačem i pjevam
sve dok ne bude me više?

Zar se tema svela na copy paste sa drugih portala,postavlja li ovdje više iko vlastite Tajne Niti Duše
@idealnološa bar navedi link da pročitamo i ostatak

Oprosti zelenasice, ali na forumu gdje se neko sprda sa tudjim emocijama i izjavama, malo ko ce ti otvoriti dusu.

Ne mislim na salu, vec na sprdnju i prostacko podjebavanje.

dječak sa šibicama wrote:Oprosti zelenasice, ali na forumu gdje se neko sprda sa tudjim emocijama i izjavama, malo ko ce ti otvoriti dusu.

Ne mislim na salu, vec na sprdnju i prostacko podjebavanje.

Ova tema je nekad i imala samo tu svrhu.

zelenashica wrote:Zar se tema svela na copy paste sa drugih portala,postavlja li ovdje više iko vlastite Tajne Niti Duše
@idealnološa bar navedi link da pročitamo i ostatak

zadnja moja 4 posta su Tajne niti moje duše

zelenashica wrote:Zar se tema svela na copy paste sa drugih portala,postavlja li ovdje više iko vlastite Tajne Niti Duše
@idealnološa bar navedi link da pročitamo i ostatak

Zar je zabranjeno ako su moje niti duse upravo takve da se kopira?Nesto to nisam znala.Ostatak ne nadjoh ni na drugom portalu.Ovo je sve

idealnolosa wrote:

zelenashica wrote:Zar se tema svela na copy paste sa drugih portala,postavlja li ovdje više iko vlastite Tajne Niti Duše
@idealnološa bar navedi link da pročitamo i ostatak

Zar je zabranjeno ako su moje niti duse upravo takve da se kopira?Nesto to nisam znala.Ostatak ne nadjoh ni na drugom portalu.Ovo je sve

pisanje ti je odlicno, al ako ti je dupe ko na avataru ... onda ti se naprosto divim

oridjidji wrote: pisanje ti je odlicno, al ako ti je dupe ko na avataru ... onda ti se naprosto divim

Orginal

"Moderna civilizacija je neznatno razvila um žene, ali je uvećala njenu patnju jačanjem muškarčevih ambicija. Donedavno je žena bila sluškinja, a sada je nesretna gospođa, nedavno je bila slijepa žena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je žena koja vidi, ali ide kroz noćnu tminu; bila je ljepotica u svom neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti snažna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ružna u svome usavršavanju, površnih osjećaja i daleko od spoznavanja srca. Hoće li doći dan kada će se u ženi sresti ljepota i obrazovanost, usavršavanje i izuzetnost, fizička slabost i duševna snaga?"

H Dz

idealnolosa wrote:

oridjidji wrote: pisanje ti je odlicno, al ako ti je dupe ko na avataru ... onda ti se naprosto divim

Orginal

uh uh divim se

Tirkiz wrote:"Moderna civilizacija je neznatno razvila um žene, ali je uvećala njenu patnju jačanjem muškarčevih ambicija. Donedavno je žena bila sluškinja, a sada je nesretna gospođa, nedavno je bila slijepa žena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je žena koja vidi, ali ide kroz noćnu tminu; bila je ljepotica u svom neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti snažna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ružna u svome usavršavanju, površnih osjećaja i daleko od spoznavanja srca. Hoće li doći dan kada će se u ženi sresti ljepota i obrazovanost, usavršavanje i izuzetnost, fizička slabost i duševna snaga?"

H Dz

To je bilo u prošloj državi kad je žena bila žena, majka, samoupravljač ....

Mojoj dragoj prelijepoj.
Pišem ti pismo, tako je, staro dobro pismo.
Moram nešto da ti priznam. U početku te nisam volio. Bila si obično dosadno klupče, i lijepo se ljubila uglavnom. Ali nije izgledalo da sam ti naročito zanimljiv, što je meni naravno uvredljivo. Bili smo samo ti i ja protiv cijelog svijeta. Istiskali ono malo sreće kroz poznate ulice i nostalgične godine.
Zanimljivo mi je kako se neke stvari mijenjaju. Do juče si osmijehom bojila moje dane i ravnala planine, tjerala oblake u mojoj sobi i zazivala sreću, a sad, sad djelujem isprano bez boje kao kakva kovanica što danima luta vašarskim rukama. No, upoznah se. Pa po sebi vidjeh da rđava duša i zavistan duh ne mogu da sreću mjere osmijehom pa se otisnuh dalje daljeko, tamo gdje sam mislio da ima i ljepših boja i vedrijeg neba. A NEMA, BAREM NE SADA. I tako sam ja gluhario, slijep i nijem bio, gledao svoja posla, glumio budalu sve to kao pravilnu mjeru suživota uzimao. Ne shvatajući kako te to što si voljen mijenja. I ne znam tačno u kom se trenutku duh promijenio samo sam znao da jeste. Jednog časa sam bio zatvoren, ništa me nije moglo dotaći, a već u sljedećem mi je srce lupalo van grudi izloženo stihiji. Voljeti tebe bilo je najsilnije i najbolnije životno iskustvo. U stvari skoro da je bilo i nepodnošljivo. I kao tvoj momak zakleo sam se da ću te štiti od svega, ne shvatajući da ću te ja najviše povrijediti. U prošlost ne mogu a kad pomislim na budućnost srce mi se slama, jer te ne mogu zamisliti da o meni govoriš sa ikakvim ponosom. A kako bi i mogla kad je tvoj talijan dijete u tijelu muškarca. On istovremeno brine o svemu i o ničemu. Vječno plemenit u namjerama a slab na djelu. Da te kunem ili hvalim. Srcu ne dam da se pita.


Idem u taj novi život dignute glave govoreći svaki dan sebi sljedeće:
"Nešto mora da se promijeni nešto mora da uspije"

Za kraj od mene.

" Kad povjeris svoju nevolju susjedu, darujes
mu dio svoga srca. Ako je u
njega velika dusa, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovazava te.
Napredak nije puko popravljanje proslosti;
On je neprekidno gibanje prema buducnosti.
Umjetnost je korak od vidljivog, poznatog, do
nepoznatog.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost
hrabrost, a njeznost kukavicluk.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje
mudrost, a cutanje neznanje.
Oni vele meni: Ako vidis roba kako spava, ne
budi ga, jer mozda sanja o slobodi.
Ja velim njima: Ako vidite roba kako spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.

Ocuvaj me od mudrosti koja ne place,
filozofije koja se ne smije, i velicine
koja se ne klanja pred djecom. "

Za malu lastu.

Tamo gdje lastavice grade gnijezda,
tamo na krošnjama moga svijeta,
ima jedna grana mala gdje je moja ljubav procvala.

Doleti tiho u kljun ljubavi stavi, pa je nježnim kljucanjem ti ozdravi.

A kad mala grana dovoljno ojača,
ona će te držati do očaja.
A ti se vrati i gnijezdo savij jer ćeš na toj grani uvijek imati oslonac u ljubavi.

Onaj osjecaj kad te prijatelj razocara.... to kod mene dolazi redovno kao cetrnaeska za Podhrastove, vise stvar navike i voznog reda, nego nekakvog incidenta.

Ali vjerovali ili ne, vremenom, "neki ljudi ukljuce mozak i shvate da..." ... je to u prinicipu pozitivna stvar.

Jeste da me veceras presjeklo na pola, saznanje da neko za koga bi stavio ruku u vatru, jer prijateljstva su rijetka a ona prava jos rjedja, spreman je tebe cijelog baciti u vatru iz ciste pakosti, ili tek dosade u zivotu... da ne lazem sam sebe, nije svejedno, ali nista nije ni izgubljeno.

Idem slusati kisu kako pada... makar cu se sjetiti jednog davnog cetvrtka, i njenog iznenadjenja kada sam je htio poljubiti na balkonskim vratima, u carapama je nesigurno ustuknula nazad, u lokvu kisnice, pogledala me pogledom koji ne znam definisati, i onda onako mokrih nogu brzinom munje bacila se na mene... rekoh, dici ce ti se parket od vode, nemoj naglo...

Jednog davnog cetvrtka... i nasmijesiti se, kao i uvijek kada se toga sjetim.

živ sam, nakon dugo vremena se radujem novom danu
sivi dani su korak iza mene, ako stanem, sustici ce me
a onda sam opet na pocetku

“you have to be an artist and a madman, a creature of infinite melancholy, with a bubble of hot poison in your loins and a super-voluptuous flame permanently aglow in your subtle spine (oh, how you have to cringe and hide!), in order to discern at once, by ineffable signs--the slightly feline outline of a cheekbone, the slenderness of a downy limbs, and other indices which despair and shame and tears of tenderness forbid me to tabulate--the little deadly demon among the wholesome children; she stands unrecognized by them and unconscious herself of her fantastic power.”

Nabokov, Lolita

Uvijek sam mrzio rastanke, posebno one iznenadne, kao slucajne a zapravo u nekoj laboratoriji zloce brizno spremane... onaj osjecaj...

A narastajao sam se, u zivotu, prokletom sudbinom satkanom, i za tri prosjecna zivota.

Nekada sam isao ja, nekada su isli drugi, a nekada smo samo kretali u suprotnim pravcima. Nisam siguran je li gore kada ostajes, ili ides...

Kao kada sam pratio nju, jednog davnog cetvrtka.. salim se, nije bio cetvrtak, ne znam ni koji dan je bio, ali sada je vec u rubrici zaboravljeni datumi nebitnog kalendara. Da je samo isla, preko bare, vec sam morao ici sa njom do tog prokletog aerodroma, truckati se satima u autobusu do druge drzave,d rugog grada, a zatim iz grada do zracne luke udaljene dobrih sat vremena voznje... ma nisam morao, ali sam htio, mada mi je momenat nedostajao da joj na stanici ostavim poljubac na staklu autobusa i da mi na usnama procita.. ne znam ni sam sta, sta sam uopce tada osjecao, i sta sam uopce htio reci, ili mogao. Nisam, usao sam u autobus, sjeo pored nje, nismo puno pricali, mislim da me gledala veci dio puta ali nisam se usudio okrenuti glavu. Buljio sam u suvozacevu glavu, brojao isprekidane linije na cesti, saobracajne znake, pamtio imena gradova i sela, udaljenost do Banjaluke, Slavonskog broda, Osijeka, Zagreba, Ljubljane, a nisam upamtio nista osim da me gledala veci dio puta. Odjednom nisam vise zelio da nam se pogledi sretnu.

Poljubila me je, u usne, pa u obraz, pomilovao sam je po licu i rekao sretno, u novom zivotu. Nadam se da nije vidjela prirodnu reakciju u ljudskim, ovaj put mojim, ocima.. uzrokovanu velikom kolicinom uzbudjenja, boli ili tek razocarenja. Nerijetko srece, ali takav ovaj put nije bio.

Volio bih reci da je bio ruzan dan, da je padala kisa, da je pljustalo sa svih strana, da sam bio mokar i promrzao. Ali nije, bio je lijep, suncan i prohladan zimski dan, njen avion sam vidio savrseno, i dok je polijetao, i kad je odlazio, i kad je vec bio daleko, samo tacka na nebu.
Dalje nije za pricu

Mrzim rastanke, i jednom sam zaista pustio zauvijek odlazeceg prijatelja i njegovu pratnju da udju u bus, i samo mu mahnuo i rekao, sretno. Nisam mogao ni zelio uci, ne znam zasto, to je ipak "samo" prijatelj. Vratio sam se doma, u nadi da ce razumjeti, svratio u lokalni kafic, popio pivo i smijao se nekoj humoristicnoj seriji na ekranu iznad sanka.

Ne znam je li teze kada sam odlazio, daleko, kada sam se zadnji put okrenuo da vidim, mjesto na koje se vise nikada vratiti necu. I nisam se vratio. Mozda sam iz srca plakao jer sam znao da je upravo jedna epizoda mog zivota zavrsila.
Isto kada sam gledao u onu tacku visoko na nebu, onaj osjecaj kad znas...

Nedavno me jedna draga djevojka pitala jesi li ikada imao dugometraznu epizodu u zivotu, i koliko njih, a ja iskreno, nisam znao sta da joj odgovorim.

"...vrijeme ima dva dana, dan za tebe i dan protiv tebe..."

Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...

(Izet Sarajlić)

''I trpimo se koliko god umemo, i lagaćemo kako se razumemo, sve dok na kraju, zajedno, ne stignemo tim istim putem na dve suprotne strane.''

oridjidji wrote:Veceras cemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoce svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
presla je buducnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.
Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,
s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
cekale su Ane, Zoje, Zanet.
Cekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih ociju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili ocevi.
Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
veceras cemo za njih voljeti...

(Izet Sarajlić)

Oglas: Traži se jedan svet, preključe isčezao.Traži se jedna polovna nedelja bez vesti o nesrećama i ratovima.Traži se prijatelj, makar dotrajali,svi oni isčezli, raseljeni, umrli, izgubljeni, poželjni - traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav

MK