Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
mostarac wrote:Ma demokrate su oni strasne i slobodoumni ljudi nemoj pitat. Ja priznajem bar da mislim da demokratija nikada ama bas nikada ne moze biti funkcionalnija od humanog jednopartijskog sistema kakav je bio u Jugi. Okanite mi se sada PolPota, Staljina, Enevera Hodze i ostalih bolesnika jer tako nije bilo u Jugoslaviji. Ne treba svakome ni dozvolit mogucnost da baljezga sta hoce i da eventualno dodje na vlast.
Eto "demokrate" i "napredna inteligencijo" razapnite me sad.
Sta mislite o izjavi Rade Koncara pred strijeljanje:
"Ne trazim milost, niti bih vam je dao"
Izvini, Tita ti, a šta ti misliš o Vjekoslavu Luburiću poznatom kao Maks, ako ćemo tako?
Ili o Augustu Ugarteu Pinochetu, i njegov je sistem bio dosta FUNKCIONALAN.
Roden 27. januara 1916. godine u Opuzenu, Metkovic. Djetinjstvo i mladost proveo je u Mostaru, u kojem je zavrsio dva razreda gimnazije, zatim u Sremu i Kragujevcu gdje je ucio elektricarski i bravarski zanat.
Kao mladic 1937. godine je prisao naprednom radnickom pokretu. Ucestvovao je u mnogim demonstracijama i drugim radnickim akcijama. Bio je 1939. godine uhapsen i osuden na godinu dana zatvora, a 1940. protjeran u svoje rodno mjesto. Tada je postao clan Komunisticke partije. Neposredno pred okupaciju zemlje vratio se u Kragujevac, gdje je aktivno radio u Mjesnoj partiskoj organizaciji. U danima priprema za oruzani ustanak po zadatku partije dolazi u Valjevo. Samopregorno je izvrsavao sve partijske zadatke. Kad mu je zapretila opasnost da bude uhapsen, napustio je Valjevo i otisao u Kolubarsku cetu Valjevskog partizanskog odreda.
Odmah, u prvim oruzanim sukobima pokazao je izvanredno junastvo. Zbog podviga koji je izvrsio u napadu na Lajkovac 15. avgusta 1941, godine kao zamjenik komandira cete pismeno je pohvaljen od Vrhovnog komadanta. Slicnu hrabrost pokazao je prilikom napada na Krupanj i Sabac. Uskoro je postao komandir cete Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda a potom komandant bataljona.
Poslije povlacenja Vrhovnog staba i glavnine partizanskih snaga u Sandaku je Stevo ostao sa Valjevskim partizanskim odredom na terenu zapadne Srbije Ucestvovao je u svim borbama ovog odreda u toku zime 1941/42. godine. Medutim 24 februara 1942 njemacki okupatori ga hvataju i odvode prvo u sabacki logor a potom u Beograd a zatim u Valjevo. Da bi saznali nesto od njega zvjerski su ga mucili nekoliko mjeseci ali se Stevo herojski drzao i svoju mrznju prema okupatoru javno ispoljavao. U sabackom logoru na pitanje njemackog islednika-viseg oficira -- kakve je duznosti u partizanima vrsio i zna li koliko je Njemaca, cetnika i drugih njemackih saradnika ubio? Stevo je bez razmisljanja odgovorio: "Bio sam na duznostima zamjenika komandira cete, Komandanta bataljona i clana Grupe komande partizanskih odreda. O mrtvim njemcima koje sam ja ubio nisam vodio evidenciju, ali bilo bi mi zao ako ih je manje od hiljadu." Kad neprijatelj od njega nista nije saznao naredeno je da se objesi u Valjevu. Na putu od zatvora do vjesala Stevo je napravio jos jedan, najveci podvig. Putem od zatvora do vjesala pracen od desetak dobro naoruzanih zandara klicao je Komunistickoj partiji Jugoslavije, Crvenoj armiji i narodnooslobodilackoj borbi. Pod vjesalima, sa omcom oko vrata jos vatrenije je klicao i pozivao narod, koji je po naredbi okupatora bio okupljen oko vjesala, u borbu protiv okupatora i domacih izdajnika. Njemacki oficiri koji su bili prisutni naredili su da se kazna izvrsi 15 minuta prije odredenog vremena jer nisu mogli da podnesu strahovito vredanje njemackog Rajha i Hitlera, koje je Stevo sipao kao bujicu. Neprijatelj nije postigao javnim vjesanjem sto je zelio, drzanje Stevana Filipovica ga je jako zbunilo jer je ocito potvrdivao neunistivu snagu narodnooslobodilacke borbe Jugoslavije, pa je poslije ovog dogadaja prestao sa javnim vjesanjem jer im je nanosilo vise stete nego koristi.
Za narodnog heroja Stevan Filipovic je proglasen 14. decembra 1949. godine.
mostarac wrote:Ma demokrate su oni strasne i slobodoumni ljudi nemoj pitat. Ja priznajem bar da mislim da demokratija nikada ama bas nikada ne moze biti funkcionalnija od humanog jednopartijskog sistema kakav je bio u Jugi. Okanite mi se sada PolPota, Staljina, Enevera Hodze i ostalih bolesnika jer tako nije bilo u Jugoslaviji. Ne treba svakome ni dozvolit mogucnost da baljezga sta hoce i da eventualno dodje na vlast.
Eto "demokrate" i "napredna inteligencijo" razapnite me sad.
Sta mislite o izjavi Rade Koncara pred strijeljanje:
"Ne trazim milost, niti bih vam je dao"
Izvini, Tita ti, a šta ti misliš o Vjekoslavu Luburiću poznatom kao Maks, ako ćemo tako?
Ili o Augustu Ugarteu Pinochetu, i njegov je sistem bio dosta FUNKCIONALAN.
ovi su bili zlikovci, sto Tito sigurno nije, a iduci put CITAJ sta pise i napisao sam humani jednopartijski sistem, kao u Jugi.
Rođen je 6. augusta 1911. godine u seljačkoj, nekad ličkoj graničarskoj porodici Štake i Gece Končara, u Končarevom Kraju, Korenica, Hrvatska.
Osnovnu školu je završio 1922. u susjednom selu Babin Potok. Posle toga je, u organizaciji "Privrednika", učio bravarski zanat u Leskovcu, gdje je — kao što stoji u njegovom svjedočanstvu — bio ubrajan "među najodličnije" i u radionici Kukara i Jovića, i u večernjoj šegrtskoj školi. Majstorski ispit je položio 1925. godine. Kao kalfa, u Leskovcu je radio do 23. jula 1926. godine, kad prelazi u Beograd, gdje je — posle nekoliko mjeseci — dobio posao u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada Beograda. Zbog smanjenja broja zaposlenih, 23. januara 1931. godine je dobio otkaz, jer se, kao radnički povjerenik, suviše isticao u borbi za radnička prava. U međuvremenu je završio Višu zanatsku majstorsku školu, i bio jedan od najaktivnijih sportaša u radničkom sportskom društvu "Električna centrala".
Na intervenciju radnika, Direkcija je ponovo zaposlila mladog majstora, u martu 1931. godine. Naredne godine je pozvan na odsluženje vojnog roka. Od početka jula 1932. godine vojni rok služi u 22. sarajevskom artiljerijskom puku, u Ka l i no vi k u. Već krajem augusta je otpušten iz vojske, zbog bolesti. Ponovo je u Beogradu, i ponovo — posle dvomjesečnog čekanja — radi u beogradskoj Elektrocentrali, tada već organizirani član SKOJ-a i pročelnik skojevske ćelije, koju je, krajem 1932. godine, osnovao u Elektrocentrali.
U proljeće 1933. godine, kad je osnovana podružnica metalaca URS-a u Elektrocentrali,
izabran je za sekretara podružnice. Nešto kasnije, u julu 1933. godine, kad je Blagoje Parović reorganizirao beogradsku partijsku organizaciju, u članstvo KPJ je primljen i Rade Končar. Deset mjeseci kasnije, kad je drugi put pozvan (opet u Kalinovik) na odsluženje vojnog roka, u beogradskoj partijskoj organizaciji je došlo do provale. Policija je tada otkrila i ilegalno revolucionarno djelovanje Rada Končara, kojeg je patrola Drinskog žandarmerijskog puka dovela, vezanog, u Beograd 10. augusta 1934. godine. Na saslušanju, mučen u Glavnjači, bio je jedini od dvadesetak uhapšenih koji ništa nije priznao. Suđeno mu je s još dvadeset i osam komunista, u decembru 1934. godine. U presudi, izrečenoj 20. decembra, Sud je utvrdio da je "pri odmjeri kazne kao olakšano uvaženo kod svih, osim Končara Rade, priznanje, odnosno djelomično priznanje". Osuđen je na jednogodišnju robiju. Iz sremsko-mitrovičke robijašnice otpušten je 8. augusta 1935. godine.
Po direktivi partijskog rukovodstva, otpušteni robijaš Rade Končar je trebalo da radi u Zagrebu, kamo stiže — posle kratkog boravka u rodnom kraju — krajem septembra 1935. godine. Uključio se u ilegalnu partijsku aktivnost, djelujući ponajviše u bravarskoj sekciji zagrebačke podružnice URS i u radničkom sportskom društvu "Metalac", a zaposlenje je dobio tek 23. januara 1936, kod bravara Diminića, a od 12. marta 1936. u "Jugoslavenskom Siemens d.d". U "Siemensu" je Končar, već u aprilu, osnovao prvu partijsku ćeliju, a u julu organizirao prvi uspeli štrajk.
U Zagrebu je bio sindikalni i partijski rukovodilac. Bio je jedan od najautoritativnijih sindikalnih organizatora, vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Posle velikog štrajka zagrebačkih bravara, u augustu 1936. godine, izabran je za člana Mesnog komiteta Partije. Kratko posle toga dolazi do velike provale u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Končar je uhapšen 16. decembra 1936. godine. Kao i u beogradskoj provali 1934. godine, tako i u zagrebačkoj provali svi govore sve — dok u zatvor nije dospio i Končar. On je jedini šutnjom odgovarao na sva pitanja. U svim zapisnicima, na sve optužbe, uvijek samo jedan odgovor: "Nije istina da sam sa spomenutim licima bilo kakve veze imao, niti ih uopće poznajem!".
Grupi optuženih, među kojima je i Končar, suđeno je, posle višemjesečnog mučenja, pred Sudom za zaštitu države, krajem septembra 1937. godine. Zahvaljujući Končarevom držanju u istrazi, svi optuženi su porekli izjave pred policijom i na Sudu se držali kao Končar. Svi su oslobođeni.
" Vrativši se u Zagreb, ponovo radi u ,,Siemensu", ponovo je u Mesnom komitetu Partije i u rukovodstvu sindikata metalaca ("savezni povjerenik"). Posebno je značajnu ulogu imao na IX kongresu Saveza metalskih radnika Jugoslavije, u aprilu 1938. godine kada je pod njegovim utjecajem prihvaćena lijeva orijentacija u SMRJ.
Godine 1938, Končar je treći put pozvan na odsluženje vojnog roka. Prije odlaska u vojsku, pripremio je organizaciju velikog štrajka u kojem će, kad Rade već bude u uniformi, sudjelovati svi "Siemensovi" radnici. U vojsci je Rade Končar od početka augusta 1938. godine do jeseni 1939. godine. U međuvremenu je, u vrijeme odsustva, sudjelovao u radu istorijskog savjetovanja na Tacenu, pod Šmartnom gorom, kad je odlučeno da se reorganizira partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj i da u KPH — umjesto suspendiranog CK — vodeću ulogu preuzmu Rade Končar, Mirko Bukovec i Marjan Krajačić.
Početkom 1940. godine, Rade Končar prelazi u ilegalnost. U martu te godine organizirao je partijsko savjetovanje KPH, kad je formirano i novo rukovodstvo KP Hrvatske. U tom rukovodstvu Rade je prvi čovjek. Organizirao je i Prvu konferenciju KPH augusta 1940. godine, kad je izabran za političkog sekretara CK KPH. Bio je jedan od Titovih najbližih suradnika u pripremama Pete zemaljske konferencije KPH. U ljeto 1940. godine kooptiran je, i na Petoj zemaljskoj ponovo izabran, za člana Politbiroa CK KPJ.
Od januara do 8. aprila 1941. godine, po odluci Politbiroa CK KPJ, rukovodi Pokrajinskim komitetom KPJ za Srbiju. U Zagreb se vraća 8. aprila, da bi već 13. aprila — po zadatku druga Tita — pisao i štampao proglas CK KPH (ne priznavajući kapitulaciju, CK KPH poziva "radnike i seljake, povezane i udružene u čvrsti borbeni savez", da odmah idu u borbu, i da tom borbom "pod vodstvom Komunističke partije" trebaju ostvariti novo društveno uređenje").
Sudjelovao je u radu svih zagrebačkih sjednica CK KPJ, i odluke tih sjednica prenosio na rukovodstvo KPH. Sudjelovao je na Majskom savjetovanju. Bio je ključna ličnost Partije u organiziranju ustanka naroda Hrvatske.
U junu, julu i augustu obišao je gotovo sve krajeve Hrvatske, organizirajući operativna partijska rukovodstva, koja su, zapravo, bili štabovi narodnooslobodilačkog ustanka.
Bio je neposredni organizator i rukovodilac udarnih grupa, koje su izvodile diverzije u Zagrebu.
Bio je jedan od učesnika istorijskog savjetovanja u Stolicama, 26. i 27. septembra 1941. godine.
Od početka oktobra djeluje iz Splita, gdje je, posle više vanredno organiziranih bombaških akcija, bio uhapšen 17. novembra. Svi pokušaji da ga drugovi spasu bili su uzaludni. Talijanskoj policiji je pošto za rukom da u uhapšenom "Reiću" otkriju Radu Končara, za kojeg je, u njihovim policijskim dokumentima preuzetim iz jugoslovenske kraljevske policije, pisalo da je „agitator i najsposobniji komunist, sposoban da vodi i organizira svaki revolucionarni pokret", da je „član komunističkog centralnog rukovodstva, vođa i jugoslovenskog, i posebno hrvatskog komunističkog pokreta", da je „organizator atentata i sabotaža, veoma vest voditelj masa", a pri tome "najinteligentniji, najlukaviji i najbistriji komunist Jugoslavije, koji je i pored višekratnih hapšenja redovno uspijevao pobjeći policiji".
Končar je iz splitskog zatvora odveden u Šibenik, i tu je osuđen na smrt. Ni u istražnom zatvoru, ni na suđenju, nije rekao ni reci. A kada su ga posle presude upitali hoće li da traži pomilovanje, rekao je: "Niti bih ga ja dao vama, niti ga od vas tražim". Strijeljan je s grupom dalmatinskih komunista, 22. maja 1942. godine. CK KPH je, nekoliko dana posle toga, pisao Centralnom komitetu KPJ: "Junačka smrt druga Brke teško nas je pogodila. Prilikom strijeljanja, i on i ostali osuđeni junački su se držali. Pali su pjevajući Internacionalu".
U "Proleteru" za jun-jul-august 1942. godine, kad je CK KPJ objavio ukaz o deset prvih narodnih heroja, na prvom mjestu je ime Rade Končara:
"Na prijedlog CK KPH i Glavnog štaba NOP i DV za Hrvatsku, dodjeljuje se naziv narodnog heroja Radu Končaru, sekretaru KPH i organizatoru partizanskih odreda u Hrvatskoj i Dalmaciji..."
Rođen je 28. januara 1916. godine u Tešnju, Bosna i Hercegovina, u trgovačkoj porodici. Još u višim razredima gimnazije, koju je završio u Sarajevu, došao je u dodir s napredno orijentiranom omladinom i neposredno učestvuje u raznim njenim kulturnim, sportskim i političkim akcijama.
Poslije završetka škole radio je, kao privatni namještenik, u Sarajevu, gdje je istovremeno nastavio i revolucionarnu aktivnost. Osobito se isticao u radu klasnog sindikalnog pokreta u Savezu privatnih namještenika i u SBOTIČ-u. Član KPJ postao je 1935, a sljedeće godine osuđen je na jednogodišnju robiju koju je izdržao u Sarajevu, beogradskoj Glavnjači i na Adi Ciganliji.
Poslije povratka s robije, 1937. godine, ponovo se uključuje u partijsko-politički život, a u aprilu 1940. godine, poslije povratka s odsluženja vojnog roka, postao je član Mjesnog komiteta KPJ za Sarajevo. Kao poznati partijski aktivist odveden je u koncentracioni logor u Ivanjicu, decembra 1940. godine, gdje je ostao sve do 29. marta 1941. godine. U vrijeme kapitulacije jugoslovenske vojske Nisim se nalazio u Sarajevu, gdje je organizirao
izvlačenje komunista palih u zarobljeničke logore.
U periodu priprema ustanka Albahari je, kao član Mjesnog komiteta, bio vrlo aktivan u organiziranju prikupljanja oružja i sanitetskog materijala, jačanju partijske organizacije u gradu i povećanju njene spremnosti za prihvaćanje novih zadataka.
Kad je ustanak već izbio, Nisim je radio na formiranju prvih partizanskih odreda u okolini Sarajeva. Bio je zamjenik komesara Semizovačke čete i, prilikom organiziranja partizanskih odreda na sektoru Vareš—Breza, zarobljen je u okolini Vareša. Doveden je u ustaški zatvor u Sarajevu. Poslije žestokog mučenja, pred samo strijeljanje, uspio je da — zajedno s Isom Jovanovićem, sekretarom Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Milutinom Đuraškovićem i Vasom Miskinom — pobjegne iz neprijateljskog zatvora i da se prebaci na oslobođenu teritoriju Romanije. Kao iskusan partijski radnik, odmah je postavljen za sekretara Okružnog komiteta KPJ za odred "Zvijezda", gdje se jednako istakao i kao dobar borac i kao organizator i politički mobilizator masa. U toku četverogodišnjeg rata prošao je mnoge borbe i jedinice. Po pravilu se nalazio tamo gdje je nedostajalo iskusnih partijskih radnika. Bio je zamjenik političkog komesara čete i bataljona 6. istočnobosanske brigade, sekretar Okružnog komiteta KPJ za Romaniju, član Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu, šef odjeljenja za zaštitu naroda za oblast Trećeg korpusa...
Poslije završetka oružane borbe, Nisim Albahari je obavljao raznovrsne, vrlo složene poslove. Bio je izvjesno vrijeme predsjednik Saveza sindikata Sarajeva, član CK KPJ za Bosnu i Hercegovinu od osnivačkog kongresa 1948. godine. Više od deset godina bio je u Centralnom komitetu načelnik Uprave za kadrove CK, član Izvršnog komiteta CK KPJ za Bosnu i Hercegovinu. U više saziva biran je za poslanika Republike i Savezne skupštine. Bio je ministar rada, u Vladi SR Bosne i Hercegovine, sekretar Izvršnog vijeća, sekretar Skupštine SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Organizaciono-političkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, i predsjednik raznih komisija i tijela.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, i više drugih odlikovanja.
Završio je Visoku školu političkih nauka u Beogradu. Bio je član je Savjeta federacije i član GK i CK SK BiH.
Orden narodnog heroja dodijeljen mu je 27. novembra 1953. godine.
Rođen je 1919. godine u Trebinju, Bosna i Hercegovina. Zbog pripadnosti naprednom omladinskom pokretu, bio je isključen iz srednje škole. U KPJ je primljen 1937. godine. Kao stolarski radnik, radio je na okupljanju radnika u sindikalne organizacije i na njihovoj revolucionarnoj orijentaciji. Kada je počeo španski građanski rat, pokušao je da se, s grupom komunista februara 1937. godine, iz Trebinja prebaci za Čanj (nedaleko od Bara), gdje se skupljala veća grupa komunista, i odakle je trebalo da se prebace brodom u Španiju, ali ga je policija otkrila i sprovela u Trebinje. Na intervenciju porodice, pušten je iz zatvora. Prilikom demonstracija u Trebinju, dolazio je u sukob sa žandarima, pa se ponovo našao u zatvoru. Dvije godine poslije prijema u KPJ, 1939. godine, postao je član Sreskog komiteta KPJ za Trebinje. Otada pa do okupacije zemlje, Zupčević je radio na omasovljivanju partijskih
organizacija u gradu i na selu, na provođenju političke linije KPJ, naročito na okupljanju antifašističkih snaga u zemlji.
Poslije okupacije zemlje, 1941. godine, uključio se u rad na organiziranju oružanog otpora protiv okupatora i ustaša. Muslimanima je objašnjavao suštinu ustaškog pokreta, razotkrivao zlodjela ustaša i odvraćao ih od stupanja u ustaške redove. Zbog protesta protiv ustaškog režima, bio je uhapšen. Kada se jednom vraćao sa slobodne partizanske teritorije, a nosio je oružje, Talijani su ga uhapsili, ali su ga, zbog nedostatka dokaza, pustili. Poslije toga, Asim je stupio u partizanske redove. Osamnaestog decembra 1941, godine učestvovao je u borbi protiv Talijana Radovan-ždrijelu. To je bila prva borba protiv ovog okupatora na području Trebinje— Dubrovnik. Tada su uništena dva i talijanska tenka. Kada je jedan tenk, još neoštećen, pao u jarak, Asim je skočio, otvorio poklopac tenka i ubio Talijanskog oficira.
Januara 1942. godine postao je politički komesar čete u 1. hercegovačko-crnogorskom udarnom bataljonu. 17. aprila 1942. godine, u napadu na ustašku posadu u kasarni Bakraćuši pod Veležom, iznad Mostara, Asim se sa svojom četom istakao kao snalažljiv i hrabar borac. Prilikom povlačenja hercegovačkih partizanskih jedinica u vrijeme Talijansko-četničke ofanzive, u ljeto 1942. godine, ušao je u sastav Mostarskog bataljona kao politički komesar 2. čete. Kada je, u augustu 1942. godine, formirana 10. hercegovačka udarna brigada, Asim je učestvovao u mnogim akcijama ove brigade 1942. godine u Bosni, U nekoliko žestokih okršaja bio je medu bombašima.
Decembra 1942. godine učestvovao je u borbama 10. hercegovačke brigade na području Vlašića i Pougarja. Poginuo je 28. decembra 1942. godine, kao politički komesar čete 3. bataljona 10. hercegovačke NOV brigade na Ravnoj gori, kod Turbeta, s bombom u ruci, pred njemačkim položajima.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
Rođen je 2. aprila 1919. u Brodarici, kod Zadra, Hrvatska.
Posle završetka srednje škole, primljen je u Pomorsku vojnu akademiju, koju završava 1940. godine, i postaje aktivni oficir BJV. Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla ga je u Šibeniku. Da ne bi pao u zarobljeništvo, torpednim čamcem bježi u Divulje, gdje potapa čamac i odlazi u Split, a zatim u Zagreb. Tu je mobiliziran i upućen u Makarsku kao mornarički oficir NDH, da primi dužnost lučkog zapovjednika. Odmah se povezao s komunistima Makarske i ubrzo formirao grupu aktivista medu oficirima i podoficirima u spomenutom zapovjedništvu. Kao aktivan učesnik NOP-a, pred kraj 1941. godine, postao je Član KPJ. U teškim uslovima ilegalnosti, mladi Škorpik razvija raznovrsnu aktivnost medu neprijateljskim vojnicima. Rastura propagandni materijal, prikuplja podatke o planovima Talijana i ustaša, i obavještava o svemu rukovodstvo Partije u Makarskoj. Po direktivi Partije, s dvojicom podoficira i ocem Josipom (pukovnikom BJV u penziji), 1. decembra 1942. godine, napustio je Makarsku i prebacio se na slobodnu teritoriju Biokova. Prethodno je napisao proglas, kojim je pozvao i ostale pripadnike Lučkog zapovjedništva da se priključe partizanima. Posle desetak dana, stigao je u štab četvrte operativne zone u Glamoč a 18. decembra, u Bosanskom Petrovcu, Škorpik je vodio razgovor s drugom Titom o stvaranju mornarice NOV i POJ i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni Slab je naredbom formirao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone, i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi komandant partizanske ratne mornarice. Odmah je pristupio formiranju mornaričkih stanica, a zatim i prvog mornaričkog partizanskog odreda. Posebnu pažnju posvetio je opremanju i naoružavanju čamaca i uvježbavanju kadrova za borbe na moru. Od početka je težio da mornarica dobije svoja obilježja i lično je učestvovao u izradi zastave Ratne mornarice i mornaričke uniforme. Već u decembru 1942. godine, biokovski partizani su izveli više uspjelih akcija u Hrvatskom kanalu, a 31. decembra su zaplijenili pet brodova. Ove akcije prisilile su Talijansku komandu da pristupi konvojiranju brodova koji plove kroz ovaj kanal, i da ih osiguravaju ratnim brodovima. Kada je, sredinom februara 1943. godine, rasformirana Sekcija za ratnu mornaricu, Škorpik je postavljen za komandanta 1. mornaričkog odreda, Odred je odbio nekoliko pokušaja neprijatelja da se iskrca na obalu Makarskog primorja. Početkom marta, Mornarički odred je preformiran u Biokovski partizanski odred, a Škorpik postao komandant odreda. Polovinom maja, postavljen je za načelnika štaba cetinskog odreda. Poslije oslobođenja Zadvarja, augusta 1943. godine, primio je — dužnost komandanta Grupe cetinskih bataljona. U borbama oko Trilja, Lovreča i Aržana pokazao je veliku umješnost u komandiranju jedinicom. Poslije kapitulacije Italije, postavljen je za komandanta štaba Obalske komande, kojoj su bile podčinjene flotile naoružanih brodova srednje i južne Dalmacije i obalska artiljerija. Krajem septembra, Obalska komanda je preimenovana u Komandu flote naoružanih brodova, i Škorpik je postao njen komandant. Imao je značajnu ulogu, u oktobru, u organiziranju i prebacivanju jedinica NOVJ s kopna na srednjodalmatinska ostrva. Za kratko vrijeme uspio je da osposobi jedinice flotile za veće akcije i da ih organizaciono pripremi za veće borbene zadatke na moru u borbi protiv Nijemaca. Na njegovu inicijativu, upućena je, početkom oktobra, delegacija NOVJ u Bari — Italija na pregovore sa Saveznicima. On je, u ime četvrte operativne zone, potpisao punomoćje za rad delegacije.
Kada je, naredbom Vrhovnog štaba, 18. oktobra 1943. godine, formirana Mornarica NOV i POJ, Škorpik je postavljen za načelnika štaba Mornarice. Ovu dužnost nije primio, jer je u međuvremenu postavljen za načelnika štaba 3. dalmatinske brigade.
Početkom novembra, Škorpik je krenuo u štab 4. dalmatinske brigade zbog dogovora o učestvovanju u predstojećim borbama. Prolazeći pored sela Zagorja, kod Posušja, naišao je na ustaše. Pokušao je da pobjegne, ali nije uspio; bio je ubijen, opljačkan i pokraj puta zakopan. Tako je, u 24. godini života, poginuo prvi komandant partizanske ratne mornarice i istaknuti borac, narodni heroj Velimir Škorpik.
Narodnim herojem proglašen je 8. septembra 1952. godine.
Rođen je 4. travnja 1918. u Podgorici, Bjelovar, Hrvatska.
Osnovnu školu je pohađao u rodnom selu, a soboslikarski zanat učio u Bjelovaru. Još na naukovanju došao je u dodir s naprednim radnicima, ali organiziranom radničkom pokretu pristupa tek kada je, poslije završene škole, došao u Zagreb. Živio je u teškim prilikama, pošto su tada soboslikari bili sezonski radnici. Postao je dan URS-ovih sindikata, te sudjelovao u nizu štrajkova i demonstracija protiv režima. Godine 1937. je primljen u Komunističku partiju. U slobodnom vremenu proučavao je marksističku literaturu.
Godine 1940. pozvan je na odsluženje vojnog roka, u vojsci ga je zatekao rat. Poslije stvaranja ustaške države, Petar Biškup je mobiliziran u domobrane. Kao domobran je dobio naređenje da mora čuvati oko tri stotine mrtvih seljaka, koje su tog dana ustaše pobile u selu Gudovcu, kraj Bjelovara. Potresen tim prizorom, istog je trenutka bacio pušku i dezertirao. Vraća se u Zagreb, i odmah počinje organizirano raditi. Bilo je to vrijeme najžešćeg ustaškog terora u Zagrebu. Svakog su se jutra pojavljivali novi plakali i oglasi o strijeljanju i vješanju komunista i njihovih simpatizera. Ali, isto tako, svakog su jutra osvanuli komunistički leci, parole ispisane po zidovima; vršene su oružane akcije na ulicama, sabotaže i diverzije na važnim objektima i u tvornicama. To je bilo djelo Petra Biškupa i njegovih drugova. Tako je, s grupom omladinaca, sudjelovao u akciji paljenja stadiona na zagrebačkoj periferiji Svetice.
On je trebalo da posluzi kao prihvatni punkt za smještaj interniranih građana.
Ubrzo poslije ove akcije, Petar Biškup odlazi s grupom radnika i studenata u partizane. Tu je dobio konspirativno ime Veno.
Njegova grupa najprije je operirala u neposrednoj blizini Zagreba, ali kada je, poslije jednog sukoba s ustaškim oružnicima kod Sesveta, za njom krenulo nekoliko potjera, grupa se uz teške gubitke morala povući prema Kalniku i Bilogori. Kao kalnički i bilogorski partizan, sudjeluje u mnogim borbama i postaje politički komesar Bilogorske čete. Početkom 1942. godine je prekomandiran u Slavoniju, i u slavenskim jedinicama se razvija u iskusnog starješinu. Postaje komesar bataljona 16. slavonske brigade. Krajem 1943. je postavljen za političkog komesara, a nešto kasnije za komandanta 18. slavonske brigade. Kratko vrijeme radio je Veno i u agitpropu. Politički izgrađen, natprosječno obrazovan, s izrazitom sklonošću za literaturu i umjetnost, Veno je odlično obavljao i taj posao. Tokom 1944. godine prekomandiran je iz Slavonije u Zagrebačku oblast. Postao je komandant 32. divizije X zagrebačkog korpusa. Jednom je neprijatelj iznenadio jedinicu u kojoj se Veno nalazio. Pošto su Nijemci iznenada upali u selo, zavladala je panika. Veno se prvi snašao. Zgrabio je puškomitraljez, i ne krijući se krenuo prema neprijatelju. Vidjevši ga, borci su se snašli i odbili napad.
Poginuo je u travnju 1945. godine, petnaestak dana prije ulaska njegove divizije u Zagreb. Počele su završne operacije za oslobođenje Jugoslavije. Njegova divizija se borila s kombiniranim ustaško-njemačkim snagama kod sela Pčelića, između Virovitice i Podravske Slatine. Obišao je položaje i zatim otišao na divizijsku osmatračnicu Tamo ga je pogodio neprijateljski snajper u grudi. Umro je na putu do bolnice.
Narodnim herojem proglašen je 14. prosinca 1949. godine.
Rođen je 18. septembra 1912. godine, u Jošiku kod Bosanske Dubice, Bosna i Hercegovina.
Posle završetka građanske škole u Bosanskoj Dubici i kraćeg pisarskog staza kod advokata, Kluz je stupio u vojno vazduhoplovstvo, gdje je prvo završio mehaničarsku, a 1939. godine i pilotsku podoficirsku školu. Aprilski rat 1941. zatekao ga je kao pilota izviđačke eskadrile u Rajlovcu.
Posle kapitulacije Jugoslavije, stupio je u Vazduhoplovstvo NDH, ali se ubrzo povezao s narodnooslobodilačkim pokretom u Banja Luci; davao je pokretu pomoć u novcu, oružju i drugom materijalu, čekajući priliku da avionom poleti na oslobođenu teritoriju. Poslije opsežnih priprema, kojima su rukovodili banjalučka partijska organizacija i Operativni štab za Bosansku krajinu, Kluz je, 23. maja 1942. godine, avionom "Potez 25" sletio na sletilište Urije kod Prijedora. Istog dana, u Prijedor se spustio i pilot Čajavec s mehaničarom Jazbecom. To je bio početak stvaranja partizanske avijacije, i jedan od prvih primjera u svijetu da narodnooslobodilačke snage raspolažu vlastitim vazduhoplovstvom.
S ranije pripremljenog letilišta kod sela Međuvođe, Kluz je, s mehaničarom strijelcem Ivicom Mitračićem, izvršio dva borbena leta. Četvrtog juna 1942. godine bombama i mitraljeskom vatrom napali su, kod Međeđe, zloglasnu ustašku crnu legiju, a 7. juna bombardirali su Bosanski Novi i Dvor i bacali letke nad Dubicom i Kostajnicom. Zbog neprijateljske ofanzive na Kozaru, Kluz i Mitračić prebacili su se 14. juna na novo letilište kod Lušci Palanke, napadajući uz put neprijateljske kolone. Šestog jula 1942. godine, jedan njemački
lovac otkrio je i zapalio "Potez 25", što je onemogućilo dalju akciju prvih partizanskih avijatičara, koji su, u uslovima ogromne neprijateljske prevlasti u zraku, uspjeli da se održe punih 45 dana, što je imalo znatan moralni i politički efekt. Ostavši bez aviona, Kluz je ušao u sastav Operativnog štaba za Bosansku krajinu, gdje je ostao sve do novembra 1943. godine, kada se priključio Prvoj vazduhoplovnoj bazi u Livnu. Zajedno s ostalim vazduhoplovcima koji su se tu prikupili na poziv Vrhovnog štaba. prešao je u Italiju, pa u sjevernu Afriku, gdje je ušao u sastav 1. eskadrile NOVJ, koju su, posle intenzivne obuke, saveznici naoružali lovcima "spitfire". U činu kapetana Kluz je u ovoj eskadrili, pored letačke dužnosti, obavljao i funkciju političkog komesara.
Kao prvom partizanskom pilotu i dobrom letaču, Kluzu je bilo povjereno da, kao pratilac komandira eskadrile majora Protića, izvrši prvi borbeni zadatak ove eskadrile, 18. augusta 1944. godine. Od tada s aerodroma Kana u Italiji, Kluz je izvršio više borbenih letova, hrabro napadajući neprijatelja u Dalmaciji i dijelovima Bosne i Hercegovine, i obezbjeđujući lovačku zaštitu našim i savezničkim avionima.
Poginuo je 14. septembra 1944. godine, kada je, kao voda četvorke "spitfirea", oboren od neprijateljske PAA, prilikom napada luke u Omišu.
Narodnim herojem proglašen je 18. maja 1948. godine.
Rođen je 1. aprila 1911. godine u selu Zgošča kraj Visokog, Bosna i Hercegovina.
Još kao gimnazijalac Čajavec je pripadao naprednoj omladini; zbog sukoba sa školskim vlastima, morao je mijenjati mjesta školovanja. Kao student Pravnog fakulteta u Beogradu nastavio je suradnju s naprednim pokretom; aktivno je učestvovao u studentskim demonstracijama, poslije kojih je bio uhapšen i mučen u Glavnjači.
Posle petomajskih izbora 1935. godine na kojima je glasao protiv Jevtića, premješten je iz Beograda. gdje je radio u Ministarstvu poljoprivrede. Godine 1936. završio je školu rezervnih oficira-pilota u Novom Sadu. Dvije godine pred rat odlazi u Francusku, u namjeri da doktorira pravne nauke na Sorboni.
Okupacija ga je zatekla u Zagrebu, odakle odlazi u Banja Luku; postavljen je za direktora Ureda za kolonizaciju. Ovaj položaj omogu6io mu je da, u suradnji s grupom službenika u Uredu i pod rukovodstvom partijske organizacije Banja Luke, uspostavi kanal za dostavljanje materijala i obavještenja na oslobođenu teritoriju. Pošto je, kao rezervni oficir-pilot,
povremeno letio u jedinici Vazduhoplovstva NDH, koja se stacionirala na aerodromu Zalužani, uspostavio je vezu s Franjom Kluzom i aviomehaničarom Mišom Jazbecom, koji su, također, u okviru zajedničkog plana gradskog komiteta i Operativnog štaba za Bosansku krajinu, pripremali prelijetanje na oslobođenu teritoriju.
Čajavec i Jazbec preletjeli su na sletilište Urije kod Prijedora 23. maja 1942. godine, avionom "Brege 19", neposredno posle pilota Franje Kluza. To je bio početak stvaranja partizanske avijacije.
Sve do početka juna 1942. godine, dok su na Urijama vršene intenzivne pripreme za rad partizanskih aviona, Čajavec je učestvovao na narodnim zborovima, šireći svojom riječju i primjerom bratstvo hrvatskog i srpskog naroda. Učestvovao je u sastavljanju letka namijenjenog domobranskoj vojsci, koji su potpisali partizanski vazduhoplovci.
Prvi i jedini ratni let Čajavec i Jazbec izvršili su 4. jula 1942 godine. Oni su nad Banja Lukom bacali letke, a zatim su bombama napali aerodrom Zalužani. Poslije uspješno izvršenog zadatka, u posljednjem naletu nad aerodromom Čajavec je ranjen u koljeno, pa je bio primoran da poleti ka oslobođenoj teritoriji. Morao je, međutim, da prinudno sleti kod sela Kadinjana, gdje su ga opkolili četnici; posle kraće borbe, Čajavec je izvršio samoubojstvo.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
Rođen 27. juna 1903. godine u Novom Vinodolu, Hrvatska. Potječe iz siromašne činovničke porodice. Kao službenik, otac mu je više puta premještan, pa je i Slaviša djetinjstvo i mladost proveo u raznim krajevima zemlje— od Like i Hrvatskog primorja do Srijema i Slavonije. U višim razredima gimnazije, kad je pod utjecajem Oktobarske revolucije počelo revolucionarno previranje i u redovima omladine, Slaviša je jedan od osnivača đačkih vijeća u bjelovarskoj gimnaziji. U sukobu dviju struja u tadašnjem pokretu srednjoškolaca — revolucionarne i građansko-liberalne — on se priklonio prvoj. U borbi protiv klerikalnih elemenata, koji su taj pokret srednjoškolaca u Hrvatskoj nastojali staviti pod svoju kontrolu, Slaviša je došao u sukob i sa školskim vlastima, pa je isključen iz bjelovarske gimnazije. Prisiljen da potraži drugu školu, izabrao je Koprivnicu; tamo je maturirao.
Dolaskom na Zagrebačko sveučilište, Slaviša se kao student tehnike ponovno angažira u antirežimskim političkim akcijama. Kao dobar student i omiljen drug, izabran je za predsjednika stručnog Kluba slušača tehnike, jedinog stručnog udruženja studenata koje je već u to vrijeme vodilo političku kampanju protiv primanja stranih i zapostavljanja domaćih stručnjaka u jugoslavenskoj privredi. Ta akcija Slavišinog Kluba naišla je na odjek u jugoslavenskoj, pa i stranoj štampi.
Dobivši diplomu inženjera, Slaviša je nekoliko godina radio u Zagrebu, a 1930. otišao je u Banja Luku, gdje je u vrijeme diktature razvio antirežimsku političku djelatnost. Povezao se s revolucionarnim studentima koji su tada djelovali u pokrajini, i posebnu pažnju posvetio poznatom Klubu akademičara Banja Luke (KAS). Kao kroz svojevrsnu školu marksizma, kroz KAB je prošlo nekoliko stotina studenata, od kojih su neki kasnije postali istaknuti partijski i državni rukovodioci, Kao komunist, iako još formalno to nije bio, Vajner je 1936. premješten u Sarajevo. No, Slaviši, dinamičnom čovjeku, premještaj u glavni grad Bosne i Hercegovine daje samo veće mogućnosti za revolucionarnu djelatnost. Druželjubiv temeljite naobrazbe, ubrzo stječe širok krug prijatelja i post o val a ča koji su ga cijenili i kao karakternog čovjeka i kao stručnjaka. Udruženje inženjera bira ga za svog sekretara, što za sarajevsku partijsku organizaciju, u vrijeme kada komunisti razvijaju intenzivnu političku aktivnost, znači novo pouzdano uporište i među tehničkom inteligencijom. Godine 1940, i formalno je primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Poslije fašističke okupacije zemlje, Vajner neumorno radi na pripremama za ustanak, sve svoje znanje i dvadesetogodišnje revolucionarno iskustvo stavlja na raspolaganje Partiji. Kad je Centralni komitet KPJ, 4. jula 1941, narodima Jugoslavije uputio poziv na oružanu borbu, Vajner odlazi na Romaniju, gdje organizira prvu oružanu grupu za borbu protiv okupatora. Komandir prve partizanske čete je Čiča, komandant prvog partizanskog Romanijskog odreda je opet Čiča. On je već 1941, kao neustrašiv borac koji je prvi jurišao na Žljebove, na Mokro, Kram, Sokolac, Rogaticu, živ pretvoren u legendu. U narodu je bio oličenje hrabrosti i pravde. Bio je komandant-drug koji i posljednju cigaretu dijeli s borcima, ali i komandant-starješina koji kažnjava svaku neposlušnost. Kao iskusan politički radnik i zapažen vojni strateg, bio je član Glavnog štaba Bosne i Hercegovine. U tom je svojstvu, zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Svetozarom Vukmanovićem, prisustvovao sastanku s Titom i članovima Vrhovnog štaba, 25. decembra 1941, u Rogatici. Na tom je sastanku Tito rezimirao dotadašnja iskustva borbe i dao smjernice za razvoj ustanka.
Posebnu ulogu Čiča je imao u raskrinkavanju četničke izdaje potkraj 1941. Portretirajući Vajnera u knjizi "Susreti i sjećanja", Rodoljub Čolaković, jedan od bliskih Čičinih prijatelja i suboraca, kaže da, u vrijeme kratke borbene suradnje četnika i partizana 1941, obični četnici nisu skrivali divljenje prema Čiči. On je i za njih bio "legendarni junak s Romanije" s kojim "nema šale". Uz već poznatu četničku averziju prema komunistima, koja je bila suština Dražine "nacionalne politike", bio je to razlog više zbog kojeg su četnički glavari, čim su prekinuli suradnju s partizanima, pokušali ubijediti svoje ljudstvo i narod da je potrebno ubiti Čiču. No, na njihovo zaprepaštenje, Čiča bi se iznenada pojavljivao na njihovim zborovima, i stojeći u sedlu na konju, održao narodu i postrojenim četnicima govor o ciljevima narodnooslobodilačke borbe i četničkoj izdaji, a zatim bih se uz opće odobravanje prisutnih, udaljio sa svojim pratiocima, a da se ni jedan četnik ne bi usudio da puca za njim.
U vrijeme druge neprijateljske ofanzive, Čiča se sa Šumadijskim bataljonom Prve proleterske brigade nalazio u Han-Pijesku, gdje je tada bio smješten i Glavni štab Bosne i Hercegovine i Pokrajinski komitet Partije. Prisiljen na povlačenje pod desetostruko nadmoćnijim neprijateljem poslije žestoke borbe, Čiča je proletere, među kojima se nalazila i grupa boraca Birčanskog odreda, doveo u Pjenovac. Tu su, na željezničkoj stanici, prenoćili, da sutradan krenu u pravcu Olova. No, kad je već dio Birčanskog odreda otišao, i kad se kolona proletera formirala za pokret, četnici su doveli njemačko skijaško odjeljenje na brdo iznad željezničke stanice, dok je željezničkom prugom od Berkovine pristiglo njemačko konjičko odjeljenje. Oba su odjeljenja otvorila vatru iz automatskog oružja, i prosto pokosila iznenađene borce. U tjesnacu u kojem se nalazila željeznička stanica, 21. januara 1942. je poginulo 59 boraca Prve proleterske, među njima i njihov komandant Milan Ilić i komesar Draganče Pavlović, dok je Ciča, teško ranjen, da ne bi živ pao neprijatelju u ruke, izvršio samoubojstvo. Njegovo tijelo Nijemci su odvezli najprije u Vlasenicu da ga pokažu narodu, a odatle u nepoznatom pravcu, prema Srbiji. Za njegov grob nikad se nije saznalo. Umjesto njegova groba, ostale su brojne pjesme i neuništiva legenda o Čiči Romanijskom.
Rođen je 23. travnja 1916. u Zagrebu, Hrvatska. Potječe iz demokratske porodice poznatog hrvatskog političara dr. Ivana Ribara. Osnovnu školu i gimnaziju, pohađao je u Karlovcu i Beogradu. Inteligentan, stekavši već u roditeljskoj kući radne navike i temeljito poznavanje stranih jezika, Lola je tokom cijelog školovanja nastojao da stekne što čvršći obrazovni temelj i što širu kulturu. Kroz našu nacionalnu historiju i kroz naše književnosti, u stalnom kretanju i upoznavanju s različitim nacionalnim sredinama, on je u sebi zarana razvio jednaku ljubav za sve naše narode. Kao odličan đak, u višim je razredima gimnazije pokazao posebno interesiranje za društvene nauke, za političku ekonomiju i politologiju, čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu stare Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole: Nietzschea, Voltairea, Hegela — da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Bila je to logična idejna evolucija slobodarski nastrojenog mladića, koji, mada iz situirane građanske obitelji, kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća naučni socijalizam kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj.
Na početku školske 1934/35. godine, Lola je stigao u Pariz da studira političke nauke, ali poslije atentata na kralja Aleksandra (po savjetu Svetozara Pribićevića) napušta Francusku. Odlazi u Ženevu, gdje uči metodologiju naučnog rada, studira političku ekonomiju, nabavlja marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu. Bilo je to vrijeme kada se na Beogradskom univerzitetu Partija i SKOJ javljaju kao prvorazredan činilac političkog života studentske omladine, i kad političke akcije mladih revolucionara u borbi za autonomiju univerziteta i za demokratska prava naših naroda nalaze sve širi odjek i podršku i van granica Jugoslavije, i upravo u takvoj sredini i takvom pokretu Lola je mogao do maksimuma izraziti svoju, izvanrednom memorijom i radom formiranu, erudiciju, kao i visoku kulturu, govornički dar, talent organizatora, politički takt tribuna, a istodobno se, u zajedničkoj borbi i zajedničkim progonima, potvrditi i kao human čovjek i prisan drug. Već 1935. primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. član je KPJ. U vrijeme kad su fašističke države od verbalnih prijetnji svjetskom miru prešle na ratne pohode (Etiopija) i otvorene oružane intervencije (Španija), Lola je bio gotovo stalni delegat jugoslavenske omladine na svim značajnijim svjetskim mirovnim omladinskim skupovima (Ženeva, Bruxelles, Pariz), i svojom je načelnošću i ugledom znatno doprinio da već afirmiran mirovni pokret mladih u Jugoslaviji dobije i međunarodno priznanje, koje se ogledalo u činjenici što su jugoslavenski prijedlozi rezolucija usvajani kao zvanični dokumenti tih skupova.
Kad je drug Tito, 1937. godine, postao generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije, on Lolu postavlja na Čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ (koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a), i povjerava mu oživotvorenje svojih koncepcija o omladinskom pokretu. Prema tim koncepcijama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936, iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u rukovodeću jezgru naprednog opće-jugoslavenskog pokreta mladih. Lola je postao jedan od najbližih Titovih suradnika, i sve njegove načelne stavove s uspjehom je provodio u revolucionarnu praksu. On je i mirovni pokret mladih, od nerealnih pacifističkih shema, znalački transformirao u snažan antifašistički omladinski front, u pokretu u kojem će se od akcionog jedinstva stvarati idejno-politička monolitnost. On je bio organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i časopisa ("Student", "Mladost"), suradnik partijskih organa ("Proleter"), pisac letaka, proglasa, tekstova — i, pored sve političke angažiranosti, i odličan student. Godine 1939. je diplomirao, a 1940. upisao se na Filozofski fakultet Beogradskog univerziteta.
Uoči rata, kurs Centralnog komiteta KPJ na pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije, i posebna se pažnja posvećuje učvršćivanju suradnje i sinkronizaciji akcija revolucionarnih studenata svih jugoslavenskih univerziteta. SKOJ, koji je, poslije prvog svjetskog rata izložen stalnim udarcima, često dolazio na periferiju političkih tokova, sada je prvorazredan politički činilac političkog života zemlje, i prvi je put u svojoj historiji registrirao više od 10.000 aktivnih članova.
Ni surovi režim u bilećkom koncentracionom logoru, u koji je interniran 1940, nije slomio Lolin revolucionarni duh; samo mu je ojačavao vjeru u opravdanost revolucionarnih ciljeva kojima je dao svoju mladost. Sada već istaknuti omladinski i partijski rukovodilac, poslije izlaska iz Bileća Lola, prema Titovim uputama, organizira VI zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovo aklamiran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a i za delegata na V zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnog komiteta KPJ. Lolin referat, kao i rezolucija VI zemaljske konferencije SKOJ-a koju je on animirao, bili su rezime cjelokupnog pređenog puta te organizacije mladih komunista i posljednji apel članstvu da se pripremi za predstojeće događaje.
Poslije fašističke okupacije Jugoslavije, Lola preuzima najodgovornije dužnosti u pripremama za ustanak. Sudjeluje na Majskom savjetovanju u Zagrebu, rukovodi sastankom Centralnog komiteta SKOJ-a krajem juna u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su, s historijske sjednice 4. jula 1941, narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu. U julu i augustu 1941, Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u septembru iste godine prelazi na slobodnu teritoriju, u Užice. Dvadeset šestog septembra sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, uz ostalo, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju glavni štabovi, a da se Glavni štab preimenuje u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnog štaba bio je i Lola. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta, putuje po svim krajevima Jugoslavije, Kao osobni izaslanik druga Tita, sa specijalnim zadacima nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb.
No, pored svih općih obaveza koje mu je nametala funkcija člana CK KPJ i Vrhovnog štaba, Lola i sada najviše vremena posvećuje omladini. On je pokretač i glavni urednik "Omladinske borbe", i istodobno Član redakcijskog kolegija "Borbe"; ovi listovi izlaze već 1941. u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupila sva rodoljubiva i antifašistički raspoložena omladina, Lola daje i organizacione oblike. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima zemlje dobivali različite nazive, stvara se, krajem 1942, na kongresu u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije. Kroz taj je Savez stotine hiljada mladića i djevojaka pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, a Lolina zasluga u stvaranju tog Saveza je neprocjenjiva.
U času kada se spremao da poleti avionom u Kairo, kao prvi izvanredni i opunomoćeni delegat Vrhovnog štaba i druga Tita, odnosno nove Jugoslavije, poginuo je na Glamočkom polju, pogođen bombom iz neprijateljskog aviona, 27. novembra 1943. godine.
Narodnim herojem proglašen je 18. novembra 1944. godine.
Rođen je u sitno-službeničkoj porodici, 27. novembra 1899, na Ilidži, Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Osnovnu Školu učio je u Visokom i Sarajevu, gdje je 1918. završio i gimnaziju, s odličnim uspjehom. U gimnaziji je učio njemački, ruski, francuski i latinski jezik. Još u to vrijeme upoznaje se s djelima Hegela, Marxa, Engelsa i Bebela, i opredjeljuje se za radnički pokret. U VII razredu gimnazije postao je član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine.
Posle završetka gimnazije, Ognjen se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu. U vrijeme stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca, kao mlad student, djeluje na liniji ljevice u socijaldemokratskom pokretu Hrvatske. Radi na stvaranju jedinstvenog jugoslavenskog radničkog pokreta, ujedinjenju socijaldemokratskih partija i stvaranju Komunističke partije Jugoslavije.
Pošto je rukovodstvo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije bilo protiv tog ujedinjenja, Ognjen s još nekim predstavnicima zagrebačkih socijaldemokratskih organizacija, 27. marta 1919. godine, objavljuje "Manifest opozicije", pozivajući da se ide na kongres ujedinjenja zbog obrazovanja jedinstvene socijalističke partije jugoslavenskog proletarijata. Stvaranjem KPJ, 1919, postaje njen član. Zbog revolucionarne aktivnosti, zagrebačka policija protjeruje ga na 5 godina u Sarajevo. Ali, umjesto u Sarajevo, on emigrira u Beč, odakle odlazi u Prag, pa u Berlin, i ponovo u Beč. Tamo nastavlja da studira matematiku, fiziku i filozofiju, i da proučava Marxa, Engelsa, Lenjina, Plehanova, Kauckog. U Beču radi i u birou Balkanske komunističke federacije i surađuje u njenom listu "Balkanska federacija".
Krajem 1923, Ognjen se vraća u zemlju. U Beogradu ga hapsi policija, posle čega je bio osuđen na mjesec dana zatvora. Sljedeće godine, posle završetka studija, dobio je mjesto suplenta u Drugoj državnoj gimnaziji u Sarajevu, gdje je naredne četiri godine predavao matematiku. Istovremeno radi na stvaranju partijskih organizacija, bori se protiv frakcija, surađuje u časopisu "Radnički pokret", i 1928. postaje član Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Pošto je te godine, kao politički nepodoban za vladajući režim, otpušten iz službe, odlazi, po partijskoj direktivi, u Zagreb, gdje živi polu-legalno i postaje glavni urednik "Borbe", organa KPJ.
Poslije zavođenja šestojanuarske diktature, "Borba" je bila zabranjena, a Ognjen uhapšen, 1929. godine. Posle 3 mjeseca zatvora u Zagrebu, protjeran je u Korenicu, zavičajno mjesto njegovih roditelja, odakle je sproveden u Sarajevo, gdje je sedam mjeseci proveo u zatvoru.
Marta 1930. godine izveden je pred Državni sud za zaštitu države u Beogradu, i bio osuđen na 7 godina robije i trajan gubitak časnih prava. Na robiji u sremsko-mitrovačkoj kaznioni razvija bogatu marksističko-pedagošku aktivnost među političkim zatvorenicima. Objašnjava im osnovne principe marksizma i piše za njih popularne udžbenike iz oblasti dijalektičkog i historijskog materijalizma.
Surađuje u ilegalnom robijaškom časopisu ZB (Za boljševizaciju) i uči starogrčki, talijanski, španski i esperanto, tako da se mogao služiti skoro svim evropskim jezicima. U zatvoru je napisao studije o Vargi i Talhajmeru, preveo Lenjinova djela: "Materijalizam i empirokriticizam" i "Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma", zatim "Manifest komunističke partije" Vitfogelovu "Istoriju građanskog društva"...
Posle izlaska s robije, 1936, Ognjen je ponovo interniran u Korenicu, a zatim je dobio odobrenje da se nastani u Zagrebu, ali s ograničenim pravom kretanja.
S Božidarom Adžijom uređivao je časopise: "Znanost i život", "Kultura", "Izraz", "Književni savremenik" i "Naše novine". Objavio je, za potrebe radnika, "Rječnik stranih riječi" i "Politički rječnik", zatim više analiza i radova o suvremenoj naučnoj i filozofskoj misli.
Dosta njegovih radova ostalo je neobjavljeno, a mnogi rukopisi su izgubljeni. Posle V zemaljske konferencije KPJ, držao je predavanja iz dijalektičkog materijalizma na kursu koji je Centralni komitet KPJ obrazovao za visoke partijske rukovodioce. Kao član agitpropa CK KPH. radio je na partijskim ideološko-političkim poslovima do hapšenja.
Kao jedan od filozofski i marksistički najobrazovanijih komunista, Ognjen je svojom agitaciono-propagandnom i publicističkom djelatnošću dao veliki udio u borbi Partije za emancipaciju našeg kulturnog života i u populariziranju materijalističkog shvaćanja prirode, društva i ljudskog mišljenja, kao i u teorijskoj pripremi kadrova za revoluciju.
Po nalogu Mačeka i Šubašića, Ognjen je, noću između 30. i 31. marta 1941, uhapšen zajedno s više komunističkih aktivista, naprednih intelektualaca i radnika, i zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Posle stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, predat je ustašama, koje su ga prebacile u logor Kerestinec, i poslije tromjesečnog mučenja, zajedno s grupom revolucionara, strijeljale 9. jula 1941, u Maksimirskoj šumi. Prilikom strijeljanja nije dozvolio da mu vežu oči, već je ustašama doviknuo: "Pucajte, vi ste banda ubojica!"
Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.
Rođen je 8. travnja 1919. u Delnicama, Hrvatska. Radio je kao trgovački pomoćnik u Sušaku. Učestvovao je u demonstracijama koje su organizirane u Sušaku protiv Hitlerovog porobljavanja Čehoslovačke. Zbog učešća u demonstracijama bio je zatvoren.
Kapitulaciju Jugoslavije i okupaciju zemlje dočekao je u Sušaku. Tada se počelo šaputati po gradu da se otpor nastavlja i da su svi rodoljubi pozvani u borbu za oslobođenje. Zdenko se sjetio razgovora s bratom koji se u Delnicama, preko društva esperantista, upoznao s delničkim komunistima i njihovim ciljevima. Došla je jesen, i Zdenko se odlučio. Otišao je bratu u Delnice i povezao se s članovima KP. Priključio se grupi novih boraca i otišao u partizane. Delnička četa je bila napadnuta, pa je Zdenko s grupom boraca pošao u ličko-fužinski partizanski logor na Bitoraju. Poslije jedne akcije, Zdenko se vratio u logor i, po običaju, naslonio se na jelu. Pogled je uperio negdje u daljinu, a oči su mu odjednom dobile tvrd izraz. "Vidi Zdenka, gleda kao jastreb", rekao je u šali jedan stariji drug. Zdenko je od tada nosio svoj partizanski nadimak "Jastreb".
U borbi kod Litorića, krajem svibnja 1942, osobito se istakao mitraljezac Delničke čete, Zdenko Petranović Jastreb. On se sa svojim mitraljezom prebacivao s jednog krila na drugo, tako da je neprijatelj dobio dojam da ga napadaju mnogo jače snage nego što su, u stvari, bile.
U sastavu 3. bataljona "Goranin" Primorsko-goranskog NOP odreda bila je i Omladinska četa. Komandir čete je bio Zdenko Petranović Jastreb. Prva njegova samostalna akcija bio je napad na posadu od 25 talijanskih vojnika, smještenu u lugarskoj kući na Praprotu. Jastrebova četa se, u ranu zoru, približila lugarskoj kući i iznenada krenula u juriš. Svih 25 talijanskih vojnika je zarobljeno.
Krajem lipnja 1942. slovenačke partizanske jedinice su zatražile pomoć 2. primorsko-goranskog NOP odreda. Preko rijeke Kupe je upućena Omladinska četa, na čelu sa Zdenkom Petranovićem. Uz pomoć jedne čete slovenačkih partizana, 21. lipnja 1942. Zdenkova četa napala je neprijateljsko uporište u Banjoj Loki. Borba je trajala gotovo cijeli dan. Zdenko je sa svojom četom potisnuo neprijatelja. Jurišao je na mitraljesko gnijezdo i uspio zaplijeniti mitraljez. Upao je, zatim, u konjušnicu, uzeo mazgu, natovario na nju mitraljez i predao je kuriru.
Kolona neprijateljskih tenkova kretala se prema Banjoj Loki. Partizanske jedinice su se povukle. U borbi je poginuo Zdenko Petranović Jastreb, jedini borac. 2. odreda koga je do tada pohvalio Štab Pete operativne zone Hrvatske.
Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951. godine.
Rođena je 1928. godine u selu Vrtoče kod Drvara, Bosna i Hercegovina. Majka Jelica i otac Pera imali su još tri kćerke i tri sina. Milka je pred rat završila osnovnu školu. Išla je u prvi razred građanske škole.
Poslije ustanka, iako još dijete, Milka se uključila u rad drvarske omladine. Učestvovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane, u čišćenju grada, previjala je ranjenike, u pisanju i lijepljenju parola. Pred fašistički desant na Drvar postala je skojevka. Bila je tada kurir u Komandi mjesta.
Milka je bila vrijedna djevojka i nije se ni po čemu razlikovala od mnogih mladih Drvarčanki koje su u to vrijeme svim srcem prišle narodnooslobodilačkom pokretu.
Za vrijeme fašističkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, Milka Bosnić je učinila izuzetan podvig, primjer herojstva omladine Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu.
Neposredno pred desant, u Drvaru je formirana tenkovska četa 1. proleterskog korpusa. Ona je izvodila vježbe u okolini Drvara, tako da su Drvarčani poznavali nase tenkove i njihovu posadu.
U toku borbe protiv neprijateljskih padobranaca jedan naš tenk našao se u opasnosti da ga neprijatelj uništiti. U tenku su bili Dragoslav Radosavljević Soća, komesar tenkovske čete, vozač Spaso Đurašković i nišandžija Jelača. U jednom trenutku, Nijemci su na tenk nabacili ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade tenka bili su ranjeni i pretila je opasnost da padnu u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nijemci sprovodili. Medu njima bila je i šesnaestogodišnja skojevka Milka Bosnić. Uviđajući opasnost u kojoj se nasla posada tenka, Milka je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Razbjesnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na hrabru skojevku i sasjekli je bajunetama. Ubili su još mnogo Drvarčana, medu njima i Milkinu majku Jelicu i brata Zdravka.
Milkinog drugog brata, Đorda, Nijemci su ubili nekoliko dana kasnije. Otac Pero umro je godinu prije desanta, od tifusa, zajedno s najmlađom kćerkom Radmilom. Od brojne porodice ostale su dvije Milkine sestre, Dušanka i Dobrila, i šestogodišnji brat Vlado. Dušanka je i sama bila izvedena na streljanje, ali su je fašisti samo teško ranili. Uspela je da se izvuče iz gomile leševa, i s tavana obližnje kuće je promatrala kako joj Nijemci ubijaju sestru Milku.
U Drvaru, pored Muzeja ,,25. maj 1944. godine", stoje i danas ostaci partizanskog tenka. To je spomenik koji podsjeća na istinitu legendu o 16-godišnjoj djevojci čije je ime 25. maja 1944. godine ušlo u historiju, i koje će se uvijek spominjati kad se bude govorilo o podvizima mladih Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi.
Narodnim herojem proglašena je 17. maja 1974. godine
Rođen 1919. u Prijepolju, Srbija. Posle završene osnovne škole, upisao se u Trgovačku akademiju. Zbog lošeg materijalnog stanja, bio je prisiljen da se sam uzdržava i školuje. Posle završene Trgovačke akademije, odlazi u Beograd na Visoku ekonomsko-komercijalnu školu. U vrijeme kada je bio na službi u Hipotekarnoj banci u Sarajevo, od 1940. godine postao je član Mjesnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Sarajevo, Prije toga je aktivno učestvovao i radio u naprednom radničkom pokretu.
Kada su fašistički zavojevači okupirali Jugoslaviju, Valter je nastavio ilegalno da radi u Sarajevu, da bi ubrzo stupio u Majevički partizanski odred, čiji je komandant postao krajem 1942. godine. Otišao je, zatim, u Zenički partizanski odred, koji se u početku pročuo po mnogim uspješnim akcijama. Valter je bio komandant udarnog bataljona.
U 6. istočno-bosanskoj brigadi bio je komandant bataljona.
Početkom 1943. godine, upućen je na ilegalni rad u Tuzlu. U ovom gradu, i pored izuzetno teških uslova rada, uspješno je izvršavao sve zadatke.
U ljeto 1943. godine, rukovodstvo NOP u Bosni i Hercegovini je uputilo Valtera na ilegalni rad u Sarajevo. Tamo je postao sekretar Mjesnog komiteta Partije, Kao iskusan borac i dobar poznavalac prilika u ovom gradu, učinio je mnogo da oživi ilegalni pokret. Davao je značajnu pomoć partizanskim jedinicama koje su djelovale u okolini Sarajeva. Organizirao je mrežu partizanske obavještajne službe. U nekoliko navrata, Specijalna policija pokušavala je da otkrije i uništi i legalne punktove i sarajevsku organizaciju u cjelini. To joj, osim rijetkih slučajeva, nije polazilo za rukom. Valter je još za života postao legenda, kao jedan od najiskusnijih i najhrabrijih obavještajaca narodnooslobodilačkog rata. Hrabar, veoma inteligentan, pronicljiv i sposoban borac, svaki put je nadmudrivao neprijatelja. Nekoliko puta je po specijalnim zadacima odlazio na slobodnu teritoriju i u Vrhovni štab narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.
Gotovo do kraja rata, do 6. aprila 1945. godine, stajao je na čelu svih akcija ilegalne organizacije u Sarajevu. Poginuo je u završnim borbama za oslobođenje grada.
Hrabro, kakav je inače bio cijelog života, Valter je s grupom boraca čuvao električnu centralu koju su ustaše htjele da unište prilikom povlačenja. U ovim borbama, minobacačka granata prekinula je životni put Vladimira Perića. Ostala je legenda o neustrašivom i odvažnom obavještajcu Valteru.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
Rođen je 23. septembra 1914. u Ljubljani, Slovenija. Otac mu je bio građevinski inženjer, Francuz iz Alzasa, do prvog svjetskog rata njemački podanik, Izvodio je građevinske radove u tadašnjim austro-ugarskim zemljama, a kada je, 1918. Alzas ponovo postao dio Francuske, vratio se u domovinu, i razveo od Ernestove majke koja se, posle nekoliko godina, preudala,
Ernest je završio osnovnu školu u Trnovu, predgrađu Ljubljane. Položio je veliku maturu 1935, u Prvoj državnoj realnoj gimnaziji u Ljubljani, i otišao u Francusku, u Bezanson, da kao francuski građanin odsluži vojsku. Poslije odsluženja dvogodišnjeg vojnog roka, odlazi u
Pariz, da na Sorboni studira međunarodno pravo. Ubrzo mu nestaje sredstava za život, jer ga otac nije htio izdržavati, pa se vraća u Ljubljanu, gdje se upisuje na Pravni fakultet.
Kao student, glumio je u amaterskim kazalištima. bio je veoma veseo i važio za duhovitog momka. Francuska vlada ga, 1939, prima u konzularnu službu, i šalje u Beirut. Kada je 1940. Francuska kapitulirala on se, preko Turske, vraća u Ljubljanu, gdje još neko vrijeme radi u francuskom konzulatu. U to vrijeme, već je, u krugu napredne studentske omladine, važio za simpatizera Partije.
U ljeto 1941. godine, Ernest postaje član udarne grupe u Trnovu i učestvuje u mnogim akcijama. Neke su bile loše pripremljene, zbog neiskustva članova grupe. Tako su u jednoj akciji ranili izdajnika, koji je potom policiji dao podatke tko bi sve mogao da bude napadač. Uhapšen je i Ernest, ali se vješto branio i uskoro pušten. Kad je bio već na slobodi, pronašli su nove dokaze, i ponovo htjeli da ga uhapse, ali je on uspio pobjeći i sakriti. Od tada je bio ilegalac.
Izvjesno vrijeme je radio u Reonskom odboru Osvobodilne fronte, odgovoran za rad po vojnoj liniji. Krajem 1941. određen je na rad u VOS-u. Radio je u Specijalnoj obavještajnoj službi, pod neposrednim rukovodstvom Zdenke Kidrič. U to vrijeme već je bio primljen u Partiju.
U proljeće 1941, Zdenka Kidrič je uspostavila vezu s nekim bivšim jugoslovenskim obavještajnim oficirima, koji su se pretvarali da su pristalice borbe protiv okupatora. Oni su, u suradnji s talijanskom policijom, počeli da prate Zdenku i sve one s kojima je održavala vezu. Tako su pratili i Ernesta, koji se po gradu kretao često preodjeven u svećenika.
Marta 1942, karabinjeri su na ulici uhvatili Ernesta s lažnim ispravama. Pronašli su mu i izvještaj o dvojici izdajnika. Sutradan je, na isti način bila uhapšena i Zdenka Kidrič. Uskoro je policija otkrila da su Ernestove isprave lažne, a jedan od izdajnika, o kome je govorio zaplijenjeni izvještaj kod Ernesta, nađen je mrtav, a drugi ranjen. U međuvremenu je Zdenku Kidrič iz bolnice spasila udarna grupa. Sve je to talijansku policiju učvrstilo u uvjerenju da je Ernest važna ličnost u VOS-u. U zatvoru su ga tukli pokušavajući da od njega nešto saznaju, ali uzalud.
Strijeljan je 1. maja 1942, na vojnom strelištu Suhi bajer, u Ljubljani. Nekoliko dana posle strijeljanja, nepoznati talijanski vojnik donio je Ernestovoj majci oproštajno pismo, a posle rata pronađen je i talijanski policijski zapisnik o "slučaju Eypper" u kome se, pored ostalog, navodi da je Ernest, pred strijeljanje, na francuskom jeziku rekao: "Koliko vrijediš, slobodo, zna jedino onaj koji daje za tebe svoj život".
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine
Rođen je 22. kolovoza 1917. u Karlovcu, Hrvatska. Privatni namještenik.
U Karlovcu je završio šest razreda gimnazije, a zatim se zaposlio kao privatni namještenik. Tada pristupa revolucionarnom radničkom pokretu i ističe se revolucionarnom aktivnošću u SBOTlĆ – u. S 22 godine postaje, 1939, član Komunističke partije, a već slijedeće na preporuku Ive Marinkovića, Većeslav Holjevac je izabran u Okružni komitet KPH za Karlovac, Kordun i Baniju. Svojim političkim radom stekao je veliku popularnost u Karlovcu. Organizirao je jednu od najuspjelijih demonstracija 27. marta u Hrvatskoj.
Neposredno poslije okupacije, Većeslav Holjevac radi na organiziranju omladinskih
udarnih grupa, koje počinju svoje akcije već krajem travnja 1941. godine. Kao jedan od organizatora ustanka na Kordunu, i kao član Vojnog komiteta, sudjeluje u nizu akcija za prikupljanje oružja za predstojeću borbu. U srpnju 1941. odlazi na Kordun, gdje je, odlikujući se umijećem, jedan od rukovodilaca ustanka u ovom kraju. S prvom grupom kordunaških partizana izvršio je i prvu borbenu akciju: napad na žandarmerijsku stanicu u Tušilovicu, Tada je lako ozlijeđen.
U studenom 1941, s vodom dobrovoljaca bivših karlovačkih aktivista, upao je u Karlovac, da iz ruku ustaša otmu Marijana Čavića. Preobučeni u domobranske uniforme, išli su predvečer u grad i otišlo u bolnicu gdje se uhapšeni Marijan Čavić nalazio na liječenju. Akcija — koja je, inače, snažno odjeknula u Karlovcu i okolici — nije potpuno uspjela, pošto su ustaše već ranije Čavića odvele iz bolnice. U toj akciji partizani su ubili dvojicu ustaša i nekoliko talijanskih vojnika i zarobili puškomitraljez. Partizani su imali jednog mrtvog i jednog ranjenog borca, koje neprijatelj nije uspio da zarobi, jer su ih aktivisti odnijeli.
Krajem 1941. godine, Većeslav Holjevac je izabran za političkog komesara Grupe NOP odreda za Kordun i Baniju. Poslije toga, nalazi se na dužnosti političkog komesara, a kasnije komandanta Druge operativne zone. Krajem 1942. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara 1. hrvatskog korpusa, i na toj je dužnosti ostao do kraja rata.
U toku rata sudjelovao je u mnogim borbama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji, a također i u završnim operacijama za oslobođenje Istre i Trsta.
Poslije oslobođenja Zagreba, bio je komandant grada, a potom komandant Vojne uprave Jugoslavenske armije u Istri. Godine 1946. bio je šef Vojne misije FNRJ u Berlinu. Na toj dužnosti je ostao do 1948. godine.
Poslije demobilizacije, bio je ministar za novooslobođene krajeve, ministar rada u vladi FNRJ i ministar saobraćaja u vladi NRH. U razdoblju od 1948. do 1952. godine bio je član CK KPH, a od 1952. do 1963. je bio predsjednik Gradskog narodnog odbora i član Sekretarijata Gradskog komiteta SKH za Zagreb. Umro je u Zagrebu, 11. srpnja 1970. godine, poslije teške bolesti.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugim visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 23. srpnja 1951. godine
mostarac wrote:Ma demokrate su oni strasne i slobodoumni ljudi nemoj pitat. Ja priznajem bar da mislim da demokratija nikada ama bas nikada ne moze biti funkcionalnija od humanog jednopartijskog sistema kakav je bio u Jugi. Okanite mi se sada PolPota, Staljina, Enevera Hodze i ostalih bolesnika jer tako nije bilo u Jugoslaviji. Ne treba svakome ni dozvolit mogucnost da baljezga sta hoce i da eventualno dodje na vlast.
Eto "demokrate" i "napredna inteligencijo" razapnite me sad.
Sta mislite o izjavi Rade Koncara pred strijeljanje:
"Ne trazim milost, niti bih vam je dao"
Izvini, Tita ti, a šta ti misliš o Vjekoslavu Luburiću poznatom kao Maks, ako ćemo tako?
Ili o Augustu Ugarteu Pinochetu, i njegov je sistem bio dosta FUNKCIONALAN.
ovi su bili zlikovci, sto Tito sigurno nije, a iduci put CITAJ sta pise i napisao sam humani jednopartijski sistem, kao u Jugi.
Sto dalji, to humaniji Dobro si, samo cemo podobne, koje nam ti u svojoj skekolikoj mudrosti odaberes. Kada startas tu KPJ da se i ovih Zlajinih demokrata rijesimo? Nije fer da narod ceka zalud da Tito vaskrsne, a nikako da Zlaju izabere.
Rođen je 20. ožujka 1900. u Vuglovcu kod Varaždina, Hrvatska. Sin rudara, revolucionar, koji je u dvadesetoj godini postao član uprave Sindikata prehrambenih radnika u Zagrebu, Kraš je istodobno bio i tehnički urednik "Borbe" i njezin kolporter koji ju je često u posljednji čas ilegalno izvlačio iz tiskare. Stalno proganjan od policije, jedanaest puta hapšen, poslije definitivne zabrane izlaženja "Borbe", 1929, osuđen je od Državnog suda za zaštitu države na pet godina robije, koju je izdržao u Sremskoj Mitrovici. Kao za sve komuniste, i za Kraša je robija bila samo nova politička škola, u kojoj je stekao solidno marksističko obrazovanje. U sjećanju drugova koji su s njim izdržavali kaznu, Kraš je ostao kao marljiv slušalac na kursovima i znatiželjan učesnik u diskusijama. godine 1934. ponovo se aktivirao u Ujedinjenim radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije u Zagrebu, a istodobno održavao veze s rudarima u Ivancu, gdje je organizirao štrajkove (1936. i 1937) i osnovao partijsku ćeliju. Potkraj 1939, upućen je u Lepoglavu, ali je ubrzo pušten. Godine 1940, zbog organiziranja štrajka pekarskih radnika u Zagrebu, ponovno je uhapšen.
Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, 1937, izabran je za Člana Centralnog komiteta KP Hrvatske, a na V zemaljskoj konferenciji KPJ za Člana Centralnog komiteta KPJ.
U danima neposredno poslije napada Njemačke na Jugoslaviju, zajedno s Vladimirom Bakarićem, Kraš je posjetio podbana dr Svetozara Ivkovića, i tražio da se radnicima i svim antifašistima podijeli oružje zbog odbrane zemlje, ali je bio odbijen.
Poslije okupacije Jugoslavije, u maju 1941, Kraš odlazi u Karlovac kao delegat Centralnog komiteta KP Hrvatske, da izvrši pripreme za oružani ustanak. Tu je osnovao Vojni komitet za Kordun, Baniju i Gorski kotar. Nedugo poslije Kraševa dolaska u Karlovac, u gradu su formirane udarne omladinske trupe i počele oružane akcije. Karlovac je osvanuo pun parola. Oštećen je dalekovod Uzalj — Karlovac — Zagreb, srušena pruga između Mostanja i Duge Rese, organizirana pobuna u domobranskom garnizonu, a istodobno su radnici i omladinci upućivani u prve partizanske odrede.
U neprekidnoj akciji, Kraš je prokazan na ulici, 18. novembra 1941, i u borbi s dvojicom policajaca mučki ubijen s leda od jednog ustaše.
Narodnim herojem proglašen je 26. srpnja 1945. godine.
Rođen je 1908. godine u selu Novaci, Samobor, Zagreb, Hrvatska. Seljačkog porijekla, i sam se bavio zemljoradnjom.
Bio je aktivni član Hrvatske seljačke stranke, i na njezinoj listi izabran je za potpredsjednika općine. Uvidjevši da je politika vodstva Hrvatske seljačke stranke uperena i protiv seljaka, opredjeljuje se, neposredno pred rat, za komunistički pokret, i sve više se približava komunistima.
Tokom 1939. godine, postao je i član Komunističke partije Hrvatske, a poslije formiranja OK KPH Zagreb, u svibnju 1941. godine, i Član tog komiteta.
U srpnju 1941. godine, radio je na pripremama za oslobađanje komunista iz logora Kerestinec, jer je dobro poznavao taj kraj. Poslije toga, bio je aktivan u organiziranju Žumberačkog partizanskog odreda "Matija Gubec" Istakao se, tada, u mnogim akcijama, većim i manjim, u prvim danima ustanka i revolucije. Dovezao je, tako, partizanima, u rujnu 1941. godine, kola puna vojničke opreme.
Početkom 1942. godine, nalazi se u 1. zagorskom partizanskom odredu, kao komandir čete; rukovodio je napadom na Brdovec, u neposrednoj blizini Zagreba.
Prešao je, zatim, u Žumberak, u travnju 1942. godine, a u kolovozu te godine imenovan je, po naredbi štaba Druge operativne zone, za zamjenika komandira 3. čete bataljona "Josip Kraš".
Zajedno sa svojim suborcima često je napadao komunikacije Zagreb — Karlovac i onesposobljavao prugu. Sudjelovao je i u napadu na Hrvatski Leskovac, u neposrednoj blizini Zagreba, i zarobio devet domobrana i zaplijenio šest pušaka.
Bio je otprije poznat u selima oko Zagreba; to mu je dobrodošlo u ustanku i revoluciji. Nije djelovao samo kao vojnik, radio je i politički medu seljacima. Postao je i sekretar KK KPH za Samobor. Ovdje je radio na širenju partijskih organizacija, njihovu jačanju. Sve je to bilo teško, jer je Samobor, u blizini Zagreba, bio i ustaško uporište, a u njemu je bilo i uporište HSS i klera. Bio je neumoran u tom radu, i vrlo zaslužan za razvoj narodnooslobodilačkog pokreta u selima oko Zagreba.
Na takvom jednom zadatku poginuo je herojski. Održavao je, u Kerestincu, 10. travnja 1943. godine, partijski sastanak kad su zgradu u kojoj se nalazio iznenada opkolili Nijemci. U žestokoj bici, ne predajući se, završio je život.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.
Rođen je 28. travnja 1916. u Zagrebu, Hrvatska. Potječe iz radničke porodice. Završio je četiri razreda Građanske škole, a zatim je otišao u željezničku radionicu u Zagrebu, gdje je završio i četiri razreda željezničke zanatske škole. U željezničkoj radionici dobio je stalno zaposlenje kao kvalificirani metalo-strugar. Već kao šegrt povezao se s naprednim omladinskim pokretom, a 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Veoma rano ispoljio je organizatorske sposobnosti, a sve zadatke koji su pred njega postavljani obavljao je krajnje požrtvovano i hrabro. Zbog toga je 1938. primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Bio je zapažen po svom radu medu radničkom omladinom u kulturno-prosvjetnom društvu "Mladost" i u radničkom planinarskom društvu "Prijatelj prirode". U vrijeme građanskog rata u Španiji, Gredelj organizira skupljanje priloga za pomoć republikanskim borcima i sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama Partije.
Omiljen medu radnicima i cijenjen i u najvišim partijskim tijelima, Gredelj 1939. postaje član partijskog rukovodstva za željeznicu, a pred sam rat dobiva povjerljiv zadatak da služi kao veza Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s organizacijama u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću i drugim mjestima.
Poslije okupacije zemlje, Gredelj je zadužen za organiziranje udarnih grupa na željeznici, a posebno u željezničkoj radionici, gdje je bio neposredni komandant. Osobno je sudjelovao u više borbenih akcija tih grupa: u napadu na gestapovce na Bukovačkoj cesti, u akcijama na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, gdje je njegova grupa provalila u vagon s municijom i odnijela 60 pušaka, 5 puškomitraljeza, 10.000 metaka i nekoliko ručnih bombi.
Ljeti 1941. Gredelj je uhapšen, ali ni pod najtežim torturama ustaše nisu uspjele iz prekaljenog revolucionara iznuditi bilo kakvo priznanje. Zbog pomanjkanja dokaza bio je pušten, ali ubrzo, pred opasnošću novog hapšenja, prelazi u ilegalnost. Neumorno radi na proširenju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Početkom jeseni 1941, prebačen je na rad u Tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, gdje je obavljao najpovjerljivije poslove. Tehnika je bila smještena u Klaićevoj 17, u stanu Ilije Pavešića. Gredelj je s dvojicom drugova napuštao Tehniku svake večeri u određeno vrijeme, kad bi se Pavešić vratio iz grada i prethodno provjerio je li okolina zgrade sigurna.
Tehnika je provaljena 24. prosinca 1941, i ustaški agenti su neprimjetno zaposjeli zgradu u Klaićevoj ulici 17. Te je večeri Gredelj štampao deveti broj "Vjesnika", i pripremio ga za rasturanje. U času kada su izlazili iz stana, agenti su skočili na njih. Jedan je dan Tehnike uspio pobjeći, drugi je lako ranjen i uhvaćen. Gredelj je dao otpor, pucao, ranio trojicu ustaša, od kojih je jedan kasnije umro, a zatim se povukao prema tavanu zgrade. Kada je već mislio da će mu uspjeti bijeg preko krova, i sam je teško ranjen. Odmah je prevezen u bolnicu na Vinogradskoj cesti, gdje je izdahnuo.
Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.
Rođen je 28. travnja 1916. u Zagrebu, Hrvatska. Potječe iz radničke porodice. Završio je četiri razreda Građanske škole, a zatim je otišao u željezničku radionicu u Zagrebu, gdje je završio i četiri razreda željezničke zanatske škole. U željezničkoj radionici dobio je stalno zaposlenje kao kvalificirani metalo-strugar. Već kao šegrt povezao se s naprednim omladinskim pokretom, a 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Veoma rano ispoljio je organizatorske sposobnosti, a sve zadatke koji su pred njega postavljani obavljao je krajnje požrtvovano i hrabro. Zbog toga je 1938. primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.
Bio je zapažen po svom radu medu radničkom omladinom u kulturno-prosvjetnom društvu "Mladost" i u radničkom planinarskom društvu "Prijatelj prirode". U vrijeme građanskog rata u Španiji, Gredelj organizira skupljanje priloga za pomoć republikanskim borcima i sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama Partije.
Omiljen medu radnicima i cijenjen i u najvišim partijskim tijelima, Gredelj 1939. postaje član partijskog rukovodstva za željeznicu, a pred sam rat dobiva povjerljiv zadatak da služi kao veza Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s organizacijama u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću i drugim mjestima.
Poslije okupacije zemlje, Gredelj je zadužen za organiziranje udarnih grupa na željeznici, a posebno u željezničkoj radionici, gdje je bio neposredni komandant. Osobno je sudjelovao u više borbenih akcija tih grupa: u napadu na gestapovce na Bukovačkoj cesti, u akcijama na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, gdje je njegova grupa provalila u vagon s municijom i odnijela 60 pušaka, 5 puškomitraljeza, 10.000 metaka i nekoliko ručnih bombi.
Ljeti 1941. Gredelj je uhapšen, ali ni pod najtežim torturama ustaše nisu uspjele iz prekaljenog revolucionara iznuditi bilo kakvo priznanje. Zbog pomanjkanja dokaza bio je pušten, ali ubrzo, pred opasnošću novog hapšenja, prelazi u ilegalnost. Neumorno radi na proširenju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Početkom jeseni 1941, prebačen je na rad u Tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, gdje je obavljao najpovjerljivije poslove. Tehnika je bila smještena u Klaićevoj 17, u stanu Ilije Pavešića. Gredelj je s dvojicom drugova napuštao Tehniku svake večeri u određeno vrijeme, kad bi se Pavešić vratio iz grada i prethodno provjerio je li okolina zgrade sigurna.
Tehnika je provaljena 24. prosinca 1941, i ustaški agenti su neprimjetno zaposjeli zgradu u Klaićevoj ulici 17. Te je večeri Gredelj štampao deveti broj "Vjesnika", i pripremio ga za rasturanje. U času kada su izlazili iz stana, agenti su skočili na njih. Jedan je dan Tehnike uspio pobjeći, drugi je lako ranjen i uhvaćen. Gredelj je dao otpor, pucao, ranio trojicu ustaša, od kojih je jedan kasnije umro, a zatim se povukao prema tavanu zgrade. Kada je već mislio da će mu uspjeti bijeg preko krova, i sam je teško ranjen. Odmah je prevezen u bolnicu na Vinogradskoj cesti, gdje je izdahnuo.
Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.
Rođen je 22. oktobra 1915. u Splitu, Hrvatska. Život Vlada Bagata bio je ispunjen neprekidnom revolucionarnom djelatnošću, dosljednom borbom za ideale radničkog pokreta. Još kao mladić: bio je poznat u radu naprednih omladinskih organizacija i u radničkim redovima kao organizator mnogih štrajkova i demonstracija u Splitu. Zbog političke aktivnosti stalno je bio proganjan. To ga je još vise uvjerilo u potrebu nepomirljive borbe za istinu i bolji društveni poredak. U članstvo KPJ primljen je 1939, godine neposredno pred rat, 1940. godine, policija ga hapsi, zajedno s grupom Splićana, i sprovodi na robiju u Lepoglavu.
Zlostavljan i mučen, bio je i fizički veoma iscrpljen. Posle kapitulacije Jugoslavije uprava logora ga pušta, misleći da će, zbog malaksalosti i iznurenosti, uskoro umrijeti. Međutim, na slobodi Vlado dobiva novu energiju i nastavlja politički rad. Organizira i formira nove partijske organizacije. Angažira drugove na prikupljanju oružja i municije i vrši pripreme za oružani ustanak. S prvom grupom boraca u ljeto 1941. godine odlazi na Dinaru. Borio se u Cincarskom partizanskom odredu bataljonu "Vojin Zirojević", u kojem je, juna
1942. godine, postavljen za komesara. Služio je kao primjer dobrog borca i iskrenog komunista u svim borbama u kojima je učestvovao. U toku četvrte neprijateljske ofanzive, februara 1943. godine, kada je 9. dalmatinska divizija napustila Dalmaciju i krenula prema Hercegovini i Crnoj Gori, Bagat je postavljen za komesara novoformiranog štaba Grupe partizanskih odreda Dalmacije. S ostalim rukovodiocima štaba odigrao je značajnu ulogu u ponovnom formiranju partizanskih jedinica, jer je, posle odlaska 9, divizije, ostalo u Dalmaciji svega oko 700 boraca. Njihov broj je neprekidno rastao, a svojim aktivnim djelovanjima partizanske jedinice su nanosile neprijatelju velike gubitke na kopnu i moru.
Poslije kapitulacije Italije, septembra 1943. godine, gotovo cjela dalmatinska obala bila je oslobođena. Čim se ukazala mogućnost za stvaranje mornaričkih jedinica, Bagat u oktobru 1943. godine učestvuje u formiranju Četvrtog pomorsko-obalskog sektora. Izvjesno vrijeme je obavljao dužnost komesara, ali je ubrzo postavljen za partijskog rukovodioca Sektora. Po potrebi, u aprilu 1944. godine, postavljen je za partijskog rukovodioca Drugog pomorsko-obalskog sektora. Kada su jake njemačke snage poduzele operacije zbog zauzimanja dalmatinske obale i ostrva, neke partizanske jedinice su bile primorane da se prebace na ostrva Šoltu, Hvar i Vis. U toj situaciji dolazi do izražaja Bagatova neustrašivost i odvažnost kao rukovodioca i borca. Svojim brodovima on prebacuje borce 1. i 13. dalmatinske brigade na Vis. Do kraja godine, pod njegovim rukovodstvom prebačeno je desetine tisuća zbjegova i ranjenika u Italiju. Kao uzoran komunist, neobično hrabar borac i rukovodilac, bio je cijenjen među svojim borcima. Uživao je povjerenje i veliku popularnost, jer se na svakom mjestu isticao ličnim primjerom.
U maju 1944. godine upućen je na ostrvu Krk da pomogne u organiziranju i učvršćivanju tamošnje partizanske jedinice. U povratku za Dugi otok, u zoru 1. juna, pristao je s čamcem na Olib, ne znajući da su se Nijemci te noći iskrcali na ostrvu. U luci su ga, iz zasjede, dočekali njemački vojnici, otvorili vatru na njegov brod i posadu, koja se sastojala od još tri mornara. Prvim neprijateljskim rafalima posada je bila pobijena. Videći neizbježnu smrt, hrabro i prkosno Bagat se borio do posljednjeg metka. Pogođen rafalom u prsa, pao je na palubu i dalje dajući otpor, sve dok nije izdahnuo.
Narodnim herojem proglašen je 10. septembra 1948. godine.
Rođen je 20. svibnja 1916. godine u Gakovu, Grubišno Polje, Daruvar, Hrvatska.
Kako je imao malo zemlje, zemljoradnjom se bavio samo povremeno. Pretežno je radio kao šumarski radnik.
Otac mu je poginuo u prvom svjetskom ratu, na ruskom frontu, pa mu je majka ostala sama s dvoje djece. Završio je u Gakovu tri razreda osnovne škole, ali zbog pomanjkanja sredstava prekida školovanje sve do ponovne udaje svoje majke u Gremušini, gdje nastavlja školovanje i završava četvrti razred osnovne škole. Ističe se u seoskom tamburaškom društvu, pa kao vrstan svirač postaje poznat u narodu bilogorskih sela. Nedugo zatim ženi se siromašnom djevojkom Savom Tarabić, radi na zemlji, a zimi i na šumskim radilištima. Organizirano i pod vodstvom KP Jugoslavije, radi i djeluje od 1940. godine u svom selu. Početkom 1941. godine postaje član KP Jugoslavije.
Travnja 1941. godine ustaše hapšenjima razbijaju bilogorsku partijsku organizaciju, koja ponovo oživljuje, zaslugom Zvonka Brkića (tadašnjeg sekretara Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Grubišno Polje), tek krajem 1941. i početkom 1942. godine. U to vrijeme pripada manjoj grupi partizana pod rukovodstvom Gedeona Bogdanovića Gece, u kojoj Brkić osniva partijsku organizaciju koja radi na širenju ustanka u tom kraju.
Veljače 1942. godine pristupa medu prvima u tek formiranu Bilogorsku partizansku četu, nastalu iz spomenute grupe. Brzo je postao komandir voda. Pokazao se kao vrlo sposoban rukovodilac, posebice u izviđanju i otkrivanju kretanja neprijatelja. Odatle mu i partizansko ime "Zec". Štab zone ga, krajem kolovoza 1942. godine, medu prvima iz Bilogore, upućuje na oficirski kurs u Liku, koji završava s uspjehom. Na povratku iz Like, odlazi u Slavoniju, gdje se u to vrijeme formira 17. brigada. Kako je već ranije, kada je Bilogorska četa prerasla u bataljon, bio komandir čete, sada postaje komandir 3. čete 3. bataljona 17. slavonske brigade. Njegova četa postaje nosilac pobjeda 3. bataljona, i zato ga uskoro postavljaju za zamjenika (1943. godine), a 3. svibnja 1944. godine, na Ravnoj gori, i za komandanta 3. bataljona.
Sudjelovao je, kao komandir čete, u napadima na ustaška uporišta: Viroviticu, Garešnicu, Čaglin, Voćin, Đurđenovac, Bijelu Kulu, kao i u borbama oko Daruvara, na Ravnoj gori, u Požeškoj kotlini, u Moslavini i Podravini. Sudjelovao je, kao pripadnik 17. brigade, u nizu borbi u Hrvatskom zagorju, koje su dovele do masovnijeg sudjelovanja naroda tog
kraja u NOB-i i pronijele slavu partizanskih jedinica. Istakao se, kao zamjenik bataljona, krajem 1943. godine, u bitkama u Moslavini, u blizini Garešnice. Sudjeluje, na čelu 3. bataljona, u mnogim borbama u Hrvatskom zagorju, Prigorju, Moslavini, Podravini, Slavoniji... On i bataljon postaju čuveni, posebice poslije napada na neprijateljsko uporište Zlatar i aerodrom Kurilovac kod Velike Gorice. Vrhunac slave postiže u napadu na Čaglin, u kotaru Slavonska Požega, gnijezdo ostataka kupreških ustaša, kada bataljon, pod njegovim vodstvom, potpuno uništava ustašku bojnu. Hrabro i uspješno rukovodi napadima u Batinjanima i Gornjoj Vrijeski, te na ustaška i njemačka uporišta Viroviticu, Voćin, Našice, Đurđenovac, Čaglin, Ludbreg. Bez gubitaka napada Vrhovce, usred ljeta 1943. godine. Pokazivao je veliku brigu prema ljudima, a bio je i nosilac vedrog borbenog duha u jedinicama.
Poginuo je u noći između 5. i 6. srpnja 1944. godine, kada su jedinice 17. udarne brigade 28. udarne divizije NOVJ napale Ludbreg, u kome se branilo oko 750 ustaša. Poslije vrlo oštre borbe, partizani su se, zbog pristiglih neprijateljskih pojačanja, povukli. U samom gradu, u koji je uspio prodrijeti, ostao je Mojica Birta sa sedamdeset i trojicom svojih boraca, gdje su, izuzev nekolicine, svi poginuli, dajući cijelog dana otpor.
Tako je junački poginuo Mojica Birta, komandant bataljona, kome su ustaše internirale majku (1941. godine umrla je medu interniranim Srbima) i odvele, 1942. godine, sina Đuru (Rođenog neposredno pred rat) u Jasenovac).
Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.
razapnite me sad.
Dobro si, samo cemo podobne, koje nam ti u svojoj skekolikoj mudrosti odaberes. Kada startas tu KPJ da se i ovih Zlajinih demokrata rijesimo? Nije fer da narod ceka zalud da Tito vaskrsne, a nikako da Zlaju izabere.