Prijedlog: razmisli sire umjesto dublje!
Dakle, kad neku doista golemu i kompliciranu stvar gledamo izbliza ili ako hoćes - duboko, teško da je možemo razumjeti.
Kad bi vas posadili na pola metra od slike borodinske bitke u moskovskom muzeju vidio bi samo gomile grubih šara koje nista ne znače. No kad se odmakneš...
Imamo dva velika sustava koje treba promatrati (a mnogi ga upravo promatraju izbliza). Religiozni sustav (ali ne bilo koji) i živi svijet.
Kad bi, primjerice, htio razumjet Bibliju onda bi je morao u duhovnom smislu promotriti ''iz daleka'' i shvatiti njenu osnovnu nit koja je provučena od prve do zadnje stranice. Ukoliko bi uložio dovoljno dobte volje složio bi kockice golemog mozaika.
Pokušao sam predočiti nepremostivost ponora izmedju glavnih skupina kičmenjaka, organizama koje znanost ponajbolje poznaje. No evolucija nije samo priča o kičenjacima.
Cijeli scenarij evolucije kad se ‘‘gleda" iz daleka kao stvar iznimno golemu i kompliciranu doima se nemogućim. Koliko čudnih scenarija se moralo dogoditi da bi razdvojili samo dvije vrste, a svijet ih posjeduje milijune (zapazi da je medjusobno parenje nemoguće).
Znanost je trošila desetljeća da bi razumjela neke biološke mehanizme. Premda ih ni izbliza ne poznaje sve, za to je morala koristiti inteligenciju generacija znanstvenika.
Čak i kad ne razumijemo čemu što služi spremni smo zaključiti kako sigurno ima neku svrhu. Ne smeta nam da se divimo bionici – grani biologije zbog koje skromno priznajemo da mi ljudi nismo nikakvi inovatori jer orginalna rješenja u prirodi postoje već milijune godina – (čak i ‘‘rotacioni motor’‘ koje posjeduju neki flagelati).
Budući da je neslućena inteligencija (kolektivna i stoljećima akumulirana putem genijalnog izuma - knjige) potrebna da bi se spoznao djelić bioloških mehanizama, te prilično loše kopirali neki biološki mehanizmi, izgleda mi hrabrim zaključiti da je život plod slučajnih gibanja molekula a ne proizvod inteligencije.
Fotosintezu, taj nevjerojatni pokretač najbolje moguće tvornice hrane nisam spominjao, a ljudi ako je nisu svjesni, onda je barem prihvaćaju zdravo za gotovo. Moštvo uravnoteženih kružnih gibanja u atmosferi, svemiru. životu.
I previše je i previše toga što se ''slučajno'' uklopio u tu gigantsku sliku živoga svijeta na ovoj planeti.
Koji motiv su imale prve ‘‘samoreplicirajuće" molekule? Gle koliko filozofije se krije u traženju odgovora na to pitanje. Na koncu, što ih je dalje motiviralo da planet ne pretvore u, tu i tamo, poneku nakupinu sluzave replicirajuće mase, umjesto što su se usmjerile u pravcu bezbroj životnih oblika?
Kako je uopće od jednostaničnog organizma nastao višestanični? Da li se i to rekapitulira ontogeijom? Kako da ne, reći će netko, imaš prvo jednostanični spermatozoid i jajnu ćeliju...
Koliko samo visoko sofisticiranih tkiva imamo u sebi, koliko hormonalnih superprefinjenih regulacija, koliko enzima, koliko onih finih supstancija koje kontroliraju čitav golemi orkestar nervnih impulsa.
Ma kako je uopće moguće da smo razvijajući se u majčinoj utrobi rekapitulirari embrionalni razvoj nekog predaka koji je živjeo prije nekoliko stotina miljuna godina? Ne mogu pronaći adekvatnu riječ da bih definirao tu ideju.
Odoh na kraći godišnji odmor pa se čujemo.
Dotad ću o dinosaurima već nešto smisliti. No ne očekuješ, nadam se, SF naklapanja.
Premda sam dao nekakav kakav- takav odgovor koji je prožet kontrapitanjima. Možebiti da ga nisi pročitao jer je umeđuvremenu zaljepljen poneki post.
ja pitam iz radoznalosti a ne da bi nekoga uvjeravao u bilo ¹ta...
