Ja nisam roditelj, što ne znači da neću biti. Sestra mi je dosta mlađa od mene pa sam gledao direktan prenos podizanja jednog djeteta, od malih nogu do punoljetstva.
Sad, moja sestra je bila neuobičajeno tiho dijete. Ne vidim da je to neka zasluga mojih roditelja, jer ja, mada nisam puno plakao, bio sam glasno dijete. Dok moji roditelji, a bogami i drugi umiješani ljudi, nisu to iskontrolirali i napravili od mene Spartanca.
Anyway, i pored toga što je moja sestra bila tiho dijete, imala je trenutaka kad je nisi mogao smiriti. Odrasla je u kući, pa nije bilo problema sa komšijama, a u javnosti je uvijek bila mirna. Tako joj grah pao. Ni to ne vidim kao posebnu zaslugu mojih roditelja.
Koliko god se slažem da neki roditelji mogu učiniti više na odgoju svoje djece, nikako ne mogu shvatiti neke upise na ovoj temi, da to ide čak do vrijeđanja.
Ovi kojima smetaju tuđa bučna djeca treba da se zapitaju šta i kako oni rade na sebi da budu strpljiviji, tolerantniji ljudi. Ko je vas oslobodio odgovornosti da radite na ovome? Postoje razni konstruktivni načini da se smanje ili čak eliminiraju vanjski uticaji. Disciplina, jbt. Za to je potreban rad na sebi, nekad i potežak.
Meni lično nikad ne smetaju bučna djeca u restoranima ili bilo gdje drugo. Ili se isključim, ili mi bude i zanimljivo. Zavisno od mog raspoloženja.
Interesantan mi je primjer sa jedne od prethodnih stranica. Kaže čovjek "sjedim ja u kafiću i umalo da se tuđe dijete oprži na moju cigaretu".
Ko je njega oslobodio odgovornosti da se suzdrži da puši u prisustvu potpuno nedužnog ljudskog bića? Naravno da su prvenstveno odgovorni roditelji što dovode dijete u kafić gdje se puši, ali to ne znači da je odgovornost skinuta sa njega. Otiđi u kafić gdje nema djece. Je l' to tako jebeno teško? Time eliminiraš i mogućnost da se dijete oprži na tvoju cigaretu.
I ja sam pušač, da ne bude nesporazuma. Samo, koji naučni dokazi trebaju da bi neki shvatili da nije pristojno trovati nedužne ljude, u ovom slučaju čak i djecu, oko sebe? Bez obzira u kakvom društvu živiš.
Poenta posta je uglavnom da ovi što se pretjerano žale na tuđu bučnu djecu su pretežno nedisciplinirani ljudi koji ne žele raditi na sebi, ama ne žele nijedan promil napora uložiti u to. Kao da njihov izlazak u javnost ne podrazumijeva nikakvu odgovornost prema ostalim ljudima, a prije svega toleranciju prema drugačijim, a to su, u ovom slučaju, ljudi sa malom (i ponekad bučnom) djecom.
Ne mogu se oteti utisku da ima nešto suštinski loše u takvom shvatanju svijeta oko sebe.
i da niko to ne moze razumjeti, osim samih njih . itd.. patetika.. nazalost
nema druge
pa ljudi meni je dijete popravilo raspoloženje, kad sam skontala da je bratić moje poznanice igrala sam se s njim dok ona uzme pare.